Krasno su mnogi sprašili tzv. debatu stoljeća između filozofa Slavoja Žižeka i psihologa Jordana Petersona pod naslovom „Sreća: Kapitalizam vs. Marksizam“. Potpuno razumljivo: kad se jedna intelektualna rasprava najavi i naplati kao da je riječ o ultimate fight spektaklu, publika s pravom očekuje kraj u kojem barem jedan sudionik s pozornice odlazi obliven krvlju i nastavlja karijeru pišući memoare, umjesto idiličnog prizora suparnika jednako osvježenih vodicom San Pellegrino. Osim elitizma, nema razloga da se ovo ne smatra važnim događajem u povijesti razmjene ideja u medijskom prostoru. Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da situaciju iskoristi i zato je to skandal. Pritom uopće nije bitno je li odustao od marksizma, nego je li odustao od toga da brani znanje pred svime što Peterson predstavlja – neznanje koje se uspješno probija kroz internetske kanale.

Stiže Prvi maj. Biće, kažu kišovit, baš kako je bilo u jednom od onih dana, zadnje sedmice aprila, za koje ne znaš da li su uopće trebali svanuti: uveliko je proljeće, stigle su i visoke temperature, a onda je počela sitna kiša, s kapima koje se poput suza slijevaju niz još gole grane. Kiša kao da nikada neće prestati. Možda nikada i nije bilo bolje, ali je bilo drukčije. Recimo, odmah po završetku rata, kad smo mislili da je Zlo konačno pobijeđeno, i da se ide prema svijetloj budućnosti. Ili barem prema iskupljenju, o kojem je još 1996. godine u Tuzli pjevala nasmijana Sheryl Crow. Došla je u bazu Eagle, sa tadašnjom prvom damom Hillary Clinton i njenom kćerkom Chelsea, otpjevati par songova momcima koje je zapalo da zapadnu u zabačeni, mračni kutak svijeta. Zauvijek obilježena tim svojim putovanjem napisat će pjesmu „Redemption Day“.

“STIGLA IH BOŽIJA KAZNA! Francuzi pre šest meseci okačili zastavu lažne države Kosovo u katedrali Notr Dam, SADA JE UNIŠTAVA VATRENA STIHIJA!”, vrištao je ushićeno Vučićev tabloidiotoid Informer u ponedeljak na svom portalu, dok su planetom Zemljom tekli potoci suza zbog užasnih fotografija koje su prikazivale kako vatra guta jedan od simbola evropske kulture, civilizacijske baštine. Potom su, nakon što je Vučić uputio izraze sućuti Francuskoj, brže-bolje uklonili narečenu vest o božjoj kazni. I deo “naroda” je klicao na društvenim mrežama u slavu vatre koja guta taj “katolički” Notr Dam, uz “humane opaske” neka malo vide “kako je nama bilo dok su goreli srpski manastiri na Kosovu…” Sada bi se neko neupućen u poslednjih 30 i kusur godina srbijanske istorije zapitao kako je moguće da se bilo ko raduje vatrenoj stihiji koja guta Notr Dam pred očima sveta?

Žao mi je, uistinu, što sam bio potpuno ravnodušan spram vijesti o klincima koji su prosvjedovali kako bi javnosti, a pogotovu uglednoj, vladajućoj bratiji obratili pažnju na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ja se nikada pa ni u mladenačkom zanosu ne bih zamarao time. Mene što se tiče dovoljno je ujutro pročitati vijesti da poželite uzeti krunicu i počnete molitvu za što brži i katastrofalniji učinak klimatskih promjena. Čovječanstvo bolje nije ni zaslužilo. Puno sam puta to pomislio – čovjek je na putu u pakao, ali na njemu je i zaslužio biti. Jedina šteta je što ćemo sa sobom, jer mi smo vlasnici budućnosti i vezali smo sudbinu cijelog planeta uz našu, povući sve što se kreće i diše pa i ono naizgled neživo. Bit će to smrt u mukama. Drugačiju čovjek ne zna prirediti. Umrijet ćemo kao elegantni trkač kojemu su vezali noge i već ga time ubili jer su mu oduzeli slobodu. VEZALI I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Ne opraštaj nam Bože!

Možda ništa slikovitije ne prikazuje Srbiju danas od obeležavanja godišnjice početka intervencije NATO-a. Poraženi i poniženi građani dobili su još jednu redovnu porciju naizgled lekovite autoviktimizacije, epskog suprotstavljanja brojčano i tehnički superiornom neprijatelju, licemerne mitologije u kojoj zločin postaje herojsko delo, a saučesnici, milioni njih, drogirano uživaju u nacionalističkom transu. Malo nevinosti Srba, malo vređanja tuđih žrtava i sejanja mržnje koja lekovito anestezira: u državnom profašističkom dnevniku Politika pišu „Sirene za vazdušnu opasnost, prvi put u Evropi posle Drugog svetskog rata, oglasile su se u tadašnjoj SR Jugoslaviji 24. marta 1999.“. "Zaboravili" su da je takva sirena u Hrvatskoj i BiH, od 1991. četiri godine bila zvučni background realizacije srpskih hegemonističkih planova.

Ima i takvih - ljudi od krvi i mesa, bez maske, u ovoj našoj povijesti. Ovoga časa sjećam se dvojice koji su nama ovdje važni, a povezani su s veljačom, mjesecom koji je iza nas. Danila Kiša su se mnogi sjetili, njegov rođendan padao je 22. veljače. U uhu mi je ostala zvoniti, nakon svih pročitanih riječi i rečenica, jedna sintagma koju je u jednom intervjuu, govoreći o Kišu, naveo pisac Božo Koprivica - „On je bolovao od polarne usamljenosti.“ Moguće je da je nju također osjećao i Predrag Matvejević. Njega ovdje više i ne spominju, to je neka nepravednost koju je nemoguće ispraviti, kao što je nemoguće proširiti sužene, na binarne oznake i opozicije, usredotočene umove. Postoje neki ljudi koji nakon što umru – njihova smrt zazvoni i napravi tišinu u prostoru. Sve ljudsko meškoljenje, i ono prijatno, izgubi na smislu.

Nijedan Hrvat, nijedna hrvatska porodica, prognani devedesetih, nisu se vratili u Vojvodinu ni nakon svrgavanja Miloševića. Skupština Vojvodine donela je deklaraciju kojom poziva sve Hrvate koji su napustili Vojvodinu “usled političkih, ekonomskih i etničkih razloga” da se vrate. Izvesno je da ekonomskih razloga nije bilo, a za zločine nad Hrvatima izricane su sramne vremenske, ili čak uslovne kazne. Sa izvesnošću potkrepljenom dokazima, može se konstatovati da je odnos Srbije prema zločinima koje je počinila nad Hrvatima nepromenjen, odnosno da se može svesti na reklamnu krilaticu agencije za posredovanje u prisilnoj zameni imovine Hrvata za imovinu Srba u Hrvatskoj koja se zvala “Juga”, potom “Lasta”: “I selidba sa nama je lakša”. Nema i verovatno neće biti pravde za žrtve u morbidnoj reviziji istorije “nevinosti svih Srba”.

Nakon nedavnoga senzacionalnog uspjeha Sigurnosno-obavještajne agencije, kada je u izravnoj suradnji s tjednikom Nacional otkrila da je dotad neobjavljena fotografija, na kojoj potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić ušmrkava kokain dok mu u krilu sjedi prostitutka, zapravo fotomontaža, te na taj način osujetila podmukli pokušaj kompromitacije i destabilizacije izvršne vlasti, neumorni istražitelji tajne policije ostvarili su još veći podvig: otkrili su da je Deklaracija o Domovinskom ratu, jednoglasno usvojena u Saboru 13. 10. 2000. godine, drska krivotvorina! „Premda smo svi iskusni profesionalci, priznajem da smo i sami ostali zaprepašteni ovim otkrićem“, kaže naš izvor iz vrha SOA-e. Kako je do njega uopće došlo? Prije nekoliko dana, saznajemo, na e-mail adresu Lupige nepoznati je pošiljalac dostavio cjeloviti tekst Deklaracije o Domovinskom ratu, s preporukom da se isti po osam tisuća devetsto šezdeset i sedmi put javno objavi.

Emisija će biti i proći, i njen urednik će u čudnoj šumi medijskog prostora, u potragu za novom “žrtvom”: danas u vašem gradu, sutra već u Novom Sadu, kaže stara cirkuska reklama. Gdje Aleksandar vabi kapitalca koji mu stalno bježi, “silnog i premudrog” Đorđa Balaševića. Pa mu postavlja billboarde ne bi li ga dovabio u emisiju. E, a, Đole, stari lisac, izmiče li izmiče. I meni, starom surom medvjedu iz vrleti na granici s Hercegovinom, bilo bi bolje da sam izbjegao pojaviti se u toj emisiji, ali ne biva. Solidarnost košta. Nakon učestvovanja u svemu tome, ostaje mi ta prokleta mučnina. Pozvan da kažem šta imam reći o konkretnom pitanju kazao sam za Komšića da nije idealan, da nije ni format, ali da u krajnjem nije čovjek mržnje, što njegov protivnik Dragan Čović, uglavnom, jeste. I sve je to skupa ostalo u nekom offu, pokriveno nekim velom za neželjenu mladu.

U SDP-u trenutno postoji samo jedan kadrovski problem veći od Davora Bernardića, predsjednika stranke. Tom problemu ime je Zlatko Komadina i on je (prvi) potpredsjednik stranke, Bernardićeva desna ruka i glavni oslonac, te vječni primorsko-goranski župan. Šezdesetogodišnji Komadina veća je SDP-ova nevolja od Bernardića jer Komadina nije samo kadrovski problem: on je mentalni sklop i uzor političkog djelovanja jednom dijelu SDP-a. Komadina čeka da se okolnosti poslože u skladu s njegovim željama, a u tom čekanju SDP sve dublje tone u nerelevantnost. To čekanje čvor je pod SDP-ovim vratom, čvor koji iz dana u dan sve više bubri i guši mogućnost da socijaldemokrati opet jednom budu ozbiljna snaga i realna prijetnja HDZ-u. Razvezivanje tog čvora jedini je način da se SDP koliko-toliko spasi.