HIMNA PORAŽENIH: Povratak pjesnika na mjesto zločina
Rat je protutnjao kroz metriku i prozodiju, ostavljajući pesniku krhotine materijala za novu, sizifovsku građevinu. Nije Mile Stojić pesnik rata i žrtava, ali se ne boji čitalačke površnosti koja ga može baš među takve smestiti; ko je pročitao „Hatidžu“, pritom i naglas, iznova će prezreti prizemnost dosetke o muzama i topovima, bodežima i emocijama. Požaliće se autor, čitateljstvu, onako, u poverenju, kako misli „Trebao sam ostati“, u istoimenoj pesmi, pa nabrojati spisak razloga: „Trebao sam ostati/ U gradu koji sam izabrao/ i zavolio/ Nisam smio otići:/ Možda bih napisao/ Vjerodostojnu knjigu/ Prije nego što me pokosi/ Kuršum zemaljskog anđela/ (...) Trebao sam biti pogođen u čelo/ Ahilovom strijelom/ Na ulici, u redu za kruh./ I spavati spokojno/ Na Koševskom groblju/ Svoju pasju vječnost.“