"Kolinda, ne možeš ti da mrziš BiH, koliko ja mogu da volim Hrvatsku!“, napisao je na svojoj Facebook stranici Bursać, reagirajući na najnoviji skandal u kojem glavnu ulogu tumači hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Potom je iznio i niz razloga, koje donosimo u nastavku, zašto je to tako. "Zato što ja to država dobrih ljudi sa najnevjerovatnijim geografijom na svijetu. Zato što je Rovinj najljepši grad na svijetu kojem se klanjam i sklanjam. Zato što na Korčuli vidim skalinadu u svakom stepeniku Oliverova ostrva. Dubrovnik, zimi! Zato! Malvazija ljeti! I zato! Pelješac. Bilo kad! Zato što sam se prvi put okupao, poljubio, ispovraćao, obnevidio, zanoćio i osvjedočio pod borovima moćnog Jadrana. Zato što je Hrvatska dobra zemlja, dobrih ljudi, to nije zemlja u kojoj će neka budala izjaviti: “BIH je pod kontrolom Irana i militantnog islama!”

Jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove. U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože „kao žena“ postavila migrantima – „Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?“ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?

„Jaje umeko“, stoji na naslovnici novog broja tjednika Novosti, u kojem se Ivica Đikić pozabavio slučajem ministra Lovre Kuščevića, kojeg opisuje kao personifikaciju nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja. „To je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija“, piše Đikić.

Ja i moj dida smo sidili na muliću ispod didine kuće. Mi dva smo toćavali noge u moru. Plus smo bacili po tunju za uvatit kojeg špara ili ušatu. Dida je imao na glavi slamnatu španćeru. Ja nisam imao ništa. Dida je svako malo uzdahnijo i govorijo je: „Gospe moja, šta je lipo…“ Ja bi onda samo se kesijo i zašljapkao bi sa tabanima kroz vodu.

Jugoslavija je bila diskurzivni svemir, u kojem je najveći predmet bio svježe iskovana, socijalistička srednja klasa. U tom svemiru, za moju je mamu, sve imalo smisla jer je ona bila njegov neizbrisiv dio. Bila je građanin zemlje koju je izgrađivala vlastitim rukama, njezin jugoslavenski identitet posljedica je njezinih životnih odluka. Izgradnja "domovine" bila je praksa, svakodnevna operacija, a ne puka nostalgija. Ne definiraju domovinu stotine godina nepromjenjive povijesti, već napori i snovi ljudi poput moje majke, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili svoj roditeljski dom u dobi od samo 11 godina i otišli u školu, ljudi koji su zaradili žuljeve na radnim akcijama, koji su na fakultetu dijelili svoju sobu i hranu s još četiri cimera, ljudi koji su prvi u povijesti svoje obitelji dobili diplomu i kupili TV. I nakon svega toga, njihova im vlastita djeca (to jest, ja), kažu da su svi njihovi napori bili uzaludni, jer su zajebali stvar od samog početka.

„Ponosna smo djeca Kralja Tomislava, a duh nas vodi Ante Starčevića. S nama je odlučnost Stjepana Radića, a hrabrost i gordost Ante Pavelića. Pa kad se svrstamo u bojne redove, vodit će nas sjena Slavka Kvaternika, Sva će srca kucat kao jedno. Domovino za Te i Poglavnika“, stihovi su to koje izvodi zvijezda nedavno održanih izbora za Europski parlament, Ruža Tomašić. Pjesma koja završava poklikom „za dom spremni“ nije neki novi uradak europarlamentarke za koju je glasalo gotovo 70.000 hrvatskih birača, već su je iz arhive izvukle Novosti. U novom broju ovog tjednika navodi se kako je Ruža Tomašić pjesme u slavu Ante Pavelića objavljivala i izvodila osamdesetih godina obučena u ustašku uniformu, u vrijeme dok je živjela u Kanadi, odakle se vratila početkom devedesetih na osobni poziv Franje Tuđmana.