U jednom trenutku mog života Europa se činila kao obećanje slobode. Prostor bez granica kroz koji se moguće kretati bezbrižno i neopterećeno. Europa se činila svijetlom budućnošću. Bilo je to u godinama nakon što je Jugoslavija iz rata izašla sva fragmentirana, zavađena i podijeljena. Kako bih posjetio rodbinu morao sam prelaziti ne samo državne već i entitetske granice, a u nekim slučajevima sam trebao i vizu. U takvom mikrosvijetu Europa je bila neka vrst snoviđenja, nešto čemu treba težiti kako bismo se oslobodili i omogućili sebi barem slobodno i neopterećeno kretanje. Uostalom, ako se mene pitalo, i u kasnim tinejdžerskim godinama, bilo je to sve što sam od Europe tražio. Dvadesetak godina od tog snatrenja o Europi sjedio sam u autobusu i čekao graničnu kontrolu.

Frljićev komad „Naše nasilje i vaše nasilje“ je na koncu odigran, no nitko nema pojma što se događalo iduća dva sata nakon što su se svjetla u teatru ugasila. Zavladao je mrak. Potpuni, potpuni mrak. Svjetlo se nakon dva sata upalilo. Glumci, režiser, cijela postava, gledatelji u stolicama salona, nijemi pratitelji za kućnim računalima, fejsbucima, twitterima, instagramima, portalima i zaslonima pametnih telefona, Opare, Kerumi, nadbiskupi, premijeri, ministrice, bivši ministri kulture, svi koji su pratili mučnu situaciju u Splitu, malo su pričekali da vide je li stvarno gotovo ili je tek počelo. Ima li još? Puca li se? Zabadaju li se križevi u mozak? Pale li se stolice? Trgaju pancirke? Baš ništa od toga? Sve je bila samo predstava koju nisu vidjeli? Nemoguće. U čemu je stvar? Stvar je u tome da je politički teatar koji se bavi nasiljem najbolje artikuliran ako se ne vidi predstava, nego nasilje.

Početkom devedesetih, kada je HDZ bio rascijepljen na zavičajne frakcije, Ivica Todorić uživao je status uzdanice sjeverozapadne Hrvatske u odnosu na Miroslava Kutlu, kao eksponenta hercegovačkoga lobija. Gomila tadašnjih političkih sukoba dogodila se zato što su se tzv. tehnomenadžeri nacional-komunističke Partije tukli oko ostatka ostataka uskladištene robe i nekretninskoga fundusa prijašnje epohe. U korist Ivice Todorića presudio je Franjo Tuđman osobno, ne zbog njega samoga, nego zbog tate Ante Todorića. Genezu te fascinacije moguće je pratiti u Tuđmanovim „Osobnim dnevnicima“. Godine 1973. kada je Ante Todorić završio u zatvoru, u skladu sa tadašnjim Kaznenim zakonom, Tuđman je bio uvjeren da je riječ o savršeno nevinoj osobi kojemu optužne dokaze pakira unitaristički i hegemonistički Beograd kako bi eliminirao Agrokombinat s Antom Todorićem na čelu.

Kopirajući ideju portala 24 sata koji je objavio naslov „Kad jaganjci utihnu: U vrijeme najvećeg iskušenja, mudro šute“ i prozvao Josipa Bozanića, Željku Markić, Ladislava Ilčića i Đuru Glogoškog za nereagiranje na propast Agrokora, bivši je SDP-ov ministar zdravlja Siniša Varga javno na društvenim mrežama prozvao i mene za istu stvar, aludirajući time da je trenutno na vlasti „moja stranačka opcija“. Budući da je ovo već treći put da mi Siniša Varga skače za vrat sa svojim nebuloznim doskočicama, prihvaćam da se toga valjda nikada neću otarasiti i priznajem da zbog toga ne trpim neke ozbiljne duševne boli. Međutim, dok god taj nesretni SDP i dalje postoji i dok god su njegovi „istaknuti članovi“ likovi poput Varge, bilo bi više nego neozbiljno da im se povremeno ne zada kakav nokaut, u nadi da će snažan udarac izazvati pokretanje moždanih impulsa u stranačkih čelnika.

Odavno više ne „trzam“, kad mi neko, pogotovo od desničarskih š…a, kao uvredljivo, napiše da sam – Jugosloven, jugobanda i takve neke stvari. Čak, malo i perverzno uživam u tome, jer to, definitivno, najviše govori o onome ko lijepi tu etiketu. Ako, majstor(ic)e ništa drugo niste smislili za ovih četvrt vijeka ili frtalj stoljeća koliko je Jugoslavija blagopočivši rahmetlija, onda vam stvarno pomoći nema. Najbolje u svemu tome je što to obično rade ili bivši partijaši, predsjednici osnovnih organizacija Saveza komunista po provinciji, ili bivši oficiri JNA, ili bivši doušnici Službe bezbjednosti, koji sada imaju novog naručioca, pa sad strašno ljube, recimo, Erdoğana. Čudno, sto mu gromova, političke smo životinje, zašto se ne sjećam Slobodana Miloševića, JNA, Osme sjednice, susreta u Karađorđevu ili Vance-Owenova plana? Džaba, meni kao film, kroz glavu prođu ono finale Evropskog prvenstva s Grčkom.

Zlurado je doba u kojemu živimo – nikad toliko zluradosti, nikad toliko hladnoće, rezerviranosti… Svatko je potencijalni neprijatelj – razlozi tome postali su vrlo prozaični – jer nam, moguće, ovaj drugi može ugroziti egzistenciju… To nas stavlja u položaj u kojemu se možemo osmotriti još samo preko nišana. Istina je ono što se ne pokazuje, a što titra u prostoru poput vječne vatre, poluprovidne membrane koja prožima sve naše pokrete i geste, prije svega naše misli, kojih bismo se, istina, tako rado otarasili, no to nam, nekako, sve manje polazi za rukom – čak i umjetnost, kao stara, prokušana tješiteljica, ovdje može zakazati. A zapravo je sve dobro – dobro je biti živ, i još uvijek kročiti među ljude, pa bili oni nalik i vukovima. To što se među nama, koji se tuda krećemo, još uvijek sretne i pokoja ovčica, ne znači da će baš svatko od takovih završiti u vučjoj gubici. Ili je to samo još jedna od iluzija, čije razbijanje nam tek treba predstojati?

Negde 2009. godine francuski umetnik Remed poklonio je Novom Sadu mural velikih dimenzija, objasnivši da mural predstavlja figuru koja seče konce da bi postala slobodna. U prošli petak popodne, kada su radni ljudi i građani krenuli sa svojih radnih mesta na zasluženi odmor, tamo negde predveče, u centar grada je “ušla mehanizacija” i prekrečila mural. I niko ne zna ko je odgovoran i svi se prave nevešti. Ovdašnja nestašna mladež, međutim, odlučila je da fasadu prekrečenu belom farbom veoma brzo ponovo učini zanimljivom. Nakon što je izvršen atentat na mural, nepoznat neko je iscrtao muško spolovilo u veoma natprirodnoj veličini, sa glavom okrenutom ulevo. Penis je prekrečen dok si rek'o keks. Nevaljalci su opet stupili u akciju i nacrtali slično spolovilo i opet mehanizacija stupa na pozornicu. Onda opet ovi bezobraznici crtaju muško spolovilo, u obliku simpatične zmije epskih razmera.

Kolinda Grabar Kitarović se naklonila publici, sve držeći onaj buket u ruci, kao da je upravo otplesala ulogu najveće crne labudice u povijesti najpoznatije baletne predstave na svijetu. Spontana izvedba narcisoidne bešćutnosti i omalovažavanja nečijeg truda - sve uz iskreno zadivljen smiješak - mnoge je ljude povezala u osjećaju da je vlast bazično beskrupulozna, a da u ovoj zemlji imaju posla s nečim mnogo kompliciranijim od svega što se dosad moglo vidjeti. Naime, s predsjednicom koja nije sigurna što je, prva labudica ili diktatorica. I ne samo to. Fotografija jedne od najviših državnih dužnosnica koja umjetnicima i umjetničkom djelu koje su izveli pokazuje leđa i stražnjicu, misleći da im time odaje počast, trenutno je zasjenila sve što je Čajkovski imao za reći na temu nesretne ljubavi i time dodala novu dimenziju staroj priči – misao da ipak nema ničeg nesretnijeg od toga da države vode ovakvi ljudi.

Nema države. Nijedna država zapravo ne postoji. Ljudi u odijelima i poneka žena u kostimu nisu država. Oni se samo igraju države. Simuliraju je, a zapravo nemaju čime upravljati. Oni samo servisiraju kapital. Ne upravljaju. Zato i ne vladaju. To je samo hologram države. Ali zato glupost. Nemjerljiva. Beskrajna. Srećom po simulante glupost postoji. Ona je pažljivo uzgojena. A meni nije jasno zašto bi itko htio vladati ovakvim svijetom. Možda zato što ljudi vole otimati. Vole biti iznad drugih. Vole to obećanje kapitalizma da svi imaju jednaku šansu da budu iznad drugih. Da se pokažu izvrsnijima, uspješnijima. Kako reče Kralj Čačka, parafrazirat ću ga možda, a možda i precizno citirati: Lep si onoliko koliko para imaš. Kako reče Peter Crouch, poigrat ću se i s njegovom mišlju, kada su ga pitali što bi bio da nije nogometaš ispalio je kao iz topa: vjerojatno bih bio nevin.

U ovako toksičnoj i korumpiranoj sredini, javnost je preko medija informirana da navodna kreativnost može ovisiti i o umreženosti znanstvenika sa strankama, pa je tu kolateralno dodatno stradala i reputacija znanosti i ugled onih koji su se angažirali bez ikakvih pozadinskih motiva. Stvar je u tome da se na Barišićev slučaj ne može gledati kreativno, jer se nakon rješenja OEZVO-a ne radi o njegovoj interpretaciji demokracije, nego o premijerovom postavljanju iznad države i najvažnijih institucija izvršne i zakonodavne vlasti. Radi se i o dezavuiranju Sabora i manijakalnoj personalizaciji političkih procesa od strane svih zaraćenih strana. Nakon promašene mete javne galame, taj nam problem ostaje, neovisno o tome hoće li neko novo otkriće ministrove znanstvene nečestitosti na koncu dovesti do njegove smjene. Moglo bi se dogoditi da slavimo potpuno krivu i passe stvar.