Malo tko danas vjeruje u neovisnost policije, DORH-a i sudstva u Hrvatskoj. No, uhićenja zbog afere Vjetroelektrane po svemu sudeći su krenula zbog provaljene istrage, dakle, prisilno preuranjeno i u ovom predizbornom trenutku sigurno ne odgovaraju HDZ-u. Tu je u igri iznimno skupa i dugo pripremana investicija, a istragom o korupciji obuhvaćeni su ljudi iz visokog drugog reda političke elite, znači, i sam vrh je tu negdje blizu. Pritom Andrej Plenković, upitan je li bila loša odluka da se Josipa Rimac imenuje državnom tajnicom u Ministarstvu uprave nakon njene ranije afere s kućom, bizarno komentira da ovo što se sada događa, koliko on vidi, nema veze s Ministarstvom uprave! Ona je to radila u fušu, dodali bismo mi. Kao da ovo što izlazi na vidjelo nije izravno povezano s njezinim korištenjem političkog položaja i utjecaja. Da nije bila tako visoko pozicionirana, logično bi i njezina mogućnost utjecaja bila manja.

Približivši se, nakon dugo godina, ponovno školi, uviđam ono što sam uviđala i nekada davno – da je škola, ovako kako je ovdje organizirana, neprijatelj čovjeka, prirodnih, spontanih razvoja njegovih potencijala, koje, gotovo pa u pravilu, gleda kako da uguši i oslabi, ne bi li od njega sačinila revnog državnog službenika, poslušnu personu koja prihvaća sve što joj se diktira odozgo, i koja je spremna da tu diktaturu poslušnosti i strogoće, uštogljene uzoritosti koja želi sugerirati besprijekornost i bezgrješnost u svakom pogledu, zavodi i provodi dalje, radeći tako, u stvari, poput policije, vojske ili sudstva, poput revnih državnih činovnika na zavođenju reda, koji nije drugo nego uvijek različitim politikama proklamirana ista disciplina – disciplina ne mišljenja i jednoumlja, disciplina podložnosti i pasivnoga prihvaćanja, disciplina slijepog otuđenja od jastva, postajanja strojem.

U doba korone razbudila se nada u bolji svijet. Ali, brzo će opet doći naša kukavna stvarnost. Ljudska priroda se teško mijenja i većina će se vratiti svojim starim navikama. Čak strahujem da bi egoizam lako mogao postati dominantno moralno načelo. Iz krajnjih situacija malo što pozitivno nastane, a mnogo dobrog nestane. Pandemija koronavirusa omogućila je postojanje svjetskog dobrovoljnog zatočeništva. U njemu su oni u samoći sve više sami, oni u daljini još dalji. Što duže bude ovo stanje trajalo, vlastodršci mogu biti sve skloniji despotizmu i porobljavanju. Već su se posvuda pokazali efikasnim samo u donošenju i sprovođenju restriktivnih mjera, a potom „popuštanja”. I u jednom i u drugom slučaju bez dovoljno utemeljenih obrazloženja. Odjednom je postalo bjelodano da je u svakoj postojećoj državi politička vrhuška nekompetentna, svaka odluka političara problematična.

Kad ste u Bosni pisac, imate nesreću da fikcija nikada ne može biti „jača“ od stvarnosti. Tačnije, bjednija. Sve ono što se ne bi smjelo napraviti ili ono što u simboličkom, ili stvarnom, sustavu ne bi smjelo doći u pitanje, sve se to pred očima razbija u paramparčad. Možda je čaršija u pravu: Fikret Hodžić je žrtveno jagnje, kolokvijalno rečeno, kurban kojemu je podmetnuto da za nekog velikog „provuče“ tih deset miliona maraka kroz fiskalni sistem. Možda su to doista, kako čaršija kaže, male pare za Bakira i Sebiju Izetbegović, dva bošnjačka masterminda, pa se vrući krompir utrpao federalnom premijeru Fadilu Novaliću da on iz Kine nabavi respiratore, po cijeni koja je prava sitnica, da se ponovo sjetimo Alan Forda. I eto u igri Fikretove poljoprivredne firme da odjednom nabavi medicinsku opremu.

Ovaj tren, cijeli se svijet nalazi pred izazovom novog, relativno nepoznatog virusa, opasnijeg i virulentnijeg od gripe, protiv kojeg je trenutno jedina obrana suvisla komunikacija o mjerama zaštite. Umjesto toga, nudi se kakofonija informacija koje se međusobno isključuju ili su naprosto idiotske. Maske nisu mjera zaštite, pa onda jesu (jesu, naravno da jesu), virus poput sićušne kobre vreba iz čipsa, voća i povrća, s cipela, kose, pseće dlake, itd., pa su ljudi upućeni da mahnito dezinficiraju sve to i još mnogo više, iako je prijenos s čipsa, voća i povrća, cipela, kose i pseće dlake moguć samo na razini anegdote (što ne znači da dezinfekcija nema smisla); jedan je ugledni znanstvenik u istom nastupu kazao da Covid-19 nije opasan i da od njega ne umire puno ljudi, ali bi imali 10.000 mrtvih da nismo sve pozatvarali; kasnije je kazao 20.000 mrtvih.

Gorljivi nacionalisti žive sa svojim podvojenim osjećajima: narcisoidno se hvale svojom veličinom i žale se da ih „nitko ne razumije”, jer su „nitko i ništa”; čas tvrde da su vrlo popularni i ugledni; čas da su „svi protiv njih”; čas se ponose svojim herojstvom, čas dokazuju da su uvijek bili žrtve. Ponekad kazuju i jedno i drugo u istom iskazu. Nacionalisti su u balkanskim krajevima brzo usvojili komunističku leksiku i naokolo pozivali na ujedinjenost oko zajedničkih vrijednosti, govorili o vremenu promjena, dokazivali da je najplemenitiji oblik vjere baš onaj njihov (kao nekada "naš", "jedini ispravni put u socijalizam"), pozivali svoju „braću i sestre po vjeri“ (u čemu ima prizvuka poziva na ujedinjenje svih proletera), zbijali „svoje redove pravovjernih”, od vjere napravili politički program i „životni” stav, one koji nisu dolazili u bogomolju gledali sumnjičavo.

S prijateljima u Srbiji i BiH godinama igram infantilnu igru tko je prošao gore nakon što se Jugoslavija raspala. U pravilu, nitko od nas nije bio sklon popuštanju i priznanju da je tuđi politički idiot na vlasti bolji i veći idiot, a onda je došao koronavirus. Otkad je dr. Branimir Nestorović rame uz rame s Aleksandrom Vučićem kazao da je SARS-coV-2 „najsmešniji virus na svetu“, da bi poslije nekoliko nemirnih noći predsjednik proglasio izvanredno stanje u zemlji i počeo maltretirati stanovništvo, neslužbena je Hrvatska kapitulirala pred neslužbenom Srbijom. Vaši su veći i opasniji, priznajem svaki dan bliskim nesretnicima koji su u Beogradu zatvoreni svaki vikend, s pravom izvođenja pasa na 200 metara oko mjesta stanovanja, sve ne bi li vlasti nedisciplinom i nemarom građana opravdale preko 7.000 zaraženih i više od stotinu mrtvih.

Ne iz cipela, nego iz radnoga i foteljskoga utočišta na javu me istjerao „Naputak Ministarstva kulture Zagrepčanima“ (Jutarnji list, 20. svibnja). Budući da nije 1. april, nego 20., u nevjerici sam čitao kako se dekorativna laž hrvatske kulture (načeta, ali neshvaćena, još od 1919. godine, u Krležinoj –„Hrvatskoj književnoj laži“) sada obistinjuje, otjelotvoruje, čak s Visokog mjesta kao što je Ministarstvo kulture. U tome se „Naputku“ građanima savjetuje da „dimnjake koje popravljaju mogu samo maskirati da izgledaju kao prije potresa!!!???? Agram kao „prijestolnica“ Hrvatske, kako mu tepamo, do sada je već bio neko K&K selo, ali zar je normalno da sada postane još i Potemkinovo selo??? Svima je poznata priča o ruskom generalfeldmaršalu G. A. Potemkinu (1739.-1791.) sposobnom političaru, diplomati i nadasve vojniku.

Šta bi još mogao biti motiv za „božje pastire“ da toliko uporno insistiraju na širenju korone među svojim stadom, sem što imaju ovozemaljskih finansijskih problema zbog proglašenog vanrednog stanja, policijskog sata, zdravorazumskih zdravstvenih mera i tome slično? Zašto, pobogu, oni pričešćuju „vernike“ iz iste kašičice, kada je jasno da su i neki visokopozicionirani crkveni ljudi preminuli nakon što su, uprkos upozorenjima, organizovali verske obrede? Da li možda zbog toga što su im na stend-baju krštenja, venčanja, slave, sahrane („uzemljenja“, u popovskom žargonu...)? Ili žele da poverujemo kako im je stvarno stalo do vernika, od kojih minimum trećina živi na ili ispod granice siromaštva, dok parking ispred zgrade Patrijaršije u vreme sednica crkvene vlade izgleda kao da je vlasnik Ferarija organizovao neku žurku? Ali, zašto bi ikada bilo drukčije nego što je sada?

Trebalo bi lutati šumama, slaviti proljeće. Umjesto toga, mi smo u zamci. Preostaje nam sanjati, zamišljati, nadati se. Strepim da to uistinu ne postane naša zbilja – to – život između četiri zida, pred zaslonom kompjutera, život bez življenja, bez radosti interakcije … Pu, pu, pu, bježite sada od nas nemani! Pu, pu, pu, pljuckam na to poput bubuljičavca posred srednjoškolskog igrališta, nemoćno, ljutito, otresito, rezignirano, kategorično, dramatično, neuvjerljivo … tjerajući sebe u to da vjerujem kako je moguć povratak na staro, možda već sutra, i u toj prostodušnoj želji, moguće, prolazit će moji dani, život će se preliti u tu skromnu čašicu čežnje koja govori poput glasa nepoznatog spasitelja kakav se pojavljuje u snu, da je sve moguće, da smo na korak, dva od izbavljenja, da doći će brzo kraj i ovoj noćnoj mori, kao što je jednom ipak došao i svima onima prije nas.