Za školsku slavu učenici drugog razreda osnovne škole kao poklon predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika knjigu Gorana Gašića "Moja Srpska od A do Š". Priznajem knjigu, a vjerovatno se radi o slikovnici, nisam ni vidio, a kamo li pročitao, ali biću slobodan i kreativan da vam ponudim svoje pojmove i njihovo objašnjenje. Pa krenimo: A kao antifašizam - genetska mutacija svojstvena samo Srbima i Rusima i koja ih čini rođenim antifašistima, za razliku od ostalih naroda koji moraju to da nauče. Б kao Bosna i Hercegovina - kazamat za Srbe iz Republike Srpske i kada se njega oslobodimo bićemo bogati k'o Mađarska, napredni k'o Srbija i slobodni k'o Rusija. В kao Velika Srbija - zemlja o kojoj smo maštali devedesetih godina 20. vijeka i zbog koje smo mnoge morali ubiti, osakatiti, silovati, protjerati i opljačkati. Danas se to zove Srpski svet.

Možda je sjećanje, zaista, najbliže emocijama. Prva rukometna utakmica koju pamtim je ona na Kantarevcu između Veleža i Aero Celja, u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu SFRJ. Devetogodišnjak, kojeg Daidža vodi u 11 ujutro na teren gdje već provodi popodneva gledajući igrače iz mostarskih mahala i ostatka Hercegovine, među kojima ima i mađioničara, poput recimo izvjesnog Lole Grgića, koji je iz tvoje mahale, Cernice i za kojeg se priča da će u Ameriku, igrati mali nogomet. Svejedno, rukomet mu miriše, i Stari ga je igrao, a za igru nogom jednostavno nije talentiran. Dječaci s Neretve, Buco, Ači, mali Draško, jednostavno "jedu" loptu, on nije njihova klasa. A ovaj sport igraju neki krupniji ljudi, ali svejedno, najzanimljiviji su oni manji, okretni, koji igraju sa strane, krila kako se kaže, i svojim fintama vrte odbrambene igrače protivničke ekipe.

S početkom godine, dok se pod rukom kutre crni dani i brojevi, baš tako negdje, tim čudnim početkom, često se sjetim Pule; predivnog, prgavog grada, koji na rumunjskom znači kurac. Idijote sam slušao dok ne poplavim, i u različitim su mi razdobljima različite pjesme bile moje. Kad je u pitanju grad, dvije su u isti mah nasrnule na ovo mjesto, rezervirano za impulzivne, često baš prvoloptaške stvari. Ni jedna, ipak, nije bila očekivana „Pula“, mada nešto od raja koji zaziva ima u obje. Ona koja je otpala zove se „Dan kad sam ostao sam“ i pripovijeda priču sličnu poznatoj „Pale sam na svijetu“, iako sam uvijek bio sklon vjerovati da se radi jednostavno o nekom nasumičnom danu u kišnoj mediteranskoj zimi u malom gradu. Gradu u kakvom sam i sam odrastao, u kakve također zalaze zime. Ikonički Francijev pogrebni marš odavno je u mojoj glavi postao interni džingl za grad, i u tome naravno nisam sam.

Povijest nas uči da je strah ludista od mašina bio pretjeran, ali i da mašine jesu izmijenile dotadašnji način proizvodnje i utjecale na sam život svih zainteresiranih. U pripremanju naše skore budućnosti inicijalna svijest, pa time i odgovornost te kontrola za sada je naša. I bit će sve dok duša bude naša. Dok duša bude „zapovijedala tijelu” i bude vjerovala onome „što je sama upoznala u stvarima”, sve dok nas bude mogla za nas, a i od nas sačuvati i od nevolja spašavati. Umjetna inteligencija može biti uvod u katastrofu, ako postane sredstvo i subjekt porobljavanja, neka razorna, strašna duša novog svijeta, ali i šansa, pripomoć u spašavanju od propasti prema kojoj već idemo. U tome moramo sami činiti najbolje što možemo i imati povjerenja u razborita, časna i moralna bića dobrih namjera i nastojanja, a pružiti otpor svim despotskim i barbarskim silama porobljavanja i razaranja.

Praški ubojica bio je jedan od 314.000 vlasnika legalnog oružja u Češkoj koji posjeduju preko milijun komada oružja. Između 2013. i 2022. godine zabilježen je porast od gotovo 250.000 komada legalnog oružja. Neki to pripisuju i histeričnom plašenju građana od islamskih migranata i terorista, koju je zdušno predvodio bivši predsjednik Miloš Zeman. Nakon bijega iz zemlje zahvaćene ratnim bjesnilom jedan od razloga zašto smo suprug i ja ostali živjeti u Pragu je miroljubivost ovdašnjih ljudi i osjećaj sigurnosti. S vremenom sam shvatila da Česi imaju, mnogima neobjašnjivu, ljubav prema oružju, pa sve imaju zaveden oi u Ustav. Američki časopis Guns&Ammo još je u članku iz 2014. godine pod nazivom ”Deset najboljih zemalja za vlasnike oružja” uvrstio Češku na drugo mjesto, odmah poslije Amerike.

Dvije Hrvatske. To je zapravo stara politička teza koju su, iako ne izravno pod tom egidom, u proteklim desetljećima plasirali lideri HDZ-a, najviše Franjo Tuđman i Tomislav Karamarko, te brojni političari i moćnici te stranke, prozivajući „neprijatelje države“, „crne, žute i zelene vragove“, onih „20 posto koji su uvijek protiv Hrvatske“, „Srbe i Jugoslavene“ i tako dalje. Kako vrijeme teče Hrvatsku je počeo dijeliti i Andrej Plenković. Kad se pojavio kao predsjednik HDZ-a govorio je da je nastavljač Tuđmanove ostavštine, ali mu u početku to baš nitko nije vjerovao, svi su mislili da se tako „svojima“ samo prijetvorno umiljava. Inače, bio je pristojan, ali se potom napuhao, obezobrazio i vrijeđa. Plenković je prvi put iznio svoju sada već toliko puta ponavljanu tezu o dvije Hrvatske u rujnu u intervju najdražoj Hrvatskoj radioteleviziji.

Unutarnji mir. U svijetu u kojem bombardiramo djecu? Možda imamo previše unutarnjeg mira s obzirom na to koliko ne reagiramo na strahote kojima svjedočimo. Ne želim nam unutarnji mir. U svijetu koji se odbija odgovorno nositi s klimatskom krizom, a koja će produbiti postojeće probleme, sukobe i nejednakosti. U svijetu koji tolerira pa i opravdava sve ono u što se zaklinjalo “nikad više”. Dovoljno je biti svjestan što je potrebno da bi mobitele držali u rukama i činjenice da ne bismo bili u stanju odreći se mobitela radi života koji plaćaju cijenu naše digitalizacije - i doviđenja unutarnji mire. Kakav mir? Kada se zahtijeva prekid vatre i oružanih sukoba i poziva na mir, dobivaju se optužbe da ste „putinovci“ ili „hamasovci“ ili „ovi“ ili „oni“, u najboljem slučaju privilegirani utopisti. Mir je u tom smislu postao prosta riječ. Ali zato u tom i takvom svijetu u kojem je mir prosta riječ, unutarnji mir je sveti gral.

Kakva je samo potmula jeza u božićnoj noći morala pritiskati Bjelovarčane: na ponoćku su odlazili pored velikih crnih paukova – da se poslužimo metaforom za nacističku svastiku Jeana Améryja, briljantnog njemačkog esejista koji je preživio Auschwitz – crnih paukova ustaškog “U” koji, netaknuti, već šest dana pletu mrežu mržnje sa svježe obnovljene fasade pravoslavne crkve Svete Trojice, samo stotinjak metara od katoličke crkve Svete Terezije Avilske na glavnome trgu u Bjelovaru. A kakva samo ravnodušnost mora razveseljavati dušu bjelovarskog gradonačelnika, navodnog liberala Darija Hrebaka, koji ni nakon šest dana – šest božićnih dana! – nije pronašao vremena da ispuni obećanje kako će “u saniranju štete pravoslavnoj crkvi pomoći grad Bjelovar”; obećanje koje je u četvrtak, 21. prosinca, izgovorio u kameru Nove TV. Tog su dana, naime, mediji izvijestili o ustaškom nagrđivanju nedavno obnovljene fasade pravoslavne crkve u Bjelovaru.

Nije tada Srbima bilo prava ova što postoji ova akcija građanske inicijative “Glasaću za Srebrenicu”. Ideja je vrlo jednostavna, tadašnja etnička struktura u Srebrenici je bila takva da su Bošnjaci u manjini i nikada ne bi mogli osvojiti većinu u toj opštini. Tada se ta inicijativa opažala kao moralni gest i odgovor na genocid iz 1995. godine. Gradonačelnik Srebrenice 2012. godine postao je Bošnjak, Ćamil Duraković. Onda su se Srbi prekontali, organizovali i uzvratili istom mjerom na lokalnim izborima 2016. godine u Srebrenici. Broj glasača u Srebrenici, koji su glasali putem pošte i u odsustvu je iznosio oko 3.300, dok je 2012. godine taj broj iznosio više nego duplo manje - 1.566. Gradonačelnik Srebrenice 2016. godine postao je Srbin, Mladen Grujičić iz SNSD-a Milorada Dodika. I od tada do danas je neporažen. Na izborima 2020. godine Srbe ništa nije moglo iznenaditi.

Nije ni povjesničar, ni političar, ni medij prvi javno negodovao nad sada već znamenitim udžbenikom iz povijesti za četvrti razred gimnazije. Učinio je to – svećenik. I to je možda najvažniji detalj u aktualnoj polemici o potezu ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa, koji je, kratko i jasno, zabranio udžbenik “Zašto je povijest važna?” - i to zabranio onako kako nisu činili ni 1971. godine. Ali zašto je, zapravo, ministar povukao tako autoritaran i nervozan gest, zgranuvši autonomnu historiografsku struku? Zašto je brže-bolje potrčao zadovoljiti cenzorske porive što su ih uzajamno tako skladno upotpunili svećenik, političarka s križem na lančiću oko vrata, populistički medij i državni povjesničar? Zato što se crkvi nije zamjerati, naročito ne kad idu izbori. A za struku ćemo lako. Fuschova reakcija svakako jest HDZ-ovo predizborno ulagivanje Katoličkoj crkvi i desnici. Ali ona je, nažalost, i mnogo više od toga.