Na nečemu tranziciono opskurnog imena, gdje partijskim linijama zaposleni direktori telekoma i ostalih državnih firmi ispijaju koktele sa šatro „najljućim“ neprijateljima, i nešto mrse o kulturi, - a stvar se zove, pazi sad, Cinelink Drama Telecom Srbija Showcase - prikazani su inserti iz nezavršenog filma Radoša Bajića. Hayat i Klix su odmah nadigli halabuku oko toga da je na SFF-u „promovisan film s četnicima kao pozitivcima“. Digla se medijska i društvenomrežna kuka i motika na Festival, a jedna od najglasnijih – ujedno i najbesmislenijih – bila je ona sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić rođ. Londrc koja je odmah krenula u zahtjev za utvrđivanje odgovornosti i ostavke odgovornih lica za skandal. Ta persona se, inače, služi najcrnjim populističkim trikovima za očuvanje svoje popularnosti.

Previše sam dragocjenog vremena u životu potrošila nastojeći objasniti problem rodno uvjetovanog nasilja. Problem muškog nasilja nad ženama opetovano ističući da muško nasilje nad ženama nije pitanje biologije, muške “naravi” i muškaraca kao takvih već onih struktura koje pretpostavljaju mušku dominaciju. Adresiram i seciram patrijarhat, ne muškarce. Bavim se rodno uvjetovanim nasiljem nad ženama i to je pozicija iz koje polazim, što uvijek i naglašavam zbog čega jasno i odvajam obiteljsko nasilje od rodno uvjetovanog nasilja nad ženama koje može biti obiteljsko, ali može se događati i u sasvim drugim sferama od one obiteljske, kao što obiteljsko nasilje nije nužno nasilje nad ženama. Čitajući komentare nakon još jednog svirepog femicida, odustajem i poručujem - odjebite!

Negdje odmah poslije rata, u redakciji magazina Dani pojavio se tip visok skoro dva metra, ogromnih očiju, ušiju i stopala. Govorio je arhaično, sporo, oblim rečenicama koje su odavale znanje i iskustvo, a ja nikada u životu nisam sreo nikog takvog. Dubokog glasa, kotrljao je riječi kao da šalje kuglu u čunjeve i ja sam ga zavolio. Imao je svoj stol pored mene i gledali smo jedan drugog, isprva s priličnim podozrenjem. Ja sam pisao pomalo nervozno, istrganog ritma, brzo pa sporo, moje rečenice su bile špicaste, trudio sam se naći što precizniji izraz. On je pleo neku svoju priču. Poput Nikole Jokića koji izluđuje NBA zvijezde sporošću i naizgled jeftinim trikova, on je vezao svoje tekstove – reportaže i filmsku kritiku, uglavnom – mekoćom, stilom koji je u nas najbolje i najpametnije razvio slavni Zuko Džumhur.

Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pružao preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i sad. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Ševkija Isanović. Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih. Ševkija je bio vlasnik kavane „Sirano“, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. „Sirano“ je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obaviješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio „Hvar“ (kod Božane) ili „Lovac“.

Konglomerat ekstremne desnice, ultrakonzervativaca i religijskih fundamentalista godinama pažljivo na strahu i neznanju diže moralnu paniku oko pitanja seksualnosti i roda te demonizira LGBTIQ* osobe i zajednicu. Ista ekipa koja je digla hajku u slučaju posvajanja djece iz Konga, pod krinkom brige i zaštite djece, ekipa je koja uslijed još jednog skandala seksualnog zlostavljanja djece u Crkvi u najboljem slučaju šuti, a u najgorem će raskrinkavanje zlostavljanja pripisati orkestriranim napadima i pokušajima rušenja Crkve, pritom će gaziti zlostavljane. Takvi će bez ikakve brige za zlostavljanu djecu tvrditi da je laž kada se prijavljuju zlostavljanja od prije pet, deset ili 20 godina. Pravit će se da ne znaju kako žrtvama zbog proživljene traume trebaju godine i godine da se suoče s onim što im se dogodilo i progovore.

Vladajući su pred koji mjesec već počeli s predizbornom kampanjom pa su skoro svi oni koji rade u državnim i javnim službama dobro razumjeli da je došao trenutak (stari Grci bi rekli: kairos) koji neće dugo trajati i u kojem treba izboriti veće plaće. Vlast je sklona poklanjanju kako bi prigodno postajala bolja nego što je, s nadom da će dobiti dodatne glasove na izborima, a različiti sindikati znaju da je ovo - sad ili nikad. Poslije izbora, završili oni ovako ili onako, nitko neće krenuti sa čašćenjem. Zasluženo ili nezasluženo, pojedini sindikati postavljaju i ponajviše zahtjeve, a Vlada će ih teško moći odbiti. U višestoljetnoj tradiciji, to je valjda u našem mentalitetu, Hrvatska je često mjesto začudnog socijalnog mira. Uz svu veliku samohvalu predsjednika Vlade, povećane plaće u posljednjih godinu i pol dana nisu mogle inflaciju sustići, nego su realno pale.

Marlene Dietrich! Gledao sam lustere, inkrustacije, zidove, stolice, pozornicu, u sebi nabrajao: "Ich bin die fesche Lola, Where Have All the Flowers Gone, Allein in einer grossen Stadt, Falling in Love Again, Lili Marleen ..." Nekad davno Marlene Ditrich je bila velika zvijezda. Zvijezde scene i ekrana vole ili ne vole jer se sviđaju ili ne sviđaju publici; Marlene Dietrich je bila i jedno i drugo, omiljena i omrznuta. Neosporno je bila poznata, čak popularna, skandalozna i slavna, ali i politički opredijeljena, jer joj je scena bila život i na sceni je živjela svoj život, što je također određivalo odnos publike prema njoj. U toku Drugog svjetskog rata posvuda, pa i na sceni postade vidljiva borba načela svjetla i tame, dobra i zla. Sve je tih godina bilo jasno podijeljeno. Najprije su se sučelile ideje, političke i moralne, a s njima i različite ideje svijeta.

Balkan je zapušten svijet, mi nemamo ozbiljnih nosača zvuka svoje baštine jer je naša kultura održavanja - slaba. Međutim, na toj si kaseti mogao čuti sve: ako ti se slušalo. Taj harmonikaš je imao lijevu ruku Jovice Petkovića, a desnu - Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ne uvijek jednako dobro snimljen, ali – virtuoz, bez ikakve sumnje. Saksofonist. Klarinetist. Funky jazz pundit. Priču o njemu, Ferusu, već si čuo: znalo se za saksofonista Roma koji je svirao po sarajevskim svadbama, zbog kojeg se “gore” u brdu ostajalo po tri dana. The King. Jer, samo „Crnac“ može imati tu titulu. Mi “Bijeli” - možemo samo do “doktora”. I pravo je tako. Ferus je bio Maceo Parker našeg svijeta, koji je rasvjetljavao put. U njegovom sviranju si mogao čuti većinu onih naslaga vremena koje se stapaju u jedan zvuk, sve te valere, kola na koja se igra, balade uz koje se tuguje.

Naš strah nije problem pretjerivanja i preosjetljivosti, već je problem društva koje nije pokazalo volju da ovaj svijet učini sigurnim za djevojčice, djevojke i žene. Nesigurnog društva kojeg sukreiramo svaki put kada na seksualno uznemiravanje u javnom prostoru reagiramo porugom, negiranjem ili omalovažavanjem takvog nasilja. Svaki put kada kažemo da žene pretjeruju ili da izazivaju. Naš strah, nelagoda i sram posljedica su ugroze naših integriteta, naše sigurnosti i opravdan strah od nasilja. Društvena osviještenost je ključna i cilj je nove kampanje „Što nosim u torbi?“ inicijative Razotkrijmo skriveno nasilje. Ovdje se vraćamo na sadržaj naših torbi. Na suzavce, velike svežnjeve ključeva, noževe, skalpele, boksere, pa čak i alat koji grčevito stišćemo među prstima svaki put kada se u javnom prostoru osjetimo uplašeno zbog mogućeg nasilja.

Na muzičkoj mapi Jugoslavije slovila je za grad najradikalnijeg zvuka. Kolijevku punka, najzapadniju poštu, preko koje se u pastirski rock i šlagere uvukao crv sumnje. Pošast brzine, disonance. Moguće je, doduše, i da je to donekle posljedica poslovično katastrofalne slovenske pop-muzike. A cjepidlake bi mogle tvrditi da je ono zaista radikalno ionako stizalo s periferije: preko Berlina u rudarska okna Trbovlja, s čekićima i zupčanicima Laibacha. Ipak, punk se Jugoslavijom pouzdano proširio odande, a u vinil je, čini mi se, prvi put na našem području usječen upravo ovom pjesmom, kao B-stranom singl-ploče. Godina je 1978., minute okruglo dvije. „Lublana je bulana“, u tvrdoj ljubljanščini, donosi sve što bi vizitkarta ozbiljnog grada, iščeprkana iz stražnjeg džepa rajsferšlusima prošivenih traperica, trebala.