Ovim političkim događajem sezone napokon smo stigli do stadija u kojemu priznajemo, prihvaćamo, nekako otvaramo vrata činjenici da je velikan Tesla izdanak ovoga prostora, pa potom svakako i ove kulture, tradicije, naslijeđa. Lijepo je da djeca, čiji je um, za nadati je se, još neopterećen boleštinama koje su dio ovdašnje svakodnevnice odraslih, imaju priliku susresti se s biografskim, stvaralačkim, misaonim, filozofskim i drugim detaljima koji su oblikovali ličnost i djelo velikoga Tesle, i da im je na uvid pruženo shvaćanje o tome koliko je ta misao moderna, u kojoj mjeri ona korespondira s revolucionarnim događanjima na područjima brojnih znanosti, ali i umjetnosti. Lijepo je i da učitelji i nastavnici nisu lijeni, i da posežu iz raznih, često udaljenih ili siromašnijih krajeva Hrvatske, i dovode djecu da pogledaju ovu izložbu, da na razne poticajne načine sudjeluju u njoj. To su stvari koje dječji um ne zaboravlja.

Jedini ispravan odgovor na ovu situaciju je da nas prestanu praviti idiotima. Da zdravstvo stalno troši više od predviđene količine financijskih resursa može se, uostalom, u svakom trenutku reći za skoro svaki zdravstveni sistem. Osnovno je pitanje – i to nikako da uđe u glavu nijednom decision makeru u Hrvatskoj – jesu li troškovi zdravstva posljedica realnih potreba stanovništva za zdravstvenom zaštitom i servisiranja tih potreba prema organizacijskim i medicinskim protokolima zasnovanih na dokazima, ili je zdravstvo nečiji privatni tunel koji se beskonačno farba, u nezamislivo značajnijim razmjerima nego legendarni tuneli HAC-a. Radi se o sektoru čiji se budžet od devedesetih naovamo rasteže između 17 i 28 milijardi kuna godišnje, a nebrojeno je puta dokazano da ga financijski iscrpljuje šarlatansko i koruptivno upravljanje. Nekolicina nasumce izabranih primjera ilustriraju razmjere problema.

Punim 39 godina i teško da mogu postati potpuno drugačiji makar katkad mislim da ne bi loše bilo da sam neke poteze odigrao drugačije. A igrao sam sudbinske poteze uglavnom aljkavo odbijajući pristati na nametnutu igru. Htio sam oduvijek igrati svoju igru, po svojim pravilima i tako sam, na zaprepaštenje mnogih koji su tomu prisustvovali odigravao i neke stvari koje su, tako svi tvrde, zamišljene potpuno drugačije. Nacionalizam u mojoj kući nikada nije bio opcija. Bio sam, naime, iz miješanog braka. Muškarca i žene koji su, eto, dolazili iz obitelji različitog kulturološkog zaleđa. No, tada je to bila prednost, takvo je bilo društvo. Mogao sam, bez obzira na vaspitanje, jer takva su vremena bila, lako upasti u zamku pristajanja uz jednu od gomila koje su se, u jednom trenutku nedaleke povijesti, formirale po meni potpuno nejasnim kriterijima.

Kad smo u studiju u zaklonjenom dijelu srca Sarajeva, na Logavinoj, kod Damira Arslanagića, pijaniste i kompozitora, bivši član grupa Gino Banana i Crvena Jabuka, prijatelj Branko Sauka, nas trojica „sjeli“ da vidimo što imamo, to nikako nije izgledalo kao mogući uspjeh. Prvi je uletio Damir Nikšić, čovjek s tisuću talenata, malo se brecnuo na banalnost teksta, malo glumio pjevača, i izveo dva stiha, a onda je ušao Halid i znali smo da je pola posla gotovo. Samo je rekao „ovo je klasić'ni country, a ja znam kako se to radi.“ Veliki, dobri i dragi Sinatra iz naše mahale. I tako smo, kao u Vlaku u snijegu, dobili pjesmu. Isprva smo naš šapat, mogli čuti samo mi. Onda je krenuo po svijetu, i ljudi su se počeli javljati: iz Banje Luke, Praga, Ljubljane, Zagreba, New Yorka, uz poruke: hvala vam, ovo je himna svih nas koji smo pomjereni, koji smo skrajnuti iz ovog ili onog naroda, ovog ili onog razloga, i ne znamo gdje pripadamo.

Bilo bi lijepo da se vrijednost i značaj knjige ponovno uoče, da se čitanje knjiga na jedan način „vrati u modu“, da postane moderno zuriti u knjige dok se negdje vozi ili putuje, dok se nešto čeka, umjesto što se, recimo, zuri u mobitele. To bi bio jedan značajan pomak, kojega mi je u ovome času teško zamisliti, ali dobro je da postoji i konkretna politička volja i želja da se ide ka njemu. Osobno mogu navesti neke primjere koji su u mom životu utjecali na to da mi knjiga bude bliža – to je, prije svega, atmosfera u kući, odnos poštovanja prema čitanju, stjecanju znanja općenito. Zatim je tu bio važan radio, sa svojim programima čitanja priča za djecu, jutarnjim i večernjim dječjim emisijama. Zatim baka koja je voljela recitirati poeziju, potom bibliobus, koji je dovozio knjige i u najzabačenije mjesto… Od nekud čujem riječi profesora Stanka Lasića, koji je isticao kako se kultura stvara odozdo. Bez halapljivosti, s puno ljubavi i predanosti.

Srpska pravoslavna crkva bila je među viđenijim izlagačima na nedavno završenom Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Na sajmu ste mogli, na primer, kupiti knjigu „Istorija Republike Srpske“ za čitavih 100 dinara, što je manje od jednog evra, a taman toliko i vredi ta knjiga-falsifikat. Predstavljen je i neki pokušaj edukativne igrice „Igrom kroz Srpsku“, ali već sam omot, božmeprosti, liči na mapu masovnih grobnica. Vojislav Šešelj svakodnevno je tamo boravio i potpisivao knjige, a bila je tu i čitava jedna mala hala gde su se zaklinjali krvlju, čašću i obrazom u „svetu srpsku zemlju“. Na nekim drugim štandovima branila se ćirilica od neznano koga, Dušan Kovačević (da, onaj koji je napisao „Maratonci trče počasni krug“) sa svojom knjigom „Dvadeset srpskih podela – kako se Srbi množe deljenjem“, a na nekima je bila i kapitalna „Knjiga o Draži“, još kapitalnija, u tri toma, „Srbi... narod najstariji“, potom džepno izdanje „I bogovi su govorili srpski“, ali i Hitlerov „Mein Kampf“.

Kažeš li da mu se zavrtilo u glavi, objasnio je efektnom analogijom anonimni xy liječnik nekom odvjetniku, dobit ćeš sudačku nogu u dupe, ali formuliraš li tu tezu samo malo znanstvenije, u “dobio je vertigo”, već si napisao Hitchcockov klasik. I stvarno zagrizli su do Balčaka. Sutkinja koja inače ne razumije čemu služi HTV-ov mikrofon i zašto će svoj snimani glas čuti tek kasnije, u Dnevniku, našla se toliko „očarana“ dijagnozom sinkope, da se trenutačno zatekla u svijetu neurona, vertebralnih dinamičkih segmenata, abortivnih paroksizama visokih i oštrih valova i ostalih omamljujućih izraza koji iz zatvora izvlače pouzdanije od davno prevaziđene turpije. Što bi bilo da se „ugledni poduzetnik“ bez došaptavanja dosjetio i izjavio da je u ključnom trenutku pao u nesvijest, bez medicinskog preseravanja? Možda bi sutkinja tada pozvala drugog vještaka i pitala ga je li moguće da je Horvatinčić istodobno bio u nesvijesti i uvidio da upravljački sustav ne radi.

Imam lošu naviku da se informiram. Opterećujem se informacijama jer sam naučen da informacije treba procesuirati, shvatiti ih, uspostaviti spram njih nekakav odnos e kako bih imao stav s pomoću kojeg ću onda moći uspostaviti određeni odnos spram različitih ljudi. Onaj tko me je tomu naučio kriv je za pola moje tuge. To što sam pustio tugu da se razvija tomu sam kriv sam. Umislio sam da je to jedini pošten osjećaj spram svijeta kakav jeste. Svijet u kojem su mrtvi politička moneta. To je nezgodno kada si iz zemlje u kojoj je svatko ponaosob bogataš ukoliko su mrtvi valuta. Nema ovdje niti reda u umiranju. Od mrtvih jedino je više živčanih slomova koje su doživjeli navodno živi i konstitutivni. Budala kakva sam, prije odlaska na plažu uzmem čitati vijesti. 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali zato priglupoj Bosni i Hercegovini raspravlja se o konstitutivnosti. 21. stoljeće, a na planeti zemlji se raspravlja o konstitutivnosti ljudskih bića.

Otišao je Slavko Goldstein. Jedna je velika životna zadaća ispunjena - onima koji lice i djelovanje ovog čovjeka promatraju godinama, čini se, na najviši mogući, besprijekoran način. Ima takvih slučajeva – ljudi koji na jedan način ostaju nedodirljivi, ali ne zbog svoje odalečenosti od realnog svijeta i života, nego zbog činjenice da ih nije moguće zaskočiti niti s jednog sramnog, niskog ili tamnog mjesta. Prilazio je malenima, slabima i ništavnima, jer je malenost, slabost i ništavnost osjećao živima u sebi, paralelno s veličinom i snagom. Ali to nije činio s paternalizmom i samilosti povlaštenih, jer povlašten nije bio – ne zbog toga jer mu se za to nije pružala prilika, već zato jer je znao da mjesta povlaštenosti nisu mjesta slobodnih mislilaca. Neka mu je laka zemlja hrvatska, zemlja svjetska i židovska – zemlja svih prognanih i odbačenih, lutajućih i bezdomnih, svih koji se zbog svog slobodoumlja i istinoljubivosti osjećaju kao prognani pjesnici, kao Židovi.

Neke se stvari ne mogu riješiti u jednoj generaciji. Kao što je nekima bolje da se ne slikaju s igračima poslije utakmice. Ne spadaju tu. Oni su udobno sjedili u komforima svojih kabineta i trošili vladine i nevladine budžete dok su onima koji su osvajali zlato izbijali zube. Oni su prezirali one čefure koji su iz auta s otvorenim prozorima preglasno puštali Mitra Mirića – “ne može nam niko ništa/jači smo od sudbineeee”. Radili su to zbog svijesti da iako su rođeni i žive tu, i govore tim jezikom, u očima svojih susjeda, nikada neće postati pravi Slovenci. Ti čefuri, indigo Slovenci, su prijatelji, rođaci, zemljaci današnjih prvaka Evrope u košarci. Čefurji in, da parafraziramo naslov romana Gorana Vojnovića. A i prvi, najbolji indigo na kojem sam otkucao tekst, bio je iz Celja. Aero. Euro. Basket.