DRAGO BOJIĆ

Tako neka ne bude među vama!

ritn by: Drago Bojić/Tačno | 26.05.2020.
DRAGO BOJIĆ: Tako neka ne bude među vama!
Antifašizam koji olako, nepravedno i zlonamjerno lijepi fašističke ili, primjerice ustaške, etikete ljudima, zbog čega zlurado likuju okorjeli fašisti i nacionalisti, riskira da i sam postane ideološki sistem koji poseže za difamacijama, linčovanjima i progonima ljudi. Istinski antifašisti se najprije moraju suočiti s fašizmom u vlastitoj etničkoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici, a to je uvijek povezano s velikim egzistencijalnim rizicima. Deklarativni, dekorativni i manifestacijski antifašizam je lažni antifašizam, a može mu se dogoditi da u svome gnijezdu i u svojim povorkama ne primjećuje sadašnje ili buduće fašiste. Suvremenom antifašizmu su potrebne nove ideje i novi sadržaji, ali prije toga ozbiljna katarza i suočavanje s vlastitim ideološkim i političkim zastranjenjima.

U autobiografiji „Prekretnica“, njemački pisac i aktivni sudionik Drugog svjetskog rata, Klaus Mann, nakon američkog bombardiranja Tokija u travnju 1942. godine, zapisuje sljedeću rečenicu: „Neprijateljeva beskrupuloznost ne smije i nas učiniti beskrupuloznima.“ Mann je odobravao sve što oslabljuje Hitlera i pridonosi njegovom porazu, ali su ga istodobno mučila i moralne dileme i pitanja ratne etike, pa se s uznemirujućom grižnjom savjesti pitao „kakva korist od pobjede nad nacističkim režimom ako se pobjednici zaraze nacističkim duhom“. Njegovi strahovi da bi se pobjednici mogli zaraziti beskrupuloznošću neprijatelja, dijelom su se ostvarili na koncu rata kad je diljem svijeta u osvetničkom bijesu pobjednika, posebno u bombardiranjima gradova bez ratnog razloga, pobijeno na milijune civila, žena i djece.

Ima smisla podsjetiti na Mannova razmišljanja u trenutku dok se vode žestoke rasprave o našoj krvavoj prošlosti, o našim povijesnim i sadašnjim fašizmima i antifašizmima. Prethodno citirane rečenice pripadaju osvjedočenom antifašisti, koji je na vlastitoj koži doživio strahote Drugog svjetskog rata, koji se nagledao stravičnog nacističkog zla, i koji je unatoč nacističkoj i fašističkoj svireposti, odnosno baš zbog toga, zastupao stav da takva zlodjela ne smiju činiti oni koji se bore protiv nacizma i fašizma. Klaus Mann svoje strahove o potencijalnoj nehumanosti antifašista iznosi usred rata, tri godine prije njegovog završetka, kad se nije ni nazirao ratni ishod, čime njegova zabrinutost za moralnu čistoću otpora zlu nacizma i fašizma dobiva još više na značenju.

Kad je Isus iz Nazareta svojim učenicima navodio loše i grešne primjere ljudskog djelovanja i odnosa prema bližnjima, posebno odnosa vladara i poglavara prema svojim podčinjenima, znao im je kazati i sljedeće riječi – „tako neka ne bude među vama“. Kad neki zaneseni i militantno raspoloženi suvremeni antifašisti opravdavaju zločine koji su počinjeni pod plaštem antifašizma, ne praveći nikakvu razliku između primjerice vojnih i civilnih žrtava, onda oni doista prihvaćaju beskrupuloznu logiku svojih neprijatelja. Antifašizam koji je nesposoban za kajanje i koji je otupio za grižnju savjesti, riskira da se i sam svrsta među fašiste protiv kojih se načelno i deklarativno bori. Osveta je uvijek zlo, i baš onda kad se misli da je ona „pravedna“, može postati najgora nepravda.

Kad smo već zašli na područje religije, svakako treba spomenuti i to da su i mnogi vjernici i vjerski službenici bili dio antifašističkog i partizanskog pokreta, da bi se kasnije taj isti antifašizam okrenuo protiv vjernika i religije. Točno je da su vjerske zajednice na našim prostorima institucionalno podržale nacističke režime, te su i same okrvavile ruke u zločinima, ali je točno i to da su u tim istim vjerskim zajednicama postojali i ljudi koji su se, riskirajući vlastite živote, suprotstavljali nacizmu i fašizmu. Oni su danas posve zaboravljeni i marginalizirani od vlastitih vjerskih zajednica koje se ne žele suočiti sa svojim povijesnim zabludama i stranputicama, pa onda više žale za žrtvama fašističkih sistema koje su podržavale, nego za žrtvama iz vlastitih redova i općenito žrtvama koji su stradali od tih sistema. Vjerske službenike koji su na našim prostorima sudjelovali u antifašističkom pokretu i otporu, uglavnom zaboravljaju i sadašnji antifašisti, kao da je antifašistička tradicija samo i isključivo ateistička tradicija. Takve treba podsjetiti da antifašistički pokret ima duboke temelje i u shvaćanjima svjetskih religija, u njihovim vjerskim načelima i zapovijedima, kao što je to uostalom slučaj i sa suvremenim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama.

Fra Karlo Ćulum
"Mnogi vjernici i vjerski službenici bili dio antifašističkog i partizanskog pokreta" (FOTO: antifasisticki-vjesnik.org)

Podsjećamo na Franju Asiškog koji je na početku drugog tisućljeća, nasljedujući radikalno Isusa iz Nazareta, uznemiren nepravdama i isključivostima u ondašnjoj crkvi i društvu, dramatično inzistirao na dokidanju razlika među ljudima, na nenasilnoj vjeri i dijalogu religija, na pobratimstvu svih ljudi i na odgovornosti prema čitavom stvorenom svijetu. Evociramo i sjećanje na svetoga Pavla koji je još prije dvije tisuće godina rezolutno zahtijevao brisanje nacionalnih, klasnih i spolnih razlika kad je uzviknuo: „Nema više Židov – Grk; Nema više rob – slobodnjak; Nema više muško – žensko!“ Sve to će, skupa i sa sličnim učenjima drugih monoteističkih i uopće religijskih tradicija, preuzeti humanistički, slobodarski i revolucionarni pokreti novog vijeka, a sve to će postati i sadržaj antifašističkog pokreta. Antifašizam koji prezire religiju, ne praveći razliku između njezinih institucionalno-klerikalnih političkih zabluda i njezine duhovne i kulturne baštine, kao što primjerice nije činio ni jugoslavenski, pogotovo u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ogrješuje se upravo o one vrednote na koje se sam poziva.

Naši sadašnji govori o antifašizmu i njegovoj prošlosti najčešće završavaju u monolozima i dogmatskoj skučenosti, i istodobno pokazuju da o toj temi u ovdašnjim društvima vlada neznanje, pa i u takozvanom obrazovanom i prosvijećenom dijelu društva. Kad bismo se oslobodili duhovne i intelektualne lijenosti i već zauzetog stava da sve znamo o prošlosti, pa tako i o antifašizmu, saznali bismo primjerice i to da se antifašizam najprije javlja dvadesetih godina prošlog stoljeća u kršćanskoj i katoličkoj Italiji kao otpor tadašnjem fašističkom Mussolinijevom režimu. Saznali bismo i to da su ga kasnije preuzimale različite partije i pokreti diljem Europe i svijeta, među njima, gotovo među posljednjima, i komunistička partija, kao sredstvo otpora nacističkim i fašističkim ideologijama, ali i kao sredstvo ostvarivanja širih komunističkih ciljeva, ekonomske preobrazbe svijeta i socijalne pravde. Takve spoznaje i činjenice ne mogu i neće naštetiti suvremenom antifašizmu, naprotiv, one mu mogu samo koristiti jer će ga osloboditi, kad je riječ o našim i istočnoeuropskim društvima, balasta komunističkih režima koji su se zaodijevali u antifašističko ruho.

Ako se još na trenutak zadržimo u povijesti prve polovice dvadesetog stoljeća, saznat ćemo i to da se antifašistički pokret istodobno razvijao i u demokratskim i nedemokratskim političkim sistemima, da ga je povezivala ideja otpora prema svim svjetskim fašizmima, nacionalizmima i rasizmima, ali i da su se antifašističke tradicije razlikovale. Antifašizam se ne može isključivo vezati za Drugi svjetski rat, iako je njegova uloga bila presudna u suzbijanju nacističkih, rasističkih i fašističkih ideologija i režima, jer se sadržajno i idejno nadopunjuje nakon Drugog svjetskog rata, ovisno o političkim sistemima i demokratskim procesima.

Antifašizam se tako u demokratskim zapadnoeuropskim zemljama razvija u smjeru ljudskih prava i sloboda, zaštite ljudskog dostojanstva, prava na slobodu kretanja i drugih prava, dok istodobno nositelji antifašističkih ideja u nedemokratskim jednopartijskim komunističkim sistemima odustaju upravo od ljudskih prava i sloboda. Oni koji antifašizam vežu isključivo za komunističke režime i ideologije, morali bi znati, da su se u tim, više ili manje neslobodnim režimima, konstantno kršila i pojedinačna i kolektivna ljudska prava, da je sloboda kretanja bila ograničena i da je posvuda postojao i rigorozni delikt mišljenja i govora. Takva vrsta antifašizma, bez kritičke distance prema toj ideologiji i njezinim režimima, nije i ne može biti prihvatljiva u suvremenom svijetu, jer je protivna svim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima i slobodama. Kad god netko jednu ideju posvaja kao isključivo svoju, on u pravilu upada u isključivost i totalitarizam.

Svijest o licima i naličjima jugoslavenskog antifašizma, ne znači odricanje od antifašističke i partizanske baštine, ali znači ili bi trebala značiti oslobađanje antifašističkih ideja iz robovanja starim konceptima mišljenja i političke prakse koja je često uništavala antifašistički kapital i ideje na koje se pozivala. Ako se složimo oko toga da se svi naši fašizmi i nacionalizmi hrane glorifikacijom svoje zle prošlosti, svoga patništva i svojih žrtava, zbog čega će vječno ostati najveća opasnost za čovjeka i sva suvremena društva, činjenica je i to, s onu stranu ideološkog izjednačavanja, da se i naši sadašnji antifašizmi često hrane nekritičnim pozivanjem na čistu i bezgrešnu antifašističku prošlost čime se aboliraju torture i zločini počinjeni s antifašističkim parolama na usnama. Prošlost, govorio je svojevremeno V. Havel, ne može biti naš program, nijedna prošlost, pa tako ni ona komunistička.

Kameni cvijet
"Istinski antifašizam se ne veže ni uz kakvu ideologiju, pogotovo ne uz režime, kao što i veličanstveni jugoslavenski antifašistički spomenici, primjerice Bogdanovićevi, kojima se divi sav antifašistički svijet, ne promoviraju ideologije i režime, nego slave i promoviraju život, najuzvišeniju ljudskost s metafizičkom potresenošću i uznemirenošću pred ljudskom patnjom i stradanjima nevinih" (FOTO: Lupiga.Com)

Bez kritičkog suočavanja s antifašističkom prošlošću, prije svega onom nakon završetka Drugog svjetskog rata, suvremeni antifašizam će postati relikvija kojoj će se sve manje ljudi klanjati, a može se pretvoriti i u opasni ideološki opijum koji zasljepljuje. Ako je i točna konstatacija „da je sadašnje vrijeme toliko mučno, te je vraćanje u prošlost pravi užitak“, kako je na jednom mjestu zapisao Mirko Kovač, antifašist koji je na vlastitoj koži osjetio „nježnost“ antifašističkog komunističkog režima, to nostalgično-romantičarsko sjećanje na prošlo vrijeme, ne bi smjelo voditi svjetonazorskom sljepilu koje ne vidi tamne strane „bolje“ prošlosti. Što smo manje kritični prema prošlosti, pa bila ona i najbolja od svih prošlosti koje su se dosad dogodile, ona nas više zarobljava u nemišljenje, nemoralnost i neempatičnost.

Naš odnos prema prošlosti konstantno prati opasnost jednostranih i proizvoljnih interpretacija i gotovo je nemoguće, da se poslužimo riječima L. Kołakowskog, „opisati prošlost ne ubacujući u taj opis razne historiozofične i filozofske predrasude“. Naša nesigurnost, nastavlja Kolakowski, i „nije značajno različita – mada ne iz istih razloga – kod događaja iz budućnosti, kao i iz prošlosti“. Stoga se u društvima koja su trajno opterećena prošlostima, u kojima se konstantno prebrojavaju mrtvačke kosti pobijeđenih i pobjednika, valja čuvati napasti „historiozofičnih predrasuda“ i opasnosti da politički i ideološki eksploatiramo vlastite žrtve i istodobno preziremo žrtve etički kodiranog neprijatelja koji ne mora nužno imati fašističke stavove svojih etničkih, vjerskih ili obiteljskih predaka. Antifašizam gubi na svom značenju kad se pretvara u trijumfalističku ekstazu pobjednika, još više kad ga se prilagođava tekućim potrebama dnevne politike i koristoljubivih protagonista ljudsko-pravaških i antifašističkih udruženja.

Antifašizam koji olako, nepravedno i zlonamjerno lijepi fašističke ili, primjerice ustaške, etikete ljudima, zbog čega zlurado likuju okorjeli fašisti i nacionalisti, riskira da i sam postane ideološki sistem koji poseže za difamacijama, linčovanjima i progonima ljudi. Istinski antifašisti se najprije moraju suočiti s fašizmom u vlastitoj etničkoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici, a to je uvijek povezano s velikim egzistencijalnim rizicima. Deklarativni, dekorativni i manifestacijski antifašizam je lažni antifašizam, a može mu se dogoditi da u svome gnijezdu i u svojim povorkama ne primjećuje sadašnje ili buduće fašiste. Istinski antifašizam se ne veže ni uz kakvu ideologiju, pogotovo ne uz režime, kao što i veličanstveni jugoslavenski antifašistički spomenici, primjerice Bogdanovićevi, kojima se divi sav antifašistički svijet, ne promoviraju ideologije i režime, nego slave i promoviraju život, najuzvišeniju ljudskost s metafizičkom potresenošću i uznemirenošću pred ljudskom patnjom i stradanjima nevinih.

Što bi onda bio suvremeni antifašizam? On jest i mora biti sve ono što je bio u prošlosti, u smislu odlučnog otpora fašističkim ideologijama. Važno je čuvati sjećanje na antifašističku tradiciju jer simpatizeri i zagovornici suvremenih fašizama na sve načine pokušavaju tu tradiciju omalovažiti, potkopati i uništiti. Istodobno, suvremeni antifašizam se mora i sam suočiti sa svojom prošlošću, kritički i bez ikakvih melioriziranja vlastite prošlosti i zataškavanja zločina koji su počinjeni. Antifašizam koji nekritički veliča svoju prošlost, koji se slijepo i borbeno poziva na svoju tradiciju, koji njeguje kult ličnosti i totalitarne ideologije, koji se skriva iza sadašnjih nacionalizama i patriotizama, preuzima na sebe oznake koje su svojstvene i tipične za fašizam. Suvremenom antifašizmu su potrebne nove ideje i novi sadržaji, ali prije toga ozbiljna katarza i suočavanje s vlastitim ideološkim i političkim zastranjenjima.

Suvremeni antifašizam se mora osloboditi i natruha i zloupotreba starih i izumrlih političkih sistema koji ga kao teški balast konstantno guraju u ideološke uskoće svojstvene suprotnoj – fašističkoj strani. Konačno, a to treba stalno ponavljati, antifašizam ne može i neće opstati u suvremenom svijetu živeći isključivo od stare antifašističke slave, još manje ako se bude skrivao iza sadašnjih nacionalizama i patriotizama. Suvremeni antifašizam se mora vezati uz ljudska prava i slobode, uz pravedne socijalne pokrete i politike, štiteći uvijek i bez iznimke ljudsko dostojanstvo, uključujući i dostojanstvo žrtava, i krivih i nevinih. Samo takav, novi, pročišćeni i humano angažirani antifašizam može se suprotstaviti sadašnjim fašizmima koji se diljem svijeta ponovno razbuktavaju u mnoštvu starih i novih varijacija.

Lupiga.Com via Tačno

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije