Svatko tko je savladao osnove iz područja borbe protiv nasilja nad ženama zna da su već prijetnje zabrinjavajuć indikator budućeg počinjenja nasilja, a kamoli višestruka djela nasilja, koje uključuju prijetnje i zarobljavanje. Tko iole educiran u ovom području može pomisliti da bi zabrana prilaska na 50 metara bila ozbiljna prepreka u ovakvom, s obzirom na prijašnje ponašanje, ne tako neočekivanom napadu. Ni jedna više. Kako da ne, ta ni ne brojimo više. Epidemija nasilja nad ženama ne jenjava, a fatalni ishodi ove godine ukazuju na zabrinjavajuće trendove brutalizacije nasilja. Ma koliko dobar dio slučajeva fatalnih ishoda i femicida bilo moguće spriječiti, čudimo se i sablažnjavamo dok se uvjeravamo da nismo mogli znati jer bio je dobar susjed, nije se moglo spriječiti. A znamo da jeste - zatvaranjem nasilnika.

Neće tako Hrvati na ulice niti ove jeseni. Ali su ove jeseni stvari opasnije i više zabrinjavajuće. Ne bi se mogle riješiti pa ni osjetnije ublažiti niti prosvjedima. Mnoge već hvataju strahovi od jeseni i od zime. I sad, dok još traje vrelo ljeto, u ovoj bogom danoj suši, strepimo od požara. Ove je godine dosad bilo 71 posto požara više nego u cijeloj 2021. godini i poginulo je 26 ljudi. Vatra je neobuzdanija, nije samo kod nas nego svugdje, najviše na jugu Europe. Ali, u Britaniji je bilo 42 stupnja! Hrvatska ima šest kanadera, ali trenutačno su samo tri osposobljena. Sad kad je najpotrebnije, samo 50 posto protupožarne flote. Radnici bježe na bolovanje pa rade u inozemstvu. Izvjesni Zdravko Klanac, šef uprave Zrakoplovno-tehničkog centra koji održava kanadere, kaže da je on odgovoran, ali nije kriv(!). Nikad nitko nizašto nije kriv.

I dan danas kad čujete ime Milena Jesenská o njoj se govori kao o Kafkinoj prijateljici, a ta žena je prije svega bila velika književnica, novinarka, prevoditeljica, jedna od najvažnijih osobnosti na literarnoj sceni Čehoslovačke za vrijeme tzv. Prve Republike, između dvaju svjetskih ratova i naposljetku antifašistkinja. Bila je aktivna u Antifašističkom pokretu, sudjelovala u izdavanju ilegalnog časopisa. Spašavala je živote češkim vojnicima i desetinama njemačkih i austrijskih Židova od progona nacista, pomagala im u bijegu u emigraciju kao i češkim vojnicima. Uhapsio ju je Gestapo, najprije je odvode u drezdenski zatvor, a kasnije u koncentracijski logor gdje 1944. godine umire. Pola stoljeća kasnije, u travnju 1995. jeruzalemski Memorijalni muzej za židovske žrtve holokausta Yad Vashem dodjeljuje Jesenskoj odlikovanje Pravednik među narodima..

Smrću velikog novinara Vladimira Matijanića ostali smo bez razornog glasa protiv nepravde, borca za koga smo znali da će umjesto nas i s guštom odraditi svaki prljavi posao. Ovo "prljavi" znači da je uključivao obračun sa šljamom, a ne da je bio nemoralan; naprotiv, bio je iznimno častan. Vlado je društvu radio ogromnu uslugu; bio je novinar-mašina za mljevenje uglednih hulja. Dragocjen arhiv njegovog Facebook profila najbolje svjedoči o čemu se tu radi. Bila je to, ukratko, retorika otpora. Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.

Mržnja prema Hrvatima kojom isijavaju pojedini novinari i analitičari tolika je da bi trebala zabrinuti i samog Željka Komšića jer u nedostatku drugih i drugačijih Hrvata mogla bi se jednom obiti i njemu o glavu. Doduše, on ju je generirao pa se nema što čuditi. Sam je doveo do toga da pripadnici jednog naroda ne mogu shvatiti da u okviru drugog naroda ima svakakvih ljudskih jedinki koje se među sobom razlikuju po većini karakteristika izuzev te jedne koju nitko ponaosob nije birao. Komšić je više od HDZ-a zadnjih godina dao doprinos tome da se sve BH Hrvate naprosto smatra ustašama što sigurno zasmijava one kojima sve to ide u korist – HDZ-u koji se ne mora previše truditi oko mobilizacije birača i sestrinskoj joj mladomuslimanskoj SDA koja ne mora blatiti Hrvate kada to za njen račun čini jedan Hrvat.

njima noć sve crnja sve crnja oni su tihi glasovi sjene što u strahu promiču kroz šume magle uske staze tvrde ceste pod nogama tihi im koraci iza žice dočekuju ih psi puške graničnici ispred njih mrtvozornici za njima policajci ljuti seljaci uvrijeđeni fašisti oni su došljaci nasilnici ilegalni useljenici oni su kuga što svijetom mili teret i sebi i drugima oni su sada izgubljeni bacili pregledaju ih popisuju u privremeni smještaj zatvaraju od kada su krenuli nisu više ljudi (grube duše ne osjećaju da su u svakom stradalniku svi stradalnici) mnogi od prognanih izbjeglih protjeranih tek mrtvi će biti mirni spokojni sigurni tek kao neznani grobovi više neće biti uznemiravani vrijeđani proganjani oni su nezvani gost koji su od očaja bježali a zbog svoje nade umrli ...

I dok nestrpljivo pratim svaku vijest iz Lovrana, mahnito tražim intervjue s predavačima na malim i nezavisnim portalima (jer se u mainstream medijima nitko nije dosjetio intervjuirati ove u teološkim krugovima poprilično poznate osobe), nailazim na vijest o jednoj pastorici i njenoj haljini. Naime, Melanie Ivančević, pastorica Evangeličke crkve u Rijeci drznula se staviti rever i odjenuti haljinu koja ne pokriva koljena. Internet gori, osude i proklinjanja pljušte, a rever i haljina jedne pastorica postaju dva od četiri jahača apokalipse. Žena ima rever. I koljena! Sablazan! Dežurni dušobrižnici proklinju, cijeli skup se demonizira uz vrlo bahate tvrdnje kako na tom skupu Boga nema. To radi ista ona ekipa koja drugog osudi prije nego trepne, koja je kadra baciti kamen i tražiti cara da se Boga razapne. Ne bi Boga prepoznali ni da na Boga stanu.

U Jugoslaviji se velikosrpski nacionalizam očitovao tako što je odricao drugim nacijama pravo na emancipaciju, a potom i na političko konstituisanje: Hrvati su bili „pokatoličeni Srbi“, Crnogorci su ništa drugo nego „odrođeni Srbi“ i u najnovije vreme „milogorci“, muslimani, a kasnije Bošnjaci su „izdali veru svojih predaka“ jer su „poturčeni Srbi“, Makedonci su „vardarski Srbi“ koji su sa svojih prezimena izrbisali „ić“ i dodali „ski“ ... Svi oni zajedno su, dakle, Srbi koji su izdali svoj Pijemont, svoju maticu i majčicu – Srbiju. Srbin je, dakako, bio i knez Lazar koji je posthumno avanzovao i postao „car“, iako su šanse da je taj srpski velikaš imao nacionalnu svest, naravno, nikakve, jer nacija u današnjem shvatanju te reči - nije postojala. Nacija je, naime, politički konstrukt iz 19. veka. Srpska nacija je, dakle, takođe politički konstrukt, kao i sve ostale nacije na ovome svetu.

Prošlo je 25 godina, kroz maglu se naziru scene studijskog obračuna Vojislava Šešelja i prvog Barbalićevog zastupnika Nikole Barovića, naslovnice sa fotografijom Barovića koga je pretukao Šešeljev telohranitelj, Šešelj koji urla pokazujući putovnicu Darija Barbalića i preti da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”. Slike demonstracija prijatelja Ivana Barbalića, građana Zemuna, protiv uskrsnuća fašizma. Hrvatska država nije se javno oglašavala o ovom slučaju, valjda je bilo značajnijih problema između dve države. Možda su njihovi zvaničnici u četiri oka razgovarali o sudbini jednog zemunskog bankarskog službenika kome su oteli stan. Šta li je (ili, šta bi) predsednik Srbije rekao sagovorniku iz Hrvatske. Šta će reći nakon što je njegova fotografija sa razbojnicima u Barbalićevoj Ulici Radiča Petrovića obišla Balkan.

Nismo otvoreni razgovarati i educirati mlade o ljudskoj seksualnosti, ali smo itekako otvoreni slušati i zanimati se za to tko koga, kada i gdje. Kada bismo se odlučili otvoreno razgovarati o ljudskoj seksualnosti i detabuizirati istu, vjerujem i da bismo bili manje fiksirani na sam čin seksa i manje skloni fetišizaciji istog. Kada bismo uveli sveobuhvatno seksualno obrazovanje u škole, sigurna sam da bismo se uspješnije borili i protiv homofobije i protiv seksualnog nasilja. Da bi bilo više poštivanja privatnosti, manje ljigavaca s duboko problematičnim pa i kriminalnim ponašanjima prema ženama, djevojkama i djevojčicama. Da bismo suzbijali stigmatizaciju seksualnosti osoba s invaliditetom, stigmatizaciju seksualnosti uopće. Sigurna sam i da bi bilo manje virenja u tuđe krevete, a više kvalitetnog seksa.