Moja mama je raširila ruke: „Pa šta mi imamo sa tim?“ Murac Špiro je rekao: „U tome i je problem, draga gospođo! Svi Hrvati govore da nemaju ništa sa tim!“ Onda sam ja sa zadnjeg sica rekao: „Ja ovo ne kužim! Ko je kome vratija oredene?“ Murac Špiro je rekao: „Presjednik Milanović je vratija ordene zločincu Glavašu! Il je bilo obratno? Viš ne mogu se sad sitit…“ Onda je murac okrenijo se prema noštromu i doviknijo je: „Joke, jel ono Milanović vratija ordene Glavašu il je Glavaš vratija ordene Milanoviću?“ Noštromo je doviknijo: „A ne pratin ti ja vanjsku politiku, Špiro! Meni je to sve isti kurac!“ Samo onda je moja mama izašla iz škodilaka i pitala je murca Špira da jel može doć časkom sa njom na stranu. Murac Špiro je rekao da može. Onda su njih dva odgibali u kantun od trajekta. Onda je mama nagnila se prema murcu i utiho je rekla: „Šjor Širo, ja tačno znan šta vi radite…“ Murac Špiro je pitao: „Šta ja to radin?“ Mama je rekla: „Aj pošteno priznajte da vas je posla moj ćaća da nas zajebajete! Nema šanse da on ovo nije zakuva!

Druga se jedna zgodna historijska ironija okrutno poigrala s glupim Radovanom: da se, naime, nije žalio i da je opstala prvostupanjska presuda, on bi – poput nekih svojih suboraca – jednako ostatak života proveo iza rešetaka, ali u nekom skandinavskom zatvoru polutovorenog tipa, u osnovi hotelskom resortu s četiri zvjezdice i ograničenim kretanjem. Recimo u Danskoj, gdje velikodušna socijalna država na osuđenike troši i po osamsto dolara dnevno, ili u Norveškoj, zemlji svakojakih čudesa, u kojoj su zatvorski stražari nenaoružani, a osuđenici sami raspolažu ključevima svojih ćelija. Po paragrafima međunarodnog prava, međutim, osuđenik svoju kaznu može izdržavati samo u zemlji koja u svom pravosudnom sustavu ima predviđenu tu istu kaznu. A ni Danska ni Norveška, avaj, doživotnu kaznu - nemaju. Bosanski su vicevi, da ga jebeš, najbolji.

Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike, koji kao miševi izlaze iz rupa, skidaju maske političke korektnosti i pokazuju svoje pravo lice. Oni žele da vide krv. Arapsku krv. Što više to bolje. Važno je da se proliva arapska krv. Krvožedni se dele na bezbednjake i rasiste. Preplavili su TV studije i radio stanice, društvene mreže, generali, analitičari, stručnjaci – u ratu nema drugih sagovornika – i podstiču nove okršaje, dalji rat ne znajući zašto. Jedino je važno da im se napijemo krvi. Od novinara Nahum Barnea („treba delovati svom raspoloživom silom“), preko Roni Daniela („prestanite da se čudite takvim slikama“), do Amira Bohbota („tako se ne zadaje smrtonosni udarac“), svi oni su željni još akcije pravih muškaraca koji nikada ne plaču, čak ni noću. Sede po padinama nad Gazom kao grupa podrške i navijaju da naše vojne snage ubiju što više civila i vojnika u tom zatvorenom getu.

Od 24 stanovnika koje su zatekli u selu u zoru 1.5.1995., hrvatski su vojnici ubili 22. Preživjele su samo dvije curice, sestre od 6 i 4 godine. To jutro smo se probudili rano, prije šest, priča nam Zvjezdana. Mama je otišla na posao u Okučane, a tata u dvorište po drva, da naloži vatru, doručak da nam spremi. Čule smo neko komešanje, vidjeli smo vojsku na dvorištu. Željko predaj se! vikali su, neko ga je po imenu zazvao, dakle, poznavao ga je. Moj otac nije bio naoružan, jedino što je imao ključeve u ruci. On je digao ruke u vis, i ubili su ga, pao je na prag kuhinje. Imala sam tad 6 godina, odmah mi je bilo jasno šta se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. I sebi. Kasnije, kad su išli od kuće do kuće, da vide valjda je li tko ostao, sakrile smo se u ormar. Našao nas je jedan hrvatski vojnik. Rekla sam mu nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive! On je na to odvratio, ja sam došao da vas spasim. Nikad nismo doznali tko je.

Subota je, 26. aprila 1941.: tako je već prvog dana neslavno završen sastanak na kojemu je sutradan trebala biti utemeljena Osvobodilna fronta Slovenskega naroda. Pokret otpora neslavno je propao prije nego što je i počeo: već tjedan dana kasnije na glasovitom Majskom savjetovanju u Zagrebu očajni Edvard Kardelj obavještava Josipa Broza da je „Slovenija out“, zaprepašteni Rade Končar smatra da bez Slovenaca nema smisla, Milovan Đilas kaže „ko jebe Slovence, možemo i bez njih“, uvrijeđeni Kardelj odgovara kako je „Janša očito bio u pravu“, Ivan Milutinović pita „tko je sad taj Janša?“, a rezignirani drug Tito prekida svađu, daje neopozivu ostavku i odlazi u Južnu Ameriku, gdje se zapošljava na gradilištu Avenida General Paz u Buenos Airesu i deset godina kasnije neslavno skončava kad ga predsjednik argentinskog sindikata vozača kamiona uhvati u krevetu sa svojom ženom.

Ne smije se umanjivati osobna odgovornost svećenika Gerbica za ono što je izrekao u nedjelju, ali treba dodati i to da je on dijelom „produkt“ tridesetogodišnje ideološke indoktrinacije u kojoj su sudjelovali i sudjeluju i Crkva u Hrvata i hrvatska državna i nacionalna politika. Uz časne iznimke, teologija je na katoličkim fakultetima u Hrvatskoj, pokazuju to i javni nastupi dijela profesora teologije, više u službi obrane države, nacije i Crkve, a manje u službi naviještanja radosne vijesti. Riječ je često i o konzervativnoj teologiji koja je u stalnom sukobu sa suvremenim svijetom, o teologiji koja proizvodi fundamentalistički nastrojene redovnike i svećenike, bezlične crkvene birokrate, karijeriste i menadžere, karizmatike sa psihopatološkim simptomima, mračne i zaslijepljene duhovnjake. U takvoj atmosferi u kojoj se zaglušuje i odbacuje misao ozbiljnih teologa i obezvrjeđuje važnost studija, odrastaju, školuju se i sazrijevaju današnji svećenici.