REPORTAŽA SA SUZAMA U OČIMA

Povijesni plamen nepoćudnih knjiga 1933. u Berlinu

ritn by: Lupiga.Com | 14.04.2020.
REPORTAŽA SA SUZAMA U OČIMA: Povijesni plamen nepoćudnih knjiga 1933. u Berlinu
"Ako ste 10. svibnja bili, poput mene, na Opernplatzu kada su se spaljivale knjige, mogli ste vidjeti pomanjkanje entuzijazma... Već u devet sati petometarski pojas predviđen za javnost oko pravokutnog trga bio je dupkom ispunjen svjetinom. Središtem trga koji je bio ograđen užadima patrolirala je policija. Na sredini je stajala hrpa od oko tri kubna metra greda, a na posebnom podiju bili su postavljeni reflektori, filmske kamere i mikrofoni. Jedini pokliči dolaze od studenata koji marširaju i od onih koji, vozeći se na kamionima, mašu velikim zastavama sa svastikom. Okružuju hrpu i bacaju na nju baklje; tako je nastao povijesni plamen", tako je u svojoj novinskoj reportaži s čuvenog javnog paljenja nepoćudne literature u Berlinu 1933. godine izvještavao poljski novinar Antoni Sobański. Radi se o vrhunskim zapisima iz kojih možete vidjeti kako je funkcionirao nacistički teror godinama uoči rata

Antoni Sobański (1898.-1941.), autor zbirke novinskih reportaža „Civil u Berlinu“ potječe iz ugledne i stare veleposjedničke poljske obitelji, što mu je omogućilo lak pristup intelektualnim i političkim krugovima međuratne varšavske sredine. Poznat i cijenjen od sviju, Sobański je brzo zadobio povjerenje velikoga kruga ljudi i posvećuje se novinarstvu i književnoj kritici. Prijateljevao je s mnogim uglednim ličnostima iz poljskog, ali ne isključivo, javnog i intelektualnog života. 

Kao specijalni dopisnik jednog od najvažnijih međuratnih časopisa, Wiadomości Literackih, i velik zaljubljenik u njemačku kulturu, odlazi 1933. godine, neposredno nakon što su nacisti preuzeli vlast, u Berlin, odakle u obliku feljtona šalje tjedna izvješća. Sobański svjedoči stvaranju totalitarizma i uvođenju diktature i strahovlade u svakodnevni život Njemačke, zgrožen je ponašanjem nacista i njihovih pristaša, njihovim odnosom prema ljevičarima, Židovima, homoseksualcima (Sobański je bio otvoreni homoseksualac i neskriveno je o tome govorio), mentalnim bolesnicima i svim ostalim neistomišljenicima. 

Prisustvovao je čuvenom javnom paljenju nepoćudnih knjiga u Berlinu, sudjelovao je u Parteitagu u Nürnbergu, zgrožen je slušao tiskovnu konferenciju Juliusa Streichera, „pristojnog psihopate“. U tekstovima je uvelike isticao problem židovskoga pitanja i planirane politike terora, zatiranja svih oblika ljudskih prava, ali istodobno se zanimao za svakodnevni život prosječnog čovjeka, ekonomiju, status tiska i opozicije, društveno raspoloženje, noćni život, modu … Njegov pronicljive opaske i točna zapažanja koja se odnose na mehanizam stvaranja totalitarizma cijene se i danas. 

Antoni SobanskiAntoni Sobański (1898.-1941.) (FOTO: Wikimedia)

Sobański nije mnogo toga napisao. Njegovi su novinski tekstovi uvelike ostali raspršeni po mnogim tiskovinama za koje je pisao. Upadom Nijemaca 1939. godine u Poljsku, Sobański se preko Jugoslavije i Italije nekako uspijeva dokopati Engleske. U međuraću poznat kao velik anglofil, smjesta se uključuje u javni život i piše tekstove u kojima poziva na pobjedu razuma i borbu protiv svakog oblika totalitarizma. 

Nesmiljeni kritičar svih oblika nesnošljivosti, neumorni borac za pravdu, poljski liberal Antoni Sobański preminuo je 13. travnja 1941. godine od posljedica teške upale pluća. Na ovom mjestu donosimo vam prijevod njegovih reportažnih ulomaka iz kojih možete vidjeti kako je funkcionirao nacistički teror godinama uoči Drugog svjetskog rata. 

Za Lupigu preveo: Adrian Cvitanović 

Civili, Reichstag i knjige 

Što je građanska hrabrost? To je objava individualnosti. Budući da neka skupina ili zajednica osjećaju isto, više nema mjesta za tu vrlinu. Stoga je i u narodu koji, kao što su pokazala posljednja događanja, ima urođen osjećaj za vojničko ustrojstvo, prilično teško pronaći objave drugačije hrabrosti od one fizičke. Bila bi to jednostavno ludost. Kako to? Dobar vojnik, a ima svoje mišljenje i još pri njemu ustraje? Njemački je narod odvajkada bio odgajan u vojničkome duhu. (…) 

Smrknulo se. Nalazim se na večeri s mojim prvim berlinskim znancem. Odlazimo do birtije u kojoj se okuplja sav boemski svijet. Premalo poznajem Berlin da bih znao koga ondje nema, ali smjesta sam zapazio da prevladavaju gosti iz građanskoga sloja. Sjedamo. Što ću doznati od Kurta? Tijekom jutarnjeg telefonskog poziva, o čemu sam već pisao, štošta mi je ispričao. Ali autokritika je jedna stvar, a stranac koji je u potrazi za senzacijama u zemlji koja prolazi tako tešku operaciju je nešto posve drugo. To ne smijem zaboraviti. (…) 

Kurta su cijelo jutro zadržali u poreznom uredu; kako tvrdi, ondje je prošao pravu inkviziciju. Svi znanci su mi se uostalom požalili na tu istu stvar. Nacističke su vlasti pritegnule porezni ventil kao nijedne od njihovih prethodnika. Navodno su porezni uredi udvostručili broj zaposlenika. Uostalom, ne samo porezni uredi, jer su u nekim institucijama praznine nastale partijskim ili rasnim čistkama posve popunili „svojim“ ljudima. (…) 

Mnogo je razloga zašto se mladići koji još nisu navršili tridesetu dobrovoljno prijavljuju u SA odrede. Vjerojatno je najvažniji neimaština. Onamo ih privlači hrana, plaća, gotovo besplatna odora, eventualno i kasarna. Stanarina prestaje biti noćna mora. Potom u hijerarhiji razloga slijedi besposlenost. Gotovo svaki Nijemac odgajan je u tradiciji poštovanja i obaveze rada. Uglavnom su zdravi i sposobni. Nebavljenje bilo kakvim radom za njih predstavlja poniženje, ali i fizičko mučenje. Svijest da će ih partija, pa makar i povremeno, trebati, da će im povjeriti neku ulogu, pa bilo to i puko marširanje u stroju, od presudne je uloge. (…) 

Vraćam se izlaganju o popularnosti SA odreda. Drugi je razlog strah. Zanemariv broj mladih ljudi u Berlinu nije pripadao nekoj organizaciji, posebice ako se prisjetimo tipično njemačke sklonosti za okupljanjem pod nekim barjakom. Tijekom Weimarske Republike, a napose u samom Berlinu, te su organizacije, premda može posve apolitične, ipak uglavnom bile progresivne. Stoga je potrebno tu sramotnu prošlost prikriti. Još uvijek je moguće izgubiti namještenje, ako ga imate. Kako bolje pokazati svoju odanost, no pristupanjem SA odredu? (…) 

Reichstag
Sudovi se rijetko kad smiju, a iznimno su osjetljivi po pitanju paleža Reichstaga. Zbog ponavljanja jednog od dva naredna vica, možda čak i ne posebice kontrarevolucionarnih, nekoliko je „šaljivčina“ osuđeno na polugodišnje zatvorske kazne (FOTO: Wikimedia)

Naposljetku, jedan od razloga je mala – da tako kažem – židovska (horribile dictu) smicalica. Naime: poznato je da će se prvoga siječnja 1934. godine uvesti radna obaveza: slična onoj kakva već postoji u Bugarskoj. Mladi čovjek koji manje-više zadovoljava fizičke uvjete neophodne za vojnu službu, bit će upućen u posebne kadrove, dobit će odoru, smjestit će ga u kasarnu ili u „logor“, koristit će ga za melioracijske, cestovne, građevinske i ostale radove, a podrazumijeva se da će proći i neku vrstu vojne obuke. Taj posao može biti naporan. Ali oni koji su pristupili SA odredima i trenutačno prolaze vojnu naobrazbu, imaju veliku šansu da ih se u tim radnim kadrovima postavi na više položaje. (…) 

Izlazimo dakle na ulicu. Kurt se tu osjeća znatno slobodnijim. Obasipa me svakojakim pošalicama. Većinu njih, kao i sve pošalice svijeta, bolje je ne ponavljati. Ali onih inozemnih, koje se mogu podvesti pod cenzuru, čisto političke naravi, također je silno puno. Ipak, valja ih obazrivo pripovijedati (od glagola „obazreti se“). Sudovi se rijetko kad smiju, a iznimno su osjetljivi po pitanju paleža Reichstaga. Zbog ponavljanja jednog od dva naredna vica, možda čak i ne posebice kontrarevolucionarnih, nekoliko je „šaljivčina“ osuđeno na polugodišnje zatvorske kazne. Prvi vic. Večer je požara u Reichstagu. Göring sjedi kod kuće. Iznenada ulazi sluga i viče: „Ekselencijo, Reichstag gori“. Na to Göring pogleda ravnodušno na sat i kaže: „Ah, zar već?“. Drugi vic se zasniva na činjenicama iz istrage u procesu protiv van der Lubbea, navodnog podmetača. „Zašto je van der Lubbeu u Reichstagu izgorjela košulja? Jer je bila smeđa“. 

A sada – otkud proizlazi ta, kako izgleda, pretjerana osjetljivost po tom pitanju? Prisjetimo se, a malo tko je u Europi danas toga svjestan, kako je Hitler izabran i uzvišen voljom naroda. Kako, a svi tako misle, ožujski izbori nisu bili nimalo lažirani. Dakle, Hitler vlada posve legitimno. A provokacija s paležom Reichstaga je neugodna, prljava i smrdljiva (od paljevine) stvar na koju bi što prije htjeli zaboraviti. Vatra je zapravo pričinila mnogo štete ugledu Trećeg Rajha. Ali, premda Reichstag nije bio ta Abelova žrtva, čiji je dim otišao ravno u nebo, zapah knjiga spaljenih 10. svibnja proširio se u isparinama koje su ljudima nagrizale oči po cijelome svijetu. (…) 

Ako ste 10. svibnja bili, poput mene, na Opernplatzu kada su se spaljivale knjige, mogli ste vidjeti pomanjkanje entuzijazma, a prije svega malobrojnu – u usporedbi s mogućnostima koje su pružali mjesto, spektakl i propaganda – okupljenu gomilu; ako ste čuli nemušta objašnjenja uglednih ljudi iz nacionalsocijalističkog pokreta koji su tvrdili kako mladež mora vatreno i toplo očitovati svoju pobjedu, ako ste bili u prigodi vidjeti koliko su daleko vlasti bile spremne ići da se palež spriječi, cijela ta barbarska ceremonija ipak bi izgledala manje gnjusna nego što je bila u prvom trenu s punim pravom ogorčene svjetske kulturne javnosti. 

SA oderdi
Pripadnici SA odreda 1. travnja 1933. godine pozivaju na bojkot tvrtki u vlasništvu židova (FOTO: Wikimedia)

Najzanimljivija pojava kojoj smo ondje svjedočili nije masovna psihoza, koju je lako izazvati parolama koje potiču na mržnju, nego činjenica izostanka građanske hrabrosti od strane vlasti, koje se nisu trebale bojati studenata i koje, unatoč zabrinutosti zbog odjeka koji bi taj auto da fé mogao izazvati, ne samo da ga nisu zabranile, nego su također poslale svojeg ministra propagande Goebbelsa – i taj je u ponoć, premda svojstveno sebi i odmjereno, ali ipak, održao govor nad lomačom. Iako je u dnevnom tisku bilo pregršt izvješća s te otužne ceremonije, vjerujem da vrijedi letimice prisjetiti se njezina tijeka. 

Studentska povorka oblikovala se negdje u predgrađu i krenula, obilazeći putem knjižare u kojima su se nalazile osuđene knjige. Kako su došli do tih knjiga? Nekoliko dana prije paleža sve su novine objavile noticu u kojoj je stajalo da svi koji žele sudjelovati u činu uništavanja nepoželjne literature moraju štetna djela izvaditi iz vlastite biblioteke, zapakirati, nasloviti i poslati poštom na navedenu adresu. Naveli su iznimno detaljne i točne naputke. Knjige su se također mogle osobno odnijeti u lokal u kojem su ih prikupljali. Ali nigdje nije bilo govora o tome da bi, primjerice, netko u svojoj kuhinji na štednjaku ili u kaminu spalio sabrana djela Heinea ili Spinoze. Bez javne demonstracije takav čin unutarnje, kućne moralnosti bio bi posve bezvrijedan. Uostalom, ni Heineove, niti Spinoze knjige nisu završile na lomači. 

To su ipak izuzeci koji ne opravdavaju vladajuće raspoloženje. Tisak se neprestano samo bavi huškanjem i sve se više zapliće u najgorim apsurdima koji proizlaze iz izvođenja bilo kakve pomisli do njezinog konačnog, logičkog zaključka. Drugi izvor knjiga „za potpalu“ bila je čistka koju su proveli u knjižnicama sindikata državnih službenika ili drugim institucijama posve podložnima vlastima. Nisu se provodile konfiskacije knjige u trgovinama ili pak posudbenim knjižarama. Čistke se također nisu provodile u knjižnicama znanstvenih institucija. Upravo su u Wrocławu studenti zaprijetili da će pristupiti pretresima po privatnim kućama, ali to se nije dogodilo. 

Uostalom, količina od dvadeset tisuća spaljenih svezaka knjiga svjedoči o tome kako je paljevina bila simbolički čin i nije smjerala stvarnom uništenju nepoćudnih djela. Knjige su utovarili na tri kamiona urešena hitlerovskim zastavama. Povorka nije bila brojna. Sastojala se od dijela koji je činio orkestar i studenata koji su nosili baklje. Civilno stanovništvo nije u njoj sudjelovalo. Ipak, budući da se marširalo u vojnim formacijama s velikim razmakom između pojedinih skupina, povorka se protezala prilično dugo. Vrijeme dolaska na Opernplatz bilo je predviđeno za jedanaest sati navečer. 

Već u devet sati petometarski pojas predviđen za javnost oko pravokutnog trga bio je dupkom ispunjen svjetinom. Središtem trga koji je bio ograđen užadima patrolirala je policija. Na sredini je stajala hrpa od oko tri kubna metra greda, a na posebnom podiju bili su postavljeni reflektori, filmske kamere i mikrofoni. Jasno, i krovovi i prozori okolnih zgrada na trgu bili su nakrcani publikom. Ipak, oba se kraja četveroreda uopće nisu ispunila, tako da čak ni promet na Unter den Linden nije bio ni na tren zaustavljen. 

Da se kojim slučajem tijekom vedre ljetne večeri zaustavi pješački promet na Unter den Linden između Dvorca i Branderburških vrata – ni to vjerojatno ne bi izazvalo manje okupljanje ljudi. Istina, sat vremena prije dolaska povorke pala je sitna kišica, ali smjesta se razvedrilo. Svjetina među kojom sam stajao nije čak ni pozdravila povorku koja se približavala. Razdragana je jer je vedro, jer je proljeće. Gotovo svaki muškarac je u društvu svoje djevojke. Zanimanje koje se zrcali na licima ubraja se u ljetne kategorije. Jedini pokliči dolaze od studenata koji marširaju i od onih koji, vozeći se na kamionima, mašu velikim zastavama sa svastikom

Paljenje knjiga
"Tijekom povorke studenti su na kamionima grozničavo tražili i stavljali za sebe na stranu najpikantnija djela. To samo dokazuje kako i hitlerovsku mladež čine ljudska bića." (FOTO: Wikimedia)

Povorka prilično vješto korača i razmješta se u središtu trga. Okružuju hrpu i bacaju na nju baklje; tako je nastao povijesni plamen. Glazba neprestano svira. Odjednom se čuje govor nekog profesora. Potom redom nastupaju dvanaestorica studenata, nalik kao jaje jajetu našima, savršeni, s tipičnim šarenim studentskim kapicama na glavama. Svaki u ruci drži knjigu i, izgovarajući redom tu istu ritualnu formulu: „Predajem vatri djela (primjerice) Karla Marxa“, baca knjigu u vatru. Općeniti napuci u svezi autora koji se imaju spaliti bili su sljedeći: Najgori su pacifisti: primjerice Ludwig Renn. Potom (o, profinjenosti!) knjige u kojima se napose blati Veliki rat: Remarque. Zatim slijede povijesti svjetskoga rata pisane u pacifističkome duhu. Knjige u kojima se kritiziraju Mussolini i fašizam. Ovdje je potrebna digresija. Proširile su se glasine da su spaljene knjige Pitigrillija kao pornografske, ali odmah sljedeće jutro se u tisku pojavio ispravak u kojem se tvrdilo kako je to neistina, da se ni u kojem slučaju ne bi palile knjige najuglednijega humorista prijateljskog talijanskog naroda. Dakako, sabrana djela Marxa i Lenjina. Onog jadnog Marxa, koji je pisao tako strašne stvari o Židovima. 

Potom slijede autori židovskoga porijekla, poput Liona Feuchtwangera, Emila Ludwiga, Jakuba Wassermanna, Arnolda i Stefana Zweiga, Kurta Tucholskoga, Ernsta Tollera, Theodorea Wolffa, Alfreda Kerra, Alfreda Döblina, Arthura Holitschera, Egona Erwina Kischa, Bernharda Kellermanna, Leonharda Franka, Franza Werfela, Vicky Baum, itd. Posebno izdvojeni: židovski ništitelji tradicije – čitaj: Magnus Hirschfeld. 

Zatim slijedi dug popis posve neočekivanih autora. Razlog zbog kojeg su njihove knjige završile na lomači zauvijek će ostati fascinantna zagonetka. Budući da se kao kriterij nameće da su strani duhu nacionalsocijalizma, takvih bi se autora našlo mnogo više nego što ih je bilo na tom popisu, pa makar i već spomenuti Goethe. U tu bi se skupinu mogli ubrojiti: Thomas i Heinrich Mann, Erich Kästner, Bertha von Suttner, Foerster, Upton Sinclair, Ernest Hemingway, pa čak i, kako bi se mnogima činilo, nevini Jack London. 

Dvanaestorica kulturtregera napravili su svoje i ustupili mjesto brojnijoj skupini drugova, koji oblikuju živi lanac između kamiona i lomače, predajući knjige iz ruke u ruku, dok ih posljednji, koji stoji pored same vatre, baca uvis, a one, rastvorivši svoje bijele stranice, padaju, osvijetljene odozdo plamenom, gotovo kao ptice. 

Nadolazi trenutak za mene nepodnošljivog uzbuđenja. Neka mahnita tuga hvata me za grlo i naviru mi suze na oči. Ne mogu ništa reći Kurtu. Žal za tim knjigama kao za predmetima koji nestaju; žal za tim narodom koji se tako osramotio. Sram što ja, stranac, svjedočim njihovoj „obiteljskoj“ sramoti. U jednom me trenu taj zajednički osjećaj srama posve asimilirao. Vjerojatno se nikada u inozemstvu nisam toliko osjećao lokalnim, tako silno Nijemcem. 

Prisjetio sam se vajmarske proslave otprije godinu dana. Taj mi se prizor neprestano vraća. A u međuvremenu glazba i dalje svira. Oni koji sudjeluju u obredu suzdržano kliču, a reflektori osvjetljavaju trg poput pokvarenih svjetionika. Iznenada je zavladala tišina. Goebbels drži govor. Loše ga se čuje, samo se s vremena na vrijeme mogu razaznati pojedine riječi i ona specifična rika, kakvu stvaraju nacionalsocijalističke vođe kada žele uistinu ovladati okupljenom svjetinom. Čine to i Hitler i Goebbels, a najmanje Göring. Nikakva parodija govora ne može prenijeti taj demagoški ton. U meni on uvijek budi smijeh. Nakon kratkog govora ministra propagande, svjetina koja stoji blizu njega kliče njemu u čast, a ostatak i dalje samo tupo zuri. Tek nakon prvih taktova hitlerovske himne „Horst Wessel Lied“ cijela gomila oživljuje i zanosno pjeva sve tri strofe. Mora da izgledaju beskonačno duge onima, kod kojih fašističko salutiranje, koje traje dobrih pet minuta – izaziva dosadu. Jer svi muškarci pokrivaju glavu, a „ruka prema gore“ je obvezatna bez obzira na spol. Malčice su me pogledavali zato što ne izvršavam te pokrete, ali nitko mi se po tom pitanju nije obratio. 

Svršetak ceremonije. Svjetina se razilazi. Vatra dogorijeva. Vatrogasci pomažu šmrkom. Pepeo se pretvara u blato. U tom blatu svi traže neki suvenir. Sljedećih nekoliko dana među mojim „nepreporođenim“ poznanicima održavale su se prave licitacije za te suvenire, znane pod zajedničkim nazivnikom: Von dem Feuer gerettet. Osobno sam osvojio dva trofeja. Jedan je veliki, na kartonu nalijepljeni plakat: reklama za Remarqueov roman „Na zapadu ništa novo“. S obzirom na veličinu, morao sam ga, nažalost, smjesta nekome darovati. A drugi je poštanska dopisnica – formular za one koji žele postati članovi Svjetske lige za seksualnu reformu. Ispod službene adrese Lige u zagradi stoji: doktor Magnus Hirschfeld. (…) 

Paljenje knjiga Berlin 10.5.1933.
„Ruka prema gore“ je obvezatna bez obzira na spol. Malčice su me pogledavali zato što ne izvršavam te pokrete, ali nitko mi se po tom pitanju nije obratio (FOTO: Wikimedia)

Kao utješan detalj te žalosne pripovijesti možemo navesti kako su tijekom povorke studenti na kamionima grozničavo tražili i stavljali za sebe na stranu najpikantnija djela. To samo dokazuje kako i hitlerovsku mladež čine ljudska bića. Revolucija, Revolucija! Zar stvarno? Nedvojbeno je tako. U Njemačkoj se provodi revolucija, i to u „najčišćem“ obliku. Nemam pri ruci enciklopediju, ali siguran sam da se službena definicija revolucije može posve primijeniti na događanja u Njemačkoj. Osim toga, nitko u Njemačkoj to ne opovrgava, baš suprotno, čak se ističe i upotrebljava ta okolnost, naglašavajući uostalom da se revolucija provodi bez krvoprolića. S tim se mišljenjem ne može složiti neovisni promatrač, jer se krv često ne može sakriti. Ali u tim slučajevima imaju spreman odgovor: „Mora tako biti, u Njemačkoj je na djelu revolucija“. Naglašavam kako sam utopist i da se ne mogu pozivati na presedane. Ali, mora li revolucija zaista uvijek biti tako strašna? Očigledno da mora. Ali ako je tomu tako, trebali bi se prije ponašati poput Pilata. (…) 

Nekoliko sam se puta susreo s uvjerenjem koje potječe od stranih novinara u Berlinu, da su teroristički ispadi privremena pojava te da im ne vrijedi posvećivati previše pozornosti ili mjesta u tisku. Ne slažem se s tim mišljenjem. Što dakle treba misliti o tim brutalnim revolucionarnim pojavama? Puno sam o njima slušao prije polaska iz Poljske. Mnogo manje po dolasku u Berlin. To se samo po sebi razumije iz više pogleda. Europski tisak, napose ljevičarski, ori od te Greuelpropagande. U Njemačkoj se o sličnim stvarima ne smije čak ni zucnuti. (…) 

Još se jednom vraćam pitanju njemačkoga tiska. Uzalud ondje možete tražiti materijal u kojem bi se izravno bacalo sjenu na dobroćudnost Hitlerove vladavine. Lažljivost tog tiska je toliko posvemašnja, toliko (jasno, pod prisilom) drska da se teško na nju priviknuti. (…) 

Koje novine vrijedi čitati? Prije svega strane. Čovjek u njima može puno toga doznati o događajima u Njemačkoj od jučer ili prekjučer. S obzirom na teror lokalnog tiska, začuđuje činjenica kako se na svakom uglu može kupiti tiskovina tako silno antihitlerovska, kakva je zapravo svaka inozemna novina. (…) 

Od njemačkih novina vrijedi prelistati uglavnom dvije: Deutsche Allgemeine Zeitung i Vossische Zeitung. (…) 

Prvih dana revolucije događale su se uistinu strašne stvari. U mnogim su slučajevima jurišnici iz SA odreda izravnavali svoje osobne račune i obračune, mlateći ili ubijajući posve nekažnjeno neprijatelje ili jednostavno vjerovnike. Neću ulaziti u detalje toga pitanja u reportaži posvećenoj židovskome pitanju, jer krojač, koji je, jasno, Židov, i koji je hitlerovcu prodao odijelo na rate, nije podlegao kao žrtva rasne netrpeljivosti, nego prije zbog okrutne financijske konjunkture svojeg ubojice. Danas su takvi osobni obračuni nezamislivi i vjerojatno u konačnici pripadaju prošlosti. SA je ipak malo stavljen pod kontrolu. Što se tiče premlaćivanja i potom puštanja na slobodu, uvjerili su se kako je taj sustav manjkav, jer će pušteni uvijek u nekoj prigodi progovoriti. Stoga danas ili ljude zatvaraju bez iživljavanja nad žrtvama ili pak nepoželjan pojedinac netragom nestaje. Negdje, u nekoj šumici, dobiva metak u čelo. Za uklanjanje leševa iznalaze se također razni domišljati načini. (…) 

SA odredi
U prvim danima revolucije jurišnici iz SA odreda izravnavali su svoje osobne račune i obračune (FOTO: Wikimedia)

Koliko toga je o čemu sam pisao poznato njemačkome društvu? Slobodno bismo mogli reći kako devedeset posto ljudi ništa o tome ne zna, a da još devet posto sve prima s „entuzijastičkim skepticizmom“. Sve o tome znaju oni koji to silno žele znati. A to baš nije lako. Ljevičarska opozicija, diplomati i strani novinari su upućeni u te stvari. Komunistička partija izdaje ručno tiskane novine, koje se dijele zainteresiranim pojedincima. Taj je arak prava riznica za svakog greuelpropagandista, jer su podaci koji su ondje objavljeni točni i istiniti. (…) 

Prvi sam put, otkako pišem o Berlinu, nedavno upotrijebio izraz „bezakonje“. A premda je ono usko povezano s pojmom „revolucije“ i premda se u drugim, tipičnijim revolucijama možda vidljivije očitovalo, ovdje je ipak potencijalno mnogo potpunije. Gotovo da je postalo pravilo i samo povremeno se zaodijeva pravnom formom, uostalom tako naivnom, da bi sve ličilo na humoresku, samo da to pravno licemjerje nije stajalo slobode tisuća pojedinaca. Neusporedivo najočevidniji primjer takvoga zakrabuljenog bezakonja je tzv. Schutzhaft. Riječ je o starom, srednjovjekovnom obliku uhićenja. Primjenjivalo se kako bi se pojedincu zajamčila sigurnost, stavivši ga iza rešetaka. Takva vrsta pritvaranja nije mogla trajati dulje od dvadeset četiri sata. Trenutačna vlast je produljila to dopušteno vrijeme zatočenja na četrdeset osam sati, a kasnije (veći skok) odmah na tri mjeseca. Na veliku većinu tih tisuća ljudi, koji danas napučuju njemačke zatvore i onih koji su odležali jedan ili nekoliko dana i bili pušteni, ne znajući čak ni koji je bio razlog iz kojeg su ih lišili slobode, primijenili su upravo tu „zakonsku obranu“, kakva je Schutzhaft. Već su odavno prošla tri mjeseca od prvih takvih uhićenja, što ne znači da su pokrenuti procesi protiv uhićenih ili da su ih pak pustili na slobodu. (…) 

Ne mogu sprovesti analizu svih sastavnih ili „rastavnih“ dijelova koji odlučuju o revolucionarnom raspoloženju koje se upravo osjeća u Njemačkoj. Nedvojbeno je kako određene analogije sa Sovjetskom Rusijom osnažuju svijest o tome kako je ovdje uistinu riječ o revoluciji. U zraku se osjeća nervoza i na to se ni na tren ne može zaboraviti. Uz to, neprestano se govori o sabotaži i kontrarevoluciji. Za borbu protiv toga, slično kao i za borbu protiv korupcije, osnivaju se čak i posebni uredi. Tim i sličnim novonastalim uredima dodjeljuju se „komesari“ s naputkom da, recimo, u tri dana odaberu suradnike, organiziraju ured, započnu s djelatnošću i da o uredu i projektima vezanima uz njega vlastima podnesu izvješće. (…) 

Sjedim u kavani. Prolazi sedam ili osam kamiona. Na njih su postavili klupičice, a na klupicama sjede, držeći puške među koljenima, policajci i pripadnici pričuve. Zna se što to znači: razzia. Okružuju cijeli stambeni blok ili čak nekoliko ulica, a možda i neki park, sve legitimiraju i pretresaju. Sumnjive zadržavaju. Takve hajke ponekad znaju trajati cijeli dan. Uglavnom se provode u sirotinjskim četvrtima, gdje ima puno komunista, ali i u centru, kao i u Westendu. Moja je poznanica, supruga visoko pozicioniranoga službenika Auswärtiges Amta, morala jednom prigodom sjediti zatvorena u kući do same večeri. Telefonirala je suprugu da joj ishodi „oslobođenje“. Ništa nije pomoglo. Protekcija je u takvim slučajevima posve uzaludna. Koga tako nastoje uloviti? Ne nedostaje neprijatelja i sumnjivaca: desničara, ljevičara, centrista, no i antihitlerovaca. 

Kamioni su se udaljili. Čitam novine. Gospođica Neppach, tenisačica, Židovka koju sam jučer vidio u baru, „iz nepoznatih je razloga počinila samoubojstvo“. Scheidemannova kći je zajedno sa suprugom počinila samoubojstvo. Profesor Mayer je, vrstan poznavatelj umjetnosti i ravnatelj minhenske Pinakoteke, počinio samoubojstvo u zatvoru. Gradonačelnik nekog mjesta u Friziji, socijaldemokratski zastupnik iz Hamburga, itd., itd… počinili su samoubojstva. To je nevjerojatno. Nikad se ne navode detalji istrage, a rijetko kad i način na koji je samoubojica skončao. Da. To je vjerojatno revolucija. A ono što se piše, je li to Greuelpropaganda? Ne. Uvijek se savjetujem sa svojom savješću. Ono što pišem je prava, tužna istina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

  2. IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

    19.06.2020.

    Nataša Škaričić

    IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

  3. OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

    18.06.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije