Meni je počela škola. Ja sam mom didi rekao: „Dida, ja ne bi iša u školu!“ Dida je slegnijo sa ramenima i rekao je: „A jebiga, unukiću! Ja te skroz razumin, al ne bi se smija mišat…“ Ja sam njemu rekao: „Meni je, časna rič, škola gora od Jasenovca!“ Dida je namrštijo čelo i zavrtijo je sa glavom: „Aj, aj, oškoprc, previše si ti mali da bi zna šta je bija Jasenovac!“ Ja sam rekao: „Nisan toliko mali da ne bi zna da je Jasenovac bija najgori logor! Prema drugin logorima Jasenovac je bija logor na kvadrat!“ Dida je zapiljio se meni u facu i pitao je: „A jel ti uopće kjaro šta je to logor?“ Ja sam rekao: „Naravski da je! To je misto di su partizani zatvarali pošteni svit!“ Onda je dida skočijo iz katrige i dreknijo je: „Šta to lupaš, jebenliti mliko materino?! Di si to čuja, papane?“ Ja sam rekao: „Pa tako smo učili u školi, dida!“

"Znate šta, biti legenda je lijepo, ali od toga se ne živi" - tako kaže Nikola Plećaš, proslavljeni košarkaš ličkih korijena, zagrebačko dijete i jedna od košarkaških i uopće sportskih ikona glavnoga grada Hrvatske. Devedesete godine minulog stoljeća za Plećaša su vjerojatno jedno od najtežih životnih razdoblja. Duže od deset godina u Zagrebu nije mogao dobiti nikakav posao. Za osvajača olimpijskog srebra, svjetskog zlata i svjetskog srebra, dva europska zlata i dva europska srebra, za čovjeka koji je u Zagreb donio prvi međunarodni košarkaški trofej - Kup Radivoja Koraća - u zagrebačkom sportu nije bilo mjesta, Plećaš pretpostavlja stoga jer njegova srpska nacionalnost nije bila preporuka. Pristojnu građansku egzistenciju kasnije mu je omogućio bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zaposlivši ga u Gradskom uredu za sport.

Cjepanica sam se sjetio prije koji dan, kada je glavni urednik Stava, Filip Mursel Begović, izjavio: „Moja sigurnost kao glavnog urednika Stava, a zatim i moje porodice, moje dvoje maloljetne djece, je najozbiljnije ugrožena“. A bila je ugrožena time što je Elmedin Konaković na službenom Twitter nalogu ministra vanjskih poslova napisao nešto za što Begović tvrdi da je laž, za čim su uslijedili pozivi da Begovića sankcioniraju zbog dokazanih veza sa smijenjenim direktorom Obavještajno-sigurnosne agencija Bosne i Hercegovine Osmanom Mehmedagićem. Iz svakog Begovićevog retka izbija nevjerica i zaprepaštenje što se još neko osim Stava usuđuje da iznosi neistine – ako su neistine. I upravo kada sam pomislio da zadugo neću pročitati ništa ljigavije od ove demonstracije dvostrukih standarda u novinarstvu, pojavilo se nekoliko izraza podrške.

Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom. Na koncu, svačije djelo govori samo za sebe. Sami ne smijete nasjedati na manipulacije i sve će vam biti jasno. Pogotovu tko tu radi za BiH a tko protiv nje. Ramulić zna s kim mu je živjeti i zato je iskoračio iz vlastitog mraka kako bi i nas oslobodio našeg straha. Ovi drugi nam žele samo strah. Ni ime neću da im spomenem. Nisu vrijedni. Trebamo se samo vratiti starim dobrim definicijama časti i beščašća. Sve će nam biti jasno.