Zna se tko je desno i radikalno desno i tko je najdomoljubnija, najhrvatskija, a i inače, potpuno bezgrešna stranka koja nema nikakve veze ni s korupcijom, ni s gospodarskom pljačkom, ni s katastrofalnim pravosuđem, ni s ratnim zločinima, ni s ekonomskom devastacijom, ni sa šovinizmom i mržnjom, ni s istjerivanjem vragova. Plenkovićev HDZ se svakog jutra iznova rađa, nema ništa s HDZ-om, onim jučerašnjim, prekjučerašnjim i onim od prije 20-30 godina. Ako neka stranka ima desne ili radikalno desne stavove kao što ih imaju članovi i birači HDZ-a, onda je to samo diverzija protiv HDZ-a kad se i takve stranke i pojedinci natječu na izborima, jer oduzimaju dio glasova HDZ-u. Oduvijek je u HDZ-u ta ista, jako prizemna, priglupa retorika koja računa na isto takvu publiku kojoj se obraća. Ne misli Plenković tako kao što govori, ali svejedno govori, a njegovi kao papige moraju ponavljati.

Nadmetanje u pokazivanju mišica na relaciji Pantovčak - Markov trg u narodu poznato kao tvrda kohabitacija ne prestaje zabavljati javnost i grupirati nas u navijačke skupine. Ovaj put povod je bio izbor nove predsjednice ili novog predsjednika Vrhovnog suda. Cijela situacija krenula je iz pokušaja Zorana Milanovića da svoje mišice pokaže većima nego što realno jesu. Andrej Plenković nikako ne može podnijeti bubrenje mišice svojih oponenata i suvereno pokazuje na svoju, najveću, naravno. Short story short, Zlata Đurđević nije se javila na javni poziv, a predsjednik ju je kandidirao pozivajući se na izvornu ustavnu ovlast. Premijer je rekao da Zlata Đurđević neće biti predsjednica Vrhovnog suda. Rasprava u javnosti svela se na to je li se Zlata Đurđević kompromitirala time što se nije prijavila na javni natječaj, a pristala je biti predsjednikova kandidatkinja.

Kritizirati može i treba sve i svakoga, ali i predsjednik Republike nije bog i batina u Hrvatskoj. Ako je i neposredno izabran nije iznad svih pa da ima pravo ukaljati koga god. Nalaže i politička kultura da se bezrazložno ne udara slabije od sebe, odnosno one koji imaju osjetno manji javni utjecaj, a zapravo su svi slabiji od njega, pa i ministri i saborski zastupnici. Ako se predsjednik Republike, a onda i predsjednik Sabora i premijer, služe i krajnje vulgarnim govorom, kakav je onda to primjer za sve druge? Govor psovke i uvreda kao poželjan za sve nas? Milorad Pupovac nije zaslužio da ga predsjednik Republike nazove „prljavim“, da ga ničim dokazano optužuje za „čaršijski lopovluk“ te da ga omalovažava, govoreći da mu je cijeli politički život bezvrijedan. Posebno su skandalozne poruke koje je Milorad Pupovac jučer pokazao u kojima ga Milanović naziva „bijednikom“.

Slike sa sarajevskog groblja Vlakovo, dronom, najviše liče na epilog neke bitke u pustinji. Nove, svježe iskopane humke, u žutoj, svjetlijoj nijansi ilovače, iznova podsjećaju u kakvoj zemlji živite. Novine su pune čitulja, uvečer u snovima, promiču poznata lica kojih više nema. Kao da je opet rat. Statistika, kao i obično, ne govori previše, ali visok stepen smrtnosti u odnosu na broj oboljelih, govori da smo u društvu smrti, više nego inače. I više nego drugi. Ali, to je naša karma, već odavno. Dosad, naša je najveća sreća bila da se znamo zafrkavati. Sa svim i svačim. Sa sirotinjom, s nacionalnim interesom, sa bruto društvenim proizvodom, sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem („njih dvojica, ja i babo sami“), i s hiljadama drugih stvari. No, ovaj put, a općenito zadnjih nekoliko godina, jednostavno je – otanjilo. Ubilo nas je.

Ima već godinu dana kako je budućnost odgođena, ili bolje reći ukinuta, na neodređeno vrijeme. Primijetio sam da su neki ljudi zbog toga krenuli odmotavati vrijeme unatrag i, više nego je uobičajeno, prekopavati po uspomenama živeći na taj način u prošlosti. Ljudi smo i imamo potrebu, osim kroz prostor, kretati se i kroz vrijeme. Ukoliko nas se ukopa u sadašnjost i ukine budućnost kao opcija, tada ćemo posezati za prošlim vremenom i nanovo proživljavati stvari koje smo već proživjeli. Postoje i oni ljudi koji su u ovom suludom vremenu u želji da se ne zaustavljaju uobrazili da se kreću ka budućnosti, ali sve što postiži jeste da proizvode nepodnošljivu dozu sadašnjosti koje se rješavaju pokušavajući uvjeriti druge da se barem za njih vrijeme još uvijek kreće onako kako je to činilo oduvijek – naprijed. Pokušavamo, recimo to tako, sačuvati zdrav razum živeći u iluziji.

Jasno je da je sve to jedna farsa, ali većina pristaje igrati u toj farsi, jer iznalaze u njoj određenih koristi, zbog čega su uvjerili sebe da je sve to istina, gurnuvši onaj element farse brzim potezom stražnje noge pod tepih. Tako se svijet među sobom sporazumijeva na osnovu prešutno i dogovorno prihvaćenih laži, koje se uzimaju i tumače kao istine. Bez obzira na to što ljudi koji nisu završili naročito visoke škole običavaju govoriti kako „novine pišu same laži“, pismeni ljudi sebe smatraju obaviještenima i upućenima upravo polažući svoja najveća uporišta na onome što su pročitali u novinama. Sada više nije stvar niti u tome da novine pišu same laži, jer se je u međuvremenu i to zaboravilo, a sve kako bi se ugodilo čovjekovoj taštini, takozvanom „egu nacije“, o kojemu je svojevremeno pisao James Joyce, ustanovivši kako tako nešto također postoji.

Tradicionalni osmomartovski noćni marš prošle se godine održao netom prije uvođenja lockdowna, pardon my english, društvostaja. Korona je bila prisutna u Hrvatskoj, a glasno bubnjanje i snažno skandiranje nisu je spriječili da prožme atmosferu. Sjećam se, koračale smo odlučno i zajedno ulicama Zagreba, a neizvjesnost nas je pratila u sjeni kolone. Malo smo ipak mogle znati da ćemo upravo na prošlogodišnjem noćnom maršu izmijeniti zadnje zagrljaje i poljupce sa svim onim dragim ljudima koje rado srećemo prije nego će nas korona zarobiti u novonormalnoj svakodnevnici lišenoj fizičkog pa i socijalnog kontakta. Godinu dana kasnije, ususret Osmom martu, postaje jasno. Noćnog marša ove godine biti neće. Sa zdravljem se odgovorni ljudi ne kockaju pa su tako „faktivke“, koje organiziraju noćne marševe, odlučile da ove godine neće predvoditi kolonu od nekoliko tisuća ljudi.

U svakom slučaju - među nama, zvuči bizarno - ako ne i potpuno kretenoidno: general-pukovnika sa, pretpostavimo, elementarnom bezbednosnom kulturom, i visokorangiranog obaveštajca CIA-e, poput preljubnika, u švalerskom gnezdu nadomak Beograda, snimaju, poput paparaca, obaveštajci Vojske Srbije. U primopredaji robe i novca, kao “na gomili”, da 'prostite. Kakva je to roba koju CIA (a i ta se kuća na Balkanu žešće izblamirala) kupuje na Ibarskoj magistrali od jednog potpredsednika srbijanske Vlade; šta je to što nije moglo da se reši u Ambasadi, ili sedištu Đinđićevog kabineta u Nemanjinoj 11. Perišić je za Haški tribunal nevin, ali za vojsku i državu za koje je zapovedao ubicama - kriv je. Špijunirao. Pritom još i za Amerikance. A bio je i u DOS-u kojeg radikali i naprednjaci nikad nisu mogli da podnesu. Nije heroj, jest da je ubijao Hrvate u Zadru, Bošnjake u Mostaru, efikasno, artiljerijom. Al' sve je pokvario.

Živimo u društvu u kojem je tabu razgovarati o seksualnosti iako seks na svakom koraku, iskače i s reklame za paštetu. Djeca nam odrastaju izložena hiperseksualizaciji kao pogonskom gorivu potrošačkog društva i seksualnom nasilju. Informacije ne dobivaju uvijek od roditelja, a ne dobivaju ih ni u školi. Logično, okreću se internetu koji je “pun informacija o tome koje su poze u seksu najbolje, kako urediti muf, te koje hrane podižu libido”. Ni jedna od tih informacija nije važna za njihovo razumijevanje vlastite seksualnosti i seksualnosti kao takve uopće. Bojimo se da će nam djeca biti “nemoralna”, bojimo se seksualizacije djece, a prepuštamo ih sadržajima koji ih uče da je seks stvar mehaničke radnje, a ne odnosa. Seksualnost je izrazito važan dio naših identiteta i izrazito važna komponentna naših odnosa i moramo je prestati svoditi na seks ili sa seksom poistovjećivati.

Način na koji je u službenoj javnosti komentirana smrt Miroslava Tuđmana moguće je interpretirati kao simptom konačnog trijumfa njegovog dvadeset i jednu godinu mrtvog oca, ali i čitave dinastije. Cjelokupna javnost unisono je hvalospjevima ispratila Miroslava Tuđmana, kojeg se, podsjećamo, općenito smatra organizatorom tajnih službi nove države. Na stranu to što običaj da predsjednikov sin vodi tajne službe postoji uglavnom u diktatorskim režimima – primjerice, u Sadamovom Iraku tamošnji se Miroslav zvao Kusej Husein - Tuđman mlađi bio je autokratova desna ruka, ključna karika sistema i čovjek koji je nadzirao prljave zadatke. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini primao je sve izvještaje HVO-ove službe SIS, koju je vodio današnji "povjesničar" Ivo Lučić. Miroslav je bio detaljno informiran o Dretelju, Ahmićima i drugim zločinima, o konclogorima i zločinima Herceg-Bosne. Bio je uključen u prikrivanje zločina u Paulin Dvoru.