Nikada se, kao zadnjih par godina, u Splitu nije toliko naricalo za dobrim, starim vremenima. Kažu, nije to više onaj Split. „Onaj“ Split je, opet, za svakoga neki drugačiji Split. Ali, oko jedne stvari skoro pa svi se slažu – nema više onog duha grada, izgubio se među pustim štekatima, apartmanima, restoranima, hostelima, hotelima. Nema više one malomišćanske zafrkancije, ne čuju se mangupski glasovi, nema one mitske splitske zajebancije – one benigne, koja nasmijava a ne ranjava, one koja zabavi, razvedri dan, razigra dušu. Eto toga nam, kažu, više nema. Priznajem, ja ipak vjerujem da svega toga još uvijek ima. Je li to razlog što svako malo uspijevam uhvatiti iskrice toga navodno nestalog? Radi li se o zakonu privlačenja, ili o logici – ako negdje ima dovoljno šušura, mora biti bar i pinkica teatra?

Svi mirisi kao da se sažimaju u tom mirisu koji dopire iz avlije cerničke džamije. To je i slatki miris krvavocrvenih ruža od kojih su stare žene pravile sirup. To je i miris friško opranog rublja koji vjetar raznosi po komšiluku. To je i miris, nećete vjerovati, luka koji se pirja na tihoj vatri. Miris brašna kad se pomiješa s mlakom vodom. Miris borova koji se izdižu iznad zida Higijenskog zavoda. Miris Neretve. Miris prašine koja se diže iza tabananja po parkingu kojeg smo odredili za naš mali privatni Wembley. Sve je u tom jednom mirisu koji raste u proljetnoj noći ispred male cerničke džamije. Miris svijeta koji se zagubio u ratnoj gunguli i više nikada nije pronašao put ka svome domu. Možda zato što je i dom nestao s lica zemlje kako bi naselio rijetki proljetni miris i nastavio život na tom sigurnom mjestu daleko od ljudi kojima je pripadao i koji su ga bezdušno protjerali iz svojih života ne znajući da on jeste sam njihov život.

Nikad se ne zna čemu će Vojislav Šešelj zatrebati, te ga stoga valja sačuvati i držati na kratkom lancu, ne bi li razjapio svoju čeljust na drugačije misleće, ključna je ideja u odnosu srbijanskog političkog vrha prema ratnom zločincu iz skupštinske klupe. Još od Slobodana Miloševića koji ga je koristio za obračune sa studentima, taksistima, novinarima nesrpskih prezimena, ratno huškanje i politički rad iza prve linije fronta. Uvek zaštićen, i danas uživa kao personifikacija neuništive velikosrpske ideje i glasnogovornik neugaslih želja kalemegdanskih vlastodržaca. Vojislav Šešelj drži reč, uistinu je ponosan na svoja zlodela, odnosno „pripisane“ zločine, kako je rekao nakon izricanja presude. Aleksandar Vučić je, pak, izgovorio da je Srbija „za Hrvate mnogo uradila“ i da "čeka hrvatsku predsednicu Kolindu Grabar Kitarović da se time pohvali".

U Sarajevu je uvijek tako. I kad se dogodi nešto lijepo, uvijek će ostati prostora da se pristojan čovjek stidi. Ko ne zna to – ne zna Sarajevo. Vijest da je obnovljena sarajevska žičara, i to donacijom od ukupno 7,5 miliona KM od holandskog nuklearnog fizičara s američkim pasošem, Edmonda Offermana, sarajevskog zeta i očigledno bitnog čovjeka u međunarodnim znanstvenim institucijama, dočekao sam, a kako bi drukčije, s blagom radošću podsjećanja, a kad je objavljen cjenovnik vožnji sarajevske žičare, ponovo me je dočekao stid. Za „domaće“ šest konvertibilnih maraka, a za strance – dvadeset. Kad se prestanemo diviti normalnim stvarima, a nenormalne, poput svih vidova segregacije smatrati prirodnim, mogli bismo postati društvo. Dotad, ostajemo, tematski nacionalistički park.

Ministar zdravstva Milan Kujundžić prvo je najavio da će u izradu novog tzv. Zakona o abortusu biti uključena i Katolička crkva, a zatim ekspresno korigirao takvu izjavu, objasnivši da će predstavnici Crkve samo sudjelovati u javnoj raspravi, kao i svi ostali zainteresirani. Gaf ministra je razumljiv, uzmemo li u obzir da su živci Kaptola tanki nakon netom izgubljene bitke oko ratifikacije Istanbulske konvencije i da ih Vlada želi umiriti, kao i to da je ministar ranije dokazao zavidnu dozu političke nepismenosti koja može dovesti do ovakvih ispada. Zbog onoga što slijedi, a to je konačna izmjena Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, nije se loše podsjetiti da se oko ovog pitanja godinama vrte i neki teže rješivi problemi od ministrove političke nepismenosti.

Stalno čujemo, ako ne drukčije, a onda po tramvajima, kako malne svekoliko ženskinje, od curica do starica, svaki čas izvaljuju pogrde na račun - kurca! Dakle, nemojmo biti fanatični ženski šovinisti pa pronositi strah da se isključivo kolokvijalnom upotrebom ženskog organa može "prikazati sav apsurd situacije" (cit. iz 24 sata, Magazin Express, 9. ožujak ove godine). Zar nismo čuli koliko je taj jadni kurac objektom sprdnje i vrijeđanja ("Ajde u kurac", "Ne vrijediš ni za kurac", "Sve je otišlo u kurac"... itd., itsl.) ali još se nije našao neki muškarac konceptualist da nam to predoči i da budemo - ravnopravni u kolokvijalnom bljezgarenju. Samo još nešto, zar nije najgora psovka koja se može čuti za nekoga, naime, da je "GLUP KO KURAC"?! E, ovdje bi se trebalo malo zamisliti je li ovo pogrda ili kompliment?

Sada razumijem sve one tetke, babe i stričeve koji neumoljivom upornosti pričaju o kojekakvim uporabnim predmetima i oblicima života koji su mi se uvijek činili vampirski retrogradni i odbojni. Sada i ja, vjerojatno, pripadam tome svijetu vampirizma, uz, naravno, uvjerenje da još uvijek nisam onako jednolična i dosadna kao moji preci. Ali ima vremena, koliko godina življenja tek treba proteći u sisanju, cijeđenju soka iz onoga što je već odavno za nama. Moguće je da čovjek, u međuvremenu, iz nedostatka materije prirodno počinje mnoge stvari i izmišljati. Ispadanje iz tijeka vremena može biti poticajno za maštu, a netko, osim nas samih dakako, može na toj nečasnoj radnji laži i profitirati. No tko nas na koncu, u svijetu kakav jest, pita za laž ili istinu, kada laž gotovo da ima svoj apsolutni suverenitet, uvjerljivu prevagu? Treba se, dakle, miriti sa nestajanjem, kada i onako nema nikoga tko bi se protiv njega mogao pobuniti.

Vest o nesvakidašnjem gafu, da je jedan državni vrtić u Novom Sadu poneo ime - “Čarobni breg”, isto koje nosi i slavna knjiga Tomasa Mana o bolesnoj Evropi toga vremena, nije doživela naročitu slavu, već je - utisak je - primljena nekako sa poslovičnom sveznadarskom skepsom i pitanjem koje visi u vazduhu, a koje glasi: “Pa, šta, u čemu je problem, nije valjda da Tomas Man ima tapiju na Čarobni breg?” Pa, jebi ga, kako da vam kažem, problem je prilično veliki, čak tragičan. Jer, ukoliko u Predškolskoj ustanovi “Radosno detinjstvo” ne postoji baš niko ko bi domišljatim autorima naziva novog vrtića skrenuo pažnju da ime možda baš i nije prikladno za jedno obdanište, šta možemo iz toga zaključiti? Pa jednostavno, što bi onomad rekao Rambo Amadeus: “Ostala je samo fukara i raja i mi s njima na belome lebu”. Jer ovo nedoba traje već 30 godina, čisto da se podsetimo. I, što bi rekle pametne glave, takvo nedoba iz ljudi izvlači sve najgore.

Ljudi sakupljeni u savjetodavnim tijelima člana Predsjedništva, nacionalnim mahmurlukom opijeni pisci, pjevači i slikari koji učestvuju u reality showovima i ne mogu voljeti Orhana Pamuka, jer je njima njihov format nedostižan – „a i ko bi ćit'o, ba sve to, kad mu svaka knjiga 700 strana, ko je on, ba. I šta (meko š) je on ućinio za Sarajevo, da mu se ta nagrada da(dne)?“ Od počasti smo, dakle, daleko dogurali. Sljedeća instanca bi mogla biti da kad neko, kakvim poslom ili onako, zaluta u Sarajevo, da ga se na brzinu skolesa, uslika i uvali mu se priznanje počasnog građanina. Jer, toliko je sujeta koje treba zadovoljiti, a čaršija – mala. I još skoro prepolovljena u odnosu na prije rata. Ogrubjeli od mržnje, umorni od siromaštva, bolesni od zavisti, živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim. Ovo je društvo kojem o finansiranju u kulturi odlučuju pjevači i glumci, katkad i socijalni radnici, u kojoj književno arbitriraju netalentirani prigradski pokušaji agrarnih rokera, a oko privatnih poruka se vode „važne društvene polemike“.

Umjesto o slavi i glamuru ovog vašara mundijalne taštine, o hektolitrima viskija i šampanjca koji teku njegovim kristalnim dvoranama, mi ćemo reći koju riječ o jednom glumcu, koji je dobitnik najveće festivalske nagrade, a umro je na samom početku ovogodišnjeg festivala. Nazif Mujić, dobitnik Srebrenog medvjeda u Berlinu 2013. godine. Rođen je i živio daleko od filmskog svijeta. Njegova ciganska sudbina, političkim rječnikom kazano, “diskriminacija Roma u Europi”, bila je kurentna tema kako za filmske producente, tako i za evropske političare. On, naime, ništa nije glumio – spontano kazivao je kakve mu se nevjerojatne stvari događaju u borbi za golo preživljavanje i nagrada nije mogla izostati. Pet minuta planetarne filmske slave, međutim, Mujiću nije riješilo problem. Čim se s berlinskog crvenog tepiha vratio u Lukavac nevolje su se nastavile. Nazif Mujić ući će u legendu i povijest kao zaštitni znak balkanske filmske umjetnosti. Za sve što smo postigli u svijetu filma dužni smo Romima.