Prije sedam-osam godina moja je prijateljica novinarka odlučila pisati tekst o odnosu zagrebačkih iznajmljivača stanova prema najmoprimcima koji su pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina. Zamolila me je da joj pomognem – da glumim Bošnjakinju u terenskom istraživanju. Pronašla je dvadesetak stanova koji su se nudili u oglasniku. Bili su raspoređeni na Trešnjevci, Trnju, strogom centru grada, a poneki i u tzv. rezidencijalnim, podsljemenskim kvartovima. Stanodavcima sam se već kod prvog telefonskog poziva predstavljala kao Mersiha, mlada zaposlena žena koja studira na Filozofskom fakultetu, (još) nema djece ni muža, i traži jednosoban stan. Svi iznajmljivači odmah su nudili termin susreta. Tek potom sam im davala i informaciju da sam praktična vjernica. I da nosim hidžab. Tad su se počele pojavljivali razlike u njihovim reakcijama.

Da bi neki slučaj postao prijeloman za javni sektor, potrebno je barem da znamo koji sektor je u tom slučaju najstrašnije i najizravnije podbacio, pa da insistiramo na tome da se upravo tu dogode radikalne promjene. Pored toga, shvaća li itko da se ovdje desetljećima talože strukturni i komunikacijski poremećaji zbog kojih socijalni radnici mogu biti meta nečijeg bijesa? Negdje od 1993. godine socijalni se radnici počinju pretvarati u ispisivače transakcijskih papira. Država je uprla da oni glume real estate agente, a da nekome s ozbiljnim problemom - i čijom nevoljom bi se trebali baviti - kažu da su mu odbili 300 kuna od socijalne pomoći koja iznosi 800 kuna, pritom ga gledajući u oči. Tako je to desetljećima, a ne od jučer sklepane naivne inicijative osobe iz selebriti rubrika. Kako da osoba u stanju egzistencijalnog sloma doživi službenika tog nesretnog sektora, nego kao nastavak psihopatske države posebno ponižavajućim sredstvima?

Dugo živim u Londonu, ali tek nedavno na groblju Highgate vidjeh grob Karla Marxa. Na Marxov grob dolaze mnogi, jedni da ga slave, drugi da grob povrijede. Za jedne je to grob sekularnog božanstva, za druge samo đavla koji je donio genocid i krvave revolucije. Odnose se prema Marxovom grobu kao prema mjestu na kojem još živi duh ovog političkog filozofa, odnose se tako jer njegov duh još živi. Na grobljanskoj mapi je jedino njegovo ime upisano crvenim slovima. Kažem prodavačici karata da je partijska članarina bila jeftinija, ona se ljubazno smješka, vraća mi sitninu, neki Poljak iza mene dodaje da „komunisti uvijek plaćaju”. Borac protiv kapitalističkog profita dr. Marx i mrtav ostade u rukama kapitalističkog načina sticanja i „akumulacije kapitala”. U monumentalnosti spomenika Karlu Marxu ima istodobno nešto ružno, zastrašujuće i groteskno ...

Kao posledica svega toga, rodila su se i poput pakla se ponavljaju brojna stalna mesta: mi smo posebni, zato nas svi mrze; Srbi su se samo branili; oteli su nam Kosovo; cela Jugoslavija se otcepila od nas jer smo u pravu i jer nam zavide; bombardovao nas je celi svet bez ikakvog razloga - jer smo posebni, jer nas mrze zato što smo posebni, jer se nalazimo na strateški neverovatno povoljnom položaju, na razmeđi između istoka i zapada, severa i juga, penisa i muda; oteli su nam Kosovo, jer tamo ima tajnih ruda i ko zna čega sve još; Markale su prevara; Tuzlanska kapija je laž; Sarajevo, Dubrovnik, Vukovar, Đakovica - nikad čuli!; Republika Srpska je naša; Crna Gora je naša; Hrvati su pokatoličeni Srbi; Bošnjaci su poturčeni Srbi; Makedonija je stara Srbija; Slovenci su austrijski konjušari; Albanci su Šiptari, jer “i oni sami sebe tako zovu”; Amerikanci su glupi; Rusi su braća ...

“Oteli su mi identitet, uvek sam bio Zemunac, niko iz mog društva nije znao ko je koje nacionalnosti, konačno, nema zemunske obitelji u kojoj neko nije Hrvat, Nemac, Rusin. Nismo prebrojavali krvna zrnca”, kaže nam zemunski Hrvat Ivan Barbalić dan nakon objavljivanja presude Ustavnog suda Srbije koji je odlučujući o njegovom slučaju justifikovao postojanje građana drugog reda. Devedesetih je Barbaliću otet stan u Zemunu i od tada se on bori za svoja prava, a u njegovom stanu i dan danas živi Ljiljana Mihajlović, pazite sad, potpredsednica Odbora za ljudska prava i prava manjina Skupštine Srbije koju je u stan uselio Vojislav Šešelj, dok je vani Aleksandar Vučić nosio transparent na kojem je pisalo “Nećemo ustaše u Zemunu!”. Barbalić je danas penzioner, a njegov sin, “mali ustaša”, kako ga je kao šestogodišnjaka prozvao Šešelj govoreći pred tv kamerama, na Krku radi privatni biznis, sa ortacima ima pet barki kojima tokom sezone prevozi turiste.

Prema novom Pravilniku o ekskurzijama, učenici osnovnih i srednjih škola u Srbiji će moći da putuju samo po Srbiji i Republici Srpskoj, sem u “izuzetnim slučajevima”, kada će moći putovati i u “inostranstvo”, jerbo – jelte – Republika Srpska nije inostranstvo, već sama srž serbskoga bića. Imajući u vidu navedene lokacije, možda je namera onoga ko je pisao taj “pravilnik” bila da deca u Srbiji na ekskurzije idu - tragovima masovnih grobnica. Ministar prosvete Mladen Šarčević objasnio je da je namera autora pravilnika bila da naglase potrebu da učenici prvo trebaju da upoznaju otadžbinu, pa tek onda neka putuju u inostranstvo, ako eventualno gore od želje za tim. Razlog broj dva za ovakve trase eksurzija je, kaže ministar, bezbednost učenika. Jer, opšte je poznato, nema ništa bezbednije od Srbije, a naročito Republike Srpske! I ovamo i tamo će vam bezbedno ukloniti zemaljske ostatke, da ih niko nikada ne pronađe.

Život se razlaže na velike životne, osobne događaje. Sjećamo se onih bitnih detalja, prekretnica, onih što donese sreću ili nesreću. To je životno tkivo preko kojeg obolijevamo ili ozdravljamo. Prošli mjesec je preminuo moj otac. Zadnjih 15 godina nismo svakodnevno ili rijetko komunicirali, a ono vrijeme prije toga, ne toliko afirmativno vrijeme, razgovarali smo po nekoj potrebi. Kada je financijska, skrbnička i svaka druga potreba nestala, naši razgovori su se formulirali na nekoliko rečenica iz kojih, ako bi izašli; stvarala se opća pomutnja te ja obično nisam znao kako reagirati. Moj otac je bio normalan čovjek. Kada kažem "normalan", to se čini pretjeranim u današnjem svijetu. Međutim, ovo cjelokupno društvo nudi jedan sloj ljudi koji idu kroz život i koji postoje u duhu svog bitka, koji zaziru od mističnosti, jednostavnije bi se to reklo - promjena. Sebe također smatram normalnim i jasnim.

Pustite me da budem svakodnevna licemjerka koja ne može spasiti svijet. Obični, nesavršeni, bespomoćni lik koji baulja po nesretnoj planeti i ne snalazi se baš. Pustite me da zastanem i spustim nekoliko novčića i da se nakon toga grizem što nemam još deset puta toliko za sve ruke. Pustite me i da ne zastanem i prođem, da izignoriram sve ruke ljuta na sebe, cijeli svijet i ljudski usud. Pustite me da oplakujem nekad katedralu, a nekad džamiju, redoslijedom koji me već zatekne, redoslijedom koji zatekne njih. Neću se smatrati izuzetno dobrom osobom ni zbog kog dobrog djelca koje napravim. No, jedna činjenica mi pomaže da se lakše podnesem. Činjenica da nisam postala ravnodušna, i da, po svemu sudeći, to nikada neću ni postati. Koliko god ponekad, umorna od bespomoćnosti, to jako poželim.

Krasno su mnogi sprašili tzv. debatu stoljeća između filozofa Slavoja Žižeka i psihologa Jordana Petersona pod naslovom „Sreća: Kapitalizam vs. Marksizam“. Potpuno razumljivo: kad se jedna intelektualna rasprava najavi i naplati kao da je riječ o ultimate fight spektaklu, publika s pravom očekuje kraj u kojem barem jedan sudionik s pozornice odlazi obliven krvlju i nastavlja karijeru pišući memoare, umjesto idiličnog prizora suparnika jednako osvježenih vodicom San Pellegrino. Osim elitizma, nema razloga da se ovo ne smatra važnim događajem u povijesti razmjene ideja u medijskom prostoru. Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da situaciju iskoristi i zato je to skandal. Pritom uopće nije bitno je li odustao od marksizma, nego je li odustao od toga da brani znanje pred svime što Peterson predstavlja – neznanje koje se uspješno probija kroz internetske kanale.

Stiže Prvi maj. Biće, kažu kišovit, baš kako je bilo u jednom od onih dana, zadnje sedmice aprila, za koje ne znaš da li su uopće trebali svanuti: uveliko je proljeće, stigle su i visoke temperature, a onda je počela sitna kiša, s kapima koje se poput suza slijevaju niz još gole grane. Kiša kao da nikada neće prestati. Možda nikada i nije bilo bolje, ali je bilo drukčije. Recimo, odmah po završetku rata, kad smo mislili da je Zlo konačno pobijeđeno, i da se ide prema svijetloj budućnosti. Ili barem prema iskupljenju, o kojem je još 1996. godine u Tuzli pjevala nasmijana Sheryl Crow. Došla je u bazu Eagle, sa tadašnjom prvom damom Hillary Clinton i njenom kćerkom Chelsea, otpjevati par songova momcima koje je zapalo da zapadnu u zabačeni, mračni kutak svijeta. Zauvijek obilježena tim svojim putovanjem napisat će pjesmu „Redemption Day“.