Odavno više ne „trzam“, kad mi neko, pogotovo od desničarskih š…a, kao uvredljivo, napiše da sam – Jugosloven, jugobanda i takve neke stvari. Čak, malo i perverzno uživam u tome, jer to, definitivno, najviše govori o onome ko lijepi tu etiketu. Ako, majstor(ic)e ništa drugo niste smislili za ovih četvrt vijeka ili frtalj stoljeća koliko je Jugoslavija blagopočivši rahmetlija, onda vam stvarno pomoći nema. Najbolje u svemu tome je što to obično rade ili bivši partijaši, predsjednici osnovnih organizacija Saveza komunista po provinciji, ili bivši oficiri JNA, ili bivši doušnici Službe bezbjednosti, koji sada imaju novog naručioca, pa sad strašno ljube, recimo, Erdoğana. Čudno, sto mu gromova, političke smo životinje, zašto se ne sjećam Slobodana Miloševića, JNA, Osme sjednice, susreta u Karađorđevu ili Vance-Owenova plana? Džaba, meni kao film, kroz glavu prođu ono finale Evropskog prvenstva s Grčkom.

Zlurado je doba u kojemu živimo – nikad toliko zluradosti, nikad toliko hladnoće, rezerviranosti… Svatko je potencijalni neprijatelj – razlozi tome postali su vrlo prozaični – jer nam, moguće, ovaj drugi može ugroziti egzistenciju… To nas stavlja u položaj u kojemu se možemo osmotriti još samo preko nišana. Istina je ono što se ne pokazuje, a što titra u prostoru poput vječne vatre, poluprovidne membrane koja prožima sve naše pokrete i geste, prije svega naše misli, kojih bismo se, istina, tako rado otarasili, no to nam, nekako, sve manje polazi za rukom – čak i umjetnost, kao stara, prokušana tješiteljica, ovdje može zakazati. A zapravo je sve dobro – dobro je biti živ, i još uvijek kročiti među ljude, pa bili oni nalik i vukovima. To što se među nama, koji se tuda krećemo, još uvijek sretne i pokoja ovčica, ne znači da će baš svatko od takovih završiti u vučjoj gubici. Ili je to samo još jedna od iluzija, čije razbijanje nam tek treba predstojati?

Negde 2009. godine francuski umetnik Remed poklonio je Novom Sadu mural velikih dimenzija, objasnivši da mural predstavlja figuru koja seče konce da bi postala slobodna. U prošli petak popodne, kada su radni ljudi i građani krenuli sa svojih radnih mesta na zasluženi odmor, tamo negde predveče, u centar grada je “ušla mehanizacija” i prekrečila mural. I niko ne zna ko je odgovoran i svi se prave nevešti. Ovdašnja nestašna mladež, međutim, odlučila je da fasadu prekrečenu belom farbom veoma brzo ponovo učini zanimljivom. Nakon što je izvršen atentat na mural, nepoznat neko je iscrtao muško spolovilo u veoma natprirodnoj veličini, sa glavom okrenutom ulevo. Penis je prekrečen dok si rek'o keks. Nevaljalci su opet stupili u akciju i nacrtali slično spolovilo i opet mehanizacija stupa na pozornicu. Onda opet ovi bezobraznici crtaju muško spolovilo, u obliku simpatične zmije epskih razmera.

Kolinda Grabar Kitarović se naklonila publici, sve držeći onaj buket u ruci, kao da je upravo otplesala ulogu najveće crne labudice u povijesti najpoznatije baletne predstave na svijetu. Spontana izvedba narcisoidne bešćutnosti i omalovažavanja nečijeg truda - sve uz iskreno zadivljen smiješak - mnoge je ljude povezala u osjećaju da je vlast bazično beskrupulozna, a da u ovoj zemlji imaju posla s nečim mnogo kompliciranijim od svega što se dosad moglo vidjeti. Naime, s predsjednicom koja nije sigurna što je, prva labudica ili diktatorica. I ne samo to. Fotografija jedne od najviših državnih dužnosnica koja umjetnicima i umjetničkom djelu koje su izveli pokazuje leđa i stražnjicu, misleći da im time odaje počast, trenutno je zasjenila sve što je Čajkovski imao za reći na temu nesretne ljubavi i time dodala novu dimenziju staroj priči – misao da ipak nema ničeg nesretnijeg od toga da države vode ovakvi ljudi.

Nema države. Nijedna država zapravo ne postoji. Ljudi u odijelima i poneka žena u kostimu nisu država. Oni se samo igraju države. Simuliraju je, a zapravo nemaju čime upravljati. Oni samo servisiraju kapital. Ne upravljaju. Zato i ne vladaju. To je samo hologram države. Ali zato glupost. Nemjerljiva. Beskrajna. Srećom po simulante glupost postoji. Ona je pažljivo uzgojena. A meni nije jasno zašto bi itko htio vladati ovakvim svijetom. Možda zato što ljudi vole otimati. Vole biti iznad drugih. Vole to obećanje kapitalizma da svi imaju jednaku šansu da budu iznad drugih. Da se pokažu izvrsnijima, uspješnijima. Kako reče Kralj Čačka, parafrazirat ću ga možda, a možda i precizno citirati: Lep si onoliko koliko para imaš. Kako reče Peter Crouch, poigrat ću se i s njegovom mišlju, kada su ga pitali što bi bio da nije nogometaš ispalio je kao iz topa: vjerojatno bih bio nevin.

U ovako toksičnoj i korumpiranoj sredini, javnost je preko medija informirana da navodna kreativnost može ovisiti i o umreženosti znanstvenika sa strankama, pa je tu kolateralno dodatno stradala i reputacija znanosti i ugled onih koji su se angažirali bez ikakvih pozadinskih motiva. Stvar je u tome da se na Barišićev slučaj ne može gledati kreativno, jer se nakon rješenja OEZVO-a ne radi o njegovoj interpretaciji demokracije, nego o premijerovom postavljanju iznad države i najvažnijih institucija izvršne i zakonodavne vlasti. Radi se i o dezavuiranju Sabora i manijakalnoj personalizaciji političkih procesa od strane svih zaraćenih strana. Nakon promašene mete javne galame, taj nam problem ostaje, neovisno o tome hoće li neko novo otkriće ministrove znanstvene nečestitosti na koncu dovesti do njegove smjene. Moglo bi se dogoditi da slavimo potpuno krivu i passe stvar.

Svijet kakav poznajemo uistinu nestaje. Dovoljno je samo pogledati vanjštinu hrvatskoga glavnoga grada – više se čak niti u strogome centru ne mogu sakriti opustjeli, prazni stanovi golih, propadajućih zidova, samo ukoliko se prolaznik odluči podignuti malo pogled prema gore, preusmjeriti ga s prizemnih pročelja, koja još uvijek, barem u strogome centru, šire laž blagostanja. Ta je laž dovedena do ovog sveopćeg populističkog neukusa – nije posve jasno kome su namijenjene prodavaonice cipela, od kojih jedan par košta pet tisuća eura, niti haljina, čije cijene je nelagodno spominjati? O ulicama malo zabačenijim od strogoga centra da i ne govorimo, kao ni o tome kakvi su prizori svakodnevice u slavonskim, ličkim, dalmatinskim i drugim provincijama. Kakvih sve slika ima po tamošnjim bolnicama, socijalnim ustanovama, čovjeka je strah i pomisliti.

Put od Stoca do Trebinja, kao i taj cijeli kraj su pusti, kao da se vozite američkom prerijom. Samo je malo ljepše. Iznad Stoca, na visoravni Žegulja, na ulazu u Republiku Srpsku, čeka policijska patrola, sa dugim cijevima. Četvorica visokih momaka, sva oprema na njima, pištolji, puške, ovo-ono, zaustavljaju automobile, dobar dan-dobar dan, malo ih buni krunica s Isusom oko retrovizora, ali uljudni su, vide da im nismo došli kvariti veselje oko referenduma. Možete li otvoriti prtljag, ja otvorim, ima što ima, haljinčine što bi rekli u Hercegovini. Njihovi pogledi nekako cure ustranu, nije baš njima jasno ni što su tu, niti šta bi bilo kad bi, kao što kaže moj prijatelj iz Međugorja (u njegovom smo autu), iskusni poznavalac prilika na Balkanu, “naši poslali specijalnu jedinicu iz Mostara, da ih, jeben’ ti, neću Is’sa, potiraju doma. Okle im pravo da otvaraju torbe s puškama?”

Trebamo napustiti naše domove i zemlje i ostaviti ih stvarnim patriotima i krojačima sudbina. Eto vam zemlja, jebala vas ona! Mi smo ionako odavno prognani. Prognani smo onog trenutka kad je ispaljen prvi metak, kad su poginuli prvi sin i brat i sestra na čijim kostima danas počivaju vaše voljene države - kosturnice. Cilj je da svi odemo. Ukoliko ne želimo otići živjet ćemo u kući koja samo liči na našu kuću, nalazi se na istoj adresi ali, zapravo, nema nikakve veze s našom kućom jer našu su kuću takvom kakva je bila činili i susjedi i sasvim drugačiji običaji. Pred našom kućom si mogao vjerovati da ti ljudi stvarno žele dobar dan. Mogao si vjerovati nečijim suzama. Mogao si vjerovati da ti stvarno žele sretnu novu godinu. Vremena su bila drugačija ili smo samo mi bili drugačiji. Koga, uostalom, briga i za što ako je pred njim komad pečenja i zdjela puna francuske salate.

Biti učitelj – to je, ustvari, biti neprestano izložen školi karaktera. I to ne onih karaktera koje se podučava, nego vlastitog. Onaj tko je u poziciji, u ulozi učitelja, suočen je neprestano s bezbroj izazova. Biti u jednoj prostoriji izložen, posve otvoreno približen ka dvadeset i nešto, ili koliko već, duša, to je istovremeno biti neprestano izložen podražajima – svoj silini podražaja, misli, unutarnjih tereta, radosti i nadanja, naslijeđa koje te duše, ta bića nose sa sobom. I potom – zazvoni školsko zvono – iduća učionica, nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat. Lijepo je biti učitelj – to smo, uostalom, na neki način, svi mi, ponekad, jedan drugome. Još se nije rodio taj genij, koji bi sam iz sebe izrastao, mislim da je negdje zapisao Goethe. I to je istina. Zato je, možda, još i ljepše, biti učenik, ali biti učenik trajno i doživotno, kako to ustvari u ljudskom životu i jeste.