Jasno je da je sve to jedna farsa, ali većina pristaje igrati u toj farsi, jer iznalaze u njoj određenih koristi, zbog čega su uvjerili sebe da je sve to istina, gurnuvši onaj element farse brzim potezom stražnje noge pod tepih. Tako se svijet među sobom sporazumijeva na osnovu prešutno i dogovorno prihvaćenih laži, koje se uzimaju i tumače kao istine. Bez obzira na to što ljudi koji nisu završili naročito visoke škole običavaju govoriti kako „novine pišu same laži“, pismeni ljudi sebe smatraju obaviještenima i upućenima upravo polažući svoja najveća uporišta na onome što su pročitali u novinama. Sada više nije stvar niti u tome da novine pišu same laži, jer se je u međuvremenu i to zaboravilo, a sve kako bi se ugodilo čovjekovoj taštini, takozvanom „egu nacije“, o kojemu je svojevremeno pisao James Joyce, ustanovivši kako tako nešto također postoji.

Tradicionalni osmomartovski noćni marš prošle se godine održao netom prije uvođenja lockdowna, pardon my english, društvostaja. Korona je bila prisutna u Hrvatskoj, a glasno bubnjanje i snažno skandiranje nisu je spriječili da prožme atmosferu. Sjećam se, koračale smo odlučno i zajedno ulicama Zagreba, a neizvjesnost nas je pratila u sjeni kolone. Malo smo ipak mogle znati da ćemo upravo na prošlogodišnjem noćnom maršu izmijeniti zadnje zagrljaje i poljupce sa svim onim dragim ljudima koje rado srećemo prije nego će nas korona zarobiti u novonormalnoj svakodnevnici lišenoj fizičkog pa i socijalnog kontakta. Godinu dana kasnije, ususret Osmom martu, postaje jasno. Noćnog marša ove godine biti neće. Sa zdravljem se odgovorni ljudi ne kockaju pa su tako „faktivke“, koje organiziraju noćne marševe, odlučile da ove godine neće predvoditi kolonu od nekoliko tisuća ljudi.

U svakom slučaju - među nama, zvuči bizarno - ako ne i potpuno kretenoidno: general-pukovnika sa, pretpostavimo, elementarnom bezbednosnom kulturom, i visokorangiranog obaveštajca CIA-e, poput preljubnika, u švalerskom gnezdu nadomak Beograda, snimaju, poput paparaca, obaveštajci Vojske Srbije. U primopredaji robe i novca, kao “na gomili”, da 'prostite. Kakva je to roba koju CIA (a i ta se kuća na Balkanu žešće izblamirala) kupuje na Ibarskoj magistrali od jednog potpredsednika srbijanske Vlade; šta je to što nije moglo da se reši u Ambasadi, ili sedištu Đinđićevog kabineta u Nemanjinoj 11. Perišić je za Haški tribunal nevin, ali za vojsku i državu za koje je zapovedao ubicama - kriv je. Špijunirao. Pritom još i za Amerikance. A bio je i u DOS-u kojeg radikali i naprednjaci nikad nisu mogli da podnesu. Nije heroj, jest da je ubijao Hrvate u Zadru, Bošnjake u Mostaru, efikasno, artiljerijom. Al' sve je pokvario.

Živimo u društvu u kojem je tabu razgovarati o seksualnosti iako seks na svakom koraku, iskače i s reklame za paštetu. Djeca nam odrastaju izložena hiperseksualizaciji kao pogonskom gorivu potrošačkog društva i seksualnom nasilju. Informacije ne dobivaju uvijek od roditelja, a ne dobivaju ih ni u školi. Logično, okreću se internetu koji je “pun informacija o tome koje su poze u seksu najbolje, kako urediti muf, te koje hrane podižu libido”. Ni jedna od tih informacija nije važna za njihovo razumijevanje vlastite seksualnosti i seksualnosti kao takve uopće. Bojimo se da će nam djeca biti “nemoralna”, bojimo se seksualizacije djece, a prepuštamo ih sadržajima koji ih uče da je seks stvar mehaničke radnje, a ne odnosa. Seksualnost je izrazito važan dio naših identiteta i izrazito važna komponentna naših odnosa i moramo je prestati svoditi na seks ili sa seksom poistovjećivati.

Način na koji je u službenoj javnosti komentirana smrt Miroslava Tuđmana moguće je interpretirati kao simptom konačnog trijumfa njegovog dvadeset i jednu godinu mrtvog oca, ali i čitave dinastije. Cjelokupna javnost unisono je hvalospjevima ispratila Miroslava Tuđmana, kojeg se, podsjećamo, općenito smatra organizatorom tajnih službi nove države. Na stranu to što običaj da predsjednikov sin vodi tajne službe postoji uglavnom u diktatorskim režimima – primjerice, u Sadamovom Iraku tamošnji se Miroslav zvao Kusej Husein - Tuđman mlađi bio je autokratova desna ruka, ključna karika sistema i čovjek koji je nadzirao prljave zadatke. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini primao je sve izvještaje HVO-ove službe SIS, koju je vodio današnji "povjesničar" Ivo Lučić. Miroslav je bio detaljno informiran o Dretelju, Ahmićima i drugim zločinima, o konclogorima i zločinima Herceg-Bosne. Bio je uključen u prikrivanje zločina u Paulin Dvoru.

Sve te priče o tzv. „dvostrukoj konotaciji“ motivacijskog uzvika „Za dom spremni!“ su dakako neistinite, neuvjerljive gluposti. Premijer Plenković voli govoriti o tome kako su različite konotacije ZDS-a bile u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a drukčije u službi one, je li, obrambene funkcije tog pokliča u Domovinskom ratu, kada je valjda trebalo na taj način zastrašiti neprijatelje. Tako da znaju da ih baš ljute ustaše-crnokošuljaši, srbožderi čekaju na drugoj strani. Već je toliko puta ponovljeno da osnivanje postrojbi HOS-a, ustaški pozdrav, portreti Ante Pavelića, uniforme Crne legije i imenovanje njihovih postrojbi prema „legendarnim“ ustaškim zapovjednicima nije imalo baš nikakav drugi smisao niti konotaciju, nego oživljavanje i nastavljanje ustaškog pokreta s ciljem uspostave države slične NDH-u - bez Srba, bez „Jugoslavena“ i „s vjerom u Krista protiv komunista“.

Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu građani i građanke Hrvatske pa i regije i svijeta pokazali su neizmjernu potrebu za solidarnošću u svom najljepšem obliku, solidarnošću za koju ne postoje granice, za koju ne postoje nacionalnosti, etniciteti, vjeroispovijesti ili bilo koji drugi statusi. Solidarnosti koja u potrebi bez pitanja i računice pruža ruku. Bez ikakvog "ali". Ostaje nam svima učiti na lekcijama koje je ispisala povijest i ovaj impuls solidarnosti pretvoriti u bilo. Biti svjesni da ne trčimo sprint nego maraton. Solidarnost živjeti svaki dan, ne samo kad nas protrese i ne samo kada su naši u pitanju, već i kada na kojih stotinjak kilometara od naših toplih fotelja, ljudi u pokretu svakodnevno žive ono što ljudi Petrinje i okolice proživljavaju ovih zadnjih nekoliko dana. Solidarnost koja se neće pitati ima li netko putovnicu da bi bez pitanja i računice pružila ruku.

I sad, kako živjeti ove sljedeće zimske mjesece s nikad virulentnijom koronom, a onda kada, nadamo se, prođe - što nakon korone? U ovom drugom jesenskom valu Vlada i Nacionalni stožer loše su upravljali pandemijom i dopustili su da Hrvatska prema broju umrlih i zaraženih bude jedna od najgorih zemalja u Europi. Prema evidenciji Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), od ove srijede, Hrvatska je druga u Europskoj uniji po broju zaraženih na 100.000 stanovnika u posljednjih 14 dana - 1.113 zaražena (prva je Litva s 1.376 zaraženih). I druga je po broju umrlih na 100.000 stanovnika u 14 dana - 26,2 umrlih (prva je Slovenija s 53,3 umrla). Vladajući su zanemarili epidemiju i zdravlje stanovništva kako bi što više umanjili ekonomsku štetu. Ali, nisu je uspjeli umanjiti jer Hrvatska je u pandemiji još i pogoršala svoju poziciju prema drugim zemljama Europske unije. Jedino je u Bugarskoj lošiji životni standard nego u Hrvatskoj.

Taj strašan šuti i ne talasaj nije samo poruka koju šaljemo žrtvama, to je poruka koju šaljemo i onima koji bi mogli i trebali reagirati. Na Facebook stranici SIDRO - odgojitelji za zaštitu prava djeteta u dječjem vrtiću, odgojiteljica je podijelila svoje sablasno iskustvo u kojem je zbog crteža, ponašanja i tvrdnji jednog djeteta posumnjala u seksualno zlostavljanje od strane djetetova oca. Kada je to podijelila s kolegicama, saznala je da samo majka dovodi i odvodi djecu i da ne dozvoljava da to čini tata iako su u braku. Na kraju priče odgojiteljici je rečeno da “ne bi bilo zgodno da se napravi neki skandal na razini vrtića ili da vrtić nešto potegne što bi moglo doći na loš glas”. Mi smo još uvijek društvo koje na društveni problem nasilja što se događa u sferi privatnog, a seksualno nasilje nad djecom se najčešće događa u sferi privatnog, gleda kao na privatni problem. I to, ukoliko ne želimo biti suučesnici, mora prestati.

U našoj kući, koja se prepravljala i dograđivala gotovo pola stoljeća, znalo se dogoditi da se za ručak jedu japrak i dolma od sušenih paprika, dok se uz popodnevu kavu gricka prava štajerska štrudla od oraha. Meni su ta dva svijeta bila dio jednog, mog osobnog, obiteljskog svijeta i kao dijete nisam ni naslućivao koliko se razlikuju djedov i svijet strica Janka. Moje se djetinjstvo bezbrižno odvijalo između bakine Štajerske i djedove Hercegovine. Mirisi kuhinja i jednog i drugog svijeta bili su mi bliski. U mene su se urezali prizori i krajolici ta dva po mnogočemu oprečna svijeta i tu se nikada nisu sukobljavala. Uši mi nisu parala ni arapska ni slavenska imena i bilo mi je sasvim prirodno slušati slovenski kao i raspjevani mostarski govor. U oba su se ta svijeta gajili i poštovali tradicionalni religijski rituali.