ČITANJE IZ DLANA
ČITANJE IZ DLANA: Teško mi je bilo biti Mersiha te zime

Teško mi je bilo biti Mersiha te zime

ritn by: Đurđica Čilić | 23.07.2019.
ČITANJE IZ DLANA: Teško mi je bilo biti Mersiha te zime
Prije sedam-osam godina moja je prijateljica novinarka odlučila pisati tekst o odnosu zagrebačkih iznajmljivača stanova prema najmoprimcima koji su pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina. Zamolila me je da joj pomognem – da glumim Bošnjakinju u terenskom istraživanju. Pronašla je dvadesetak stanova koji su se nudili u oglasniku. Bili su raspoređeni na Trešnjevci, Trnju, strogom centru grada, a poneki i u tzv. rezidencijalnim, podsljemenskim kvartovima. Stanodavcima sam se već kod prvog telefonskog poziva predstavljala kao Mersiha, mlada zaposlena žena koja studira na Filozofskom fakultetu, (još) nema djece ni muža, i traži jednosoban stan. Svi iznajmljivači odmah su nudili termin susreta. Tek potom sam im davala i informaciju da sam praktična vjernica. I da nosim hidžab. Tad su se počele pojavljivali razlike u njihovim reakcijama.

Kad smo bili djeca i kad bismo se posvađali, znalo je biti grubo i bezobzirno. A kad smo se mirili, pružali smo svako svoj mali prst, pa njima uhvatili ruku onog drugog kao na udicu i onda govorili: „Mir, mir, mir, niko nije kriv, ava, ava, ava, niko nije krava“

Pomirbenoj pjesmici uvijek je prethodila diskusija o tome tko je skrivio svađu i tko je kome nanio veću bol. Ključno pitanje, koje je pomagalo da utvrdimo tko se prvi treba ispričati, bilo je: „A kako bi tebi bilo…?“ Na primjer: „A kako bi tebi bilo da sam ja tebe namjerno opekla koprivom?“ ili „A kako bi tebi bilo da sam ja tebi ubacila bumbare ispod majice?“ ili „A kako bi tebi bilo da sam ja sve osim tebe pozvao na rođendan?“. 

I zaista, tek kad bismo zamislili kako bi nama bilo ožarenima, kože prošarane bijelim plikovima koji peckaju i svrbe, kako bi bilo da nam zunzavi bumbari pod majicom nervozno traže put vani, kako bi bilo provesti samačko popodne kod kuće dok su svi naši prijatelji na rođendanskoj proslavi, tek onda smo bili spremni razumjeti što smo napravili i iskreno kazati: „Izvini, neću više nikad“. 

Naša sposobnost da prepoznamo i razumijemo emocije drugih ljudi kognitivne je prirode i može se naučiti. U nekim lijepim djetinjstvima, kad su mame u obitelji bile prva generacija žena koja je imala mogućnost besplatnog obrazovanja i odmah potom zapošljavanja pa je većina radila, a tate su radili svi redom, mi djeca smo se u velikoj mjeri odgajali međusobno i jedni druge učili empatiji. Nekima je to ostalo trajno ucijepljeno, a nekima, nažalost, ne.

Prije sedam-osam godina moja je prijateljica Barbara, novinarka, odlučila pisati tekst o odnosu zagrebačkih iznajmljivača stanova prema najmoprimcima koji su pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina. Zamolila me je da joj pomognem – da glumim Bošnjakinju u terenskom istraživanju. Pronašla je dvadesetak stanova koji su se nudili u oglasniku. Bili su raspoređeni na Trešnjevci, Trnju, strogom centru grada, a poneki i u tzv. rezidencijalnim, podsljemenskim kvartovima. 

Stanodavcima sam se već kod prvog telefonskog poziva predstavljala kao Mersiha, mlada zaposlena žena koja studira na Filozofskom fakultetu, (još) nema djece ni muža, i traži jednosoban stan. Svi iznajmljivači odmah su nudili termin susreta. Tek potom sam im davala i informaciju da sam praktična vjernica. I da nosim hidžab. Tad su se počele pojavljivali razlike u njihovim reakcijama. Jedni su nehajno kazivali da je to moja stvar i da ne razumiju zašto to naglašavam, drugi su komentirali da su i oni vjernici i da je bog jedan i zajednički, a treći su se tek nakon te moje rečenice sjetili da imaju još kandidata pa će mi se kasnije javiti. Nisu se javili nikad.

U sljedećem krugu potrage, dogovorila sam se autoricom teksta da više ne dajem informacije o svojoj religijskoj pripadnosti unaprijed, nego tek pri susretu s vlasnicima stana

Kupila sam veliku tamnocrvenu svilenu maramu i na YouTubeu vidjela kako se vezuje hidžab. Svaku večer sam u svom udobnom stanu pred zidnim ogledalom vezivala kosu i svaku vlas sakupljala pod maramu, a potom ostavljala svoju malu obitelj i išla na zadatak. U našem stanu, s mojim mužem i djecom, ostavljala sam i svoje ime, identitet, komociju i bezbrigu i već u liftu postajala Mersiha, Bošnjakinja i muslimanka iz Zenice, koja je u Zagrebu sama i – uz božju pomoć – traži skroman podstanarski dom.

U tim obilascima stanova, upravo stanove najslabije pamtim, iako se sjećam da su bili preskupi za ono što su nudili. Ali pamtim ljude. Pamtim brbljavog tridesetogodišnjaka s Prekrižja, koji je svoju ljetnu kuhinju prenamijenio u garsonijeru, a na moje priznanje da sam praktična vjernica i da se nadam da mu to ne smeta, odgovara: „Sve dok redovno plaćate, možete biti što hoćete“. Pamtim krupnu gazdaricu koja me vodi u vlažni suterenski stan preko puta Botaničkog, a moju izjavu da sam praktična muslimanka komentira s lapidarnom rečenicom „Pa svi smo mi nešto“. Pamtim ugodni glas vlasnice stana na Cvjetnom trgu koja me moli da je čekam kod kina Europa, naglašava da se upravo spušta stepenicama s drugog kata i pita kako će me prepoznati. Odgovaram da imam crvenu maramu. Kažem „maramu“, ne hidžab, a potom dugo, dugo čekam. Čini se da se u beskraj spuštala tim stepenicama i da nikad nije sišla dolje. Ili je sišla, ali je nisam prepoznala među onih nekoliko žena što su prošle pokraj mene, pogledale moj hidžab i produžile dalje? Zvala sam je opet petnaest minuta kasnije kad mi je već postalo hladno, ali više nije odgovarala na moje pozive. Pamtim i one stanodavce koji su mi već s vrata, odmjerivši me, rekli da bi oni stan „ipak radije iznajmili nekom našem“.

Teško mi je bilo biti Mersiha te zime. A postalo mi je teško i biti ja, jer sam tad shvatila koliko je „ja“ krhko i koliko svako „ja“ biva određeno kontekstom i načinom na koji ga drugi vide. I kako njihov način brzo postane naš način, kako se brzo složimo s njihovom slikom nas i spoznamo da nema ničeg esencijalno vrijednog u nama ako nam tu vrijednost svi oko nas propituju ili odriču.

Pa i ako sam odrastajući zaboravila što sam naučila od svojih malih prijateljica koje su me nakon dječje svađe pitale: „A kako bi tebi bilo…“ sjetila sam se toga u odrasloj dobi, te zime kad sam bila Mersiha. 

I otada, kad god vidim nekog slabijeg, ranjivijeg, manjinskijeg, bolnijeg od sebe, prije nego što bilo što kažem ili učinim, trudim se zamisliti kako bi meni bilo da sam taj netko. Empatija je jedina emocionalna sposobnost koja nas istinski zbližava s drugima. Osim ljubavi. A ja sve češće mislim da su to dvije različite riječi za jedno te isto. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  2. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

  3. SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

    11.08.2019.

    Nataša Škaričić

    SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije