„Naš gradonačelnik je najbolji gradonačelnik koji postoji. Najbolji. Nema nitko takvog. A naše selo, ne bismo ga mijenjali ni za što. Nemamo puno posla, ali ono malo što ima, guramo. Stanovi su jeftini. Imamo svega što nam treba, malo, ali imamo svega“, rekle su nam gotovo uglas dvije dvadesetogodišnje djevojke Juanita i Mara, koje susrećemo na ulicama jednog andaluzijskog sela. 

Selo se zove Marinaleda, a gradonačelnik mu je od 1979. godine, prvih demokratskih lokalnih izbora u Španjolskoj, pa sve do današnjeg dana čovjek koji se zove Juan Manuel Sánchez Gordillo.

"Naš gradonačelnik je najbolji gradonačelnik koji postoji. Najbolji. Nema nitko takvog.", govore nam Juanita i Mara (FOTO: Lupiga.Com)

Marinaleda, iako broji tek oko 2.700 stanovnika, poznata je diljem svijeta, no ne zbog arhitektonskih postignuća ili umjetničkih znamenitosti, kombiniranih različitim tradicijama - kršćanske, muslimanske i židovske povijesti - poput Seville i Granade ili drugih turističkih atrakcija koje krase jug Andaluzije. Marinaleda, malo selo u srcu Andaluzije, udaljena stotinjak kilometara od Seville prema zapadu i Malage južno, poznata je po svom specifičnom društvenom uređenju, koje će neki pogrešno nazvati „socijalističkom utopijom“ ili pogrdno „tematskim parkom komunizma“, baš kao što Sánchez Gordillo nije poznat samo po svom neuobičajeno dugogodišnjem gradonačelničkom stažu, već po onom što je za to vrijeme napravio i još uvijek radi.

MONDRAGONOV DIREKTOR: Ovo nije raj..., ali nama ne trebaju sindikati

Iako „slavna“ diljem svijeta u ljevičarskim krugovima, za Marinaledu u Španjolskoj, ljudi baš i ne znaju. Kada smo tijekom boravka u Španjolskoj govorili kako idemo posjetiti ovo selo, ljudi su nas prvo u čudu gledali. Nakon što bismo rekli, „znate, Marinaleda, ono selo koje zovu socijalistička utopija u stvarnosti, gradonačelnik im je Sánchez Gordillo“, ponekad bi uslijedio komentar: „A to je onaj što nosi palestinsku maramu, što pljačka trgovačke centre“.

Juan Manuel Sánchez Gordillo gradonačelnik je Marinalede još od 1979. godine (FOTO: anticapitalistes.net)

„Pljačka trgovačkih centara“ odnosi se na akcije koje je SAT (Sindicato Andaluz de trabajadores – Andaluški sindikat radnika), tijekom 2012. godine izveo u andaluzijskim naseljima Ecija i Arcos de la frontera. Dvjestotinjak aktivista ove organizacije su u trgovačkim centrima poznatih lanaca Mercadona i Carrefour oteli namirnice i podijelili ih obiteljima koje su ostale bez domova (sin techo) iz Seville. Sánchez Gordillo jedna je od glavnih ličnosti ove organizacije kao i stranke CUT (Candidatura Unitaria de los trabajadores – Ujedinjena kandidatura radnika) koja pripada starom ljevičarskom bloku Izquierda unida (Ujedinjena ljevica). Za sebe kaže da je komunist poput Krista, Ghandija i Marxa, a njegova karizmatična ličnost i aktivnosti stvorile su zajednicu koja danas funkcionira po principima direktnog odlučivanja i socijalne pravde.

No ne samo da nije baš nešto poznata, Marinaleda nije baš ni dostupna. Iako u srcu Andaluzije, do nje se direktno može doći javnim prijevozom samo od Seville i to jednom dnevno. Stoga je potrebno ići do Estepe, najbližeg gradića Marinaledi, strmovitog „balkona Andaluzije“ odakle se taksijem dvanaestak kilometara kroz polja maslina brzo stiže do sela koje se opire kapitalističkom progresu.

"Ugasi TV, upali mozak" (FOTO: Lupiga.Com)

Masline su pobrane, a ove zime, kako mi je objasnio taksist, nije bilo puno kiše pa se brže bralo. Njegova Estepa, poznata je po dobrom maslinovom ulju i proizvodnji tradicionalnih božićnih kolačića.

Za razliku od ovog grada nezaobilaznog na putu do utopijskog sela, koje izgleda poput svih drugih naselja, ispražnjenog starog centra na brdu, nauštrb novog uz cestu, Marinaleda je u isti tren ružnjikava i živopisna. Na ulazu u selo nalazi se zgrada općine i kulturnog centra. Pored njih su i škola, igralište, bazen čiji su zidovi prebojani grafitima aktivističkih poruka.

Sindikalisti u opuštanju nakon završenog radnog dana (FOTO: Lupiga.Com)

Sve je to izgrađeno u posljednjih dvadeset godina i javnog je karaktera, besplatno za korištenje, osim bazena koji se plaća tri eura godišnje. Zidovi sportskog kompleksa su ispisani parolama: „Apaga la la T.V. Enciende tu mente“ (Ugasi TV, upali mozak), „Contra el capital, guerra social“ (Protiv kapitala, socijalni rat), „El paro me acelera“ (Nezaposlenost me ubrzava), „Paz con justicia social“ (Mir sa socijalnom pravdom)...

Podsjetnici su to na godine duge borbe stanovnika ovog sela koja je započela još krajem sedamdesetih. I dok je ostatak zemlje u periodu Tranzicije, u razdoblju koje je uslijedilo nakon smrti diktatora Franca, pa tako i Estepa i drugi gradovi i sela u okolici, krenulo utabanim putevima liberalne demokracije, selo Marinaleda za svog je gradonačelnika izabralo Juan Manuela Sáncheza Gordilla, iz stranke Ujedinjena zajednica radnika (Colectivo de Unidad de los trabajadores), koji je poveo selo u dugotrajnu borbu za zemlju.

Prije podne ulice Marinalede su poprilično puste (FOTO: Lupiga.Com)

Naime, cijeli ovaj kraj, druga najveća španjolska pokrajina, uglavnom je živjela od poljoprivrede. To je područje u kojem nikad nije bilo industrijske revolucije, a zemlja pripada nekolicini veleposjednika. Andaluzijska je stara legenda da se od Seville do sjeverne granice Španjolske prolazi bez da se napusti posjed nedavno preminule vojvotkinje od Albe, žene s najviše plemićkih titula na svijetu. Sedamdesetih godina u njenoj unutrašnjosti, obilježenoj klasnim razlikama između nekolicine bogatih pripadnika aristokracije, takozvanih latifundosa, i sezonskih nadničara bez zemlje, jornalerosa, vladalo je siromaštvo i glad. Više od devedeset posto nadničara prehranjivalo je svoju obitelj radeći dva mjeseca u godini na poljima. U tim uvjetima stanovnici Marinalede započeli su borbu za zemlju, koja se sastojala od niza okupacija zemlje, željezničkih i autobusnih kolodvora, blokiranja prometnica, štrajkova.

Pokušali smo o tome porazgovarati s jednim starijim muškarcem kojeg smo susreli na ulici u rano jutro dok su još ulice bile poluprazne i gotovo tihe da nije ptičica koje ovdje neumoljivo cvrkuću cijeli dan.

Naš prvi pokušaj razgovora o Marinaledi propao dijelom zbog jezične barijere, a dijelom radi nezainteresiranosti mog prvog sugovornika (FOTO: Lupiga.Com)

„Cijeli sam život radio na polju, politika me ne zanima“, rekao mi je narječjem koje smo jedva razumjeli, a na što smo bili upozoreni. Teško ih je razumjeti i Španjolcima, pogotovo starije ljude. Tako je naš prvi pokušaj razgovora o Marinaledi propao dijelom zbog jezične barijere, a dijelom radi nezainteresiranosti mog prvog sugovornika.

Inače, prvi put je svijet čuo za Marinaledu u ljeto 1980. godine kada je oko 700 stanovnika Marinalede, uključujući žene i djecu, započelo „štrajk glađu protiv gladi“ koji je trajao devet dana. Započeti štrajk usred ljeta kada se ništa značajno ne događa bio je lukav marketinški potez tada mladog gradonačelnika. Godine borbe donijele su rezultat 1991. godine kada je španjolska vlada odlučila izvlastiti vojvodu od Infatada te dio njegovog posjeda veličine 1.200 hektara dati Marinaledi. Gordillo Sanchez će kasnije reći kako su vojvodi vjerojatno napravili uslugu jer je dobio odštetu od države.

Općina tako danas ima nekoliko tvornica koje funkcioniraju kao kooperative, a u kojima se konzerviraju masline, artičoke, proizvodi papar… Nalaze se nešto dalje od samog naselja, tek je jedan dio gdje se dovoze masline s polja, u centru sela. Negdje oko podne, dok je selo još uvijek poluprazno, na ulicama su tek umirovljenici i mlade majke s djecom, u prostoru tvornice naišli smo na Antonia koji je čistio halu.

Antonia smo zatekli u čišćenju tvorničke hale - posla, kaže, ima, ali na pitanje o plaći samo se nasmijao (FOTO: Lupiga.Com)

„Ima posla, to je dobro“, rekao mi je, a na pitanje kolika je plaća, samo se nasmijao.

Marinaleda ima najmanju stopu nezaposlenosti u cijeloj regiji Andaluzije. U prošloj godini iznosila je 7,78 posto, dok je u ostatku provincije Sevilla iznosila 18,33 posto. Također, postoji i mala tvornica ambalaže.

„Tvornice rade, no ovdje nemaju baš smisla za biznis, ne gledaju svaki novčić, a ne ide im baš ni marketing“, ispričao mi je Chris, koji se prije šest godina, kad je otišao u prijevremenu mirovinu, doselio sa suprugom u Marinaledu. Inače, jug Andaluzije omiljeno je mjesto Engleza za mirovinu, no Chris kaže da je upravo to ono što ga je nerviralo na obali – engleske novine, hrana, društva… Ovdje su jedini Englezi.

Chris se iz Velike Britanije u Marinaledu doselio prije šest godina sa suprugom Jill (FOTO: Lupiga.Com)

S druge strane, noćni čuvar Nicolas, koji posao ima zahvaljujući činjenici da u Marinaledi nema policije, ni državne ni gradske (u Španjolskoj postoji guardia civil i guardia urbana), kaže kako tvornice ne posluju tako dobro jer multinacionalke baš i ne žele prodavati njihove proizvode. To nam je govorio dok je navlačio majicu s logom Marinalede kako bismo ga fotografirali u njoj.

I on je kao i dvije djevojke, s početka teksta ponosan na svoje selo i ne bi ga mijenjao. I Juanita i Mara rade u selu, jedna u tvornici, druga na polju. Na pitanje kako je mladim osobama živjeti u selu veličine Marinalede, odgovaraju da je odlično. Internet im je svima besplatan, a česti su i koncerti i proslave.

Nicolas kaže kako tvornice ne posluju tako dobro jer multinacionalke baš i ne žele prodavati njihove proizvode (FOTO: Lupiga.Com)

A ne bi ga mijenjala ni umirovljena Lola koju smo sreli na tržnici.

„Ovdje smo svi zajedno, svi smo susjedi“, ispričala mi je Lola objašnjavajući kako se sve odluke donose zajednički. Seoski plenumi također su jedna od posebnosti sela. Na njima se raspravlja o svim pitanjima – od posla do seoskih fešti. Zna se skupiti i do 400 ljudi. Održavaju se u prostorijama sindikata, kako su mi objasnila dva sindikalista koje sam susrela u obližnjem kafiću. Sindikat i Izquierda Unida njihove su političke odrednice, početak i kraj. Pomalo posprdno gledaju na Podemos.

"Sve odluke donosimo zajednički" - Lola (FOTO: Lupiga.Com)

„Ma“, mahnuo je rukom jedan od njih i rekao: „Oni su ti kao socijalisti. Nije to prava ljevica“. 

I Nicolas mi je na pitanje što misli o Podemosu slično odgovorio: „Ja svoju košulju ne mijenjam“. Kao i djevojke s početka teksta koje su bile nešto blaže: „Dobar je Podemos, sviđa nam se, ali mi smo ovdje Izquierda Unida“. I tu razgovor na ovu temu staje.

No jedna druga tema ovdje puno lakše ljude navodi na razgovor. A kako i ne bi kad je riječ o svojevrsnom subvencioniranom stanovanju, još jednom od postignuća Marinalede. Riječ je o stanovima koje su izgradili sami stanovnici. Materijal je osigurala općina i vlada Andaluzije. Ima ih 350, a sastoje se od devedeset kvadrata stambenog prostora i sto kvadrata vrta, tri sobe, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka te dvorišta. Trenutno se grade i novi. Šetajući pokraj njih susrela sam djevojke koje čiste vrtove pokraj tih kuća.

Stanovi čiji najam iznosi 15 eura mjesečno (FOTO: Lupiga.Com)

„Mjesečno se plaća 15 eura, a jedini uvjet je da stanove ne smijemo iznajmljivati trećoj osobi“, rekla mi je jedna od njih. U trenutnoj situaciji u Španjolskoj gdje je zbog krize te nemogućnosti plaćanja kredita veliki broj ljudi ostao bez krova nad glavom, 15 eura mjesečno čini se nevjerojatnim. U jednom od tih stanova, koji se nalaze nasuprot općine živi i sam gradonačelnik, no do njega nismo uspjeli doći.

„Posljednjih je godina bolestan i ne istupa u javnosti“, objasnio mi je Chris, a kasnije potvrdili još neki sugovornici. Stoga su i aktivnosti poput prosvjeda i okupacija dana rjeđi, priznali su mi, premda tema o samoj važnosti i vremenu nakon Gordilla ovdje ne dolazi u obzir. 

Grade se i novi stanovi (FOTO: Lupiga.Com)

Ipak, dok smo čekali hoće li se Gordillo pojaviti u općini, kako mi je u telefonskom razgovoru obećao, a nikad ispunio, selom je prošao automobil s megafonom koji je pozivao na prosvjed.

„Uskoro je prosvjed zbog rezova u školskoj kantini koje financira vlada Andaluzije“, tumači nam Chris, a mi se spremili da idemo.

„No ne moraš još ići, neće to još sat vremena. Dok svi završe s poslovima koje imaju pa će lagano prema školi“, objasnila nam je njegova supruga Jill, kojoj je u početku običaj da je vrijeme rastezljiv pojam teško padao.

Poziv na prosvjed (FOTO: Lupiga.Com)

„Kod nas je nepristojno kasniti. Ovdje je svaki dogovor mas o menos (manje-više). Brzo se nauči da je to uvijek više, a nikad manje“, kaže nam. Prosvjedi su tu dio svakodnevnice. I onda kad su mali i broje tek desetak roditelja zabrinutih za kvalitetu školovanja djece, ali i smanjene satnice učiteljima, a time i manje plaće, kako nam je objasnila jedna majka prosvjednica. Čak i kad Gordillo, kako se čini, fizički nije prisutan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com