Jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove. U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože „kao žena“ postavila migrantima – „Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?“ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?

„Jaje umeko“, stoji na naslovnici novog broja tjednika Novosti, u kojem se Ivica Đikić pozabavio slučajem ministra Lovre Kuščevića, kojeg opisuje kao personifikaciju nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja. „To je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija“, piše Đikić.

Ja i moj dida smo sidili na muliću ispod didine kuće. Mi dva smo toćavali noge u moru. Plus smo bacili po tunju za uvatit kojeg špara ili ušatu. Dida je imao na glavi slamnatu španćeru. Ja nisam imao ništa. Dida je svako malo uzdahnijo i govorijo je: „Gospe moja, šta je lipo…“ Ja bi onda samo se kesijo i zašljapkao bi sa tabanima kroz vodu.

Jugoslavija je bila diskurzivni svemir, u kojem je najveći predmet bio svježe iskovana, socijalistička srednja klasa. U tom svemiru, za moju je mamu, sve imalo smisla jer je ona bila njegov neizbrisiv dio. Bila je građanin zemlje koju je izgrađivala vlastitim rukama, njezin jugoslavenski identitet posljedica je njezinih životnih odluka. Izgradnja "domovine" bila je praksa, svakodnevna operacija, a ne puka nostalgija. Ne definiraju domovinu stotine godina nepromjenjive povijesti, već napori i snovi ljudi poput moje majke, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili svoj roditeljski dom u dobi od samo 11 godina i otišli u školu, ljudi koji su zaradili žuljeve na radnim akcijama, koji su na fakultetu dijelili svoju sobu i hranu s još četiri cimera, ljudi koji su prvi u povijesti svoje obitelji dobili diplomu i kupili TV. I nakon svega toga, njihova im vlastita djeca (to jest, ja), kažu da su svi njihovi napori bili uzaludni, jer su zajebali stvar od samog početka.