Onda je krenula potraga za pločama, koja se polako pretvorila u ovisnost. Naravno, kod mene nije bilo takve prodavnice i onda si primoran da se dovijaš na razne načine, a to u praksi znači, prvo rodbina, onda prijatelji i na kraju internet. Ipak, kada krenete da kupujete polovne ploče, dođete do nekih veoma zanimljivih društvenih fenomena. Kada želite da kupite ploču onlajn u BiH, skoncentrišite se na gradove i mjesta koja tokom rata nikada nisu „oslobađana“ od strane neke vojske. To ne znači da ti gradovi nisu stradali tokom rata, već da ih stanovnici nisu napuštali. Gdje su ostali ljudi, ostale su i ploče. Često mi se desi da kada kupim ploču dobijem na njoj ime vlasnika te ploče ili tekst sa posvetom. Ima tu na omotima Sanja, Dragana, Franja, Edina i mnogih drugih imena, ali meni je najdraža ploča sa jednim pečatom.

Zato mi je jasno da i sam u ovim mojim odmaklim godinama naprosto ne razumijem što se događa. Možda ova mladež sluti potpuni kraj onog što je bilo, sumrak jednog sklopa vrijednosti, jednog svijeta, pa brine samo o svome Sada, jer njihov život jeste sada, dešava se sada, pa je njima svijet ono što je svijet u njihovim očima, vrijednosti su ono što su njihove vrijednosti, a to je u njihovim telefonima, nije u davnim vremenima i temeljnim pitanjima bez trajnog odgovora, mladima nije do truda tamo gdje bitka ne može biti dobivena, a nije ni u budućnosti, koja je uvijek bila i sve je više neizvjesna. Možda bih im to i rekao, ali mislim da me oni ne bi čuli, a nisu ni ovdje, nego su tamo, zauzeti su onim što im se dešava na malom ekranu njihove najdraže sprave, ne brinu puno o onome što ih okružuje, sve dok to jednom i do njih ne dođe.

Kakve li ironije nazvati događaj (REBEDU 2024.) koji u četiri dana (u koja pada i 8. mart) okuplja isključivo muškarce (njih 16) na teme rata i nacionalizma po subverzivno satiričnim stihovima briljantnog Predraga Lucića. Sve što se moglo krivo posložiti u vezi ovog događanja krivo se posložilo (uključujući naziv knjige jednog od nastupajućih, Zorana Predina, zbog čega je njegova “Bezgrešna” uz Lucićevu “mamu” bila jedina žena u najavi). U tom i takvom kontekstu čak su se i antologijski antiratni stihovi pokazali simptomatični i na veliku nepravdu Luciću, sami po sebi problematični. Drugovi, zajebaste. Koliko je tko shvatio, ostaje vidjeti. Reći ću još samo da ne razumjeti važnost rodne dimenzije u kritici pa i dekonstrukciji nacionalističkih i ratnih narativa te nužnost dekonstrukcije ustaljenih obrazaca zaboravljanja žena, naprosto nije suvislo.

Za ovu priču nije toliko važno, ali ako nekoga zanima J.P. Parkovi su se bavili isključivo hrvatskim smećem, a J.P. Komunalno bošnjačkim. Srpskim smećem su se bavile oba preduzeća. Elem, poenta je nešto drugo. Ovaj civilizacijski skok ujedinjenja dva komunalna preduzeća u Mostaru se dešava 29 godina nakon rata. Toliko je vremena moralo da prođe da bi bošnjački i hrvatski političari skontali da im je efikasnije i isplativije da naprave jedno preduzeće, umjesto dva. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da se smeće ne dijeli po etničkoj pripadnosti, već s obzirom na mogućnost recikliranja. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da dva etnički čista komunalna preduzeća šire neviđeni smrad mostarskom kotlinom. Opet, možda ovdje nije riječ o prevazilaženju etničkog ili vjerskog, već je ponestalo para. Vrag ili šejtan bi ga znao.

Gogolj ne opisuje posprdno tek „gladne Moskalje“. Humor u ovoj knjizi je zasnovan na etničkim i rodnim stereotipima onog vremena. Ljasi su Poljaci koje slobodni kozaci mogu išamarati usred pijanog bunila. Cigani su ukoljice i prevaranti. Židovi trgovci i ugostitelji koji redovito varaju i zakidaju svoje mušterije. Žene su ili oštrokondže koje gotovo jašu krotke muževe ili pak polulude, tihe, uz peć stisnute jadnice. Gogolj, naravno, ne štedi ni tzv. slobodne kozake koje redom opisuje kao pijanice koje su kuražne tek kad se pijani skupe na gomilu a inače prežu od najmanjeg šušnja u noći. Sve ih skupa, kroz cijelu knjigu, povezuje „nečastivi“ kojeg krive za sve svinjarije koje svi skupa čine. Da li bi se danas, u ovom propisanom, politički korektnom, ali tupom svijetu u kojemu je razmišljanje krimen, itko usudio objaviti knjigu kakva je „Soročinski sajam“ jer vrvi nekorektnim stereotipima s pomoću kojih Gogolj izvrgava ruglu kompletno tadašnje društvo.

Takva su bila popodneva u redakciji E-novina i, docnije, u XXZ magazinu, Pera bi nemilice udarao po tastaturi jednim prstom, usplahireno, kao u transu, pogotovu kad bi se nameračio na nekog, recimo na Dragana Drvoseka Đilasa. U nekom momentu, ako smo previše tihi, ustajao bi i prošetao kroz veliku novinarsku sobu i, nervozan zbog činjenice da ga niko ne registruje, izgovorio bi: “Sutra menjam impresum, mislim da bi neki ljudi odavde mogli da se zamisle nad tom činjenicom.” Razgovori s Perom bili su na granici nadrealnog: “Koja reka protiče kroz Banjaluku/Vrbas, valjda znaš.../Zaboravio sam, Ajzenhauer je zakucao i na moja vrata.” Iz tog vremena pamtimo, mlađe kolege i ja, Petrov istinski doprinos novinarstvu, u poplavi nekakvog namah kvazirealnog pristupa: “Druga strana ne sme da se čuje! Šta je druga strana, da pozoveš kapoa i logoraša da daju 'svoje mišljenje' o hrani u konclogoru!”

Ovih sam dana prvi put čuo glas Pavline Radovanović, djevojčice iz kosovskog sela Orahovac i mogu reći da se plašim upotrebe njenog lica u spotu za pjesmu o logoru Jasenovac. U tom strahu sam porušio emotivne zabrane i počeo ovaj zapis ličnom povijesti kojoj sam se zavjetovao na ćutanje. Jer moja iskustva me obavezuju. Moj obzir se ukida pred spoznajom da se neko, makar to bila hip hop družina Beogradski sindikat, drznuo upotrijebiti dijete za svoje patriotske psihoze i etničke strategije. Ono isto kompulzivno prebiranje po zločinima prošlosti, koje sam kao dječak vidio u vidovdanskim maškarama krajem osamdesetih, sad se ponavlja. Jedna nacija se preparira i postrojava pred nevinim čedom. Na poluvremenu utakmice navijačka grla ponavljaju zakletvu za vodiljom u narodnoj nošnji.

Za školsku slavu učenici drugog razreda osnovne škole kao poklon predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika knjigu Gorana Gašića "Moja Srpska od A do Š". Priznajem knjigu, a vjerovatno se radi o slikovnici, nisam ni vidio, a kamo li pročitao, ali biću slobodan i kreativan da vam ponudim svoje pojmove i njihovo objašnjenje. Pa krenimo: A kao antifašizam - genetska mutacija svojstvena samo Srbima i Rusima i koja ih čini rođenim antifašistima, za razliku od ostalih naroda koji moraju to da nauče. Б kao Bosna i Hercegovina - kazamat za Srbe iz Republike Srpske i kada se njega oslobodimo bićemo bogati k'o Mađarska, napredni k'o Srbija i slobodni k'o Rusija. В kao Velika Srbija - zemlja o kojoj smo maštali devedesetih godina 20. vijeka i zbog koje smo mnoge morali ubiti, osakatiti, silovati, protjerati i opljačkati. Danas se to zove Srpski svet.

Možda je sjećanje, zaista, najbliže emocijama. Prva rukometna utakmica koju pamtim je ona na Kantarevcu između Veleža i Aero Celja, u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu SFRJ. Devetogodišnjak, kojeg Daidža vodi u 11 ujutro na teren gdje već provodi popodneva gledajući igrače iz mostarskih mahala i ostatka Hercegovine, među kojima ima i mađioničara, poput recimo izvjesnog Lole Grgića, koji je iz tvoje mahale, Cernice i za kojeg se priča da će u Ameriku, igrati mali nogomet. Svejedno, rukomet mu miriše, i Stari ga je igrao, a za igru nogom jednostavno nije talentiran. Dječaci s Neretve, Buco, Ači, mali Draško, jednostavno "jedu" loptu, on nije njihova klasa. A ovaj sport igraju neki krupniji ljudi, ali svejedno, najzanimljiviji su oni manji, okretni, koji igraju sa strane, krila kako se kaže, i svojim fintama vrte odbrambene igrače protivničke ekipe.

S početkom godine, dok se pod rukom kutre crni dani i brojevi, baš tako negdje, tim čudnim početkom, često se sjetim Pule; predivnog, prgavog grada, koji na rumunjskom znači kurac. Idijote sam slušao dok ne poplavim, i u različitim su mi razdobljima različite pjesme bile moje. Kad je u pitanju grad, dvije su u isti mah nasrnule na ovo mjesto, rezervirano za impulzivne, često baš prvoloptaške stvari. Ni jedna, ipak, nije bila očekivana „Pula“, mada nešto od raja koji zaziva ima u obje. Ona koja je otpala zove se „Dan kad sam ostao sam“ i pripovijeda priču sličnu poznatoj „Pale sam na svijetu“, iako sam uvijek bio sklon vjerovati da se radi jednostavno o nekom nasumičnom danu u kišnoj mediteranskoj zimi u malom gradu. Gradu u kakvom sam i sam odrastao, u kakve također zalaze zime. Ikonički Francijev pogrebni marš odavno je u mojoj glavi postao interni džingl za grad, i u tome naravno nisam sam.