Kad policijski sindikalni šef Dubravko Jagić dođe u studio televizije da raščisti sve te priče oko ranjavanja migranta u Gorskom kotaru, pa incident definira kao „slučajno opaljenje“ i upozori na to da raznesenom ljudskom biću liječnici KBC-a Rijeka spašavaju život o trošku hrvatskih poreznih obveznika, svi se napori uloženi u odbijanje istine rasplinu kao mjehur od sapunice. Budući da je Jagić, dakle, pokušaj ubojstva nevine osobe predstavio kao pojavu vezanu uz državnu dužnost, a ne uz kršenje te dužnosti – nije slučajno koristio imenicu „opaljenje“, umjesto glagola uz koji se veže izvršitelj – a stradalu osobu kao svjesnog ilegalnog korisnika prava na život, lice prve faze fašizma ukazuje se neporecivom jasnoćom. Takav je balast, sjetimo se, za državu predstavljao i Kristijan Vukasović, dijete s tzv. teškoćama u razvoju.

Levijatan, navodni pokret za zaštitu životinja, a ustvari srpski ekstremni desničari, gostujući kod jutjubera Bake Praseta, dobili su potencijalni milionski auditorijum za trovanje duša najmlađih generacija, kojima je Baka Prase medijski autoritet. Svoje vreme su u “prajm tajmu” dobro iskoristili. Tako smo čuli da su levičari ujedno i “autošovinisti”, da iza cele priče oko projekta DW akademije stoje – a šta bi drugo nego – neprijatelji Srba i Srbije, “ljudi koji brane pedofile, manijake, zlostavljače životinja“, „kvislinzi“ koji se „sprdaju s verom“ (naročito ih je, tako ortodoksno ortodoksne, pogodila paralela sa „Tajnom večerom“). Naravno, tvrdili su i da su klipovi prepuni „znakova satanizma“, te da su snimljeni u „nekom rok, đavoljem fazonu“ (sic!). Baka Prase inače promoviše društvene “vrednosti“ u kojima se kurči lovom koju zarađuje zahvaljujući pratiocima, pa tako saznajemo i da vozi „porše“.

Kamo god doputujem, idem vidjeti groblje, ta mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti, običaja i moda, strahova i nada, života i smrti. Na otočkim grobljima ostajem duže nego na plažama, na gradskim grobljima više nego na trgovima. Groblja za kućne ljubimce znaju biti duhovita i dirljiva, groblja za djecu jezivo tužna, a gradska i seoska groblja obično su toliko šarolika da bismo, da ne marimo za dobar ukus, mogli reći da su puna života. Na jednom groblju u Dubici prvi put sam uz grobnice vidjela male ormariće u kojima je hrana: sokovi, keksi, konzerve. Jedenje na pogrebima i pri obilasku grobova drevna je, pretkršćanska tradicija i imaju je ne samo sve slavenske nego i mnoge druge, udaljene kulture. Servirati hranu pokojniku ili je sam na njegovom grobu pojesti način je da se s mrtvim dušama komunicira.

Onaj tko nije iskusio bijedu ne može znati što je to ustvari, ali ja znam što znači pogled čovjeka s bradom i s crnim psom na uzici, koji stoji pred sportskom kladionicom, nadomak crkvi Gospe od Mora. To je pogled čovjeka koji je do jučer, u istom radničkom kombinezonu, sivo plavoj odori s našivenim džepovima na prsima (namijenjenim za sitniji alat ili cigarete ili novčanik s osobnim dokumentima) odlazio na posao, koji je međutim, voljom moćnih i dakako samo prividno nesalomljivih (samo kada bi ljudi to znali, i kada bi to željeli koristiti!) dobio otkaz, koji je sada izgubljen, ne zna što da radi. Njegova mi je izgubljenost poznata, to je onaj nepogrješivo točan, ispravan osjećaj da su sva vrata na koja smo kanili, ili kanimo pokucati, za nas iz nekog razloga zakračunata.

ako joj se vratiš a i dalje ima osmeh iza bora koje liče na valove i valovite uvale u lagunama gde se mreste naši pijani potomci i potomci ulovljenih riba, to je kao pobeći na Maldive koji će uskoro nestati Veliki koralni greben već oplakan od kornjača, dobiti šansu da svedočiš o nestanku mora a onda ga stvoriti iz vode u boci, alhemičar sa srcem veličine bundeve, ona će ti vratiti inteligencijom nimfa i iskustvom panorama četiri stopala u dnu kreveta bićeš ponovo osetljiv na dodir, kao iznenađena površina vagine, osetićeš onu radost kojom se dočekalo dete koje se godinama bezuspešno začinje, ja ću biti poput deteta koje je upravo ušlo u godine od kojih počinje da se seća kost je jača kada ponovo zarasta, a takva će biti naša ljubav

Da je „fenomen Greta“ potaknuo na raščišćavanje epistemičke konfuzije u tom polju i smisla ekoloških rituala u koje smo uvučeni – uključivši obavezu divljenja prema djevojci iz Švedske – danas ne bih bila još više uvjerena u katastrofu. Budući da su se oko Grete Thunberg, koja je u kratkom razdoblju opožarila društvene mreže, dospjela na naslovnicu Timea i postala kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, rasprave u mainstreamu svele na pitanje je li ona božanstvena ili jeziva osoba, nisam čak ni sigurna ni je li ova civilizacija vrijedna spasa. Desničari su, očekivano, zgroženi udarom srednjestrujaških medija na eugeničke ideale novog Reicha; njima je nedopustivo da se simptomi autizma tretiraju kao ozbiljan aktivizam i što osobe s psihičkim tegobama ne držimo u medicinska četiri zida. Izraz „gretenizam“ koji je skovao Nino Raspudić, možda je i svjetski vrhunac tog bolesno malicioznog stava.

Glavna vijest ovih dana glasi ovako: izvjesni Enver Zornić, član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i kadar te stranke raspoređen na mjesto direktora Javnog preduzeća Toplane, osuđeni je ratni zločinac, koji je tokom opsade Sarajeva naređivao likvidacije Srba i Hrvata. Sve u svemu, još jedna mračna storija iz ratne povijesti Sarajeva, dobila je skandalozan epilog i kako god bude završila, na SDP-u i na glavnom gradu BiH, ostat će mrlja koju će biti nemoguće sprati. Kao nekome ko nema nikakvu toleranciju za ratni zločin, i neko ko je naučio da se iza nacionalnih političkih koncepata uvijek krije zlo, uhvatio sam se za glavu pred ovim činjenicama. Kakvi to diletanti sjede u SDP-u i ne provjeravaju biografije kandidata koje postavljaju na čelo javnih institucija? Šta će ova partija učiniti da barem u „javnosti“ (koja je nepostojeća, ali tračevima fingira svoju egzistenciju) ublaži posljedice ovog skandala.

Kad dijete ostane bez roditelja, postoji riječ u jeziku kojom se to iskazuje – siroče, čije je podrijetlo u riječi siromaštvo odnosno samoća. Mnogi slavenski jezici imaju sličnu riječ: na ruskom je cирота́, na poljskom sierota, na češkom sirota. Kad muž ili žena pak dožive smrt partnera, nazivamo ih udovcem odnosno udovicom, a riječi u poljskom, ruskom, talijanskom, engleskom koje to izriču, slične su: wdowa, вдова, vedova, widow. Postoji, međutim, jedan smrtni gubitak koji jezik ne iskazuje jednom riječju. Nema, naime, u nabrojanim jezicima imena za roditelja kojemu umre dijete. Dijete bez roditelja je siroče. Siromašno, samo. A roditelji bez djece? Roditelji bez djece su bivši roditelji. Roditelji koji to više nisu. Roditelji koji su to bili pa prestali biti. Roditelji koji su dali život pa ostali bez tog života. Nema jezik snage da to smjesti u jednu riječ. Nema riječi u koju bi stala sva ta praznina.

Ne sjećam se kada je Sarajevo zadnji put isijavalo ovako pozitivnu i dobru energiju. Razmišljao sam, dok su nas gledali bajstendersi sa zgrade jedne velike medijske kuće (one koja je objavila da se danas ništa ne događa u Sarajevu), kako mi svojim tijelima moramo dokazivati koliko su homofobi i desničari u krivu. A mi smo to dokazali jer su nam mahali i oni koji su zvanično protiv nas. Lijepo je danas bilo biti stanovnikom ovog grada. Kad bih bio melanholičan za jedan trenutak, onda bih se mogao osjetiti kao u pjesmi Lou Reeda „Perfect Day“, ali bolje se osjećati snažno i s vjerom da je moguće napraviti promjene u nečijim glavama. Naša dobrota je jača od vašeg zla. Moje je da ponovim: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“. Uključujući i fašizam koji želi da nas zauvijek vrati u stanje tamnog vilajeta na početku 21. vijeka.

Ljeto u Splitu. Ljudi se žale na gužve, na sudaranje s turistima, na buku i opći kaos, a ja prolazim kroz grad kao da uopće nemam tijelo. Ne sudaram se, ne spotičem se, lebdim na krilima iluzije onih koji su nam došli. Na kraju sezone, kad ti ljudi koje zovemo „turistima“ sa svojim šeširima, sunčanim naočalama, šašavim haljinama i kičastim suvenirima umorni i omamljeni krenu napuštati moj grad, imam potrebu zaustaviti ih, jer njihov odlazak najavljuje i moj povratak u „normalu“. Normala je ono kad si ozbiljan, zabrinut i kad na ulicama nema gužve. Na ulicama tad imamo koliko god hoćeš mjesta za biti komotno tjeskobni. Normala je ono kad nam za sve neće biti krivi turisti nego jugo, bura, kiša i preveliki računi za struju. Zato mi je žao kad svi ti nepoznati uzurpatori naše svakodnevice odu, imam potrebu zaustaviti ih na trenutak, malo se nakloniti i reći: „Hvala vam za ples...“