Zašto je dakle gospođa Novak-Srzić, naizgled posve nepotrebno, objavila fotografiju plaže u Mozambiku sugerirajući da je riječ o Makarskoj rivijeri? Najkraći odgovor glasio bi – zato jer nije mogla drugačije. Gospođa Novak-Srzić i armija hrvatskih novinara propagandista, ukratko, bavili su se proizvodnjom javnog nemorala, iskopavanjem etičke jame u kojoj će biti obesmišljene kategorije istine i laži, pa time – posljedično – i kategorije dobra i zla. Poučno je primijetiti da u njezinoj objavi na Facebooku čak ni „ljepote prirode“, koje su „trajne i ljekovite“, ne mogu biti takve same po sebi, već ta ljepota i ta ljekovitost nastupaju „usprkos antifa kaosu i svim virusima“. Antife i virusi su ono što su nekoć bili Srbi i Bošnjaci, odnosno četnici i balije, a „trajna“ je samo presija izvanrednog stanja, neprestana izloženost napasnicima kojima se valja oduprijeti kalašnjikovima, „sigurnim smještajima“ ili prirodnim ljepotama.

Nakon najave američkog predsjednika Donalda Trumpa kako će SAD proglasiti ANIFA terorističkom organizacijom, slabo povezani pojedinci širom svijeta, uključeni u pokret koji se suprotstavlja fašizmu, iznenadili su se otkrivši da predstavljaju jednu veliku organizaciju. „Cijelo ovo vrijeme mislio sam da poduzimam direktne mjere protiv nacista“, izjavio je samoprozvani antifašist Mattheus Grant iz Eugena u Oregonu. „Ali kada sam saznao da sam dio organizacije postao sam vrlo uzbuđen! Možda sada možemo dobiti ured?“, kaže. Putem interneta veliki broj ljudi, koji su inače slabo povezanih, ali imaju ista uvjerenja, počeli su spekulirati o tome čine li oni zapravo „organizaciju“. Mnoge skupine su predale službene zahtjeve kojima traže priznanje, kao što su, na primjer, vegetarijanci, ljudi koji inzistiraju na nastavku gledanja serije „Riverdale“ ili horoskopske vage.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’. U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu.

Antifašizam koji olako, nepravedno i zlonamjerno lijepi fašističke ili, primjerice ustaške, etikete ljudima, zbog čega zlurado likuju okorjeli fašisti i nacionalisti, riskira da i sam postane ideološki sistem koji poseže za difamacijama, linčovanjima i progonima ljudi. Istinski antifašisti se najprije moraju suočiti s fašizmom u vlastitoj etničkoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici, a to je uvijek povezano s velikim egzistencijalnim rizicima. Deklarativni, dekorativni i manifestacijski antifašizam je lažni antifašizam, a može mu se dogoditi da u svome gnijezdu i u svojim povorkama ne primjećuje sadašnje ili buduće fašiste. Suvremenom antifašizmu su potrebne nove ideje i novi sadržaji, ali prije toga ozbiljna katarza i suočavanje s vlastitim ideološkim i političkim zastranjenjima.