ŽIVJETI BEZ NACIJE
ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

ritn by: Predrag Finci | 07.02.2020.
ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam
Nacionalnom nisam davao prvenstvo i zato što vjerujem da etičko mora biti iznad nacionalnog. Nije moguće biti istovremeno nacionalist i držati do etičkih principa, jer potonji uvijek popusti pred zahtjevima „nacionalne stvari“ i neće da vidi ni greške, a kamoli zločine „svojih“. Moralnoj osobi zločinac je zločinac, ništa drugo. Zato ga ne brani, ne slavi, nikada nije „njen“, ni kada su iste nacije, iz iste grupacije, iz iste armije. Tek kada se počnem sramiti „svojeg“ zločinca postajem uistinu svoj, postajem biće za sebe i za Drugog. Oni koji brane zločince zato što pripadaju njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini zapravo sramote cijelu tu skupinu. Neće i ne može biti potpunog pomirenja sve dok svako za svojeg zločinca ne kaže da je zločinac, a ne „heroj“, sve dok se ne shvati priroda zla. Priroda vlastitih loših djela. A ako se tvrdoglavo drži svojega, ne shvaća i tvrdoglavo brani svoje greške, onda već priprema, možda i priželjkuje novi sukob.

Autor je filozof i književnik, rođen 1946. godine u Sarajevu gdje je sredinom osamdesetih bio dekan i profesor estetike na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Tijekom rata seli u London, gdje nastavlja raditi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London, do odlaska u mirovinu 2011. godine. 

U svojedobno kultnom engleskom filmu „Život Briana“ (1979.) naslovni junak viče da smo svi različiti, gomila potvrđuje „Svi smo različiti, svi smo individue“, a samo jedan usamljeni, slabi glasić će - „Ja nisam“. Tako bih i sam mogao kada mi kažu da „svako ima nacionalnost“. 

Ja nemam. I nisam u tome usamljen. A nemam nacionalnost jer ih imam više. U doba Jugoslavije izjašnjavao sam se tako, kao Jugoslaven, dakle po „teritorijalnoj“, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Jednom, davno, za mojeg kratkog izleta u glumačku profesiju, rekoh u intervju sarajevskom Svijetu da sam Bosanac, ali mi sada kažu da ni to ne može. Od kada živim u Engleskoj više se nikako ne izjašnjavam. A nitko me i ne pita. Meni samom je odavno jasno: nikom ne pripadam. Nikom, osim onima koji su mi iz osobnih ili profesionalnih razloga dragi i bliski.

(„Ti, „mješanac“, nikada nećeš biti naš“ – govorili mi ovi, a i oni, govorili mi prije, a još više poslije. Kao da sam htio biti od ovih ili pak od onih, kao da mi nije bilo dovoljno, ponekad mi bilo i previše, što sam bio i ostao svoj).

Ipak, ne sumnjam u značaj porijekla. Naši roditelji utječu na naše ponašanje, ponekad i na cjelokupni svjetonazor i važne životne odluke, mnogo toga od njih naslijedimo, usvojimo i naučimo, mnogo toga njihovog u nama zauvijek ostane, ali oni nisu ni uvijek ni neumitno naši „duhovni roditelji“, koje nađemo među onima koji nam imponiraju i prema kojima imamo afinitet, od starijih drugova preko profesora do etabliranih stvaralaca i znanstvenika ili već nekoga od koga učimo ili kome se kao uzoru divimo. 

Jednako je s našom tradicijom i kulturom: neosporno na nas ima utjecaja, često za mnogo toga što smo otuda naučili i usvojili ostanemo trajno emocionalno vezani, ali usvajamo i od drugih, ponekad potpuno različitih kultura i tradicija, iz onoga što odaberemo u svojim intelektualnim sklonostima.

Ja sam dakle uvjetovan svojim porijeklom, ali sam također i ono što sam sam izabrao, kako sam se sam opredijelio. Ali iskusih i ovo: sve nikako nije i ne može biti samo moj izbor i odluka. Moja riječ nije uvijek i „posljednja riječ“. Odlučio sam da nikome nacionalno ne pripadam, ali su me drugi identificirali i svrstavali; htio sam biti slobodan, ali su me okolnosti često usmjeravale i okivale; ni rat nisam priželjkivao ni u njega htio, ali su ga drugi poveli i pred vrata mi ga doveli. Svačiji život je mnogo više nužda, nego osobna želja, vrlo često prinuda okolnosti, a tek ponekad slobodan izbor. I u svojoj slobodi smo uvjetovana bića. I u svojoj odluci što bismo htjeli biti, jer nas drugi identificiraju po svom, na osnovu onoga što oni smatraju usvojenim konvencijama i normama.

Što znači pripadati istoj naciji? Apstraktna odredba identiteta ne može izbrisati ni male, a kamoli ponekad nepremostive razlike među pojedincima iz iste nacionalne skupine, jer mi nikada nismo „isti“, nego uvijek skup različitih. Nitko mi nije postao blizak zato što je „moje nacije“, nego samo ako sam nju ili njega mogao cijeniti ili usvojiti kao osobu. A svaki gorljivi nacionalist zna koliko je neslaganja imao i gorčine iskusio baš sa „svojima“ i vrlo često najčešće baš s njima. 

Nacionalnom nisam davao prvenstvo i zato što vjerujem da etičko mora biti iznad nacionalnog. Nije moguće biti istovremeno nacionalist i držati do etičkih principa, jer potonji uvijek popusti pred zahtjevima „nacionalne stvari“ i neće da vidi ni greške, a kamoli zločine „svojih“. Moralnoj osobi zločinac je zločinac, ništa drugo. Zato ga ne brani, ne slavi, nikada nije „njen“, ni kada su iste nacije, iz iste grupacije, iz iste armije. 

Tek kada se počnem sramiti „svojeg“ zločinca postajem uistinu svoj, postajem biće za sebe i za Drugog. Oni koji brane zločince zato što pripadaju njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini zapravo sramote cijelu tu skupinu. Neće i ne može biti potpunog pomirenja sve dok svako za svojeg zločinca ne kaže da je zločinac, a ne „heroj“, sve dok se ne shvati priroda zla. Priroda vlastitih loših djela. A ako se tvrdoglavo drži svojega, ne shvaća i tvrdoglavo brani svoje greške, onda već priprema, možda i priželjkuje novi sukob.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  2. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

    24.09.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije