Ne iz cipela, nego iz radnoga i foteljskoga utočišta na javu me istjerao „Naputak Ministarstva kulture Zagrepčanima“ (Jutarnji list, 20. svibnja). Budući da nije 1. april, nego 20., u nevjerici sam čitao kako se dekorativna laž hrvatske kulture (načeta, ali neshvaćena, još od 1919. godine, u Krležinoj –„Hrvatskoj književnoj laži“) sada obistinjuje, otjelotvoruje, čak s Visokog mjesta kao što je Ministarstvo kulture. U tome se „Naputku“ građanima savjetuje da „dimnjake koje popravljaju mogu samo maskirati da izgledaju kao prije potresa!!!???? Agram kao „prijestolnica“ Hrvatske, kako mu tepamo, do sada je već bio neko K&K selo, ali zar je normalno da sada postane još i Potemkinovo selo??? Svima je poznata priča o ruskom generalfeldmaršalu G. A. Potemkinu (1739.-1791.) sposobnom političaru, diplomati i nadasve vojniku.

Šta bi još mogao biti motiv za „božje pastire“ da toliko uporno insistiraju na širenju korone među svojim stadom, sem što imaju ovozemaljskih finansijskih problema zbog proglašenog vanrednog stanja, policijskog sata, zdravorazumskih zdravstvenih mera i tome slično? Zašto, pobogu, oni pričešćuju „vernike“ iz iste kašičice, kada je jasno da su i neki visokopozicionirani crkveni ljudi preminuli nakon što su, uprkos upozorenjima, organizovali verske obrede? Da li možda zbog toga što su im na stend-baju krštenja, venčanja, slave, sahrane („uzemljenja“, u popovskom žargonu...)? Ili žele da poverujemo kako im je stvarno stalo do vernika, od kojih minimum trećina živi na ili ispod granice siromaštva, dok parking ispred zgrade Patrijaršije u vreme sednica crkvene vlade izgleda kao da je vlasnik Ferarija organizovao neku žurku? Ali, zašto bi ikada bilo drukčije nego što je sada?

Trebalo bi lutati šumama, slaviti proljeće. Umjesto toga, mi smo u zamci. Preostaje nam sanjati, zamišljati, nadati se. Strepim da to uistinu ne postane naša zbilja – to – život između četiri zida, pred zaslonom kompjutera, život bez življenja, bez radosti interakcije … Pu, pu, pu, bježite sada od nas nemani! Pu, pu, pu, pljuckam na to poput bubuljičavca posred srednjoškolskog igrališta, nemoćno, ljutito, otresito, rezignirano, kategorično, dramatično, neuvjerljivo … tjerajući sebe u to da vjerujem kako je moguć povratak na staro, možda već sutra, i u toj prostodušnoj želji, moguće, prolazit će moji dani, život će se preliti u tu skromnu čašicu čežnje koja govori poput glasa nepoznatog spasitelja kakav se pojavljuje u snu, da je sve moguće, da smo na korak, dva od izbavljenja, da doći će brzo kraj i ovoj noćnoj mori, kao što je jednom ipak došao i svima onima prije nas.

Ne bih se želio hvaliti, ali ne mogu drugačije nego da objavim vlastitu neuklopljenost u ovu dobronamjernu složenost. Naime, moja je malenkost već dvadesetak godina u svojevrsnoj samo-voljnoj-izolaciji i ne treba me nitko na nju primoravati, (kad ionako nemam nikakvih medicinskih indicija za takvo nešto!). Od mladosti sam se želio okućiti, odomaćiti se, steći za svoj posao miran kutak u obiteljskom domu, drugujući s knjigama koje su mi predočavale sve što je „vani“ (a što mi nije trebalo), dok televizija nije ustostručila nepotrebnost izlazaka/putovanja/skitanja itd. Dakako, desetljećima ostajem doma, jer je to sukladno mojem karakteru, jer još od Horacija Flaka i njegove odbojnosti prema svjetini („profanum vulgus“, preko genijalnog Blaisea Pascala od kojeg sam naučio „da sva nesreća ljudi proizlazi samo iz jednoga, to jest iz toga što ne znaju ostati u miru, u sobi“...

Sve da je i Krizni stožer prije mjesec dana govorio drugačije o nošenju maski, efekt bi danas bio isti, jer u tom trenu u apotekama već tjednima nije bilo nijedne kirurške maske. Nekoliko stotina zaraženih kasnije, članovi Kriznog stožera i Vlade počeli su najavljivati sve strože discipliniranje stanovništva kako bi se usporila epidemija, ali i sami npr. nositi maske u javnim nastupima. Hrvatska pošta i neki trgovci zabranili su ulaz kupcima i korisnicima bez maske. Mediji ovo nisu popratili burnim pljeskom – što su trebali – nego infantilnim cijepanjem dlake oko toga kada je Krizni stožer bio u pravu i tko je više u pravu, Krizni stožer ili Lidl i Hrvatska pošta. Je li ministar dobro činio kada je ljude odvraćao od nabavke maski, ili sada, kad skupa s članovima stožera i drugim dužnosnicima rijetko nastupa gologlav? Tako smo, ukratko, došli dotle da u 21. stoljeću odrasli ljudi troše enormno vrijeme na besmislenu raspravu o maskama.

Koliko god opasna ili bezopasna epidemija bila, mi se ne smijemo izlagati jer nema zdravstvenog sistema koji to može izdržati. Negdje je procurila vijest da Klinički centar Sarajevo ima samo 63 respiratora, a ako dođe stani-pani, baš bi bilo zanimljivo vidjeti kome bi spasili život? Ko je tih 63 veličanstvenih, ako se desi da se cijela nacija ovdje razboli? Dobro, Bakir Izetbegović i žena mu Sebija, oni sigurno moraju dobiti zaštitu, nikako nema opcije po kojoj se njima ona crijeva ne zaguraju u usta. Dalje? Da se mene pita, Halid Kenjac, pardon Genjac, generalni sekretar SDA, bi sigurno ušao među finaliste? Kad je već svugdje ušao, ne bi mu trebalo uskratiti da preživi i ovaj krug. Šta mislite, ko bi još tu mogao „bljesnuti“, u zadnjem krugu reality showa „Znameniti Bošnjaci protiv Covida-19“? Emir Hadžihafizbegović je, svakako, lord, njemu ga mogu dati Englezi. Predsjednik vlade Federacija BiH Fadil Novalić mi, nekako, ne ulijeva povjerenje, nekako mislim da njemu „Gospođa“ nikako ne bi priuštila pirenje. A i on je toliko rumen, da mu virus ne može ništa.

Političar bi bio ništa bez podrške svojih glasača i sljedbenika. Glasači političara čine moćnim, utjecajnim, oni ga svojom podrškom dovode na vlast, svojim napuštanjem s vlasti skidaju. Zato su glasači i sami odgovorni za politiku koja je na vlasti. Oni svojim glasom podržavaju dobra djela, jednako kao što svojim glasom odobravaju i nemoralna djela svojih političkih predstavnika. Političari na vlasti zaista predstavljaju one koji su ih izabrali. Upravo zato se kaže da "svatko ima vlast kakvu zaslužuje". Pritom bi bilo pretjerano reći da je politika naša sudbina. Sudbina je kozmička, tajnovita, nedokučiva sila. Politika je naš proizvod, mi u njoj učestvujemo, mi je stvaramo, mi biramo. Izbor nas čini odgovornim. A to nekima nikako nije po volji, a ima ih kojima to još nije ni jasno. „Glasaj za mene, to si ti“, kaže političar. Nikada to ne može biti točno. Kada osoba promisli i barem malo razmisli o političkim manipulacijama i demagogiji političara brzo shvati da ne postoji njena stranka, ne postoji njen političar.

Cijeloga života György Konrád pisao je i razmišljao o nemanima totalitarizma. Kao jedanaestogodišnji dječak, Mađar židovskoga porijekla, iskusio je patnje života pod fašizmom, Drugoga svjetskoga rata, progona i istrebljenja Židova. Imao je sreće, preživio je, ali ostatak svoga života posvetio je borbi za iskupljenje komadića ljudskoga dostojanstva nebrojeno mnogo onih koji su stradali, i dakako, ne samo Židova, pod teškom, sumanutom, neshvatljivom nepravdom, pod nečovječnom čizmom njemačkog Nacionalsocijalističkog pokreta, fašističkih ideja koje su se protegnule Europom, tada u strašnome požaru i smrti, u paklu bezumlja. Dakako da su Konráda, preminulog u Mađarskoj u jesen 2019., brinuli novoprobuđeni ideali etničkih čistoća i čišćenja, koje ponovo izdižu populističke politike. Današnje je desne europske vlasti okarakterizirao kao bezidejne i beskrupulozne, koje se, u skladu sa svojim vrijednostima, „trude pod kontrolu staviti svaku javnu kritičku misao“.

Hrvatska država bol izazvanu kidnapiranjem iz vlastitog doma, višestrukim silovanjem, premlaćivanjem, spajanjem na struju i prženjem, zastrašivanjem nožem i pištoljem, prisiljavanjem da plešete, skidanjem do gola i drugim ponižavanjem cijeni između 476 i 746 kuna po danu. U dvije presude stalo je sve što treba znati o današnjoj Republici Hrvatskoj. S obzirom da su ovakvi slučajevi dio sustavne prakse, kako možemo okarakterizirati takvu državu? Kao temeljenu na nepravdi, laži i preziru spram građana i vlastitih osnivačkih akta te nasilju. Tko, odnosno koja organizacija je utemeljila ovu državu i institucionalizirala praksu nasilja, nepravde i laži? Hrvatska demokratska zajednica, koja je devedesetih godina - piše profesor Pravnog fakulteta Dario Čepo u nedavno objavljenom radu - dizajnirala sve institucije u ovoj zemlji prema vlastitim potrebama, pri čemu je naročito podjarmila pravosuđe.

Neugasiva je težnja velikosrpskog nacionalizma i poslednjih se dana ukazuje u Bosni i Hercegovini kao pretnja odcepljenjem srpskog entiteta te države, po cenu sukoba kakav je bio na delu od 1992. do 1996. godine, sa svim prepoznatljivim pojavnim oblicima, od kojih je najznačajnija podrška zvaničnog Beograda. Naravno da sve podseća na početak ratova u bivšoj Jugoslaviji, na balvan revoluciju, tenkovsku odbranu mira do vukovarskih temelja, crnogorsku ofanzivu na Dubrovnik, masakr u Bijeljini, opsadu Sarajeva, logore za Bošnjake, genocid u Istočnoj Bosni, državne masakre civila na Kosovu ... Nema kraja, velikosrpski nacionalizam ima terorističko svojstvo - ne prekida se, jer se ciljevi nikad ne mogu ostvariti. Ni angažmanom bombaša-samoubica. I neće valjda neko ponoviti pitanja ko će da ratuje, s kim i za šta.