“Oteli su mi identitet, uvek sam bio Zemunac, niko iz mog društva nije znao ko je koje nacionalnosti, konačno, nema zemunske obitelji u kojoj neko nije Hrvat, Nemac, Rusin. Nismo prebrojavali krvna zrnca”, kaže nam zemunski Hrvat Ivan Barbalić dan nakon objavljivanja presude Ustavnog suda Srbije koji je odlučujući o njegovom slučaju justifikovao postojanje građana drugog reda. Devedesetih je Barbaliću otet stan u Zemunu i od tada se on bori za svoja prava, a u njegovom stanu i dan danas živi Ljiljana Mihajlović, pazite sad, potpredsednica Odbora za ljudska prava i prava manjina Skupštine Srbije koju je u stan uselio Vojislav Šešelj, dok je vani Aleksandar Vučić nosio transparent na kojem je pisalo “Nećemo ustaše u Zemunu!”. Barbalić je danas penzioner, a njegov sin, “mali ustaša”, kako ga je kao šestogodišnjaka prozvao Šešelj govoreći pred tv kamerama, na Krku radi privatni biznis, sa ortacima ima pet barki kojima tokom sezone prevozi turiste.

Prema novom Pravilniku o ekskurzijama, učenici osnovnih i srednjih škola u Srbiji će moći da putuju samo po Srbiji i Republici Srpskoj, sem u “izuzetnim slučajevima”, kada će moći putovati i u “inostranstvo”, jerbo – jelte – Republika Srpska nije inostranstvo, već sama srž serbskoga bića. Imajući u vidu navedene lokacije, možda je namera onoga ko je pisao taj “pravilnik” bila da deca u Srbiji na ekskurzije idu - tragovima masovnih grobnica. Ministar prosvete Mladen Šarčević objasnio je da je namera autora pravilnika bila da naglase potrebu da učenici prvo trebaju da upoznaju otadžbinu, pa tek onda neka putuju u inostranstvo, ako eventualno gore od želje za tim. Razlog broj dva za ovakve trase eksurzija je, kaže ministar, bezbednost učenika. Jer, opšte je poznato, nema ništa bezbednije od Srbije, a naročito Republike Srpske! I ovamo i tamo će vam bezbedno ukloniti zemaljske ostatke, da ih niko nikada ne pronađe.

Život se razlaže na velike životne, osobne događaje. Sjećamo se onih bitnih detalja, prekretnica, onih što donese sreću ili nesreću. To je životno tkivo preko kojeg obolijevamo ili ozdravljamo. Prošli mjesec je preminuo moj otac. Zadnjih 15 godina nismo svakodnevno ili rijetko komunicirali, a ono vrijeme prije toga, ne toliko afirmativno vrijeme, razgovarali smo po nekoj potrebi. Kada je financijska, skrbnička i svaka druga potreba nestala, naši razgovori su se formulirali na nekoliko rečenica iz kojih, ako bi izašli; stvarala se opća pomutnja te ja obično nisam znao kako reagirati. Moj otac je bio normalan čovjek. Kada kažem "normalan", to se čini pretjeranim u današnjem svijetu. Međutim, ovo cjelokupno društvo nudi jedan sloj ljudi koji idu kroz život i koji postoje u duhu svog bitka, koji zaziru od mističnosti, jednostavnije bi se to reklo - promjena. Sebe također smatram normalnim i jasnim.

Pustite me da budem svakodnevna licemjerka koja ne može spasiti svijet. Obični, nesavršeni, bespomoćni lik koji baulja po nesretnoj planeti i ne snalazi se baš. Pustite me da zastanem i spustim nekoliko novčića i da se nakon toga grizem što nemam još deset puta toliko za sve ruke. Pustite me i da ne zastanem i prođem, da izignoriram sve ruke ljuta na sebe, cijeli svijet i ljudski usud. Pustite me da oplakujem nekad katedralu, a nekad džamiju, redoslijedom koji me već zatekne, redoslijedom koji zatekne njih. Neću se smatrati izuzetno dobrom osobom ni zbog kog dobrog djelca koje napravim. No, jedna činjenica mi pomaže da se lakše podnesem. Činjenica da nisam postala ravnodušna, i da, po svemu sudeći, to nikada neću ni postati. Koliko god ponekad, umorna od bespomoćnosti, to jako poželim.

Krasno su mnogi sprašili tzv. debatu stoljeća između filozofa Slavoja Žižeka i psihologa Jordana Petersona pod naslovom „Sreća: Kapitalizam vs. Marksizam“. Potpuno razumljivo: kad se jedna intelektualna rasprava najavi i naplati kao da je riječ o ultimate fight spektaklu, publika s pravom očekuje kraj u kojem barem jedan sudionik s pozornice odlazi obliven krvlju i nastavlja karijeru pišući memoare, umjesto idiličnog prizora suparnika jednako osvježenih vodicom San Pellegrino. Osim elitizma, nema razloga da se ovo ne smatra važnim događajem u povijesti razmjene ideja u medijskom prostoru. Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da situaciju iskoristi i zato je to skandal. Pritom uopće nije bitno je li odustao od marksizma, nego je li odustao od toga da brani znanje pred svime što Peterson predstavlja – neznanje koje se uspješno probija kroz internetske kanale.

Stiže Prvi maj. Biće, kažu kišovit, baš kako je bilo u jednom od onih dana, zadnje sedmice aprila, za koje ne znaš da li su uopće trebali svanuti: uveliko je proljeće, stigle su i visoke temperature, a onda je počela sitna kiša, s kapima koje se poput suza slijevaju niz još gole grane. Kiša kao da nikada neće prestati. Možda nikada i nije bilo bolje, ali je bilo drukčije. Recimo, odmah po završetku rata, kad smo mislili da je Zlo konačno pobijeđeno, i da se ide prema svijetloj budućnosti. Ili barem prema iskupljenju, o kojem je još 1996. godine u Tuzli pjevala nasmijana Sheryl Crow. Došla je u bazu Eagle, sa tadašnjom prvom damom Hillary Clinton i njenom kćerkom Chelsea, otpjevati par songova momcima koje je zapalo da zapadnu u zabačeni, mračni kutak svijeta. Zauvijek obilježena tim svojim putovanjem napisat će pjesmu „Redemption Day“.

“STIGLA IH BOŽIJA KAZNA! Francuzi pre šest meseci okačili zastavu lažne države Kosovo u katedrali Notr Dam, SADA JE UNIŠTAVA VATRENA STIHIJA!”, vrištao je ushićeno Vučićev tabloidiotoid Informer u ponedeljak na svom portalu, dok su planetom Zemljom tekli potoci suza zbog užasnih fotografija koje su prikazivale kako vatra guta jedan od simbola evropske kulture, civilizacijske baštine. Potom su, nakon što je Vučić uputio izraze sućuti Francuskoj, brže-bolje uklonili narečenu vest o božjoj kazni. I deo “naroda” je klicao na društvenim mrežama u slavu vatre koja guta taj “katolički” Notr Dam, uz “humane opaske” neka malo vide “kako je nama bilo dok su goreli srpski manastiri na Kosovu…” Sada bi se neko neupućen u poslednjih 30 i kusur godina srbijanske istorije zapitao kako je moguće da se bilo ko raduje vatrenoj stihiji koja guta Notr Dam pred očima sveta?

Žao mi je, uistinu, što sam bio potpuno ravnodušan spram vijesti o klincima koji su prosvjedovali kako bi javnosti, a pogotovu uglednoj, vladajućoj bratiji obratili pažnju na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ja se nikada pa ni u mladenačkom zanosu ne bih zamarao time. Mene što se tiče dovoljno je ujutro pročitati vijesti da poželite uzeti krunicu i počnete molitvu za što brži i katastrofalniji učinak klimatskih promjena. Čovječanstvo bolje nije ni zaslužilo. Puno sam puta to pomislio – čovjek je na putu u pakao, ali na njemu je i zaslužio biti. Jedina šteta je što ćemo sa sobom, jer mi smo vlasnici budućnosti i vezali smo sudbinu cijelog planeta uz našu, povući sve što se kreće i diše pa i ono naizgled neživo. Bit će to smrt u mukama. Drugačiju čovjek ne zna prirediti. Umrijet ćemo kao elegantni trkač kojemu su vezali noge i već ga time ubili jer su mu oduzeli slobodu. VEZALI I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Ne opraštaj nam Bože!

Možda ništa slikovitije ne prikazuje Srbiju danas od obeležavanja godišnjice početka intervencije NATO-a. Poraženi i poniženi građani dobili su još jednu redovnu porciju naizgled lekovite autoviktimizacije, epskog suprotstavljanja brojčano i tehnički superiornom neprijatelju, licemerne mitologije u kojoj zločin postaje herojsko delo, a saučesnici, milioni njih, drogirano uživaju u nacionalističkom transu. Malo nevinosti Srba, malo vređanja tuđih žrtava i sejanja mržnje koja lekovito anestezira: u državnom profašističkom dnevniku Politika pišu „Sirene za vazdušnu opasnost, prvi put u Evropi posle Drugog svetskog rata, oglasile su se u tadašnjoj SR Jugoslaviji 24. marta 1999.“. "Zaboravili" su da je takva sirena u Hrvatskoj i BiH, od 1991. četiri godine bila zvučni background realizacije srpskih hegemonističkih planova.

Ima i takvih - ljudi od krvi i mesa, bez maske, u ovoj našoj povijesti. Ovoga časa sjećam se dvojice koji su nama ovdje važni, a povezani su s veljačom, mjesecom koji je iza nas. Danila Kiša su se mnogi sjetili, njegov rođendan padao je 22. veljače. U uhu mi je ostala zvoniti, nakon svih pročitanih riječi i rečenica, jedna sintagma koju je u jednom intervjuu, govoreći o Kišu, naveo pisac Božo Koprivica - „On je bolovao od polarne usamljenosti.“ Moguće je da je nju također osjećao i Predrag Matvejević. Njega ovdje više i ne spominju, to je neka nepravednost koju je nemoguće ispraviti, kao što je nemoguće proširiti sužene, na binarne oznake i opozicije, usredotočene umove. Postoje neki ljudi koji nakon što umru – njihova smrt zazvoni i napravi tišinu u prostoru. Sve ljudsko meškoljenje, i ono prijatno, izgubi na smislu.