Da li ti dragi moj čitaoče nešto znači ime Dragomir Despić? Vjerovatno ne iako je on trenutno najzabranjeniji „muzičar“ na teritoriji bivše Jugoslavije. No, možda si čuo za Desingericu, kako je estradno ima Dragomira Despića, koji sablažnjava vaskoliku javnost i kojem zabranjuju nastupe po Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Šta je problem sa Dragomirom Despićem Desingericom i njegovim vrijednostima? Iskreno, nemam pojma. Ako krenemo da analiziramo stihove, shvatićemo da se ni po čemu ne razlikuju od gomile takvih likova koji pjevaju o nečemu što je pravo zajebano (brza vožnja, brz seks, brza lova, brza zabava, brza smrt) i opasno (droga, alkohol, mizoginija), što smo već hiljadu puta čuli kod ovih novih pjevača i pjevačica iz ergela u vlasništvu Pinka i njemu sličnih. Ni što se izgleda tiče Despić ne odudara mnogo od ostalih, ćelav, nabijen, istetoviran … Dakle, prosječan posjetilac splavova u Beogradu ili klubova u Crnoj Gori.

Premda potpredsjednica Foruma žena SDP-a, 44-godišnja sociologinja i kroatologinja s karijerom u socijalnoj skrbi – bila je ravnateljica Doma za starije, a sada vodi Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO – Sanja Major dosad je u nacionalnoj politici za širu javnost bila potpuna nepoznanica. Uspije li u nakanama koje najavljuje, u samo nekoliko mjeseci hrvatsku politiku mogla bi izokrenuti naglavačke, i to u najmanje dva aktualna i iznimno važna polja: mogla bi iznova izmiješati karte u dosad predvidivoj, gotovo dosadnoj pretkampanji za predsjedničke izbore, te napokon započeti dug, ali nužan proces okončanja višegodišnje političke letargije i samozadovoljstva njezinog SDP-a – a to bi moglo okončati apsolutnu političku dominaciju Plenkovićeva HDZ-a.

Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari prestanu da budu smiješne. E pa, tu tačku Crna Gora još nije dosegla. Prošle nedjelje je rekonstruisana Vlada dobila 32 sjedišta, za 64 ministarska guza, koji će pokušati da uvedu Crnu Goru u Evropsku uniju. I šta se desilo? Čim su gospoda zasjela, potpredsjednik vlade je dobio zabranu ulaska u EU, tačnije u Hrvatsku, tačnije Aleksa Bečić, jedan od onih što su stali iza sad već slavne Rezolucije o Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu kojom se Crna Gora izvinila Aleksandru Vučiću što je glasala za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari postanu smiješne više nego obično. Možda je ta tačka ubodena prošle nedjelje kad su Bošnjačka stranka i neočetnički Demokratski front sjeli u cockpit, više cock nego pit.

Dok sam se informisao po raznoraznim portalima, naletih na naslov u Slobodnoj Bosni koji kaže „GENOCID U PRIJEDORU: Nikad ne zaboravi 20. juli”. Tekst je preuzet sa portala Stav.ba koji je poznat po svojoj “nepristrasnosti i profesionalnosti”. Neću ulaziti u analizu samog teksta, mada bi se tu moglo svašta reći, zadržaću se samo na naslovu i tvrdnji da se u Prijedoru desio genocid. U Krivičnom zakonu BiH genocid je jasno definisan u 17. poglavlju članom 171. što znači da je to pravna kategorija sa kojom ne bi trebalo biti zajebancije, baš kao što su jasno navedena i krivična djela zločin protiv čovječnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva i slično. Znači, da li je nešto ratni zločin određuju sudovi svojim presudama, a ne političari, političke partije, vlade, parlamenti, mediji, nevladine organizacije i sl.

Diskurs uvijek isti. I sada i povodom ratifikacije Istanbulske i povodom otvaranja bilo kakvog dijaloga o sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji i povodom pitanja LGBTIQ* prava. Feministkinje i gej lobi žele uvesti pedofiliju, “kulturu smrti”, mijesiti pizze na dječjim guzicama, pretvarati dječake u djevojčice i djevojčice u dječake, uništiti obitelj, tradiciju i čovjeka. Sve to samo je dio korištene artiljerije, iz rubrike vjerovali ili ne, protiv sad već raskrinkanih anti-rodnih pokreta. Samo kada ne bi bilo feministkinja, gej lobija i akademske elite, svi naši problemi, uključujući klimatsku krizu i neodrživ ekonomski sustav, bili bi riješeni ili pak ne bi ni postojali. Kako, nitko ne razumije, ali vjerujte ultrakonzervativcima na riječ, feministkinje, pederi i znanost krivi su za sunovrat čovječanstva. I migranti, oni su isto krivi. Što su živi. Ma kakvi, ovu ekipu ne zanima ni dobrobit žena, ni dobrobit djece.

Nije ništa neobično da autsajder dobro prođe na izborima, ljudi su iz različitih pobuda uvijek željni novih lica. U slučaju Tureka problem nije samo njegov odnos prema fosilnim gorivima i negiranje da emisija stakleničkih plinova utječe na klimatske promjene, već zaljubljenost u nacističke i neonacističke simbole. Kod kuće, naime, drži nacističke svijećnjake, SS bodež koji je naslijedio od oca. Svoj stan naziva „Orlovim gnijezdom“, kad ide na pumpu nalijeva 88 litara goriva, na društvenim mrežama njemu nepodobne ljude šalje u plinske komore. Pozdravljao je sa "Sieg Heil" ili "Hitler s tobom, brate", slikao se u automobilu s uzdignutom desnicom, nazivao ubojstva muslimana "čišćenjem", na kacigi je nosio neonacistički logo grčke Zlatne zore. Zbog svega navedenog je pod policijskom istragom. Ima toga još, jer Tureku nisu po volji homoseksualci i ostale seksualne manjine, a često širi i teorije zavjere.

Te subote u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo je pakleno vruće, kao da je Bog lično odlučio da kazni njene stanovnike zbog pete Povorke ponosa koja se taj dan održavala u Sarajevu. Nakon propuštene treće i četvrte Povorke, iz opravdanih razloga, maksuz sam se toga dana zadesio u Sarajevu. Imajući u vidu iskustva iz prve i druge Povorke, očekivao sam opsadno stanje u gradu, blokirane i puste ulice, ali već me je predgrađe Sarajeva demantovalo. Sarajevo je izgledalo kao i svakog drugog ljetnog dana u podne, kao da se uopšte ne dešava Povorka. Ljudi su se lijeno vukli užarenim ulicama, zadeverani cijenama voća i povrća i sopstvenim siromaštvom, ne obazirući se mnogo na ono što se dešava oko njih. Čak nije bilo ni kontra mitinga koje su redovno organizovali čuvari tradicionalnih vrijednosti. Izgleda da su i tradicionalisti shvatili da porodicu ne razaraju pederi i lezbejke, već domaći političari udruženi sa lokalnim tajkunima.

O greškama je bilo riječi čak i u svojedobno čuvenim, premda ne baš uvijek pouzdanim stripovima o neobičnim i nevjerojatnim ljudima i događajima Roberta Ripleya „Vjerovali ili ne”, čitali smo da je na sajmu u New Yorku jedan izdavač izložio knjigu bez grešaka, ponudio nagradu za svaku uočenu grešku, a onda posjetitelji sajma našli mnoge, jednu čak na prvoj stranici. Moj gimnazijski nastavnik književnosti Juraj Marek mi je pričao da je radio u jednoj izdavačkoj kući, svi se trudili oko jedne knjige Ive Andrića, pregledalo je nekoliko urednika, lektora i korektora, predali s ponosom Andriću knjigu „bez greške”, pisac je radostan otvorio i odmah primijetio grešku! Upućeni tvrde da su i u čuvenoj Britanskoj enciklopediji na svakoj stranici našli barem jednu pogrešku, a navode se kao djela s markantnim greškama i mnoga slavna djela, od „Avantura Huckleberry Finna“ Marka Twaina do „Harry Pottera“ J.K. Rowling.

U Zagrebu postoji Ulica Milana Mladenovića. To jest i nije neobično. Mladenović je u gradu rođen, i ondje je prvih šest godina živio. Otprilike, kao i Bora Ćosić. Agramersko se djetinjstvo Ćosićevo skutrilo u godinama neposredno pred Drugi rat, svjetski a naš, dok je prva Jugoslavija, po ubistvu Radića i zavođenju diktature, pouzdano klizila k svome nadiru. Mladenovićevo će se zagrebačko vrijeme odmatati od kraja pedesetih godina pa do sredine šezdesetih, kada se FNRJ polako rješavala dječjih bolesti pretapajući se u SFRJ, te se ta socijalistička Jugoslavija kretala u pravcu vlastitog zenita, zenita koji će, nakon mlohavog perioda bezidejne stagnacije, implodirati u ovom posljednjem ratu, našem a svjetskom. Kao i Ćosić, Mladenović je za agramersku čaršiju s krvavim raspadom zemlje (p)ostao prije svega i uglavnom Srbin, no ipak mnogo prihvatljiviji odavno mrtvi Srbin, za razliku od Ćosića, koji je i dan-danas na sreću željezno živ.

Srpske patriote tj. nacionalisti su živi dokaz da je pojam kognitivne disonance - bezvrijedan. I to se najbolje može vidjeti na primjeru genocida u Srebrenici. Svaki pošteni srpski patriota tvrdiće da se u Srebrenici nije desio genocid, ignorišući tako sedam presuda suda u Hagu i 13 presuda Suda BiH. Priznaće da se desio „teški zločin“, „masakr“, „ratni zločin“ ili kako to oni već znaju da umotaju. Ako se zločin desio, kako kod da ga nazovemo, a skoro niko od Srba to ne poriče, onda bi Srbi trebali da se ponašaju u skladu sa tim stavovima i da to ponašanje prate adekvatne emocije. Jednostavno rečeno, Srbi bi trebali da se stide tog zločina, da osude počinioce tog zločina, a da sve to prate emocije stida i tuge. Da li je baš tako? Nije. Da li je Srbe stid zbog zločina u Srebrenici? Oni kažu da jeste, samo to pokazuju na čudan način. Podsjetiću na stihove koje često možemo čuti na masovnim okupljanjima Srba praćenima obilnim jelom i pićem.