Povjesničar, filozof i autor iznimno popularnih knjiga, profesor Yuval Noah Harari, tijekom epidemije koronavirusa imao je nekoliko izuzetno zapaženih javnih istupa. Njegova organizacija Sapienship, koju je prošle godine osnovao sa suprugom Itzikom Yahavom, nedavno je Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) donirala milijun dolara. Na to su se odlučili nakon što je američki predsjednik Donald Trump objavio da Sjedinjene Države obustavljaju financiranje WHO-a. 

SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu

Harari je autor je nekoliko bestsellera, među kojima su svakako najpoznatija njegova djela „Sapiens: Kratka povijest čovječanstva“, „Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice“ i „21 lekcija za 21. stoljeće“. Na ovom mjestu donosimo prijevod intervjua koji je Harari dao za Deutsche Welle.

Yuval Noah Harari na Svjetskom ekonomskom forumu u siječnju ove godine (FOTO: Flickr)

Razgovarala: Anna Carthaus/DW

Prevela: Tita Mikulaš/Lupiga.Com

Profesore Harari, nalazimo se usred pandemije. Što vas najviše brine oko toga kako se svijet mijenja?

- Mislim da najveća opasnost nije sam virus. Čovječanstvo ima sva znanstvena saznanja i tehnološke alate za prevladavanje virusa. Naš veliki problem su vlastiti unutarnji demoni, naša mržnja, pohlepa i neznanje. Bojim se da ljudi na ovu krizu ne reagiraju globalnom solidarnošću, već mržnjom, optužujući druge zemlje, etničke i vjerske manjine. Ali se nadam da ćemo moći razviti suosjećanje, a ne mržnju, da reagiramo globalnom solidarnošću, koja će razviti našu velikodušnost za pomoć ljudima kojima je to potrebno. I da ćemo razvijati svoju sposobnost raspoznavanja istine, a ne vjerovati u sve te teorije zavjere. Ukoliko to učinimo, ne sumnjam da možemo lako prevladati ovu krizu.

Kako ste rekli, suočeni smo s izborom između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana. Ako nismo oprezni, epidemija bi mogla označiti prekretnicu u povijesti nadzora. Ali kako mogu biti oprezan s nečim što je izvan moje kontrole?

- To nije potpuno izvan vaše kontrole, barem ne u demokraciji. Glasate za određene političare i stranke koje to kreiraju. Na taj način imate određenu kontrolu nad političkim sustavom. Čak i ako sada nema izbora, političari i dalje reagiraju na pritisak javnosti. Ako se javnost boji epidemije i želi da vodstvo preuzme jak vođa, onda to diktatoru olakšava preuzimanje vlasti. S druge strane, ako imate otpor javnosti kad političar ode predaleko, onda to može zaustaviti i najopasnije događaje.

Kako mogu znati kome ili čemu mogu vjerovati?

- Prvenstveno, imate prijašnja iskustva. Ukoliko imate političare koji vam lažu već nekoliko godina, onda imate i manje razloga da im vjerujete u ovoj izvanrednoj situaciji. Zatim, možete postavljati pitanja o teorijama koje vam ljudi govore. Ako netko dođe s nekom teorijom zavjere o podrijetlu i širenju koronavirusa, zamolite tu osobu da vam objasni što je virus i kako izaziva bolest. Ako osoba ne zna odgovore na ta pitanja, to znači da nema osnovna znanstvena znanja, prema tome ne vjerujte ni u što drugo što vam o epidemiji koronavirusa ta osoba govori. Ne treba vam doktorat iz biologije, ali trebate osnovno znanstveno razumijevanje svih ovih stvari. Posljednjih godina vidjeli smo razne populističke političare koji napadaju znanost prikazujući znanstvenike kao nekakvu elitu odvojenu od naroda te tvrdeći kako su klimatske promjene samo obmane. Takvim ljudima ne biste trebali vjerovati. U ovim kriznim trenucima u cijelom svijetu vidimo da ljudi vjeruju znanosti više nego bilo čemu drugom. Nadam se da ćemo se toga sjećati i nakon ove krize. Da vodimo brigu o dobrom obrazovanju učenika u školama, o tome što su virusi i o teoriji evolucije. I, također, kad nas znanstvenici upozore o nekim drugim stvarima, osim epidemija, poput klimatskih promjena i ekološkog kolapsa, njihova upozorenja trebamo uzimati s istom ozbiljnošću, kao što je danas slučaj s epidemijom koronavirusa. 

"Možemo donijeti odluku o zaštiti prava radnika u našoj zemlji ili širom svijeta u ovoj situaciji" (FOTO: Flickr)

Mnoge zemlje provode mehanizme digitalnog nadzora kako bi spriječile širenje virusa. Kako kontrolirati te mehanizme?

- Kad povećavate nadzor građana, to bi uvijek trebalo ići ruku pod ruku s pojačanim nadzorom vlade. Tijekom ove krize vlade olako troše novac. U Sjedinjenim Državama dva bilijuna dolara, u Njemačkoj stotine milijardi eura i tako dalje. Kao građanin, želim znati tko donosi odluke i gdje taj novac ide. Koristi li se novac za spašavanje velikih korporacija koje su se našle u problemima i prije epidemije zbog pogrešnih odluka svojih menadžera? Ili se novac koristi za pomoć malim poduzećima, restoranima, trgovinama i sličnim objektima kojima je u ovoj situaciji potrebna pomoć? Ukoliko vlada toliko željna više nadzora, onda bi nadzor trebao biti obostran. A ako vlada kaže, „ali to je previše komplicirano, ne možemo jednostavno otvoriti sve financijske transakcije“, onda kažete „ne, nije previše komplicirano, onako kako ste pokrenuli ogroman sustav nadzora da vidite kamo idem svaki dan, jednako tako možete i pokrenuti sustav koji pokazuje što radite s novcem poreznih obveznika.“

To funkcionira tako što se moć distribuira ne dopuštajući da se akumulira u jednoj osobi ili jednoj vlasti?

- Upravo tako. Jedna od ideja s kojom ljudi eksperimentiraju je ona da želite upozoriti ljude koji su se nalazili u blizini zaraženog koronavirusom. Postoje dva načina: jedan način je imati središnju vlast koja skuplja podatke o svima, a zatim otkriva da ste bili u blizini nekoga tko ima Covid-19 i upozorava vas, a druga metoda je da telefoni izravno komuniciraju, jedan s drugim, bez ikakvog središnjeg tijela koje skuplja sve te informacije. Ako prođem u blizini nekoga tko ima Covid-19, naša dva telefona međusobno razmjene informacije i ja potom dobivam upozorenje. U tom slučaju nijedno tijelo vlasti ne prikuplja sve te podatke i ne prati naše uređaje.

Mogući sustavi nadzora za trenutnu krizu idu korak dalje, prema onome što biste nazvali potkožnim nadzorom. Tako koža, kao nedodirljiva površina naših tijela, puca. Kako to možemo kontrolirati?

- Trebali bismo biti vrlo, vrlo oprezni. Nadzor nad kožom nadgleda što radite u vanjskom svijetu, kuda idete, koga susrećete, što gledate na TV-u ili koje web stranice posjećujete na internetu. Ne ulazi u vaše tijelo. Dok nadzor ispod kože prati što se događa u vašem tijelu. Počinje sa stvarima poput vaše temperature, ali tada može preći na vaš krvni tlak, na vaše otkucaje srca, na moždane aktivnosti. A kad to učinite, možete znati puno više o ljudima nego ikad prije. Možete stvoriti totalitarni režim koji nikad prije nije postojao. Ako znate što čitam ili što gledam na televiziji, to vam daje neku ideju o mojim umjetničkim ukusima, mojim političkim pogledima, mojoj osobnosti. Sad zamislite da zapravo možete pratiti moju tjelesnu temperaturu ili krvni tlak i otkucaje srca dok čitam neki članak ili dok gledam program na mreži ili na televiziji. Tada možete znati što osjećam svakog trenutka, a to bi lako moglo dovesti do stvaranja distopijskih totalitarnih režima. To nije neizbježna situacija jer još uvijek možemo spriječiti da se to dogodi. Da bismo to spriječili moramo biti svjesni opasnost i biti oprezni s onim što dopuštamo u ovom hitnom slučaju.

Harari o terminu "beskorisne klase" (FOTO: Flickr)

Tjera li vas ova kriza da promijenite svoju sliku o čovječanstvu u 21. stoljeću?

- Ne znamo, jer to ovisi o odlukama koje sada donesemo. Opasnost od „beskorisne klase“ („useless class“, termin koji je osmislio Harari, a koji označava ljude koji ne mogu naći posao zbog čega nisu u stanju održavati ili povećavati svoj životni standard, op.p.) zapravo se dramatično povećava zbog trenutne ekonomske krize. Sada vidimo povećanje automatizacije. Roboti i računala zamjenjuju ljude na sve većem broju radnih mjesta, jer su ljudi zatvoreni u svojim kućama, a za razliku od ljudi roboti se ne mogu zaraziti. Mogli bismo vidjeti da se zemlje odlučuju vratiti neke industrije kući, umjesto da se drugdje oslanjaju na tvornice. To bi se isto moglo dogoditi i zbog automatizacije i deglobalizacije, posebno u zemljama u razvoju koje se oslanjaju na jeftinu radnu snagu, gdje odjednom postoji ogromna, „beskorisna klasa“ ljudi koji su izgubili posao jer su njihovi poslovi automatizirani ili premješteni. Sve se to može dogoditi i unutar bogatih zemalja. Ova kriza izaziva ogromne promjene na tržištu rada jer ljudi sada rade od kuće, ljudi rade preko interneta. Ukoliko nismo oprezni, to bi moglo rezultirati kolapsom organizirane radne snage, barem u nekim sektorima industrije. Međutim, ni ovo nije neizbježno, to je politička odluka. Možemo donijeti odluku o zaštiti prava radnika u našoj zemlji ili širom svijeta u ovoj situaciji. Vlade daju spas za industrije i korporacije. One mogu i uvjetovati zaštitu prava radnika. Dakle, radi se o odlukama koje donosimo.

Što će budući povjesničari reći o ovom trenutku?

- Mislim da će budući povjesničari ovo vidjeti kao prekretnicu 21. stoljeća. Ali na koju stranu ćemo se okrenuti ovisi o našim odlukama. Još nije određeno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr