BURE BARUTA
BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

Toma, otpadnik zlatnog srca

ritn by: Ahmed Burić | 05.01.2022.
BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca
Kad bi postojao neki precizan algoritamski mjerač ko je temama svojih pjesama utro put narodnjacima i tako postao najutjecajniji pjevač najrasprostranjenijeg žanra u bivšoj Jugoslaviji, odgovor bi bio – Toma Zdravković. Sva ta bol za Cigankom, sve te tužne noći, sva ta doticanja dna života, i svi ti različiti svetovi – sve je to u kafanu, a onda u dušu našeg čovjeka donio Toma Zdravković. I zato je priča o njemu toliko intrigantna. On kao da je bio podsvijest te zemlje koja se zvala SFR Jugoslavija. Biće da je nepouzdani pripovjedački subjekt kolektivnog nesvjesnog volio o sebi misliti kao o boemu, nesretnom u ljubavi, kockaru i pijanici, podjednako omiljenom u svim segmentima društva. Otpadniku zlatnog srca i nikotinom i alkoholom nagriženog glasa koji je opjevavao (uglavnom zlu) sudbinu.

Dugo, možda i predugo ovaj što ovo piše izbjegavao je pogledati film „Toma“. Djelo oko kojeg se u prošloj godini diglo najviše medijske pompe, i oko kojeg su baš svi iznijeli svoje mišljenje. Pravo mi budi, nisam filmski kritičar, pa ne moram pratiti recentnu produkciju i očitovati se o njoj. A zamislite, recimo, te muke. Nekada davno, nećete vjerovati, postojali su ljudi koji su živjeli i radili, pravili svoje karijere pišući isključivo o domaćem filmu. Produkcija od oko pedesetak dugometražnih filmova godišnje im je to omogućavala: nisu morali, ako nisu htjeli, gledati ništa drugo, a najbolji od njih nisu trebali ni paziti da se zbog svog britkog pera i oštrog jezika ne zamjere moćnim ljudima iz te – danas je previše reći „industrije“ – kulturne grane koja je na Balkanu tako usko, i tako beznadežno povezana s politikom. Doduše, na Balkanu je sve povezano s politikom, pa ni film (nije bio) izuzet od toga.

TOMA: Hoće li nadolazeća serija popuniti one praznine koje je film ostavio?

Jedno takvo vrijeme, pređašnje, prikazuje film „Toma“. To je biopic, i biće da je to prvi razlog izbjegavanja. Toma Zdravković je bio muzičar u čiju muziku smo „ušli“ i mi djeca iz srednjeg staleža urbanih jugoslovenskih cjelina. Unatoč raznim otporima – od roditelja, preko školske sredine, pa i medija, koji su u dobroj mjeri forsirali elitnu kulturu – bilo je čari u prisluškivanju kafanskih napjeva u kojima pomalo šansonjerski, sanjarski glas pjeva o tome kako treba zatvoriti sve kafane da se njegova duša smiri. Ili kako je prokleta nedjelja kad je ona otišla. 

Kad bi postojao neki precizan algoritamski mjerač ko je temama svojih pjesama utro put narodnjacima i tako postao najutjecajniji pjevač najrasprostranjenijeg žanra u bivšoj Jugoslaviji, odgovor bi bio – Toma Zdravković. Sva ta bol za Cigankom, sve te tužne noći, sva ta doticanja dna života, i svi ti različiti svetovi sve je to u kafanu, a onda u dušu našeg čovjeka donio Toma Zdravković

I zato je priča o njemu toliko intrigantna. On kao da je bio podsvijest te zemlje koja se zvala SFR Jugoslavija. Biće da je nepouzdani pripovjedački subjekt kolektivnog nesvjesnog volio o sebi misliti kao o boemu, nesretnom u ljubavi, kockaru i pijanici, podjednako omiljenom u svim segmentima društva. Otpadniku zlatnog srca i nikotinom i alkoholom nagriženog glasa koji je opjevavao (uglavnom zlu) sudbinu. Uostalom, nije li posljednji stih refrena pjesme urađene specijalno za film (a njezin tekst je izdiktirao Tomin prijatelj i suvremenik Dragan Predrag Živković - Tozovac), 'ej sudbino moja prokleta

Jer, u narodnim pjesmama postoje klišeji, i što ih se više držite, šanse za uspjeh su vam (bile) veće. Tako je, barem, bilo nekad. Škola, posao, stan, fiat 1300, deset dana na moru, pozlaćen sat za penziju. Izvjestan život, put od rođenja do smrti utabanom trasom bratstva i jedinstva, te mantre koja će se razbiti u paramparčad. Poput čaša koje su se lomile u kafanama gdje su se pjevale njegove pjesme. 

Nema narod veze

Zato je možda i najjača replika u cijelom filmu ona u kojoj Toma, kojeg igra Milan Marić, svom prijatelju doktoru Hadžipopoviću (Petar Benčina), na velegradsku opasku s visoka „vi i vaša narodna muzika“, odgovara – „nema narod veze s tim, to su moje pesme“. Samo iz te tačke mogu se početi nabrajati sve mane ove romansirane biografije, ali to bi bilo neumjesno. I skorojevićki. Toma Zdravković je bio generacija roditelja nas rođenih u šezdesetima, i možda je pokušaj razumijevanja njihovih zabluda išao i tim putem: nikada nisam tako razmišljao, ali činjenica da je Toma rođen šest mjeseci poslije mog oca, a da je umro upravo toliko prije njega, u jesen 1991. godine, donekle omogućava duboko privatan ton ovoga teksta. Dosta onoga što se zamjera filmu, po društvenim mrežama i u razgovorima, proizlazi upravo iz toga što ne vidimo „svog“ Tomu, onakvog kakvog su ga zamišljale generacije Jugoslavena, a ne onoga koji je prikazan u filmu.

Opet taj subjektivni doživljaj, učitavanje sudbine cijelog jednog prostora putem života jednog jedinog čovjeka. Opet taj neizbježni epski kod. 

Toma
„Toma“ je dobar film, i nema razloga da ga se i ne nastavi (FOTO: Toma)

Zato, i nije bitno što u određenim scenama Toma, u kostimu s perikom izgleda kao Peter Murphy iz Bauhausa, ili to što bosanski naglasak Tamare Dragićević (koja velemajstorski igra lik Silvane Armenulić, pjevačice koja je otkrila Zdravkovića, a stradala je na vrhuncu karijere u saobraćajnoj nesreći) – nije najbolji. Niti to da Toma Ismetu Alajbegoviću Šerbi pokazuje foršpil koji ovaj kao „ne konta“ iz prve, ni da Lepa Lukić nije tako osiona kao što je pokazuje film, niti što se granica fikcije pomjera u nemotivisanu, isforsiranu metaforu cigančice s buketom bijelih ruža, koja treba biti ispunjenje snova o sretnoj ljubavi inače nesretnog pjesnika. Sve to staje u tih, ipak pomalo predugih 140 minuta, u kojima se priča neka priča o svima nama. I u kojima je Aco Pejović fascinantno, do oživljavanja, skinuo tu boju Tominog glasa. 

Balkanska pravila

Ili o Tomi, kako vam drago. Firma koja je radila film, a ona se personalizira u reditelju Draganu Bjelogrliću, majstorski je namirisala šta mora biti hit. Da se ne lažemo, tužna priča o dječaku koji iz sela pored Leskovca kreće na estradni put oko svijeta nigdje nije bitno različita: od Johnnyja Casha, preko Lady Gage, Elvisa ili Bore Spužića Kvake, tu su isti elementi. Teško djetinjstvo, nerazumijevanje sredine, brušenje talenta, izbacivanje u orbitu, i kraj. 

Koji to, zapravo, i nije. Jer je već najavljena serija koja će nastaviti film. U kojoj će, svakako, biti i daljeg ispunjavanja (kafanski, nego kako) želja publike, i biće prikazano to kako je „pravi“ Toma svoje posljednje dane provodio u Sarajevu. Pjevajući, uglavnom, kod svog velikog prijatelja Salke Fejzibegovića, legendarnog Kića, ali i po drugim restoranima. Jer, to jeste bio njegov život. 

Što se političkog „stava“ u filmu tiče, to je možda i najslabiji njegov dio: mogu se kladiti da je jedna od najvećih trauma njegovog reditelja činjenica da je u devedesetim nastupao u filmovima čije su setove defaultno posjećivali osuđivani ratni zločinci. To nikako ne znači da ga treba poistovjetiti s njima: to su bile takve okolnosti, i ako se htjelo raditi, „moralo“ se „držati“ određenih pravila. To što je ovaj film urađen po svim pravilima žanra, možda mu i ne dodaje na vrijednosti, ali red je da se zna. 

„Toma“ je dobar film, i nema razloga da ga se i ne nastavi. Da ne bude kako se samo optužuje, valja ukazati i na jedan mogući pravac razvoja: Silvana Armenulić, pomenuta pjevačica koja otkriva Tomu Zdravkovića je, također idealan model za biopic. Čini se da je njezina životna priča puno više nego Tomina - Jugoslavija. Nakon što će sići s bine 10. oktobra 1976. godine, i ući u Ford Granadu, zajedno sa svojom sestrom Mirjanom Barjaktarević, tada u drugom stanju, otići će u stravičnu nesreću. I potom u legendu. S refrenom koji postaje apsolutni hommage toj domovini. Nekad sam bila ja, sretna i voljena. Baš kao Jugoslavija, zar ne? 

Priča života

E, sad, nakon svega u ovome tekstu, da se distanciramo i od licemjerja sredine, valja se i „odati“. Moj „privatni“ Toma, zapravo i nije bio moj. Pripadao je mom prijatelju F., kojeg smo od milja zvali Hadžo. Bio je član naše, pankerske raje, ali je u jednom trenutku, uz starijeg brata koji je već bio verzirana kafanska prilika, „upao“ u narodnjake i počeo slušati Tomu Zdravkovića. Našao sam se u pomalo neugodnoj situaciji: s jedne strane je stajala nepokolebljivost stava da sve što je dotad postojalo treba prezirati. A narodnjake – pogotovo. S druge strane bila je i ostala ljubav prema prijatelju, pa nije bilo druge nego i sam poslušati te pjesme, koje su se učile brže od svake lekcije svakog gimnazijskog predmeta. Jednom, kad mi je otpjevao pjesmu „Šta je to u meni“, isprva sam ga pokušao ismijati, a onda shvatio da ispadam budala. Toma Zdravković je ispisao i otpjevao šansonu arsenovskog tipa, i zauvijek naučio mladog, nadobudnog cinika da za umjetnika nije važno kojim se žanrom bavi, ako zna ispričati priču svog, i naših života. 

Sve ostalo su tlapnje onih koji to ne umiju. F. je prije dvije godine zauvijek otišao, u Tominim godinama, i ja više nikada nisam pustio nijednu njegovu pjesmu. Jesenas, bio sam u Leskovcu, na književnom festivalu Think Tank Town, i film je igrao u lokalnom bioskopu . Domaćini su bili toliko susretljivi da mi nije ni palo na pamet da zatražim da idem gledati film. Fotografirao sam se ispred spomenika Tomi, kojem svi zamjeraju sličnu stvar kao i filmu. Da ne liči na „pravog“ Tomu. 

To da „jedini“ Toma ne postoji shvatio sam puno ranije, čuvši Kemala Montena i Šabana Bajramovića kako pjevaju njegove pjesme. Jer, Toma je u život interpretatora zakoračio sa pjesmama jednog velikog pjevača koji nije s Balkana, i koji, naizgled, nema veze sa ovdašnjim dertom i osmijehom na ivici plača. Riječ je o Enricu Maciasu, alžirsko-francuskom pjevaču, koji shodno činjenici da životi negdje tamo traju duže, još uvijek pjeva svoje pjesme, s godinom rođenja 1938., istom onom u kojoj su se rodili Toma Zdravković i moj otac. 

Prvi Tomin singl, sadrži četiri pjesme: jedan prepjev Neila Sedake, dva Enrica Maciasa, i jednu autorsku – „Što te večeras nema“. I tu Toma postaje umjetnik. Kantautor. To se u filmu ne vidi. Možda je i bolje tako. Jer, svako od nas ima pravo na svog privatnog „Tomu“. Na njegovom ponajboljem albumu „Dva smo sveta različita“, 1982. godine, Toma će ponoviti „Ženu prijatelja mog“ i tako trajno ostati vezan za Maciasa. I za nas koji vjerujemo da su sve stvari u ovom tužnom kosmosu neraskidivo povezane. 

Najlepši dan, ostaće siv… 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

    05.08.2022.

    Jerko Bakotin

    UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

  2. PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

    23.07.2022.

    Marko Tomaš

    PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

  3. PREDRAG FINCI: Bjegunci

    20.07.2022.

    Predrag Finci

    PREDRAG FINCI: Bjegunci

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije