Jer... da nije bilo komunista, šta bi oslobodioci od komunizma, evo već tri decenije, krali? Ovdašnje političke elite već trideset godina ne rade ništa osim što rasprodaju, krčme, na sebe prepisuju ono što su komunisti napravili za četrdeset. I još nisu sve hapili. Komunisti su napravili više nego što ovi za isto vrijeme mogu ukrasti i uništiti. A ovi su zaista izvrsni u uništavanju: jato skakavaca im nije ravno. U pokušaju da se pronađe nešto sa jednakim destruktivnim potencijalom, naučna literatura nije od pomoći. Nužno je posegnuti za religijskim tekstovima. E, ovi su kao četiri jahača Apokalipse: Pohlepa, Rat, Glad, Smrt. Ali četiri jahača koji ne nose luk, mač i vagu, nego za sobom vuku stotinjak nuklearnih projektila najveće razorne moći i flotu teretnih brodova punih soli: da pospu na zemlju koju su spalili.

„Na ovim prostorima nikad nije ni postojalo neko ozbiljno političko kazalište, ponajmanje u institucionalnom okviru. Institucije su tu da ne dovode u pitanje ono oko čega već postoji široki društveni konsenzus. Zato nemamo predstava koje bi doista kritički govorile o Domovinskom ratu, o ovoj vladi ili razini korupcije o ovome gradu. Ljudi koji vode institucije se u pravilu postavljaju da ne bi dovodili u pitanje nametnute društvene konsenzuse ili politike onih koji su ih na te pozicije postavili ... Institucije daju veliku vidljivost i potencijalno se s njima može puno napraviti. Ali ne treba zaboraviti da one isto tako mogu aproprirati svaku pobunu. S druge strane, izgladnjivanje je permanentna kulturna politika u odnosu na nezavisnu scenu. Pitanje je odluke želiš li biti gladan i imati slobodu lajanja ili želiš ući u instituciju, biti sit i pomalo drijemati kao poslije ručka“, kaže kazališni redatelj Oliver Frljić u razgovoru za Kulturpunkt.

Sjebali smo vlastitu budućnost i zajebali svoje unuke na sve zamislive i nezamislive načine. Nijedne od deset hiljada generacija – sve od prvog afričkog homo sapiensa do danas - potomci se nisu tako sramili kao što će se naša unučad sramiti nas. Imam milijun dobrih primjera za tu tvrdnju. Evo samo jednog. - Ne shvaćam. To je to? – zbunjeno će u toj bliskoj budućnosti jedan od naših unuka u uglednom njujorškom odvjetničkom uredu gledati primitivni neki kompjuterski monitor s početka dvadeset prvog stoljeća. - Da. To je ostavština vašeg djeda. Vi ste, kako i sami znate, bili njegov najdraži unuk – objasnit će stari odvjetnik zbunjenom mladiću, svečano pokazujući stari ekran s ispisanom jednom kratkom rečenicom. – Kao mudar čovjek, investirao je novac u vrijedne stvari, a kao predani djed, ovo je ostavio vama.

Moji poznanici i prijatelji umiru po svijetu. Uglavnom od svojih bolesti. Ali sve te smrti u gluho pandemijsko doba prolaze tiho, bez drame i bez realnog vremena žalovanja. Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo. Moj drug Victor Antonie naučio me je kako otvoriti nar. Kako zarezati koru tako da se šipak prirodno otvori, nakon čega je lako pobrati crveno zrnevlje iz ploda. Radili smo skupa u Reutersu. Gledao je kako se, na pauzi za ručak, mučim sa šipkom, pa je došao da pomogne i dok ga je križao, objašnjavao je ljekovita svojstva nara i zaključio konstatacijom da “nije slučajno što nar izgledom podsjeća na srce”. Negdje u rano ljeto 2008. godine, na poslu, zamolio me da ga odvezem u bolnicu. Rekao je da osjeća jaki bol u grudima i da s njegovim srcem nešto definitivno nije u redu.

Za sve probleme u našem društvu, prema ovom velikom stručnjaku opće prakse i specijalisti za mentalne prostore - isključivi su krivci svi koji nisu glasali za SDA. Tako Kapidžić bunca svoj j'accuse i zamišlja spiskove za buduće pogrome: krivi su intelektualci, krivi su profesori, krivi su kulturni radnici, krivi su naivni vjernici, krivi su novopečeni biznismeni, i na koncu "krivi su i svi iz radničkih i mješanih brakova" koji su glasali za SDP. Kapidžiću je bilo potrebno samo par asocijacija da dođe do najdraže mete zagovornika etničke čistoće: mješovitih brakova. Takvi brakovi, u simboličkom smislu, znače prevazilaženje religiocentričnog identiteta, a danas predstavljaju najveću moguću pobjedu nad vladajućim etnokonfesionalnim aparthejdom čime oni koji su u njima, zarad vlastitog izbora partnera/ice, na sebe stavljaju snajper etničke čistoće i postaju mete njegove stalne diskriminacije.

Važnost punka, post-punka i novog vala jugoslavenske popularne kulture osamdesetih teško je precijeniti. Nova muzika pojavljivala se baš u trenutku kad je predsjednik Tito bio na odlasku, (preminuo je 1980. godine), činilo se kako najavljuje mnogo slobodnija i uzbudljivija, ali i kaotičnija vremena koja dolaze. Osamdesete su bile vrijeme izvanrednih kulturalnih turbulencija u cijeloj Jugoslaviji karakterističnih ne samo za muziku već i novine, časopise i filmove. Ovaj kreativni bum umjetno je prekinut ratom, što je razlog da su osamdesete općenito, a pogotovo razdoblje novovalne scene, vrijeme kojeg se mnogi prisjećaju s nostalgijom. Iako su bili punk-rock buntovnici u komunističkoj državi, jugoslavenski muzičari nisu nužno trpjeli veću cenzuru nego punk grupe u Britaniji od kojih su crpili inspiraciju. Četrdeset godina kasnije, muzika tog perioda ostaje duboko utkana u kulturno nasljeđe država koje su nastale raspadom SFRJ.