NOVE NOVOSTI NA KIOSCIMA: Nova klasa

NOVE NOVOSTI NA KIOSCIMA: Nova klasa

Društvena nejednakost narasla je u svim eksjugoslavenskim zemljama nakon raspada nekadašnje zajedničke države, a analiza Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja pokazala je da su se od 1989. do 2019. godine, dakle u 30 godina, prihodi najbogatijih jedan posto u Hrvatskoj udvostručili nauštrb srednjeg sloja, a domaći stručnjaci tvrde da je realna nejednakost još bitno veća. Priča je to koju donosi novi broj tjednika Novosti, na čijoj se naslovnici konstatira – „Nova klasa“. Tekst o društvenoj nejednakosti potpisuje Jerko Bakotin, a u novom broju je i intervju sa zamjenikom zagrebačkog gradonačelnika, Lukom Korlaetom koji poručuje – „preuzeli smo nasukani supertanker“. Tu je i komentar Viktora Ivančića o likvidaciji novinarstva u Glasu Istre, ali i mnoštvo drugog dobrog sadržaja. Evo kratkog pregleda što donosi novi broj tjednika kojeg od danas možete pronaći na svim boljim kioscima.
BILJEŽNICA ROBIJA K.: Sedam travarica

BILJEŽNICA ROBIJA K.: Sedam travarica

Onaj barba Franino je rekao: „A jebame led ako oni Srbi nisu skroz ukurcu!“ Barba Franino je bijo u šjor Bepovoj konobi na Šolti. On je sidijo za stolom sa onim barba Špirom iz pandurije i čitao je novine. Za drugim stolom je sidijo moj dida sa onim svojim frendovima barba Toninom i don Josom. Oni su drinkali travaricu i igrali su briškulu. Ja sam sidijo do njih i drinkao sam sokić od višnje. Don Joso je meni rekao: „Šta ti, mali, isto ne bi drmnija jednu travaricu? Moš je razblažit sa sokićom!“ Dida je njemu rekao: „Aj nemoj mi brumavat unukića, pope! Samo bi još tribalo da postane alkos ka ti!“ Don Joso je trgnijo guc iz bićerina i rekao je: „A jebiga bože, kad san se navuka još u sjemeništu…“ Za trećim stolovima su sidili treća rulja i drinkali su nešto treće. Onda je barba Tonino sa našeg stola okrenijo se prema stolu od barba Franina i pitao je: „A zašto ti, Franino, misliš da su Srbi ukurcu?“
RELATIVIZACIJA U REŽIJI SDA: Kome smeta ulica Srđana Aleksića?

RELATIVIZACIJA U REŽIJI SDA: Kome smeta ulica Srđana Aleksića?

Tajib Delalić, vijećnik Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo nedavno je zatražio da se u toj općini preimenuje ulica nazvana po Srđanu Aleksiću, mladiću kojeg su 1993. godine u Trebinju ubili srpski vojnici nakon što je Aleksić pokušao obraniti svog sugrađanina, Alena Glavovića, na kojeg su se vojnici okomili samo zato jer je Bošnjak. Delalić je ustvrdio da je službena “definicija” kako je Aleksić ubijen jer je branio Bošnjake netočna i da je Aleksić ustvari nastradao kada je vojna policija krenula u zapljenu odjeće koju je za njega prodavao Bošnjak Glavović. Radi se o tezi koju već godinama iznose srpska radikalna desnica kako bi relativizirala cijeli slučaj, prikazujući žrtve kao sitne kriminalce koji su se ustvari opirali pravu i pravdi, pri čemu je nesretnim slučajem i isključivo svojom krivnjom Aleksić stradao. Delalić javno poručuje i da su Trebinjci prvu četničku kokardu vidjeli upravo na Srđanu Aleksiću.
BORIS DEŽULOVIĆ: Od vrha do dna

BORIS DEŽULOVIĆ: Od vrha do dna

Zloglasni Hillary Step, nekoć smrtonosna zamka za penjače, kako vidimo, jednako je smrtonosan i danas, samo što alpinisti tamo više ne padaju u ambis, već se smrzavaju i umiru satima čekajući u gužvi pred ljestvama kao na Black Fridayu u Macy'su. U svemu, više od tri stotine alpinista i njihovih nosača ostavilo je svoje kosti na obroncima Everesta, a zajedno s njihovim tijelima ekspedicije su ostavile i tone - otpada. Prije dvije godine, recimo, grupa od petnaestak nepalskih volontera mjesec i pol dana čistila je padine Mount Everesta, sakupivši više od deset tona smeća! Mitska Chomolungma, preplavljena hipsterima s GoPro kamerama i aplikacijama za uspon, postala je tako samo malo skuplja Instagram kulisa – tek „banalno brdo“, kako ju je razočaran nazvao veliki Messner – dok su alpinisti staroga kova već odustali i prešli na niže, ali teže uspone, gdje je još uvijek moguće na vrhu biti sam sa sobom, planinom i nebom.
UOČI PRESUDE RATKU MLADIĆU: Mefisto u obličju oficira JNA

UOČI PRESUDE RATKU MLADIĆU: Mefisto u obličju oficira JNA

Činjenice su poznate. Ono što ne znamo je što se dogodi u čovjeku koji se sprema za rat s Nijemcima ili Italijanima, da zamisli da su na njihovom mjestu Slovenci ili Hrvati i odluči municiju prosipati po njima. U kojoj predodžbi oni jadni ljudi iz šuma oko Srebrenice ili iz logora u tvornici akumulatora, iz dojučerašnjih studenata, učitelja, krovopokrivača i vlasnika kafana, postaju – Turci. Osmanski vojnici sa sabljama u ustima koji jašu na konjima i otimaju Srbinu sve što je zaradio. Šta se, zapravo, dogodilo čovjeku koji je bio svjestan da za izvršenje zadatka treba počiniti genocid – da ga, zaista, počini. Jesu li to uopće pitanja za sud? Za novine? Za javnost. I ko na njih može odgovoriti? Možda njegov najbliži suradnik, psihijatar Radovan Karadžić, također osuđen na doživotni zatvor. Republika Srpska koju je ratovanjem stvorio Mladić, još je uvijek živa, a murali s njegovim likom koje je moguće vidjeti posvuda svjedoče o tome da je duboko ukorijenjena svijest o tome da nije činio ništa pogrešno.
BILJEŽNICA ROBIJA K.: Špiro i Frane

BILJEŽNICA ROBIJA K.: Špiro i Frane

Moja mama je raširila ruke: „Pa šta mi imamo sa tim?“ Murac Špiro je rekao: „U tome i je problem, draga gospođo! Svi Hrvati govore da nemaju ništa sa tim!“ Onda sam ja sa zadnjeg sica rekao: „Ja ovo ne kužim! Ko je kome vratija oredene?“ Murac Špiro je rekao: „Presjednik Milanović je vratija ordene zločincu Glavašu! Il je bilo obratno? Viš ne mogu se sad sitit…“ Onda je murac okrenijo se prema noštromu i doviknijo je: „Joke, jel ono Milanović vratija ordene Glavašu il je Glavaš vratija ordene Milanoviću?“ Noštromo je doviknijo: „A ne pratin ti ja vanjsku politiku, Špiro! Meni je to sve isti kurac!“ Samo onda je moja mama izašla iz škodilaka i pitala je murca Špira da jel može doć časkom sa njom na stranu. Murac Špiro je rekao da može. Onda su njih dva odgibali u kantun od trajekta. Onda je mama nagnila se prema murcu i utiho je rekla: „Šjor Širo, ja tačno znan šta vi radite…“ Murac Špiro je pitao: „Šta ja to radin?“ Mama je rekla: „Aj pošteno priznajte da vas je posla moj ćaća da nas zajebajete! Nema šanse da on ovo nije zakuva!
BORIS DEŽULOVIĆ: Mujo i Radovan u engleskom zatvoru

BORIS DEŽULOVIĆ: Mujo i Radovan u engleskom zatvoru

Druga se jedna zgodna historijska ironija okrutno poigrala s glupim Radovanom: da se, naime, nije žalio i da je opstala prvostupanjska presuda, on bi – poput nekih svojih suboraca – jednako ostatak života proveo iza rešetaka, ali u nekom skandinavskom zatvoru polutovorenog tipa, u osnovi hotelskom resortu s četiri zvjezdice i ograničenim kretanjem. Recimo u Danskoj, gdje velikodušna socijalna država na osuđenike troši i po osamsto dolara dnevno, ili u Norveškoj, zemlji svakojakih čudesa, u kojoj su zatvorski stražari nenaoružani, a osuđenici sami raspolažu ključevima svojih ćelija. Po paragrafima međunarodnog prava, međutim, osuđenik svoju kaznu može izdržavati samo u zemlji koja u svom pravosudnom sustavu ima predviđenu tu istu kaznu. A ni Danska ni Norveška, avaj, doživotnu kaznu - nemaju. Bosanski su vicevi, da ga jebeš, najbolji.
RUŽNO LICE GOSPODARA IZRAELA: "Jedino je važno da im se napijemo krvi"

RUŽNO LICE GOSPODARA IZRAELA: "Jedino je važno da im se napijemo krvi"

Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike, koji kao miševi izlaze iz rupa, skidaju maske političke korektnosti i pokazuju svoje pravo lice. Oni žele da vide krv. Arapsku krv. Što više to bolje. Važno je da se proliva arapska krv. Krvožedni se dele na bezbednjake i rasiste. Preplavili su TV studije i radio stanice, društvene mreže, generali, analitičari, stručnjaci – u ratu nema drugih sagovornika – i podstiču nove okršaje, dalji rat ne znajući zašto. Jedino je važno da im se napijemo krvi. Od novinara Nahum Barnea („treba delovati svom raspoloživom silom“), preko Roni Daniela („prestanite da se čudite takvim slikama“), do Amira Bohbota („tako se ne zadaje smrtonosni udarac“), svi oni su željni još akcije pravih muškaraca koji nikada ne plaču, čak ni noću. Sede po padinama nad Gazom kao grupa podrške i navijaju da naše vojne snage ubiju što više civila i vojnika u tom zatvorenom getu.
POD IZREŠETANIM ANĐELIMA: "Priznanje da se taj zločin dogodio, da su nam ubili oca, ono bi nam puno značilo"

POD IZREŠETANIM ANĐELIMA: "Priznanje da se taj zločin dogodio, da su nam ubili oca, ono bi nam puno značilo"

Od 24 stanovnika koje su zatekli u selu u zoru 1.5.1995., hrvatski su vojnici ubili 22. Preživjele su samo dvije curice, sestre od 6 i 4 godine. To jutro smo se probudili rano, prije šest, priča nam Zvjezdana. Mama je otišla na posao u Okučane, a tata u dvorište po drva, da naloži vatru, doručak da nam spremi. Čule smo neko komešanje, vidjeli smo vojsku na dvorištu. Željko predaj se! vikali su, neko ga je po imenu zazvao, dakle, poznavao ga je. Moj otac nije bio naoružan, jedino što je imao ključeve u ruci. On je digao ruke u vis, i ubili su ga, pao je na prag kuhinje. Imala sam tad 6 godina, odmah mi je bilo jasno šta se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. I sebi. Kasnije, kad su išli od kuće do kuće, da vide valjda je li tko ostao, sakrile smo se u ormar. Našao nas je jedan hrvatski vojnik. Rekla sam mu nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive! On je na to odvratio, ja sam došao da vas spasim. Nikad nismo doznali tko je.
BORIS DEŽULOVIĆ: Fašisti, nacisti, komunisti

BORIS DEŽULOVIĆ: Fašisti, nacisti, komunisti

Subota je, 26. aprila 1941.: tako je već prvog dana neslavno završen sastanak na kojemu je sutradan trebala biti utemeljena Osvobodilna fronta Slovenskega naroda. Pokret otpora neslavno je propao prije nego što je i počeo: već tjedan dana kasnije na glasovitom Majskom savjetovanju u Zagrebu očajni Edvard Kardelj obavještava Josipa Broza da je „Slovenija out“, zaprepašteni Rade Končar smatra da bez Slovenaca nema smisla, Milovan Đilas kaže „ko jebe Slovence, možemo i bez njih“, uvrijeđeni Kardelj odgovara kako je „Janša očito bio u pravu“, Ivan Milutinović pita „tko je sad taj Janša?“, a rezignirani drug Tito prekida svađu, daje neopozivu ostavku i odlazi u Južnu Ameriku, gdje se zapošljava na gradilištu Avenida General Paz u Buenos Airesu i deset godina kasnije neslavno skončava kad ga predsjednik argentinskog sindikata vozača kamiona uhvati u krevetu sa svojom ženom.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

  2. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije