Već smo prestali i brojati koliko dugo su u Hrvatskoj zatvoreni kafići, klubovi i restorani. Stoga je jasno da se društveni i noćni život preselio u parkove, gdje se posebno vikendima okuplja veliki broj mladih koji druženjem na otvorenom, unatoč zabranama velikih okupljanja zbog epidemioloških mjera, nadoknađuju to što im je društveni život na pauzi u njihovim najboljim godinama života. Tako je bilo i proteklog vikenda, koji je zbog neuobičajeno visokih temperatura za ovo doba godine, u noćni život na jarunsko jezero izmamio veliki broj mladih. Na Facebook stranici Zagreb te zove objavljena je i fotografija masovnog tuluma, na kojoj se vidi kako se na Malom jezeru na hrpu okupilo nekoliko stotina djevojaka i mladića. Uz taj prizor objavljene su i dvije fotografije istog mjesta ujutro, a na njima dominira velika količina smeća koja je ostala iza druženja.

„Iskreno, slabo ti ja gledam prometne znakove, hahahehehehaha … Voziš, vozim cestom, hahahehe pa heha … gled… držim da mi auto ne, ne isiđe s ceste, a inače te prometne znakove - ne gledam“, ovako je gradonačelnik Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini, Miro Kraljević, odgovorio na pitanje jednog oporbenog vijećnika o lošoj prometnoj signalizaciji u blizini lokalne osnovne škole.

Teško se složiti s političkim pojavom zvanom Emir Kusturica. Dovoljno je samo pročitati njegov zadnji tekst o Basari pa da nakon nekoliko rečenica bude jasno koliko je naš bivši sugrađanin propao. Ko kauč. Ali ja bih ga, da imam ikakvu moć, sad pozvao da dođe u Sarajevo. Jesmo prošli veliku tragediju, jesam ovih dana u Glasu Srpske pročitao ogavan tekst o opsadi, ali sve to na stranu - Sarajevo će biti veliko tek kad njegovi najveći mrzitelji ne budu morali da ga gledaju iz helikoptera. Nezamislivo mi je da neko ne smije doći u New York, London ili Kopenhagen jer je ružno govorio ili pisao o njima. Samo mi nemojte reći da, ali New York nije bio granatiran četiri godine. To što je Nenad Kecmanović noću šetao Sarajevom naravno da govori nešto o njemu i osjećaju sopstvene krivice. I Karajlić je svojevremeno imao diverzantsku večeru u gradu za kojim pati.

Nevolja sa spomenicima je u tome što se oni ne podižu samo zbog toga da bi se sačuvalo sjećanje na povijesne ličnosti, nego više zbog toga da bi se sadašnji režimi, njihove ideologije i njihovi vladari poput Aleksandra Vučića pokazali velikima. I na primjeru spomenika Stefana Nemanje se pokazuje da spomenici ne trebaju mrtvima, nego živima. Povijest je najlakše krivotvoriti uz pomoć spomenika. Spomenicima se najlakše zatire povijesna istina, a ostaje samo spomenička laž. Uostalom, svako memoriziranje povijesnih ličnosti, careva, kraljeva, knezova, ukoliko nije u kritičko-historijskom ili kulturno-edukacijskom kontekstu, pokazuje simptome teških duhovnih i političkih oboljenja sadašnjih društava. Spomenik Stefanu Nemanji koji je prikazan u ratničkom raspoloženju ne govori sve o tom čovjeku, iako je točno da su ratovi obilježili njegov život.

Kada, recimo, nas anonimne smrtnike bez šifre za nuklearne projektile Facebookov algoritam suspendira zbog veličanja nacizma, jer smo objavili zajebanciju na račun Hitlera – ili naprosto zato što smo objavili nepriličnu sliku domaćeg krumpira koji izgleda kao par ženskih sisa – mi ne možemo sazvati konferenciju za novinare i računati na udarni termin CNN-a i naslovnicu New York Timesa. Kad su cenzurirali nas, slabo se govorilo o cenzuri: o njoj se, eto, ozbiljno počelo razgovarati tek kad je jedan od nas par milijardi – štoviše, možda i najveći kreten među nama - pozvao svoje followere da upadnu u Kongres. Civilizacija u kojoj je sloboda riječi i misli postala tema tek kad su joj žrtvom pale riječ i misao najmoćnijeg kokošara u cjelokupnoj povijesti svijeta bolje od ovoga vjerojatno nije ni zaslužila. Pa ipak, sloboda je univerzalna vrijednost: jedan od nas na društvenim mrežama, Donald Trump s nama ravnopravno dijeli i prostor zajedničke slobode.

Nije oduvek bilo ovako. Poezija i književnost su nekada zauzimale važnije mesto u životu Izraelaca. Sada se čini da su to teme ograničene na stranicama „Kultura i književnost“ u listu „Haaretz“. I pozorište je nekada bilo značajnije. Sada je moguće putovati u Dubai da se čuje Omer Adam tako da skidanje predstave „Givat Halfon“ sa internet stranice pozorišta HaBima ne boli toliko. Ma koliko da to iznenađuje, moguće je da prođe i cela godina a da se ne vidi Shlomo Artzi u Kesariji. Žalosno, ali to je istina. Teže je zatvoriti sinagoge u Izraelu nego pozorišne sale, mikve od klubova, verske škole od muzeja. I ovo govori nešto o nama, o našem svetu. Možda je pad levice već to najavio. Možda je to nuspojava uzdizanja desnice, koju prate nacionalizam, religija, agresivnost, vulgarnost i huliganstvo. Umetnost ne voli huliganstvo, a nacionalizam i religija ne haju previše za umetnost. Postoje naravno i religiozna umetnost i kultura, ali mnogo manje.