Ležim na peškiru prostrtom po vrelom floridskom pijesku, pod suncobranom koji i ne pruža baš neki zaklon od julskog sunca. Prijatno umoran poslije plivanja, omamljen sparinom tonem u san. Odjednom mi se učini da čujem promukli glas kako pjeva:”Grana od bora / pala kraj mora / hej Marice, mlada krčmarice / daj nam vina daj…” U prvi mah odbacujem mogućnost da neko stvarno pjeva baš ovu pjesmu baš na ovoj plaži, ali onda prenut iz polusna otvaram oči, ustajem, prilazim vodi i gledam oko sebe. Pedesetak metara od obale pluta dušek, na njemu leži čovjek i nastavlja pjevati kao da je sam na svijetu: “Ne kupuj mi ti / ne trebaju mi / Imam oca / na moru trgovca / kupiće mi on.” Voda između mene i pjevača puna je kupača koji ne čuju pjesmu, ne primjećuju ni njega ni mene.

Da li neko, kome je Ahmet Šabo omiljeni lik, može biti loš čovjek? Da nekom želi zlo. Postoji li neko ko obožava “Grobnicu” ili “Peščanik”, a da je pritom pobornik fašističkih ideja? Prikriveni nacista. Može li neko kome je “Dečak iz Vode” muzički uzor – mrziti? Bilo koga. Tamo sredinom osamdesetih. U komšiluku, ni dvjesta metara od naše zgrade, stanovao je jedan student. Pet-šest godina stariji od mene. Zvali su ga KANT. Po Imanuelu. Filozofu. Posprdno. U malim kasabama slabo se cijenio intelekt. Više se poštovanje pokazivalo prema siledžijama i sitnim kriminalcima. Kako za mira tako i kad zlo dođe po svoje. Sve sam od njega naučio. Od Kanta. Hesse, Kundera, Nabokov. Meša, Andrić, Crnjanski i Krleža. Novi val. Crni talas. Cohen, Cocker, Dylan. Pink Floyd. Sjeli bi kod njega. Otvorili po jednog “rogonju”. Zapalili stošu. I razgovor bi krenuo. U stvari, više monolog. On je pričao a ja sam upijao.

Pred svaku novu godinu, od “demokratskih promjena” do danas, obavezno se nađe neko da problematizira ulogu Djeda Mraza u životu Bošnjaka. Bilo je tu raznih individua, od kojekakvih usijanih glava, preko ljutih teologa do predsjednika države.... Prije par dana u Zenici je osvanuo billboard s porukom da jelka, novogodišnja proslava i Djed Mraz nisu tradicija Bošnjaka. Poruka je izazvala revolt kod poklonika novogodišnje čarolije koji su iste večeri plakat skinuli. I meni je zasmetao, najviše zbog toga što nije tačan. Nisam neki stručnjak za religije i nacije, ali mogu svjedočiti iz iskustva. Naime, bio sam Djed Mraz tokom nekih važnih perioda bosanskohercegovačke istorije - u socijalizmu, tokom demokratskih promjena, u ratu pa i u poslijeratnom mahmurluku. Nedostaje mi još nekoliko značajnih istorijskih razdoblja, poput osmanlijskog zuluma, austrougarske okupacije i NOB, na koje iz objektivnih razloga nisam mogao stići.

Čin se približi Božić moji mama i tata kažu da ne viruju u boga. Oni govore: „Mi smo ljuti nevjernici! Ne jebemo Božić i te izmišljotine ni dva posto!“ Onda ja i moja sestra Damjana govorimo: „Ali za Božić dica dobivaju darove!“ Onda moja mama kaže: „To su tupsonski običaji onih zaostalih primitivaca šta viruju u boga! Mi se držimo nauke i Darvina! Nismo opičeni u glavu da virujemo u čaranja, vračbine, divicu mariju i duha svetoga!“ Onda ja i Damjanica reknemo: „Ali svejedno dica za Božić dobivaju darove!“ Onda tata kaže: „Ako nema boga, nema ni Božića! Ako nema Božića, nema ni darova!“ Onda mama kaže: „Nećemo valjda bit seljoberi i sirovine ka oni Bezmalinovići šta nonstop mole krunice i ližu oltare!“ Onda ja kažem: „Samo šta oni Darijo od Bezmalinovića vozi skejt šta su mu ga roditelji kupili za Božić!“ Onda mama kaže: „Je li? A kad sa skejtom naleti pod autobus i zagine, onda će to bit božja volja, a?“

"Nedostaje mi stari Split kojeg više nema. Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Raznolik, otvoren i zajebantski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa", u tek nekoliko riječi Ljiljana Nikolovska je uspjela poprilično precizno opisati Split kakav pamte mnogi od nas. Te je riječi Nikolovska, među ostalima, izgovorila „u diktafon“ novinarke Vedrane Bibić koja je s njom razgovarala za Nadu, mjesečni prilog Novosti. Mnogi Ljiljanu znaju kao pjevačicu Magazina, koja se s 19 godina pridružila toj grupi i ostavila veliki trag na jugoslavenskoj pop estradi osamdesetih, a neki je znaju i kao kandidatkinju Radničke fronte na zadnjim parlamentarnim izborima.

U našem portunu su svi umrli od korone. Ostali smo samo ja i moja sestra Damjana. Nema više ni Bezmalinovića ni Šegvića ni Kragića. Nema ni Domazetke i Plazibatke iz prizemlja. Isto su takođe od korone skviknili moji mama i tata. Ja i Damjanica smo tili dašmo mamu i tatu sahranit na Lovrincu. Samo nije više na Lovrincu bilo mista od tu mač mrtvih. I plus su od korone riknili svi grobari. Onda smo ja i Damjanica tili dašmo odvuć mamu i tatu niza skale od portuna i bacit ih u komtejner isprid zgrade. Samo tu smo skužili da mama i tata su teški dvista kila i da ne možemo ih maknit. Onda smo mi ostavili lešove od roditelja u primaćoj i zaključali smo vrata sa vanjske strane. Posli sedan dana sam ja Damjani rekao: „Damjanice, ako ti nedostaju mama i tata slobodno otključaj vrata od primaće i pođi ih posjetit!“ Damjana je rekla: „Ali čin se približin vratima od primaće iznutra grozno smrdi!“ Ja sam njoj rekao: „Eto, znači da ti ne nedostaju!“