Unutarnji mir. U svijetu u kojem bombardiramo djecu? Možda imamo previše unutarnjeg mira s obzirom na to koliko ne reagiramo na strahote kojima svjedočimo. Ne želim nam unutarnji mir. U svijetu koji se odbija odgovorno nositi s klimatskom krizom, a koja će produbiti postojeće probleme, sukobe i nejednakosti. U svijetu koji tolerira pa i opravdava sve ono u što se zaklinjalo “nikad više”. Dovoljno je biti svjestan što je potrebno da bi mobitele držali u rukama i činjenice da ne bismo bili u stanju odreći se mobitela radi života koji plaćaju cijenu naše digitalizacije - i doviđenja unutarnji mire. Kakav mir? Kada se zahtijeva prekid vatre i oružanih sukoba i poziva na mir, dobivaju se optužbe da ste „putinovci“ ili „hamasovci“ ili „ovi“ ili „oni“, u najboljem slučaju privilegirani utopisti. Mir je u tom smislu postao prosta riječ. Ali zato u tom i takvom svijetu u kojem je mir prosta riječ, unutarnji mir je sveti gral.

Kakva je samo potmula jeza u božićnoj noći morala pritiskati Bjelovarčane: na ponoćku su odlazili pored velikih crnih paukova – da se poslužimo metaforom za nacističku svastiku Jeana Améryja, briljantnog njemačkog esejista koji je preživio Auschwitz – crnih paukova ustaškog “U” koji, netaknuti, već šest dana pletu mrežu mržnje sa svježe obnovljene fasade pravoslavne crkve Svete Trojice, samo stotinjak metara od katoličke crkve Svete Terezije Avilske na glavnome trgu u Bjelovaru. A kakva samo ravnodušnost mora razveseljavati dušu bjelovarskog gradonačelnika, navodnog liberala Darija Hrebaka, koji ni nakon šest dana – šest božićnih dana! – nije pronašao vremena da ispuni obećanje kako će “u saniranju štete pravoslavnoj crkvi pomoći grad Bjelovar”; obećanje koje je u četvrtak, 21. prosinca, izgovorio u kameru Nove TV. Tog su dana, naime, mediji izvijestili o ustaškom nagrđivanju nedavno obnovljene fasade pravoslavne crkve u Bjelovaru.

Nije tada Srbima bilo prava ova što postoji ova akcija građanske inicijative “Glasaću za Srebrenicu”. Ideja je vrlo jednostavna, tadašnja etnička struktura u Srebrenici je bila takva da su Bošnjaci u manjini i nikada ne bi mogli osvojiti većinu u toj opštini. Tada se ta inicijativa opažala kao moralni gest i odgovor na genocid iz 1995. godine. Gradonačelnik Srebrenice 2012. godine postao je Bošnjak, Ćamil Duraković. Onda su se Srbi prekontali, organizovali i uzvratili istom mjerom na lokalnim izborima 2016. godine u Srebrenici. Broj glasača u Srebrenici, koji su glasali putem pošte i u odsustvu je iznosio oko 3.300, dok je 2012. godine taj broj iznosio više nego duplo manje - 1.566. Gradonačelnik Srebrenice 2016. godine postao je Srbin, Mladen Grujičić iz SNSD-a Milorada Dodika. I od tada do danas je neporažen. Na izborima 2020. godine Srbe ništa nije moglo iznenaditi.

Nije ni povjesničar, ni političar, ni medij prvi javno negodovao nad sada već znamenitim udžbenikom iz povijesti za četvrti razred gimnazije. Učinio je to – svećenik. I to je možda najvažniji detalj u aktualnoj polemici o potezu ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa, koji je, kratko i jasno, zabranio udžbenik “Zašto je povijest važna?” - i to zabranio onako kako nisu činili ni 1971. godine. Ali zašto je, zapravo, ministar povukao tako autoritaran i nervozan gest, zgranuvši autonomnu historiografsku struku? Zašto je brže-bolje potrčao zadovoljiti cenzorske porive što su ih uzajamno tako skladno upotpunili svećenik, političarka s križem na lančiću oko vrata, populistički medij i državni povjesničar? Zato što se crkvi nije zamjerati, naročito ne kad idu izbori. A za struku ćemo lako. Fuschova reakcija svakako jest HDZ-ovo predizborno ulagivanje Katoličkoj crkvi i desnici. Ali ona je, nažalost, i mnogo više od toga.

Nameće se logično pitanje: koji će nam kurac policija Republike Srpske, ako ne može da obezbjedi red i mir na teritoriji koja je pod njenom nadležnošću i zaštiti osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na mirno okupljanje? Policija Republike Srpske se pretvorila u ideološko vjersku ustanovu, tačnije u Srpsku pravoslavnu crkvu, sa svojim vrijednostima i ako se kojim slučajem ne uklapate u te vrijednosti onda nema šta da tražite ne samo u javnom, nego i u privatnom prostoru. Posebno je interesantan strah policije od „negativnih reakcija“ i spremnost da se tim negativnim „reaktičarima“ izađe u susret tako što će se zabraniti skup. Negativne reakcije, naime, skoro uvijek dolaze od desničarsko patriotskih „nevladinih organizacija“ kojima duševnu bol, nemir i strepnju nanosi sve što je lijevo, liberalno, federalno i građansko. Dodamo li tu i strah od razaranje srpske kulture i identiteta, onda taj strah možeš sjeći nožem.

Još jedna, 32. godišnjica pada Vukovara u ruke agresora prolazi u Srbiji u ritmu nečovečnog zaborava, mirnodopskog iživljavanja i kontinuiteta sa ratovima devedesetih, u atmosferi tišine koja nije odavanja pijeteta žrtvama, nego kukavičko ćutanje učesnika i saučesnika u zločinu. Iz vrha vlasti ne čuje se, kao ni tri decenije unazad, nikakav znak stida i kajanja, kakvim bi se odaslala poruka naznaka normalnosti građanima Srbije i stradalim susedima. Nezaborav zločina, bedno zataškavanje velikosrpskih ciljeva koje su prihvatili milioni zlikovaca, remete i ove godine Žene u crnom, Helsinški odbor za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo i još neke nevladine organizacije širom Srbije. Beskompromisni ostaci savesti delegitimizovanog društva i protivnici militantnih kartografa iza kojih su ostajali devastirani toponimi i patnja, obezglavljeni i mrtvi.

Postoje ljudi za koje mislimo da nikad neće umrijeti, u njima je toliko energije, srčanosti i ljubavi za život da se ta mračna misao uvijek povlači pred prštavom snagom te osobe. Takav je, pa umnožen, bio Josip Butković, profesor, umjetnik, vizionar i pokretač. Upoznao sam ga davno, pri početku svoga studiranja i rata, u ono vrijeme dok se, gotovo paradoksalno, činilo da je nade i smisla, slobode i ljubavi više nego u ovom sakatom, virtualnom i pošemerenom svijetu u kojem ratovi niču kao otrovne gljive poslije kisele kiše. Od naprednih ideja oslobođenja, preko kratke i duboke noći, začas smo se našli u cenzuri smisla i ukinuću sloboda, u smrti, patnji i preziru. I naglo je, kao da nije niti postojao ukinut pojedinac. Naše se vrijeme obraća nejasnom mnoštvu. Kako je slatko zamišljati to mnoštvo kao mlitavu kuglu tijesta na stolu, nepokretnu, istovjetnu s nekom uskovitlanom truleži u samom svom srcu.

Moralna osoba je ona kojoj je etičnost (moralni zakon) iznad pravnih, nacionalnih, profesionalnih i svih drugih odredbi. Za takvu osobu ubojica je ubojica, čak i kada je od strane trenutne politike proglašen „nacionalnim herojem”. U potpunosti moralna osoba je ona kojoj je moralni zakon iznad svakog drugog. Pasivnost u doba zločina je krivica, pasivno prisustvo sukrivnja, nijemo svjedočenje suučesništvo, toleriranje prihvaćanje, pravdanje zločina odobravanje, odobravanje zločina pristajanje na zločin, a slavljenje zločina dokaz vlastite monstruoznosti. Svako od takvih držanja je izlaganje žrtve njenoj nesreći i uništenju. To što to neki pravdaju potvrđuje da je takav „odvjetnik” potpuno nemoralna osoba, a ako počinitelj zločina još ima i podršku svoje sredine onda je riječ o jednom svijetu (društvu) bez etičnosti. A takav nedostatak empatije otvara mogućnost permanentnog nasilja.

Dva načela moraju biti neupitna. Prvo, jasno razlikovanje židovstva - naročito židovstva u Hrvatskoj i Europi - od Izraela kao države. I drugo, neupitno pravo Izraela na postojanje, obranu i sigurnost; pravo, dakle, koje ima svaka druga suverena i priznata država. U javnim raspravama u Hrvatskoj, a naročito u njihovu talogu na društvenim mrežama, ta dva načela često se ne podrazumijevaju sama po sebi, pa ono što počne kao naizgled legitimna i demokratska kritika Izraela često završi kao zgoljni proustaški antisemitizam. Takvim neopreznim i opasnim iskliznućima znala su se služiti i ugledna imena ovdašnje književnosti i spisateljstva.Toga se Hrvatska mora osloboditi: zemlja koja nosi odgovornost ustaškog genocida nad Židovima, Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu mora naučiti da su židovske zajednice u Europi, pa onda i u Hrvatskoj, jedno, a da je židovska država Izrael sasvim nešto drugo.

Ovo je samo jedan novi primjer kako se u Hrvatskoj i dalje, a već trideset i nešto godina, njeguje atmosfera u kojoj je važno drugoga pa i druge, cijele nacije, optužiti za ono za što smo sami krivi i čega bismo se trebali stidjeti. Pronaći nacionalne izdajnike, cinkaroše, neprijatelje, rušitelje „svetinja“ i „mrzitelje svega hrvatskog“ - kako bi se njih optužilo i kaznilo za vlastito nečinjenje, za vlastito već legendarno licemjerje, za navodno „sljepilo“ i vlastite laži. A za ono loše što nam se događa su krivi drugi koji to loše vide i onda prokazuju, a ne „mi“ koji to loše ne želimo vidjeti i ukloniti, nego to zlo još i potpomažemo! Može li se braniti neobranjivo, kako se ne bi postalo nacionalni izdajnik i neprijatelj? Je li obavezno laganje za Hrvatsku? Pa, netko to vrlo lako može, a netko ne može i ne želi. I taj je patriot, jer želi spriječiti nelegalnosti. I još jedna frapantna novost - takozvani „Lex AP“.