U srpskom svetu se ovih sedmica moglo čuti da su Bošnjaci, Crnogorci i Vojvođani izmišljene ili veštačke nacije. Član Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik poručio je da su Bošnjaci „vjerski konvertiti“ ili Srbi islamske vere, rasistoidno dodavši da je u pitanju „podanički narod“. Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković izjavljuje da su Crnogorci „izmišljena nacija“, dok se i u Srbiji medijski pumpa smatranje o Crnogorcima kao tek geografskoj kategoriji ili neobično popularnoj etiketi za Srbe iz crnogorskog regiona poput Šumadinaca ili Ličana. S druge strane, Vojvođanima se uskraćuje pravo čak i na takvo regionalno ime ili na ovakav identitet. Direktor Republičkog zavoda za statistiku Miladin Kovačević najavio je da će svi eventualni Vojvođani na popisu biti podvedeni pod opštu i nemuštu kategoriju Regionalna pripadnost, zato što Vojvođani „Ne postoje kao nacija“. Nije to ništa novo.

Jakov Sedlar, Tuđmanova državotvorna redateljska proteza, ideološki mi je toliko dalek da se s njegovim radom susrećem samo pukim nesretnim slučajem, kao onomad Zemlja s Melankolijom. Gledateljske traume od njegovog trapavog religio-nacionalističkog filmskog pisma nosim još od Gospe (1995) – a iz memorijske deponije bespotrebnih informacija nemoguće mi je deložirati opis Sedlara kao "hrvatske Leni Riefenstahl, ali bez Njemičina talenta", iz pera američkog producenta i redatelja Joea Tripiciana. Sedlarovi etički posrtaji nimalo ne zaostaju za estetskim – skandali vezani uza nj čak su i za hrvatske standarde impresivni, brojem i rasponom. Međutim! Kad je riječ o prikazu homoseksualnosti, Sedlarov autorski CV stavkama je dojmljiviji od mnogih – još davne 1983. u kazalištu Trešnja postavlja progresivnu predstavu Bent o nacističkom progonu homoseksualaca prema tekstu Martina Shermana.

"Ovo je draga uspomena na jedinog na svijetu prijatelja do kraja života, najboljeg, najpoštenijeg, najdražeg, najvjernijeg Adnana kojem posvetih najljepši i zadnji ljubavni sonet 'Da nema tvojih očiju'. Devet godina kod mene je živio, pisao pjesme, slikao, kuhao mi, liječio me u bolesti. Bio mi sve." Rečenice su to ispisane na koricama pohabane narančaste bilježnice iz matematike, koju prevrćem po rukama u Hrvatskom državnom arhivu. Radi se o osobnom fondu Vesne Parun koji je Državni arhiv otkupio od nje u dvanaest navrata. O Sirijcu Adnanu Al-Marzukiju uglavnom se zna i piše jako malo. U tekstovima o Parun često je sveden na nekoliko rečenica o "mlađoj misterioznoj ljubavi". Marzuki je rođen 1958. na jugu Sirije, a u Zagreb dolazi krajem 1970-ih na studij medicine. U trenutku kad upoznaje Parun njemu su 22, a njoj 58 godina. .

„Oko Prokoškog jezera je mnoštvo izletnika koji ne poštuju ama baš ništa i ama baš nikoga već uništavaju po svojoj volji i nahođenju, onako bezobrazno i bezobzirno, bez imalo svijesti i milosti. I na to su ponosni. Roditelji se igraju s djecom bacanja plastičnih čepova i flašica niz padinu, izletnici režu borove kako bi podložili roštilj, opušci se bacaju na sve strane, po jezeru plivaju kutije Marlbora...“, piše Dino Šakanović u reportaži za Prometej, navodeći kako se oko jezera stvara i nesvakidašnja kakofonija jer brojne grupe izletnika s razglasa puštaju glasnu muziku, svako od njih, naravno, svoju. Dodat će i kako se oko jezera voze kvadovi i motori, a od njihove buke i mirisa ispušnih plinova nema više uživanja ni u miru prirode ni u čistom zraku. „Svaki resurs koji Prokoško jezero nudi, bosanski posjetioc je poništio, svojim neodgovornim ponašanjem“, zaključuje Šakanović, a sve njegove dojmove možete pročitati na ovom linku.