Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima. Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“ razumije približno 17 milijuna ljudi.

Riječi, odnosno pjesmu je napisala jedna djevojčica. Zvala se Ana Bešenić (1952.-2012.). Imala je petnaest godina kada je napisala „Suzu za zagorske brege“. Napisala je ovu nježnu pjesmu baš za Krapinski festival i imala sreće da je Zvonko Špišić pjesmu s pažnjom pročitao i uglazbio. Ana Bešenić se i kasnije bavila književnošću, iza nje je ostala jedna zbirka pjesama pod naslovom ove njene najpoznatije pjesme i jedan roman, pod naslovom „Jagma“, a o okrutnoj i razbojničkoj nacionalizaciji zadruga. Ne znam je li imala velikih ambicija u književnosti, ali znam da joj se dogodilo ono što je ponekad pogubno po mlade nadarene ljude: napisala je ovu pjesmu kada je još je bila dijete, i odmah uradila svoje najbolje. Sama sebi postala konkurent. Ono što je tako rano napisala više nije dostigla.

Često zamišljam atelje u kojem je radio Pablo Picasso, u vrijeme Drugog svjetskog rata, u Parizu, koji je tada bio pod njemačkom okupacijom. Opisao ga je Ernst Jünger, njemački vojni kapetan na zadatku u Parizu i pisac, koji je Picassu došao u osoban, privatni posjet, kao kolegi umjetniku. To je poznata bilješka iz Jüngerovih dnevnika, mislim iz 1942. godine, kasnije objavljenih pod nazivom „Vrtovi i ulice“. Vrata je piscu čije je djelo poštovao, otvorio, kako kaže u tom dnevničkom zapisu, mali čovjek u jednostavnom radnom mantilu, Picasso osobno. I dodaje dalje – „opet sam imao utisak da vidim čarobnjaka, utisak koji je tada bio pojačan šiljatim zelenim šeširićem“. Do tog se ateljea dolazilo uskim, zavojitim stepeništem od kamena i hrastovine, slijedeći putokaz s maloga papirića zalijepljenog na zidu, na kojemu je olovkom napisano stajalo: Ovamo.

Pritisnut neslobodom u kojoj živim, i po mojim mjerilima, ranim gubitkom prijatelja, pomislio sam da nema boljeg mjesta za sakriti se od svijeta, nego otići tamo gdje se već sve dogodilo!? I gdje izgleda da se više ne može dogoditi ništa. Utvaram si i to da ako dođe kraj civilizacije, jedno od posljednjih mjesta na kojem će se to dogoditi, biće Lastovo. Jer, što je ovdašnja najveća blagodat, tu se baš civilizacija, nasreću, nije nešto pretrgla da uvede svoja pravila. Otok živi svoj unutarnji mir. Većina ljudi se poznaje, a i mi koji se tu pojavimo više od jedanput već polako ulazimo u dnevnu rutinu. Svi se, uglavnom, međusobno pozdravljaju, ali nema pretjeranih ćakula kao u većini dalmatinskih mjesta uz obalu. Kao da svako ima svoj zaseban svijet – a sigurno i ima, jer ovakva mjesta, sasvim sigurno pospješuju maštu.

Zapaljeni Beograd i pobunjena unutrašnjost Srbije, koji su ustali zbog razotkrivanja laži državnog vrha, opasno ugroženi virusom covid-19, nemaju vremena za podsećanje na srebrenički genocid u kojem su finansijski i moralno učestvovali i čije su kreatore i realizatore plaćali iz državnog proračuna. Prošlo je četvrt veka od srebreničkog genocida; u Srbiji, državi saučesnici, milioni saučesnika ćute, retki časni ljudi se oglašavaju, kao da donkihotovski brinu o savesti neizlečivo bolesnog društva i dolazećih generacija za koje, možda, ima šanse. Odlaze put Srebrenice, da se poklone žrtvama, pripadnice i pripadnici nevladinih organizacija. Pored puta, iz dvorišta nekih uzoritih srpskih domaćina, čuće neljudske krike narodnjaka i zaurlavanje poznatog stiha “Ubićemo, zaklaćemo, ko sa nama neće!”. Iz dvorišta će da kulja dim - komšije Bošnjaka, tradicionalno neljudski, slave Dan sećanja na žrtve genocida, okrećući prasiće na ražnjevima.

Razloge sloma SDP-a treba dakle detektirati od početka, još od velike agitacije „na terenu“ dvoje sadašnjih potpredsjednika stranke, Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, da pobijedi upravo Bernardić. Oni i njihova ekipa glavni su krivci jer su kasnije sprječavali Bernardićevu smjenu, iako se jako brzo vidjelo da SDP nepovratno pada i da se bez osjetno boljeg vodstva neće moći dobiti parlamentarni izbori. Vrhunski fizičar i odličan bloger, Antonio Šiber, rekao mi je duhovito u jednom intervjuu prije dvije godine kako je Bernardića „politički dadaist“, misleći da se ne zna što on uopće zastupa. No, pustimo sad Bernardića koji će se zasigurno snaći na nekoj manje zahtjevnoj poziciji u budućnosti, možda u Saboru ili u svojoj struci kao fizičar ili nekom drugom poslu. Što će biti sa SDP-om, kakvu će politiku promovirati i tko će ga voditi?

Sanjao sam: ….. „Serbian lives matter“, da se kod nas, ovdje, danas, čuje, viče kao što u Sjedinjenim Državama odjekuje, te se po ulicama izvikuje, na plakatima ispisuje ono što njih, tamo, tišti, naime – „Black lives matter“ (crnački=afroamerički životi „vrijede, važni su, bitni“, jednako kao i oni prevladavajuće bijele („kavkaske“) rase u SAD-u. Ali, kome su kod nas važni srpski životi, da možda ne onima koji u svojoj poluobrazovanosti mogu samo citirati jedan stih A.G. Matoša: „I dok je srca, bit će i Kroacije“ (završni stih pjesme „Pri svetom kralju“ iz 1910. godine)? Sanjao sam, ali budan, u maniri jednog King Martin Luthera, Jr. (1929.-1968.) da ćemo jednog dana živjeti u naciji u kojoj se nikoga neće procjenjivati po njegovoj vjeroispovijesti, nego po kakvoći njegove osobnosti!

Mogućnost da u 21. stoljeću u Hrvatskoj političar izjavio ovakvo nešto, simptom je potpunog mračnjaštva i moralnog idiotluka. Ne sumnjam da ćemo idućih dana slušati i žalopojke ove trojke o neshvaćenosti. Kad god prijeđu granice strpljenja i nalete na minu, to društvo „kaptolibana“ kmeči o totalitarnom duhu ljevičara i pseudoliberala te tvrdi „da se oni samo zalažu za zaštitu života, pomoć i podršku trudnim ženama u nevolji“ ili za neki drugi pozitivni cilj, dok im je ostalo „izvađeno iz konteksta“. Na njihovu nesreću, cijeli je njihov kontekst dostupan na internetu. To nisu ljudi nemirne savjesti, već prodavači svjetonazorske boze, koji su u stanju prijeći svaku crtu moralne dopustivosti kako bi opstali u borbi za resurse. Ideja da se silovanim ženama zabrani pobačaj ili upliće u život je naprosto zlostavljačka i nema nikakve veze sa sentimentom prema vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama.

Priča o predstojećim srbijanskim izborima seže u blisku prošlost i uspon Slobodana Miloševića na krilima velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma, ali da izbegnemo predugu ekspoziciju. Držimo se, dakle, zanata: Sergej Trifunović pevao je u utorak 16. juna, u kafani, sa sve eminentnim kandidatima sa svoje liste (Pokret slobodnih građana) četničku naricaljku “Nad Kraljevom živa vatra seva”. Društvo mu je pravila i građanka Turajlić Slobodanka, univerzitetska profesorka građanskog političkog usmerenja, koja nije imala ništa protiv repertoara, dapače, podelila je sa gledaocima (klip je Trifunović okačio o svoj tviter nalog, pa ga ubrzo skinuo) detalj sa porodičnog stabla: “Meni je stric bio kod Draže”. Inače, zapovednik četničkih koljača u Srbiji Dragoljub Mihailović više nije ratni zločinac, smatra se neosuđivanim, jer, po slovu presude o rehabilitaciji, nije imao pravično suđenje.

Malo tko danas vjeruje u neovisnost policije, DORH-a i sudstva u Hrvatskoj. No, uhićenja zbog afere Vjetroelektrane po svemu sudeći su krenula zbog provaljene istrage, dakle, prisilno preuranjeno i u ovom predizbornom trenutku sigurno ne odgovaraju HDZ-u. Tu je u igri iznimno skupa i dugo pripremana investicija, a istragom o korupciji obuhvaćeni su ljudi iz visokog drugog reda političke elite, znači, i sam vrh je tu negdje blizu. Pritom Andrej Plenković, upitan je li bila loša odluka da se Josipa Rimac imenuje državnom tajnicom u Ministarstvu uprave nakon njene ranije afere s kućom, bizarno komentira da ovo što se sada događa, koliko on vidi, nema veze s Ministarstvom uprave! Ona je to radila u fušu, dodali bismo mi. Kao da ovo što izlazi na vidjelo nije izravno povezano s njezinim korištenjem političkog položaja i utjecaja. Da nije bila tako visoko pozicionirana, logično bi i njezina mogućnost utjecaja bila manja.