Srpske patriote tj. nacionalisti su živi dokaz da je pojam kognitivne disonance - bezvrijedan. I to se najbolje može vidjeti na primjeru genocida u Srebrenici. Svaki pošteni srpski patriota tvrdiće da se u Srebrenici nije desio genocid, ignorišući tako sedam presuda suda u Hagu i 13 presuda Suda BiH. Priznaće da se desio „teški zločin“, „masakr“, „ratni zločin“ ili kako to oni već znaju da umotaju. Ako se zločin desio, kako kod da ga nazovemo, a skoro niko od Srba to ne poriče, onda bi Srbi trebali da se ponašaju u skladu sa tim stavovima i da to ponašanje prate adekvatne emocije. Jednostavno rečeno, Srbi bi trebali da se stide tog zločina, da osude počinioce tog zločina, a da sve to prate emocije stida i tuge. Da li je baš tako? Nije. Da li je Srbe stid zbog zločina u Srebrenici? Oni kažu da jeste, samo to pokazuju na čudan način. Podsjetiću na stihove koje često možemo čuti na masovnim okupljanjima Srba praćenima obilnim jelom i pićem.

Hoće li treća Plenkovićeva vlada mijenjati ideološko ozračje i krenuti sasvim u desno? To je za mnoge od nas glavno pitanje koje postavljamo posljednjih mjesec dana. Vratiti Hrvatsku na „tvorničke postavke“, osobito s početka devedesetih, ali i kroz cijelo Tuđmanovo desetljeće, značilo bi ponovno oživjeti doba besprizornog kršenja ljudskih prava, revizije hrvatske povijesti u kulturi i obrazovanju, poticanja mega-nacionalizma i šovinizma, ugrožavanja pripadnika nacionalnih manjina, posebno Srba, ali po potrebi i drugih, i doslovce fizičke nesigurnosti za one koji su drugačiji ili su izražavali oprečne stavove od ideoloških bojovnika. „Domoljublje je posljednje utočište hulja“ - još je u 18. stoljeću izrekao engleski književnik Samuel Johnson i ta je njegova izreka bezbroj puta ponavljana u različitim okolnostima. Domoljublje se u loša vremena može jako dobro unovčiti, zato ga je u nedostatku autentičnog oduševljenja pametno i fingirati.

Godine 1995. izbjegnut je čeoni sudar između istorije i dosadne sadašnjosti. Ljeto se bilo razvuklo, prosječna temperatura bila je uobičajeno visoka, ljudi su iz očaja posezali za špricerom i lubenicama. Na festivalu u Budvi iznijeta je barska stolica na koju je sjeo manje poznati pjevač Željko Samardžić i osvojio srca publike hitom „Sipajte mi još jedan viski“. Ničeg istorijskog nije bilo u toj 1995. godini, muškarci bi samo odmahnuli glavom i rekli, peder! - zatim bi prebacili na dnevnik RTCG koji je nudio razne oblike političkog usavršavanja. Trebalo je usavršiti stav da je Crna Gora zemlja u miru i čistog obraza. Naravno, neki su crnogorski sinovi silovali i palili stotinjak kilometara dalje, ali ta se istina nije mogla probiti do sadašnjosti i stvarnosti. Ta istina nije bila dovoljno istorijska da bi postala politička.

O pobačaju možete misliti što god želite, sasvim nebitno, imate puno pravo i slobodu svoj stav o pobačaju prakticirati u svom životu. Ono što je porazna činjenica je da se svodeći pobačaj na ideološko pitanje ženama diljem Europe uskraćuje zdravstvena skrb. Svaka žena ima pravo odlučiti želi li, kada i kako iznijeti trudnoću. Naše nije da o tome moraliziramo već da ženama osiguramo adekvatnu zdravstvenu skrb, što uključuje i dostupan pobačaj na zahtjev. Unatoč tome što znamo da zabrana pobačaja ne sprječava pobačaj već ga čini nesigurnim, rizičnim, pa i po život opasnim za žene, u Europi čak 20 milijuna žena nema pristup sigurnom i legalnom pobačaju. No, inicijativa “My voice my choice” želi to promijeniti. Kolokvijalno mogle bismo govoriti o Fondu solidarnosti za ostvarenje reproduktivnih prava i skrbi za sve žene u EU.

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.

Elem, predsjednik Privremenog organa Grada Beograda, Aleksandar Šapić, najavio je nedavno da će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci Josipa Broza Tita premjeste iz Kuće cvijeća u Kumrovec. Da ga citiramo: „Pokrenuću inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cveća bude mesto gde će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije“. Od kud toliki animozitet prema čovjeku koji je umro 1980. godine? Odgovor je jednostavan, ne plaše se oni mrtvog Tita, već simbolike koju on predstavlja. Tito je jedan od rijetkih državnika za kojim su građani istinski i iskreno plakali, nakon njegove smrti. Jedini način da danas zaplaču za nekim političarom jeste suzavac, mada ne isključujem ni suze radosnice. Zbog toga je Tito opasan i zato ga treba ukloniti, ne samo iz Beograda, već iz istorije ovih prostora i sjećanja naših ljudi.

Normalno da se zgražamo nad velikim slučajevima seksualnog uznemiravanja poput onog koji je recentno prsnuo poput guze u koju ste uvalili laksativ nakon višednevnog zatvora. Što nam drugo preostaje? Na svakodnevna seksualna uznemiravanja više ni ne trepćemo, ne znamo ženu koja nije doživjela seksualno uznemiravanje pa eto, normalno, ostajemo u šoku i nevjerici kad prsne veliki slučaj. Normalno da ćete zbog toga što niste spremni prijaviti nasilje biti osuđivani i da će svekolika javnost tvrditi da nema druge opcije ako žrtve ne prijave iako se seksualno uznemiravanje može goniti po službenoj dužnosti. Ma tko normalan zna zakone zemlje u kojoj živi ili provjeri kako to ide sa seksualnim uznemiravanjem prije prozivki žrtava. Niste raspoložene ni za trpljenje seksualnog nasilja, ali žene ste pa tko vas pita.

Realizaciju egzekucije sa Vučićevim potpisom započeli su pripadnici nacionalističke nevladine organizacije Naši i nečega što se ispod grafita kojim najavljuje ubistvo potpisuje sa “Srpska Vojvodina”. Ta je banda ispisivala grafit “Dinko Šakiću za večni dom si spreman” i sprečavala prijatelje i komšiluk da ga uklone. Podivljali čopor pravovernih naprednjaka, kukavica u nameri da se dodvore predsedniku, nadmetao se u vređanju, angažovane su skupine podmlatka koje blokiraju Filozofski fakultet, zahtevajući Gruhonjićevo udaljavanje iz nastave, organizovani su skupovi podrške akademske i demokratske javnosti. Jeste, reagovala je policija, došlo par policajaca na Fakultet i konstatovalo da tu za njih nema posla. Tužilaštvo je ćutalo, Filozofski fakultet ostao je zakatančen za profesore, osoblje i studente.

Onda je krenula potraga za pločama, koja se polako pretvorila u ovisnost. Naravno, kod mene nije bilo takve prodavnice i onda si primoran da se dovijaš na razne načine, a to u praksi znači, prvo rodbina, onda prijatelji i na kraju internet. Ipak, kada krenete da kupujete polovne ploče, dođete do nekih veoma zanimljivih društvenih fenomena. Kada želite da kupite ploču onlajn u BiH, skoncentrišite se na gradove i mjesta koja tokom rata nikada nisu „oslobađana“ od strane neke vojske. To ne znači da ti gradovi nisu stradali tokom rata, već da ih stanovnici nisu napuštali. Gdje su ostali ljudi, ostale su i ploče. Često mi se desi da kada kupim ploču dobijem na njoj ime vlasnika te ploče ili tekst sa posvetom. Ima tu na omotima Sanja, Dragana, Franja, Edina i mnogih drugih imena, ali meni je najdraža ploča sa jednim pečatom.

Zato mi je jasno da i sam u ovim mojim odmaklim godinama naprosto ne razumijem što se događa. Možda ova mladež sluti potpuni kraj onog što je bilo, sumrak jednog sklopa vrijednosti, jednog svijeta, pa brine samo o svome Sada, jer njihov život jeste sada, dešava se sada, pa je njima svijet ono što je svijet u njihovim očima, vrijednosti su ono što su njihove vrijednosti, a to je u njihovim telefonima, nije u davnim vremenima i temeljnim pitanjima bez trajnog odgovora, mladima nije do truda tamo gdje bitka ne može biti dobivena, a nije ni u budućnosti, koja je uvijek bila i sve je više neizvjesna. Možda bih im to i rekao, ali mislim da me oni ne bi čuli, a nisu ni ovdje, nego su tamo, zauzeti su onim što im se dešava na malom ekranu njihove najdraže sprave, ne brinu puno o onome što ih okružuje, sve dok to jednom i do njih ne dođe.