„Jezično pitanje“ već nekoliko mjeseci je u žiži bosanskohercegovačke javnosti, a posebno živo je u Sarajevu, gdje je jednu od glavnih rola odigrao kantonalni ministar obrazovanja, nauke i mladih prof. dr. Elvir Kazazović, kadar nacionalističke SDA. Da se poslužimo riječima Envera Kazaza, profesora književnosti sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, radi se o najvećoj „ministarskoj štetočini koju je SDA turila na vlastodržačku poziciju koja po svemu prevazilazi njegove intelektualne sposobnosti“ i koja je „slavu unutar Izetbegovićeve SDA stekla nametanjem Zakona o visokom obrazovanju, kojim su dokinute institucionalna i naučna autonomija Univerziteta u Sarajevu“.

E, pa tim istim Kazazovićem pozabavio se i književnik Nenad Veličković na portalu Školegijum. Već u samom uvodu Veličković upozorava kako se većina odluka u mandatu ovog ministra donosila naprečac, ne koristeći rezultate relevantnih istraživanja, analiza, statistika i anketa, ne otvarajući široke rasprave kompetentnih učesnika o planiranim koracima. Tako je očito bilo i u slučaju Instrukcije o upotrebi jezika u nastavnom procesu i drugim oblicima odgojno-obrazovnog rada u školama koju je potpisao ministar Kazazović, a kojom je, najkraće rečeno, naloženo da se u sarajevskim školama nastava mora izvoditi samo na jednom od tri službena jezika konstitutivnih naroda BiH, ovisno o opredjeljenju roditelja učenika, dakle u realnosti na bosanskom jeziku, a ne na BHS varijanti.

Ministar je doktorirao na temi „Uticaj individualno oblikovanih trenažnih programa na povećanje maksimalne jačine dinamičkih stabilizatora koljena kod studenata Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja“ (FOTO: Radiosarajevo.ba)

„Nijedan ministar ne može biti upućen u sve oblasti za koje je odgovoran, pa se u mnogim stvarima mora osloniti na saradnike i savjetnice, a u pitanjima od šireg društvenog značaja i na javne debate i naučno utemeljeno mišljenje struke. Ali i tada, kada zavisi od procjene i rada drugih, morao bi posjedovati neka osnovna znanja o predmetu o kojem donosi odluku. Ukoliko ih nema, a pokazaćemo ovdje na jednom primjeru da je tako u aktuelnom slučaju, onda bi već i zbog vlastitog naučnog kredibiliteta trebao biti oprezniji prema pitanjima za koja nije stručan, iz oblasti u koje nije upućen“, piše Veličković.

Rečeno-učinjeno! Veličković je proveo kratku, ali poprilično detaljnu jezičnu analizu Kazazovićevog doktorskog rada, odnosno njegov manji dio (32 od 270 stranica), jer je sasvim „legitimno i opravdano zapitati se kojim i kakvim jezikom ministar piše kad piše kao naučnik“. A ministar je 2009. godine na sarajevskom Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja doktorirao na temi „Uticaj individualno oblikovanih trenažnih programa na povećanje maksimalne jačine dinamičkih stabilizatora koljena kod studenata Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja“.

„Ovime se želi upozoriti na izostanak lingvističkih, obrazovnih i akademskih argumenata kod velikog broja učesnika u javnoj debati o jeziku nastave, čiji je ministar istaknuti predstavnik. Zato pitanje nije samo kojim je (u smislu naziva standarda) jezikom disertacija formalno napisana, nego i kakvim (u smislu njegove razumljivosti i jasnoće)“, objašnjava Veličković na kraju uvoda. 

Prvo što je Veličković zapazio je da jezik doktorata ne poštuje niti jedan propisani standard. Pa krenimo od stavke 1. da ministar miješa hrvatsku i bosansku normu. Ponekad piše „točka“, a ponekad „točka“, nekad je „sukladno“, a nekad „u skladu sa“, malo je nešto „suvremeno“, a malo „savremeno“, ponekad je „razina, a ponekad nije „razina“, već „nivo“. Ne može se ministar odlučiti ni kaže li se „nauka“ ili „znanost“, a ni sam ne zna kako može biti „sprječavanje“ kad je „unapređenje“.

Nenad Veličković je proveo kratku, ali poprilično detaljnu jezičnu analizu Kazazovićevog doktorskog rada (FOTO: skolegijum.ba)

Potom je analiza pokazala da Kazazović pati od viška riječi i izraza tipičnih za hrvatski standard, poput „sudjeluju“, „pretvorba“, „natjecateljska“, „suradnja“, „glede“ i tako dalje. 

Nadalje, piše Školegium, „ministar miješa srpsku i bosansku normu pa ima uticaj naporedo s utjecaj te glagole na -isati, -ovati i glagole na -irati: kontrolisati, funkcioniranje, definiranja, zainteserovani“ … 

Osim toga, već smo na stavki 5., koristi nestandardne riječi i konstrukcije, odnosno bolje rečeno „ne poštuje nijednu normu“ ili najprostije - pokazuje solidnu razinu nepismenosti. Evo i nekoliko primjera: „cijelinu“, „procjenjenu“, „pretstavlja“, „nageti prema unazad“ i tako dalje.

No, ni to nije sve, jer Kazazović očito griješi i u slaganju prijedloga i padeža, pa tako, primjerice, piše „doprinosi za stvaranje krivulje“ ili „bez obzira o ugaonoj brzini“. 

Također SDA-ov stručnjak „nije doma“ ni kod „s“ i „sa“, o čemu govori ovih nekoliko primjera: „u skladu s sposobnostima“, „s stručnim timom“, „provodilo se s žičanom“. Slično je i sa „č“ i „ć“, što je bolna točka mnogog kadra ove političke stranke, pa tako ministar misli da se piše „dinamićka“, „istraživaći“, „misiči“, „omogučuje“ …

„Iako neupućeni u stručnu terminologiju, prepoznali smo veliki broj rečenica čiji je smisao nejasan ili su u cijelosti besmislene, usljed nepoznavanja osnovnih pravila sintakse maternjeg jezika, prije svega onog o slaganju roda i broja“, primjećuje Veličković nabrajajući brojne takve primjere i zaključujući kako jezik ministrove doktorske disertacije zasigurno nije usamljen primjer nepoznavanja maternjeg jezika i nesposobnosti da se njime govori i piše razumljivo i jasno, kao i da bi ovaj jezik autor disertacije sasvim sigurno nazvao bosanskim, iskazujući time svoju pripadnost bošnjačkom etničkom korpusu.

„Da bi se izgradila uspješna akademska i/ili politička karijera, ovdje je, čini se, važnije znati kako se jezik zove nego kako ga funkcionalno koristiti“, stoji na kraju analize Kazazovićeve doktorske disertacije uz opasku kako bi ministar sada trebao povući svoju instrukciju i izviniti se javnosti što ju je uznemirio petljajući se u nešto o čemu malo zna i čime se nikad nije ozbiljno bavio. Cijeli tekst pročitajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay