LOGIKA NACIONALNE PEDAGOGIJE

Kako vidjeti ono čega nema?

ritn by: Branimir Janković | 19.12.2023.
LOGIKA NACIONALNE PEDAGOGIJE: Kako vidjeti ono čega nema?
Vjerujem da je iz svega napisanog jasno da se povučeni udžbenik povijesti ne uklapa u ono što njegovi kritičari smatraju da bi trebalo pisati o nacionalnoj povijesti. Sažeto rečeno, treba ublažiti ono što bi bilo kritično prema nacionalnim junacima i dominantnoj hrvatskoj politici, a naglasiti ono što se smatra da bi im trebalo govoriti u prilog. Pritom se iza pozivanja na „činjenice“ i „greške“ javljaju i mnogi primjeri izravnih imputacija, manipulacija i apsurdnih zahtjeva. Tom prilikom se propisuju ne samo točno određene interpretacije nego i željene formulacije, čak i odgovarajući glagoli. Postavlja se pitanje kako je takvim shvaćanjem uopće moguće imati pluralizam udžbenika povijesti jer ovo po svemu tendira postojanju samo jednog, jedinog udžbenika koji će sadržavati sve što se traži. Gdje tu uopće može ostati prostor za drugačije riječi i formulacije, a da o interpretacijama ne govorimo.

Autor je povjesničar i docent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te urednik internetske stranice Historiografija.hr, namijenjene uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima, na kojoj je i napisana Jankovićeva reakcija koju prenosimo.

Malo je reći da sam bio šokiran činom povlačenja, odnosno zabrane prethodno već odobrenog udžbenika povijesti „Zašto je povijest važna? 4“ i posebno načinom na koji je to učinjeno. Ta duboko problematična odluka znači ogroman korak unatrag nakon gotovo dva i pol desetljeća postojanja određenog pluralizma u ponudi udžbenika povijesti. Iako smo navikli gledati kako državne institucije i pojedini povjesničari izlaze u susret političkim i javnim očekivanjima (kao u slučaju odustajanja od „Dodatka udžbenicima za noviju povijest“ sredinom 2000-ih), ovaj slučaj zabrane već odobrenog udžbenika predstavlja strelovito rušenje teško izborenog standarda.

U svojoj sam prvoj reakciji napisao: „Svima je naravno jasno da se iza pozivanja na pogreške u udžbeniku, dovođenja u pitanje stručnosti recenzenata i sl. zapravo radi o sprečavanju drugačijih pogleda na očito strogo propisana tumačenja Domovinskog rata i nekih drugih tema iz hrvatske povijesti. (…) Proglašavanje određenih tumačenja povijesti praktički nepodobnim i time sprečavanje pluralizma pogleda na povijesne kontroverze ne samo da je protivno povijesnoj znanosti nego i demokratskom društvu.“

Smatram da sve izrečeno potvrđuje to što je uopće došlo do povlačenja ili zabrane udžbenika povijesti nakon toliko vremena. Dodatna potvrda jest da je to učinjeno nakon političkih pritužbi i medijskih kritika objavljenih upravo s ciljem ne da se udžbenik eventualno ispravi nego – ni više ni manje – povuče. Pritom nije omogućena nikakva rasprava o udžbeniku ili odgovor na primjedbe. Nije se radilo o nekoj sustavnoj metodičkoj i historiografskoj analizi svih odobrenih udžbenika povijesti – bez obzira na povijesno razdoblje i izdavača – kao i pristupa, interpretacija i činjenica koje se nalaze u svima njima. Pod lupu je došao samo udžbenik jednog izdavača i to upravo o 20. stoljeću. Riječ je o razdoblju o kojem se uvijek iznova susrećemo s najviše pokušaja propisivanja točno određenih nacionalno poželjnih interpretacija. Sve je to zapravo bilo kristalno jasno već iz niza tekstova na portalu Narod.hr, koji dakako u odluci o povlačenju ili zabrani nepodobnog udžbenika nije vidio ništa načelno problematično, dapače, stoga ju je proslavljao u svojim objavama i izrijekom navodio političare, povjesničare i sve druge koji su tome – zajedno s njime na čelu – izravno doprinijeli.

Zbog toga držim da moje riječi o sprečavanju drugačijih pogleda i pluralizma posve precizno opisuju o čemu se radi. Drago mi je da su to prepoznali i brojni kolege povjesničari i nastavnici povijesti, a na kraju i većina medija. Žao mi je što neki druge kolege povjesničari zbog naših razlika i neslaganja ne vide u tome načelni problem. Trebala bi nas većina stati iza toga da ne možemo prihvatiti zabrane onih historiografskih i udžbeničkih radova s kojima se ne slažemo. Naravno da ćemo jedni druge kritizirati i oštro međusobno polemizirati, ali zar ćemo jedni drugima zabranjivati publikacije, ovisno o političkim okolnostima? Uvijek je to moguće potkrijepiti nekim argumentima, mišljenjima i recenzijama, no zar netko misli da će time drugačije interpretacije određenih povijesnih tema odjednom zauvijek nestati?

Nužno je uvodno govoriti o tim načelnim pitanjima i proceduri jer su one ključni dio ove afere. Potrebno je također odgovoriti na jedan važan prigovor koji se provlači u medijskim napisima o čitavom ovom uznemirujućem slučaju povlačenja udžbenika, naime, da nisu izneseni odgovori na kritike koje je iznio Ante Nazor i drugi kolege. Neki smatraju da su Nazor i kolege upozorili na brojne faktografske greške i osporili izostanak navođenja nekih činjenica u udžbeniku. Upravo stoga želim odgovoriti na upućene kritike, gotovo točku pod točku, pokazujući da iza pozivanja na „činjenice“ i prozivanja zbog „grešaka“ stoje brojne imputacije i interpretativno propisujući zahtjevi. Kao i proizvoljna upisivanja onog čega sve u udžbeniku navodno nema ili tobože ima.

Povijest
Naslovnica izgnanog udžbenika (IZVOR: Profil/Klett)

Još je 1961. E. H. Carr u kod nas prevedenoj knjizi „Što je povijest?“ ukazao na nekoliko važnih stvari za našu raspravu: „Nekada se govorilo da činjenice govore same. To je, naravno, netočno. Činjenice govore jedino kada se povjesničar pozove na njih: on je taj koji odlučuje s kojim će nas činjenicama upoznati, kojim redom i u kojem kontekstu.“ I još važnije za ovu polemiku: „Vjerovanje u neku čvrstu jezgru povijesnih činjenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesničara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teško osloboditi.”

Stoga će se i u mojoj analizi pokazati da kritičari povučenog udžbenika povijesti ne govore samo o činjenicama već neminovno i o s njima povezanim interpretacijama. Ako je zabluda da činjenice postoje neovisno od interpretacije, zabluda je i da povjesničari koji kritiziraju udžbenik (zbog njegovih interpretacija koje ne mogu prihvatiti) to čine bez ikakvih unaprijed formiranih pozicija i umjesto toga iznose samo neutralnu stručnu analizu.

Posebno je to vidljivo kod onih povjesničara koji pristupaju povijesti iz perspektive unaprijed zadane kodificirane nacionalne interpretacije. Za njih je karakteristično upravo to da ne mogu prihvatiti drugačije interpretacije prijelomnih događaja nacionalne povijesti. Zato je kod njih pozivanje na priželjkivane činjenice i interpretacije toliko snažno isprepleteno. Oni to uglavnom i ne kriju jer smatraju da se mora prenijeti upravo određena interpretacija nacionalne povijesti kao jedina ispravna jer je sve ono što tome oponira ne samo lažna slika već neizbježno sadrži i neki skriveni (protunacionalni) plan. Zbog toga se često diskvalifikacijski navodi da takve drugačije interpretacije iznose oni koji se, primjerice, nisu pomirili s raspadom Jugoslavije i stvaranjem hrvatske države i slične konfabulacije. Takva se personalna diskvalifikacija onda posebno naglašava u jednom dijelu medija i javnosti te su zato hajke na autore neizbježan dio svega toga.

Takva slika povijesti u pravilu sadrži crno-bijelu sliku, viktimizacijski diskurs, obavezne strane i domaće neprijatelje, nacionalne heroje i nacionalne izdajnike te izbjegava govoriti o tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti, držeći mnoge teme praktično za tabue. Sve je to vidljivo u gotovo svim nacionalnim historiografijama diljem svijeta. Danas se međutim od profesionalne historiografije traži da to osvijesti i bude kritična prema svemu, dakle ne samo prema suprotnoj već i prema vlastitoj strani.

To je određeni kolektivni mentalitet koji se – katkad eksplicitno, katkad implicitno – krije iza nacionalnog povjesničara koji brani „našu“ stvar od onih koji ju ugrožavaju svojim historiografskim interpretacijama, bilo izvana, bilo iznutra. Treba imati u vidu tu nezaobilaznu pozadinu da bi se moglo bolje razumjeti da upozorenja na „greške“ i „činjenice“ nezaobilazno prate apodiktičke tvrdnje i točno određene interpretacije. 

Nastojat ću to argumentirati po određenim reprezentativnim točkama kao odgovor na upućivane konkretne kritike. Neću ulaziti u to zašto su autori udžbenika nešto napisali jer njima treba omogućiti da sami odgovore na to. Ja ću govoriti o nacionalno-pedagoškoj logici kritike „grešaka“ i dovoditi u pitanje izrečene interpretativne zahtjeve. Napose jer o svim tim točkama u postojećoj domaćoj i međunarodnoj literaturi supostoje različiti pojedinačni naglasci i različita stručna mišljenja. S obzirom da se u kritikama, kao što ću pokazati, prije svega zapravo radi o interpretacijama, treba odmah reći da autori povučenog udžbenika nisu u svojim interpretacijama navodili ništa što već ne postoji u dijelu historiografske literature.

Jasno je da se ne može tražiti da svi udžbenici povijesti imaju iste interpretacije, kao i točno određene formulacije, iako se u kritikama upravo to traži. Zato i imamo više udžbenika jer znamo koliko bi ostajanje samo na jednoj, jedinoj knjizi povlačilo sa sobom i samo jedno, jedino mišljenje bez obzira koliko stručno bilo. Postojanje više historiografskih i drugih knjiga – samim time i udžbenika povijesti – o jednoj temi ili razdoblju u srži je povijesne znanosti, nastave povijesti te demokratskog i pluralnog društva.

Ne mogu ovdje obraditi sve prigovore pa ću krenuti odmah od „grešaka“ u ovom udžbeniku povijesti koje se najviše prenose u javnosti. Treba spomenuti da je Ante Nazor na portalu Narod.hr naveo sljedeću napomenu: „Zato sam, nakon Vašeg upita, o sadržaju poglavlja iz 20. stoljeća u ovih deset dana o spomenutom udžbeniku razgovarao s pojedinim kolegicama i kolegama, pa ću ovdje navesti neka njihova zapažanja, a ja ću prokomentirati sadržaj poglavlja „Stvaranje RH i Domovinski rat“ (str. 140 – 180) te „Posljedice Domovinskog rata“ (str. 249 – 255).“ Pritom se ne navode imena konzultiranih kolegica i kolega, iako iz stila primjedbi upućeni mogu pretpostaviti o kome je sve riječ.

Prigovor: „Na str. 148 autori su stavili sliku Milke Planinc. A nju su nazvali „željezna lady“. Što je prava „poslastica“ ovoga udžbenika. Posebice kad se u obzir uzme da se ta slika „ukazuje“ odmah ispod naslova „STVARANJE REPUBLIKE HRVATSKE“ (s obzirom na sugestivnost slikovnih priloga, nastavnici će se pošteno oznojiti da bi djeci na satu objasnili njezine zasluge za stvaranje suvremene hrvatske države…). Postavlja se pitanje zašto je uopće spomenuta Milka Planinc? Kao što su i autori naveli, sudjelovala je u slamanju Hrvatskog proljeća. Istovremeno je bila je smatrana dijelom dogmatskog krila jugoslavenske politike. Kao „premijerka“ bila je neuspješna u provođenju gospodarske politike. U objašnjenju slike govori se da je bila „jedina premijerka socijalističke države u povijesti“.“

Milka Planinc
Prvi prigovor - Milka Planinc (IZVOR: Profil/Klett)

Protuodgovor: To da je u opremi teksta uz poglavlje „Stvaranje Republike Hrvatske“ stavljena slika Milke Planinc izazvalo je veliko zgražanje kritičara i još više dijela šire publike. No svakom je jasno tko vidi tu stranicu (čija se fotografija donosi u prilogu portala Narod.hr) da je tome tako jer je riječ o poglavlju koje prikazuje razvoj događaja još od 1980-ih godina i smrti Josipa Broza Tita. U prikazu 1980-ih, kao uvodu u ono što će se zbivati krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, nije jednostavno ne spomenuti niti je naravno zabranjeno spomenuti Milku Planinc i Antu Markovića. Posve je očito ne samo da je Planinc spomenuta u uvodu poglavlja „Stvaranje Republike Hrvatske“ jer to poglavlje kreće od 1980-ih nego i da autori nigdje nisu navodili „njezine zasluge za stvaranje suvremene hrvatske države“, kako im se to posve neosnovano imputira. To je dakako onda u dijelu javnosti korišteno kao jedan od ključnih argumenata za hajku na autore udžbenika.

Kritičar se također iščuđava zašto je Planinc spomenuta kao „željezna lady“ i „jedina premijerka socijalističke države u povijesti“. No upravo taj podatak navodi se i na stranici Hrvatske enciklopedije u natuknici o Milki Planinc („prva žena na čelu vlade neke od socijalističkih država“) i spominju njezini memoari Čisti računi željezne lady: sjećanja. Dakle autori udžbenika se u tome samo pozivaju na ono što već postoji u izvorima i literaturi (ili je i Hrvatska enciklopedija sumnjiva?). Nasuprot tome, njihovi navodi u udžbeniku su od strane kritičara krajnje tendenciozno prikazani. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio nešto tako proizvoljno argumentirano, što je zatim u fabriciranju portala Narod.hr i drugih postalo takav predmet huškanja i linča autora. Očito je da iza takvih konfabulacija stoje riječi kritičara koji nimalo ne propituje svoje argumente jer naravno smatra da autori imaju neki skriveni ideološki i protunacionalni plan (zbog kojih navode to što navode), koji je on svojim kritikama upravo razobličio.

Prigovor: „I to nije sve! Rečenica na str. 223 nadilazi sve do sada navedene nedostatke udžbenika. U njoj doslovno piše: „Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranoga postupka, no to ne znači da je rehabilitiran.“ Izjavom da Stepinac nije rehabilitiran, autori valjda poručuju učenicima da je Stepinac i dalje, u najmanju ruku, suspektan kao zločinac. Uloga Alojzija Stepinca i danas izaziva kod nekih malobrojnih krugova u Hrvatskoj kontroverze. Međutim, čak i oni povjesničari koji mu nisu nimalo skloni (H. Klasić i I. Goldstein) te tvrde da on nije svetac i procjenjuju da je mogao učiniti više za zaštitu ugroženih skupina u NDH, znaju da Stepinac nije zločinac. Stoga je tragično da spomenuta rečenica nije niti na tim pozicijama, nego otvara mogućnost prema vrednovanju Stepinca kao zločinca. S obzirom na to da je Alojzije Stepinac proglašen blaženikom Katoličke Crkve, očito je da autori nisu vodili računa o vjerskim osjećajima učenika. Zar je vrijeđanje Katoličke Crkve kroz odnos prema Alojziju Stepincu i dan danas poželjno u školama?“

Protuodgovor: Kritičar nije postavio pitanje autorima misle li na političku, moralnu ili historiografsku rehabilitaciju i čekao njihov odgovor već je odmah zaključio da time „autori valjda poručuju“ da Stepinac ostaje „suspektan kao zločinac“ i da to „otvara mogućnost prema vrednovanju Stepinca kao zločinca“. U sredini odlomka više nema ni „valjda“, ni „suspektnosti“ niti „mogućnosti“ već se izrijekom navodi da čak i oni koji su njegovi kritičari znaju da „Stepinac nije zločinac“, imputirajući autorima udžbenika da su upravo to napisali. Gdje su to autori napisali da je Stepinac zločinac? To je krajnje tendenciozno interpretacijsko upisivanje. Nije čudno da su time dijelu napadački raspoložene javnosti dani lažni argumenti za hajku na autore. Usporedite samo sljedeći naslov na Braniteljskom portalu: „Stepinac se spominje kao zločinac, balvan revolucija se ne spominje, ni oslobođenje Knina…“ To se u kritici ne odnosi samo na navođenje (naravno netočno) kako su autori Stepinca proglasili zločincem već i na dodatno ojačavanje kako to predstavlja „vrijeđanje Katoličke Crkve“. I to govore povjesničari koji ostaju anonimni dok svoje kolege, autore udžbenika povijesti, izručuju na milost i nemilost dijela javnosti željnoj uvreda i prijetnji. Njih sam naravno odmah dobio i ja kad je reakcija portala Historiografija.hr izašla u medijima. Takvo vrijeđanje i prijetnje su za kritičara od bitno manjeg značenja. 

Simptomatična je za hrvatske udžbenike povijesti briga o „vjerskim osjećajima učenika“, ali ne i osjećajima onih učenika kojima možda nisu vjernici ili su pripadnici nekih drugih konfesija i manjina. Vidjet ćemo kasnije u analizi jednu napomenu kritičara kako se „manjine“ nisu trebale osjećati ugroženima nakon čuvenog Tuđmanovog govora u kojem se spominje NDH. Također ćemo vidjeti i da je odnos prema sudovima i presudama vrlo ambivalentan kada dođe do Haškog suda.

Prigovor: „Autori su veliku pažnju posvetili i pravu na pobačaj, ženskim pravima, LGBGTIQ zajednicama, ali gotovo da nema govora o problemima koji uništavaju europski kontinent kakav smo poznavali. Nema ničega o demografskom slomu europskih naroda i ogromnim imigracijama na područjima Zapadne Europe.“

Protuodgovor: Ove napomene, je li tako, nisu interpretativni zahtjevi nego su samo pozivanje na činjenice i ne sadrže nikakve vrijednosne ili ideološke pozicije? Mogli bismo očekivati i traženje spominjanja kulture otkazivanja, kao još jednog suvremenog problema koji se često navodi uz migracije, kad ovaj slučaj povlačenja udžbenika povijesti ne bi bio eklatantan primjer upravo za to.

Prigovor: „Jednako tako, ne spominje se da je „pobuna dijela građana srpske nacionalnosti tijekom kolovoza 1990. protiv legalne hrvatske vlasti“ koja se naziva „balvan revolucija“ (str. 153) bila oružana.“

Protuodgovor: Predlažem da se propiše koje sve točno riječi trebaju svi udžbenici povijesti staviti u rečenicu o tome. Nadam se da zbog toga neće biti povučena Hrvatska enciklopedija koja u natuknici „Domovinski rat“ također ne spominje riječ „oružana“: „Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova pobuna (tzv. balvan-revolucija), podignuta u punom suglasju s Beogradom i uz logističku potporu JNA.“

Pretpostavljam da ni enciklopedijska natuknica ni udžbenik nisu naveli da je pobuna oružana jer je to iz ostatka teksta posve očito. Kritičar međutim unaprijed sumnjiči autora da u svemu želi umanjiti značenje Domovinskog rata i vidi – iz logike nacionalne pedagogije – ono čega nema u onome čega ima. Kao što to čini već spominjani Braniteljski portal na manipulativno i lažno ipak znatno višoj razini: „Stepinac se spominje kao zločinac, balvan revolucija se ne spominje, ni oslobođenje Knina…“ Čak i kad bi htjeli nešto umanjiti, propisani kurikulum u našim im okolnostima nikako ne ostavlja prostora za to, niti bi udžbenik bio odobren, a ovaj jest bio odobren. Zato udžbenik neizbježno navodi kurikulumom propisanu obvezujuću tvrdnju da je Domovinski rat bio obrambeni i oslobodilački. To dakako kritičarima nije dovoljno i moraju intervenirati i u mnoge druge formulacije.

Prigovor: „Zanimljiva je konstatacija (str. 154) da je „JNA nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj ispraznila skladišta Teritorijalne obrane“. Jer, eufemizam „isprazniti“ u ovom slučaju zamagljuje činjenicu da se radi o otuđivanju naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane.“

Protuodgovor: Takva se primjedba događa kad u svemu vidite zavjeru protiv propisujućeg tumačenja hrvatske povijesti pa mislite da je riječ „isprazniti“ eufemizam. Netko se, nasuprot tome, može zapitati zar „isprazniti“ u ovom kontekstu nije jača riječ od „otuđivanja“. Naime, prva može značiti da su pokupili sve do zadnjeg oružja, dok druga ne mora podrazumijevati koliko su toga otuđili i jesu li sve. Svatko će u svom udžbeniku napisati neku drugu riječ i o svakoj o njih se može razgovarati jer je to uobičajeno pitanje historiografske preciznosti. No zar ćemo ići tako daleko i propisivati u udžbenicima točne glagole i imenice za određene događaje?

Prigovor: „Uz to, kad se već spominje da su zaoštravanju situacije pridonijeli i potezi dijela hrvatskih političara (str. 163), što nije netočno, trebalo je jasno navesti i da se zbog isključive velikosrpske politike rat nije mogao izbjeći. Također, kad se već spominje da se u obranu Hrvatske uključio i dio časnika i pripadnika JNA (str. 162 i 168), trebalo je spomenuti da su i Hrvati, ali i stranci iz drugih vojski, npr. iz Legije stranaca, ostavili značajan trag u ustrojavanju i djelovanju Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu.“

Protuodgovor: Dobro, što bi još trebalo sadržajno, formulacijski i interpretacijski propisati? Možemo reći da zahtijevani dodaci kritičara uglavnom nisu „netočni“, ali su simptomatični posebno jer kanonizirana nacionalna interpretacija u pravilu spominje zahtijevane dodatke, no bitno manje ono što navode autori udžbenika o potezima hrvatskih političara i doprinosu časnika iz JNA. Zato je potrebno napomene autora udžbenika dodatno „uravnotežiti“ i „hijerarhizirati“ kako se ne bi eventualno narušila slika donekle tabuiziranih tema.

Prigovor: „Konstatacija da su 'hrvatske vlasti načelno prihvatile Plan Z4 kao polazište za pregovore, a rukovodstvo pobunjenih Srba nije niti željelo prihvatiti tekst plana' (str. 175), bila bi preciznija da je istaknuto kako taj plan 'rukovodstvo pobunjenih Srba' nije željelo ni pogledati. Onosno ni „uzeti ga u ruke“.“ [tipfeler u izvorniku, no ne smatram da je riječ o unaprijed smišljenoj grešci s nekim ciljem, op. a.]

Povijest
Nije dobar glagol (IZVOR: Profil/Klett)

Protuodgovor: Opet smo dakle na propisivanju glagola (prihvatiti-pogledati-uzeti) koji trebaju biti odbačeni ili obavezno upotrijebljeni i stalnom sumnjičenju autora udžbenika da izborom jednog od njih iznose ciljanu subverziju prikaza nacionalne povijesti.

Prigovor: „U dijelu udžbenika u kojem se spominje oslobodilačka operacija Oluja (str. 175) nije posebno istaknut 5. kolovoza 1995. kao datum oslobađanja Knina, niti je objašnjen značaj toga događaja, koji ima posebnu simboliku, a uz to je i državni blagdan. Taj je datum izdvojen tek u kronološkoj lenti (str. 154), s potpisom („slom vojne pobune u RH“) ograničenim samo na vojnu dimenziju toga događaja, premda oslobađanje Knina ima širi, politički kontekst i označava konačan poraz velikosrpskog projekta u Hrvatskoj, obnovljenog krajem 1980-ih.“

Protuodgovor: Dakle, priznaje se da se datum oslobađanja Knina izdvaja na kronološkoj lenti, ali se posebno ne ističe u tekstu udžbenika. Naravno, za Braniteljski portal nema sumnje: „Stepinac se spominje kao zločinac, balvan revolucija se ne spominje, ni oslobođenje Knina…“ Ovdje kritičar ne tvrdi da je počinjena materijalna greška već smatra da nešto treba dodatno interpretacijski istaknuti (u ovom slučaju značenje i simboliku događaja te naglasiti slom velikosrpskog projekta). U tom slučaju sugeriram da se izneseni prijedlog detaljnije razradi kako bi točne formulacije mogli preuzeti svi udžbenici povijesti. To će zasigurno olakšati posao svim budućim autorima koji se neće morati mučiti s vlastitim formulacijama.

Prigovor: „Uza sve navedeno, posebno je tragično i iritirajuće to što se iznad cijelog sadržaja poglavlja 'Domovinski rat', od 153. do 180. strane, pa tako i iznad stranica sa sadržajem o 'Bljesku', 'Oluji', mirnoj reintegraciji i drugim događajima iz razdoblja kad je Republika Hrvatska već samostalna država, nalazi naziv 'HRVATSKA U DRUGOJ JUGOSLAVIJI', što je i u suprotnosti sa sadržajem i uputama kurikula koje su obvezujući za autore.“

Protuodgovor: Iako su dakle autori naveli i Bljesak, i Oluju, i mirnu reintegraciju, u toj tehničkoj grešci u grafičkoj opremi kritičar vidi posebnu namjeru autora udžbenika koji su („tragično i iritirajuće“) ciljano zanemarili obvezujuće upute kurikuluma i još jednom otkrili svoje prave ciljeve, zbog kojih im ne treba pružiti mogućnost da tu grešku isprave već udžbenik odmah povući.

Prigovor: „A prikaz deblokade Dubrovnika i oslobađanja juga Hrvatske ne može se ograničiti samo na operaciju Tigar i oslobađanje zaleđa Dubrovnika, kako se navodi u udžbeniku (str. 168 i zemljovid na str. 176), bez spomena naziva ostalih operacija na tom području.“

Protuodgovor: Naravno, moraju se spomenuti “nazivi” svih ostalih operacija i nizati događaji i činjenice koje će učenici onda trebati mehanički reproducirati (toliko o metodičkim „nedostacima“ udžbenika i metodičkoj „kvaliteti“ iznesenih kritika) jer „bez spomena naziva ostalih operacija“ vjerojatno neće moći razumjeti što je rezultat tih akcija, koji autori udžbenika dakako navode.

Prigovor: „Također, ne objašnjava se ni kontekst proglašenja Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike HB). Koji je znatno različit. Nažalost, u udžbeniku se ne navodi ni da su područja RH i BiH jedinstveno ratište. Što su autori bili obvezni istaknuti. Jer je ta je činjenica iznimno važna za razumijevanje događaja. I potrebe angažiranja hrvatskih snaga u Domovinskom ratu na području obje navedene države. Nije naveden ni podatak da su Hrvati u Bosni i Hercegovini autohton i konstitutivan narod. Što bi svakako pridonio boljem razumijevanju događaja u BiH. Kao i hrvatske politike prema BiH tijekom Domovinskog rata.“

Protuodgovor: Treba napomenuti da se ovdje također ne upozorava na neku pogrešku već se radi o propisivanju točnih formulacija i interpretacija. To se napose odnosi na navod ubačen u kurikulum da su „RH i BIH jedinstveno ratište“ koji se interpretacijski koristi kako bi se iskupila posve pogrešna hrvatska politika prema BiH. U tim zahtjevima nema dakako ni trunke kritike prema tadašnjoj hrvatskoj politici prema BiH, niti se govori o presudama Haškog suda. O svemu tome međutim postoji mnoštvo domaće i strane historiografske literature s različitim interpretativnim naglascima te bi autori udžbenika trebali moći iznositi svoje interpretacije na osnovu nje. Hrvatska politika prema BiH veliki je inače tabu kurikuluma i udžbenika povijesti u Hrvatskoj. To je i primjer selektivnog odnosa prema problematici sudskih presuda, o čemu ću još govoriti.

Prigovor: „Tako se, s obzirom na prikazanu fotografiju Stepinca s Pavelićem i ispod nje pisanoga izvora (str. 66), može postaviti pitanje zašto se, radi uravnoteženog prikaza, nije prikazala i slika Stepinca iz 1945. godine kako sjedi uz Bakarića prigodom uspostave nove vlasti? Te zašto nije naveden i neki drugi Stepinčev govor, koji bi cjelovitije prikazao i kontekstualizirao njegovo djelovanje? Primjerice, propovijed koju je, zalažući se za jednakost svih ljudi bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, nadbiskup Alojzije Stepinac održao u zagrebačkoj katedrali na blagdan Krista kralja (25. listopada 1942.)“

Alojzije Stepinec i Ante Pavelić
Je li mora Stepinac s Antom Pavelićem? (IZVOR: Profil/Klett)

Protuodgovor: Naravno da se moglo prikazati fotografiju Stepinca ne samo s Pavelićem nego i s Bakarićem, samo je pritom moguće postaviti pitanje jesu li to ličnosti iste povijesne težine za potrebe „uravnoteženog prikaza“, odnosno nije li Pavelić bar malo problematičniji od Bakarića? Vjerujem da nema potrebe objašnjavati zbog čega. Naravno da su autori udžbenika mogli navesti i govor koji se predlaže. No onda se može postaviti sljedeće pitanje: Ako se smatra da bi uz Stepinčeve pozdravne riječi povodom proglašenja NDH trebalo za cjelovitiji prikaz navesti i govor protiv rasne politike NDH, znači li to da bi udžbenici koji navode samo govor protivljenja rasnoj politici NDH trebali za cjelovitiji prikaz navesti i pozdravne riječi povodom proglašenja NDH? U oba slučaja, kad navodite samo jedan izvor dajete jednu interpretaciju (pri čemu svaka od tih interpretacija očito ima određenog materijala za svoje navode), stoga to pitanje cjelovitog prikaza očito vrijedi za sve autore postojećih udžbenika.

Prigovor: „Primjer manipulacije izvorima iz novije hrvatske povijesti u udžbeniku je i navođenje citata iz Tuđmanova govora na Prvom općem saboru HDZ-a, održanom u veljači 1990. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu (str. 152, izvor 74), u kojem se spominje NDH. Naime, od učenica i učenika pritom se traži da odgovore na pitanja o nastanku NDH i odnosu ustaškog režima prema manjinama. Te da iz citiranoga sadržaja 'izdvoje elemente govora zbog kojih su se manjine mogle osjetiti ugrožene'. Time se sugerira da je spomenuti Tuđmanov govor mogao biti razlogom zbog kojeg se dio srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj osjetio ugroženim i odlučio na ustanak, jer, eto, obnavlja se NDH … Upravo spomenutim Tuđmanovim govorom, odnosno dijelom toga govora, manipuliraju oni koji Tuđmana pokušavaju prikazati u negativnom svjetlu. A, zapravo, i ovaj primjer potvrđuje nužnost cjelovitog prikaza izvora, jer da su autori pročitali cijeli izvor, a ne samo iz konteksta izdvojeni dio koji se tendenciozno i zlonamjerno nameće u medijima, znali bi da manjine zbog toga govora nisu imale razloga osjećati se ugroženo.“

Franjo Tuđman
Tendenciozno i zlonamjerno? (IZVOR: PRofil/Klett)

Protuodgovor: Kako netko tko promovira ekskluzivnu hrvatsku nacionalnu interpretaciju točno zna da se pripadnici drugih naroda ili vjera (kritičar će reći „manjina“) zbog nekih političkih govora nisu trebali osjećati „ugroženo“, primjerice spominjanjem NDH? Inače, taj je Tuđmanov govor najspominjaniji govor u historiografskoj literaturi (te o njemu dakako postoje određene različite interpretacije) i razumljivo je da će ga autori udžbenika spomenuti. Pritom imaju dovoljno literature na koju se mogu pozvati. Riječ je o – u najmanju ruku – interpretacijski otvorenom pitanju, bez obzira na svoju interpretaciju koju sugerira kritičar. I u ovom se primjeru naravno stalno nalazimo na interpretativnom terenu.

Prigovor: „Na str. 254 korektno je citiran dio moga teksta o Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. No, s obzirom na to da i među strukom postoje ozbiljne kritike na rad toga suda, bilo bi korisno da je u udžbeniku i informacija o tome da je zbog presuda toga suda u predmetima koji se odnose na srpske zločine u Srebrenici i Vukovaru dio javnosti posumnjao u njegovu objektivnost (a koja se također nalazi u mojem tekstu).“

Protuodgovor: Notiram samo da se ne radi o navođenju kakve greške, već se možda po prvi put autori udžbenika u određenoj mjeri čak pohvaljuju zbog korektnog citiranja priželjkivanog povijesnog sadržaja. Što se tiče ostalih sugestija, njima se može odgovoriti da među strukom ne postoje samo ozbiljne kritike na rad Haškog suda nego i isticanje njegove važnosti, među ostalim i zbog opsega utvrđenih činjenica o počinjenima zločinima te prikupljenom pravom arhivskom blagu faktografskog materijala za povjesničare. Zanimljivo je da se pritom ističu samo sumnje dijela javnosti u njegovu objektivnost. S obzirom da se pitanje uloge suda i presuda spominje kod Stepinca i ovdje u kontekstu Domovinskog rata, a da je spominjanje presude bosanskohercegovačkoj šestorci pravi tabu hrvatske nacionalne historiografije i udžbenika povijesti, to je očito interpretacijski otvorena tema o kojoj se itekako može razgovarati s više različitih pozicija od onih koje se ovdje sugeriraju.

Prigovor: „Na istoj strani (254) kao izvor (br. 134) naveden je i „izvještaj o VRA Oluja“ Eugena Jakovčića – 'predstavnika Documente – Centra za suočavanje s prošlošću' iz 2019., nažalost bez kritičkog osvrta na pojedine podatke, koji nisu prihvaćeni kao točni na Haškom sudu, te se stoga ne nalaze ni u konačnim presudama (primjerice da su pripadnici hrvatskih snaga ubili 'najmanje 410 civila tijekom i nakon Oluje' te 'zapalili više od 22.000 kuća'). To što nema kritičkog osvrta na spomenute podatke ozbiljan je nedostatak, jer u sadržaju udžbenika ne bi smjeli biti podatci koji zaostaju za suvremenim dostignućima i spoznajama historiografije. Ponavljanje tih podataka, objavljenih u knjizi Hrvatskog Helsinškog Odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001.), klasičan je primjer nekritičkog prihvaćanja podataka iz izvora. U spomenutoj knjizi HHO-a (str. 80) navedeno je da se podatak o 'više od 22.000 spaljenih kuća u tijeku i nakon Oluje' temelji na izvješću brigadnoga generala Alaina Foranda, bivšega zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru 'Jug'. No, već i površan pregled priopćenja za tisak o odlasku Alaina Foranda s dužnosti zapovjednika UN-a u 'sektoru Jug' 12. listopada 1995., pokazuje da taj broj nije točan, te da se odnosi na promatrane, a ne na spaljene kuće.“

Protuodgovor: Autori su se koristili objavljenim publikacijama kao izvorima u vidu podloge za raspravu s učenicima, što je legitimno. Na navedenu publikaciju referiraju se i drugi autori u postojećoj historiografskoj literaturi. U kritici se pak navodi da broj od 22.000 spaljenih kuća nije točan jer da je riječ o broju pregledanih kuća (vjerujem da je razumljivo zašto je gotovo nemoguće navesti točan broj spaljenih kuća), no ne spominje se da li je i navedeni broj ubijenih civila točan ili je manji ili možda veći. Ne vidim zašto se o tome ne bi govorilo. Primjećujem da ovdje – u situaciji kada treba odbaciti izvore koje koristi ovaj udžbenik – sada nije navedeno da Haški sud nije nužno objektivan (kao u prethodnoj kritici). Možemo razgovarati i tome znači li ako nešto nije prihvaćeno kao dokazni materijal na sudu da ne može biti izvor pogodan za problemsku raspravu.

Prigovor: „Evidencija podataka o ubijenoj djeci najosjetljivija je i najbolnija tema u istraživanju povijesti ratova, pa tako i u istraživanju posljedica Domovinskog rata. Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta. Za svako društvo smrt djeteta je tragedija. A ubojstvo djece posebno je odvratan zločin. Neovisno o tome je li se dogodilo u miru ili je posljedica ratnih djelovanja. Zbog iznimne osjetljivosti javnosti na stradanje djece i emocija koje ono izaziva ta je tema iznimno pogodna i za manipulaciju. Stoga je poštivanje načela uravnoteženosti u publiciranju takvih tema posebno važno. No, unatoč činjenici da su za veći dio ubijenih civila i djece u Domovinskom ratu odgovorni pripadnici srpskih snaga, u poglavlju 'Posljedice rata' poimenično se navodi samo obitelj i samo fotografija obitelji za čije stradanje su odgovorni pripadnici hrvatskih snaga (str. 253). Autor toga poglavlja potpuno je zanemario činjenicu da su na gotovo isti način, izvan borbenog djelovanja, praktično na kućnom pragu, pripadnici srpskih snaga ubili najmanje dvadesetero djece, zajedno s njihovim roditeljima […] Istine radi, kad već nabrajam ubijene obitelji, treba spomenuti i da su osim ubijene Aleksandre Zec (rođ. 1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije (ubijeni 7. prosinca 1991. u Zagrebu), pripadnici hrvatskih snaga iz neposredne blizine, na kućnom pragu, ubili još petero djece i članova njihovih obitelji: Milenu (rođ. 1976.) i Marka (rođ. 1979.) Olujića, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom (ubijeni 17./18. veljače 1992. u Cerni); Dejana (rođ. 1978.) i Nenada (rođ. 1982.) Radosavljevića, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom (ubijeni 25. veljače 1992. u Daruvaru); te Danijelu Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom (ubijeni 5. listopada 1991. u kući na crti bojišnice u Turnju kod Karlovca). Sve osobe koje sam spomenuo zaslužuju pijetet.“

Protuodgovor: Iako je u pozadini poziva na uravnoteženost kritičarevo propitivanje zašto se ističe ubojstvo Aleksandre Zec (uobičajeno za nacionalne interpretacije u vidu kritike zašto ne govorite više o „našim“ žrtvama), ekstenzivno sam citirao ove dijelove jer je pohvalno što je kritičar istaknuo osjetljivost teme, kao i da sve žrtve zaslužuju pijetet, te uz ubojstva djece od strane srpskih snaga naveo i ubojstva djece od strane hrvatskih snaga. To je zaista polazište na čijoj osnovi se može voditi stručni dijalog između kritičara i autora udžbenika, bez obzira na različite naglaske koje bi u toj raspravi mogli navoditi. Šteta da to nije učinjeno za cijeli udžbenik, a ne samo u ovom jednom njegovom dijelu.

Zaključni prigovor: „Na temelju navedenoga osvrta može se zaključiti da sadržaj tema koje su ovdje prokomentirane nije na potrebnoj znanstvenoj razini, te da je udžbenik u dijelu u kojem se obrađuje novija povijest toliko ideologiziran da bi trebalo još podosta vremena i mjesta za navesti i detaljnije objasniti sve primijećene propuste.“

Protuodgovor: Zanimljivo je primijetiti navod da je udžbenik „toliko ideologiziran“ iako je fokus kritika navodno bio na „greškama“ i „činjenicama“. Nismo vidjeli sustavnu analizu u kojoj se opisuje što je to točno toliko ideologizirano pa da o tome možemo raspravljati. Više smo mogli vidjeti sumnjičenja što bi se moglo kriti iza određenih glagola i slično. Ne treba posebno isticati da su o „ideologiziranosti“ mogući različiti pogledi. Time se dakako potvrđuje moja tvrdnja da se iznesene kritike itekako tiču interpretacija, dapače, to je njihovo primarno usmjerenje. To je još jedna potvrda spomenute Carrove napomene da je zabluda da postoji govor o činjenicama neovisan od interpretacija. Isto tako, potvrđuje se uvid brojnih teoretičara da povjesničari mogu teško izbjeći zauzimanje određene vrijednosne pa onda i „ideologizirane“ pozicije. Nisu tome umakli ni Nazor ni drugi kritičari. Pritom je karakteristično za figuru nacionalnog povjesničara da sebe ne smatra nimalo „ideologiziranim“ (jer iznosi neprijepornu nacionalnu istinu) već se to odnosi samo na druge. Bilo bi zanimljivo raspraviti da li bismo mogli zaključivati jesu li manje, podjednako ili više „ideologizirane“ tvrdnje autora udžbenika ili tvrdnje njihovih kritičara i po čemu.

Zaključni protuodgovor: Vjerujem da je iz svega napisanog jasno da se povučeni udžbenik povijesti ne uklapa u ono što njegovi kritičari smatraju da bi trebalo pisati o nacionalnoj povijesti. Sažeto rečeno, treba ublažiti ono što bi bilo kritično prema nacionalnim junacima i dominantnoj hrvatskoj politici, a naglasiti ono što se smatra da bi im trebalo govoriti u prilog. Pritom se iza pozivanja na „činjenice“ i „greške“ javljaju i mnogi primjeri izravnih imputacija, manipulacija i apsurdnih zahtjeva. Tom prilikom se propisuju ne samo točno određene interpretacije nego i željene formulacije, čak i odgovarajući glagoli.

Postavlja se pitanje kako je takvim shvaćanjem uopće moguće imati pluralizam udžbenika povijesti jer ovo po svemu tendira postojanju samo jednog, jedinog udžbenika koji će sadržavati sve što se traži. Gdje tu uopće može ostati prostor za drugačije riječi i formulacije, a da o interpretacijama ne govorimo. Iz kritika je nemoguće zamisliti koja bi to druga interpretacija uopće bila moguća. Pritom autori udžbenika uglavnom nisu navodili ništa što već nema u postojećoj domaćoj i stranoj historiografskoj literaturi. Znači li to da ono što je dopušteno u historiografiji nije dopušteno u udžbenicima povijesti i možemo li zaista tako gledati na to? O gotovo svim se iznesenim kritikama itekako može debatirati i stvari nipošto nisu zaključene, za razliku od onoga kako se to želi predstaviti.

Vrijedi stoga raspravu s kritika udžbenika prebaciti na kritiku kritičara. Naime, pogled kritičara pretjerano zamućuju uske nacionalne naočale. Tu slijepu pjegu svoje argumentacije kritičari uopće ne primjećuju. Iz takvog okvira nacionalne pedagogije pričinja im se da vide čak i ono čega nema. Zato bi bilo važno otvoriti stručnu raspravu što se sve događa s vašom stručnom perspektivom kad historiografiju i udžbenike povijesti stavite u službu prevladavajućih nacionalnih interpretacija i nacionalnog identiteta. 

Usprkos svemu navedenom, ovaj tekst nije „moj obračun s njima“ (M. Krleža). Cijenim mnoge kolege koji se bave Domovinskim ratom kao predane istraživače i sustavno upućene u sada već nepreglednu literaturu i izvore. Ovo je više moj „plaidoyer za profesionalnu historiografiju“ (M. Gross), odnosno za sustavnu javnu raspravu iz što više različitih stručnih perspektiva. Ako se zalažemo za što profesionalniju historiografiju, onda nam nije problem prihvatiti da je polemika sastavni dio građenja i kristaliziranja svojih argumenata i interpretacija.

Zbog toga onima koji brane profesionalne interese nije problem prihvatiti ako su u nečem pogriješili ili su ponuđeni bolji argumenti od njihovih (što se dakako u potpunosti odnosi i na mene i na ovaj moj tekst, koji zasigurno ima svojih ograničenja). Onima koji brane nacionalne interese pod svaku cijenu to je već nešto teže učiniti. No drago mi je da smo otvorili ovu veliku javnu raspravu, koja je trebala biti otvorena istog trena kad su se javili prijepori o udžbeniku povijesti, prije svih drugih poduzetih koraka koji nikako nisu smjeli uključivati povlačenje udžbenika.

Lupiga.Com via Historiografija.hr

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije