Dijelom ljubavna priča, dijelom kućni film, dijelom acid trip - film Marusje Siroječkovske „Kako spasiti mrtvog prijatelja“ ljubavno je pismo njezinoj srodnoj duši, senzibilnom Kimiju kojeg je život u depresivnoj Rusiji progutao, ali i buntovni vapaj iz srca i posveta cijeloj jednoj utišanoj generaciji. Srodne duše, Marusja i Kimi, par su moskovskih milenijalaca sklonih suicidu, teškim drogama, izmjenama razdoblja euforije i tjeskobe, a sve u atmosferi opresivnog autokratskog režima. Par zajedno provodi čitavu dekadu i bilježi sve što nosi odrastanje u postsovjetskoj Rusiji, a bezuvjetna ljubav ponovno će ih ujediniti kako bi snimili zadnji dramatični čin svojih života i zadržali Kimijev trag makar na pokretnim slikama.Ušutkana režimom “depresivne Federacije” koji postaje sve autokratskiji, 16-godišnja Marusja odlučuje da će to biti njezina posljednja godina na Zemlji i da će i njezin život postati dio statistike suicida.

U prva četiri dana, presudna za bilo kakve nade u spas preživjelih, preko 36 pošiljki hitne pomoći za spašavanje preživjelih stiglo je sirijskom režimu u Damasku. Nijedna nije došla do Idliba. U prva tri dana, jedina ekipa za spašavanje koja je došla u Idlib bila je šaka volontera iz Egipta. Mali tim iz Španije stigao je četvrtog dana. UN-ov konvoj od šest kamiona humanitarne pomoći, planiran dosta prije zemljotresa, stigao je nakon tri dana. Pomoć se uglavnom sastojala od dušeka i pelena. Očajničke molbe Bijelih šljemova da im se hitno pošalju bageri i druge mašine kojima bi mogli otkopati preživjele odzvanjale su društvenim mrežama i na vijestima vodećih medija. Niko ih nije uslišio. Kako je moguće da su žrtve potresa u Idlibu prepuštene svojoj strašnoj sudbini u trenutku kada se čitav svijet okupljao u solidarnosti da pomogne žrtvama potresa u Turskoj ili u dijelovima Sirije pod kontrolom Assadovog režima?

Da ne dužim, jasno je da se radi o neozbiljnom i neinformisanom Klubu, koji i nije mogao napisati bolje saopštenje od ovoga, koje je čista laž, potvora, kleveta, amaterski pokušaj diskreditacije. Ali, kada su saopštenje počeli prenositi mediji a odatle se ono širilo po društvenim mrežama, brbljarija je značajno dobila na težini. Uz prigodnu uredničku obradu, pretvorila se u hajku, ozbiljnu akciju da se jedan ugledni umjetnik nazove neprijateljem nacije, države i ko zna čega još, a jedna pozorišna kuća proglasi izdajničkim gnijezdom koje što prije treba staviti pod kontrolu. Od tada, opskurni Klub anonimnih intelektualaca, koji ima tačno pet pratilaca na službenoj stranici, mutirao je u utvrdu nacionalnih stražara. Dobili su publicitet kakav nisu ni sanjali kada su osnovali svoj klub s nejasnom namjerom da, kako su izvijestili javnost, “promišljaju sve oblike pojavnosti”.

Željka Markić, predsjednica udruge „U ime obitelji“ jedna je od javnih osoba koja već godinama uporno podižu iznimno veliki broj sudskih tužbi protiv medija i medijskih radnika. Detaljnije o tužbama protiv medija i takozvanim SLAPP tužbama pisali smo nedavno, a o čemu se radi možete pročitati na ovom linku. Međutim, ovaj se put predsjednica udruge „U ime obitelji“ našla na optuženičkoj klupi, a tamo su je dovele njene izjave izrečene u televizijskoj emisiji „Bujica“ specijaliziranoj za širenje raznih vrsti mržnje u hrvatskoj javnosti. Željka Markić česta je gošća ove emisije koju uređuje i vodi zvijezda hrvatske ekstremne desnice Velimir Bujanec, a prilikom svog gostovanja 2020. godine usporedila je Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) s teroristima.