Već godinama, svako malo, uglavnom iz redova desnih hrvatskih stranaka prijeti se Srbiji blokadom pregovora za približavanje Europskoj uniji. Još 2016. godine, za vrijeme premijera Tihomira Oreškovića i HDZ-ovog šefa Tomislava Karamarka, Hrvatska je imala ozbiljnu namjeru blokirati Srbiju kako ne bi otvorila poglavlje 23 o pravosuđu. Ali, nije u tome uspjela. Baš u povodu rasprave o pregovorima Srbije i EU-a početkom 2019. godine izbila je žestoka prepirka, skoro fizički sukob, između Mostovog Nikole Grmoje i premijera Plenkovića u Hrvatskom saboru, jer je Grmoja Plenkovića nazvao anemičnim, a tražio je da Hrvatska blokira Srbiju. Grmoja je govorio da Srbija ne ispunjava preuzete obaveze te da je nedopustivo da se ne sastaje Vladino povjerenstvo koje je trebalo pratiti ispunjavanje mjerila u pregovorima Srbije s EU-om.

Znam, jeftino je. Predvidivo. Ali uvijek jedna te ista pjesma mrmori u mom trećem uhu kako se kilometraža smanjuje. Iako, zapravo, ostaje fiksna. Bili u pitanju pružni pragovi, asfalt autoputa koji je nosio ono izdano, zatučeno i zaboravljeno ime ili zrak nad nama, uvijek ta ista 442. Postoji bezbroj interpretacija ove udaljenosti. Uglavnom banalno doslovnih, podijeljenih između ispranih putokaza i vojnih pošti koje odavno ne postoje. Autor je prema svima bio dosljedno suzdržan. Ta su 442, jasno je, prije svega svoj vlastiti ritam i zvuk. Pet suhih slogova koji predu u taktu klipova dizel motora, zadržavajući pjesmu u neprekidnom, kotrljajućem kretanju. Pokretu koji, uostalom, podsjeća na crnu spiralu ploče; one koja se nastavlja uprazno vrtjeti sve dok je neka očajna ruka ne podigne.

U Lijepoj našoj Mireli nitko ne želi napraviti prekid trudnoće. Ženi je uskraćena medicinska skrb iako zakonski ima pravo na nju. Ne znam što je u priči bizarnije. To da nečiji vjerski svjetonazor u sekularnoj državi u medicinskoj ustanovi financiranoj novcem građanki(a) onemogućava zdravstvenu skrb na koju pacijentica ima pravo. Ili to da je utjecaj vjerskog svjetonazora odgovoran za to da u Hrvatskoj navodno nema stručnjaka koji mogu obaviti legalan medicinski zahvat koji je sustav javnog zdravstva dužan omogućiti svojim pacijenticama. Možda je najbizarnije što ispada da vjerski svjetonazor zahtijeva patnju žena. Vjerski fanatici žene poput Mirele olako će nazvati ubojicom. Njima je Mirela nevažna u priči, njih baš briga što je takva trudnoća ujedno i zdravstvena ugroza za nju, njih zanima samo fetus.

Gojko Šušak, ratni ministar obrane i omiljeni ministar Franje Tuđmana, nije bio “bio jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti kako se voli i brani hrvatska država”. On bi, kad već govorimo u takvom domoljubnome registru, mogao biti tek “jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti da postoje dobri i pogrešni načini kako se voli i brani hrvatska država”. Jer, ako hrvatski politički i javni establishment ne smogne dovoljno odvažnosti da u HDZ-ovu i Tuđmanovu nasljeđu napokon razluči partizansko od ustaškog, humano od nasilničkog i demokratsko od diktatorskog, ova će zemlja dovijeka ostati poput čudovišta koje je, da parafraziramo znamenitu dosjetku novinara Marinka Čulića, “jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljeno od Tita, a drugim od Pavelića”.

Umesto zloslutnih „ocila“, po fasadama zgrada u Srbiji niču kukasti krstovi našeg doba: slova „Z“. Pre neki dan svojim očima sam u Novom Sadu video veliki džip američke proizvodnje koji je sav „okićen“ u „Z“. Na spomeniku ukrajinskom književniku Tarasu Ševčenku malo-malo pa osvane „Z“. U kampusu univerziteta u Novom Sadu takođe. U pojedinim delovima grada pored „Z“ se crta i simbol „88“, u prevodu „Heil Hitler“ ... Autori tih grafita su barem iskreni: oni ne samo da znaju da su nacisti, već se i ponose time. Fair enough. A „tiha većina“ u Srbiji ćuti li ćuti. U stvari, vrišti na sav glas u kolaboraciji sa zlom. Kontinuitet. Sveže istraživanje je pokazalo da je po prvi put više građana Srbije protiv evropskih integracija - čak 44 odsto, dok je 35 odsto za, a ostalih 21 odsto ne zna ili ne želi da se izjasni.

Ako pjesme Arsena, Bregovića, Štulića, Čorbe i Balaševića, pa i Kusturičini filmovi jesu ono na čemu se temelji kolektivno pamćenje generacije koja se najradije i najčešće sjeća Jugoslavije. Ali se, možda, negdje, valjalo podsjetiti da mainstream te scene, zapravo, nije bio u umjetničkom smislu najzanimljivije što se na njoj događalo, već je - u jednoj mjeri - imalo najveću institucionalnu podršku. Ali, to su već možda stvari za gerijatrijske svađe, negdje u staračkom domu, nadam se na južnim stranama. S druge strane, neki od likova s ovog spiska, ponašali su se kao da im Jugoslavija u jednom trenutku nije dala baš sve, nego se odnosila maćehinski - svako iz svojih motiva - što je notorna laž, skoro jednako teška kao i ona o talionici naroda, što je možda i glavna provala tipa čije smo nasljeđe spominjali u ovom tekstu, pa nećemo više.

U zadnje vrijeme lakše mi je razmišljati o stvarima koje sam propustio uraditi u životu nego o onima koje imam u planu. U svakom se čovjeku iz godine u godinu širi groblje snova i čežnji. Naiđe tada i taj stravični trenutak koji nosi pomisao da smo možda više vremena ostavili iza sebe nego što ga ima ispred nas. Zato valjda sve češće mislim i grabimo unatrag ka onome što se zbilo a danas se čini kao san. Ono što je bilo danas moramo zamišljati, ponekad to činimo jednako strastveno kao što znamo zamišljati da će se koliko sutra dogoditi nešto za čime žudimo. Lijepo je snatriti u oba smjera. Poduzimati nešto je muka. Pogotovu što, iz praktičnih razloga, ne možemo poduzeti ništa unatrag, u smjeru sigurnog ishoda. A umornom ljudskom biću najmanje trebaju iznenađenja.

Pad Sovjetskog Saveza i nestanak moćnog, totalitarnog komunističkog „istočnog bloka” smanjio je želju demokratskog Zapada da pokazuje sebe kao carstvo slobode i tolerancije. Zapadne demokracije su sebe odavno proglasile i postavile kao politički uzor i društvo pravičnosti, koje je u stanju sebe neprekidno usavršavati. Ali, i tu je na djelu autoritet vlasti. U velikim kompanijama na djelu su vrlo autoritativna rukovođenja. Vlast kapitala je moć, nadzor i kontrola. Sve što je u njenom domenu mora biti po njenom. U despotskim režimima puritanci i duhovni teroristi bi od umjetnosti isto: da bude poslušna. Da se pokorava njihovom shvaćanju vjere, istine i slobode i da umjetnost postoji samo kao zabava i pohvala njima samima. No, kontrola nije strana ni u liberalnim kulturama, što je demonstriraju njihovi cenzori.

Tko stvarno želi prekinuti rat, a kome daljnja eskalacija odgovara? Tko će i kako obnoviti porušenu Ukrajinu? Tko profitira od rastućih ekonomskih sankcija? Može li Europa odmah normalno proizvoditi i živjeti bez ruskog plina? Jesu li Europska unija i cijela Europa taoci Sjedinjenih Američkih Država ili je SAD njihov zaštitnik i spasitelj? Hoće li mogući prekid rata biti prepušten jedino rusko-ukrajinskim pregovorima ili će jednog dalekog dana ipak doći i do američko-ruskih pregovora? Mijenjaju li se europske vrijednosti? Prerasta li rusko društvo iz autoritarnog u totalitarno? I kad se dogodi to neko usklađeno mirovno rješenje bit će to privremeno, a sukob zamrznut. Što smjera Putinova Rusija to se ne zna. Tvrdili su da neće napasti Ukrajinu, ali su je napali. Naravno, „nije rat“ nego „specijalna operacija“. Američki predsjednik Joe Biden očito ne očekuje skori mirovni prekid.

Putinova agresija na Ukrajinu probudila je češke hladnoratovske strahove, kod starijih oživjela slike ruskih tenkova na ulicama Praga, otvorila stare rane i frustracije nacije ostavljene na cjedilu od velikog svijeta kako 1938. tako i 1968. godine i oživjela vlastite komplekse nedovoljnog otpora. Ono što Honzejka i sve dobronamjerne građane trenutno kopka jest koliko dugo Česi mogu i žele držati otvoreno naručje Ukrajincima. Pribojavaju se da će početni entuzijazam splasnuti zbog naizgled prozaičnih razloga: rastuće inflacije i svih popratnih problema koji dolaze sa uzdrmanim svjetskim tržištem. Češka je u potpunosti ovisna od ruskog plina, a 30 posto nafte dolazi iz Rusije. U Češkoj već živi oko 200.000 Ukrajinaca koji su ranije stigli došavši trbuhom za kruhom.