Za ovu priču nije toliko važno, ali ako nekoga zanima J.P. Parkovi su se bavili isključivo hrvatskim smećem, a J.P. Komunalno bošnjačkim. Srpskim smećem su se bavile oba preduzeća. Elem, poenta je nešto drugo. Ovaj civilizacijski skok ujedinjenja dva komunalna preduzeća u Mostaru se dešava 29 godina nakon rata. Toliko je vremena moralo da prođe da bi bošnjački i hrvatski političari skontali da im je efikasnije i isplativije da naprave jedno preduzeće, umjesto dva. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da se smeće ne dijeli po etničkoj pripadnosti, već s obzirom na mogućnost recikliranja. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da dva etnički čista komunalna preduzeća šire neviđeni smrad mostarskom kotlinom. Opet, možda ovdje nije riječ o prevazilaženju etničkog ili vjerskog, već je ponestalo para. Vrag ili šejtan bi ga znao.

Gogolj ne opisuje posprdno tek „gladne Moskalje“. Humor u ovoj knjizi je zasnovan na etničkim i rodnim stereotipima onog vremena. Ljasi su Poljaci koje slobodni kozaci mogu išamarati usred pijanog bunila. Cigani su ukoljice i prevaranti. Židovi trgovci i ugostitelji koji redovito varaju i zakidaju svoje mušterije. Žene su ili oštrokondže koje gotovo jašu krotke muževe ili pak polulude, tihe, uz peć stisnute jadnice. Gogolj, naravno, ne štedi ni tzv. slobodne kozake koje redom opisuje kao pijanice koje su kuražne tek kad se pijani skupe na gomilu a inače prežu od najmanjeg šušnja u noći. Sve ih skupa, kroz cijelu knjigu, povezuje „nečastivi“ kojeg krive za sve svinjarije koje svi skupa čine. Da li bi se danas, u ovom propisanom, politički korektnom, ali tupom svijetu u kojemu je razmišljanje krimen, itko usudio objaviti knjigu kakva je „Soročinski sajam“ jer vrvi nekorektnim stereotipima s pomoću kojih Gogolj izvrgava ruglu kompletno tadašnje društvo.

Takva su bila popodneva u redakciji E-novina i, docnije, u XXZ magazinu, Pera bi nemilice udarao po tastaturi jednim prstom, usplahireno, kao u transu, pogotovu kad bi se nameračio na nekog, recimo na Dragana Drvoseka Đilasa. U nekom momentu, ako smo previše tihi, ustajao bi i prošetao kroz veliku novinarsku sobu i, nervozan zbog činjenice da ga niko ne registruje, izgovorio bi: “Sutra menjam impresum, mislim da bi neki ljudi odavde mogli da se zamisle nad tom činjenicom.” Razgovori s Perom bili su na granici nadrealnog: “Koja reka protiče kroz Banjaluku/Vrbas, valjda znaš.../Zaboravio sam, Ajzenhauer je zakucao i na moja vrata.” Iz tog vremena pamtimo, mlađe kolege i ja, Petrov istinski doprinos novinarstvu, u poplavi nekakvog namah kvazirealnog pristupa: “Druga strana ne sme da se čuje! Šta je druga strana, da pozoveš kapoa i logoraša da daju 'svoje mišljenje' o hrani u konclogoru!”

Ovih sam dana prvi put čuo glas Pavline Radovanović, djevojčice iz kosovskog sela Orahovac i mogu reći da se plašim upotrebe njenog lica u spotu za pjesmu o logoru Jasenovac. U tom strahu sam porušio emotivne zabrane i počeo ovaj zapis ličnom povijesti kojoj sam se zavjetovao na ćutanje. Jer moja iskustva me obavezuju. Moj obzir se ukida pred spoznajom da se neko, makar to bila hip hop družina Beogradski sindikat, drznuo upotrijebiti dijete za svoje patriotske psihoze i etničke strategije. Ono isto kompulzivno prebiranje po zločinima prošlosti, koje sam kao dječak vidio u vidovdanskim maškarama krajem osamdesetih, sad se ponavlja. Jedna nacija se preparira i postrojava pred nevinim čedom. Na poluvremenu utakmice navijačka grla ponavljaju zakletvu za vodiljom u narodnoj nošnji.

Za školsku slavu učenici drugog razreda osnovne škole kao poklon predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika knjigu Gorana Gašića "Moja Srpska od A do Š". Priznajem knjigu, a vjerovatno se radi o slikovnici, nisam ni vidio, a kamo li pročitao, ali biću slobodan i kreativan da vam ponudim svoje pojmove i njihovo objašnjenje. Pa krenimo: A kao antifašizam - genetska mutacija svojstvena samo Srbima i Rusima i koja ih čini rođenim antifašistima, za razliku od ostalih naroda koji moraju to da nauče. Б kao Bosna i Hercegovina - kazamat za Srbe iz Republike Srpske i kada se njega oslobodimo bićemo bogati k'o Mađarska, napredni k'o Srbija i slobodni k'o Rusija. В kao Velika Srbija - zemlja o kojoj smo maštali devedesetih godina 20. vijeka i zbog koje smo mnoge morali ubiti, osakatiti, silovati, protjerati i opljačkati. Danas se to zove Srpski svet.

Možda je sjećanje, zaista, najbliže emocijama. Prva rukometna utakmica koju pamtim je ona na Kantarevcu između Veleža i Aero Celja, u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu SFRJ. Devetogodišnjak, kojeg Daidža vodi u 11 ujutro na teren gdje već provodi popodneva gledajući igrače iz mostarskih mahala i ostatka Hercegovine, među kojima ima i mađioničara, poput recimo izvjesnog Lole Grgića, koji je iz tvoje mahale, Cernice i za kojeg se priča da će u Ameriku, igrati mali nogomet. Svejedno, rukomet mu miriše, i Stari ga je igrao, a za igru nogom jednostavno nije talentiran. Dječaci s Neretve, Buco, Ači, mali Draško, jednostavno "jedu" loptu, on nije njihova klasa. A ovaj sport igraju neki krupniji ljudi, ali svejedno, najzanimljiviji su oni manji, okretni, koji igraju sa strane, krila kako se kaže, i svojim fintama vrte odbrambene igrače protivničke ekipe.

S početkom godine, dok se pod rukom kutre crni dani i brojevi, baš tako negdje, tim čudnim početkom, često se sjetim Pule; predivnog, prgavog grada, koji na rumunjskom znači kurac. Idijote sam slušao dok ne poplavim, i u različitim su mi razdobljima različite pjesme bile moje. Kad je u pitanju grad, dvije su u isti mah nasrnule na ovo mjesto, rezervirano za impulzivne, često baš prvoloptaške stvari. Ni jedna, ipak, nije bila očekivana „Pula“, mada nešto od raja koji zaziva ima u obje. Ona koja je otpala zove se „Dan kad sam ostao sam“ i pripovijeda priču sličnu poznatoj „Pale sam na svijetu“, iako sam uvijek bio sklon vjerovati da se radi jednostavno o nekom nasumičnom danu u kišnoj mediteranskoj zimi u malom gradu. Gradu u kakvom sam i sam odrastao, u kakve također zalaze zime. Ikonički Francijev pogrebni marš odavno je u mojoj glavi postao interni džingl za grad, i u tome naravno nisam sam.

Povijest nas uči da je strah ludista od mašina bio pretjeran, ali i da mašine jesu izmijenile dotadašnji način proizvodnje i utjecale na sam život svih zainteresiranih. U pripremanju naše skore budućnosti inicijalna svijest, pa time i odgovornost te kontrola za sada je naša. I bit će sve dok duša bude naša. Dok duša bude „zapovijedala tijelu” i bude vjerovala onome „što je sama upoznala u stvarima”, sve dok nas bude mogla za nas, a i od nas sačuvati i od nevolja spašavati. Umjetna inteligencija može biti uvod u katastrofu, ako postane sredstvo i subjekt porobljavanja, neka razorna, strašna duša novog svijeta, ali i šansa, pripomoć u spašavanju od propasti prema kojoj već idemo. U tome moramo sami činiti najbolje što možemo i imati povjerenja u razborita, časna i moralna bića dobrih namjera i nastojanja, a pružiti otpor svim despotskim i barbarskim silama porobljavanja i razaranja.

Praški ubojica bio je jedan od 314.000 vlasnika legalnog oružja u Češkoj koji posjeduju preko milijun komada oružja. Između 2013. i 2022. godine zabilježen je porast od gotovo 250.000 komada legalnog oružja. Neki to pripisuju i histeričnom plašenju građana od islamskih migranata i terorista, koju je zdušno predvodio bivši predsjednik Miloš Zeman. Nakon bijega iz zemlje zahvaćene ratnim bjesnilom jedan od razloga zašto smo suprug i ja ostali živjeti u Pragu je miroljubivost ovdašnjih ljudi i osjećaj sigurnosti. S vremenom sam shvatila da Česi imaju, mnogima neobjašnjivu, ljubav prema oružju, pa sve imaju zaveden oi u Ustav. Američki časopis Guns&Ammo još je u članku iz 2014. godine pod nazivom ”Deset najboljih zemalja za vlasnike oružja” uvrstio Češku na drugo mjesto, odmah poslije Amerike.

Dvije Hrvatske. To je zapravo stara politička teza koju su, iako ne izravno pod tom egidom, u proteklim desetljećima plasirali lideri HDZ-a, najviše Franjo Tuđman i Tomislav Karamarko, te brojni političari i moćnici te stranke, prozivajući „neprijatelje države“, „crne, žute i zelene vragove“, onih „20 posto koji su uvijek protiv Hrvatske“, „Srbe i Jugoslavene“ i tako dalje. Kako vrijeme teče Hrvatsku je počeo dijeliti i Andrej Plenković. Kad se pojavio kao predsjednik HDZ-a govorio je da je nastavljač Tuđmanove ostavštine, ali mu u početku to baš nitko nije vjerovao, svi su mislili da se tako „svojima“ samo prijetvorno umiljava. Inače, bio je pristojan, ali se potom napuhao, obezobrazio i vrijeđa. Plenković je prvi put iznio svoju sada već toliko puta ponavljanu tezu o dvije Hrvatske u rujnu u intervju najdražoj Hrvatskoj radioteleviziji.