Esejistička knjiga Lászla Végela, „Odricanje i opstajanje“, objavljena na srpskom prvi put 1986. godine (naklada Književne zajednice Novog Sada) jedno je od rijetkih signifikantnih djela, koja osvjetljavaju zamor osamdesetih, društvenu klimu u kojoj se nazirao slom jednog društva i jednog svijeta, viđene očima manjinca, koji je bogato participirao u kulturi onoga što se zvalo jugoslavenski intelektualni i duhovni prostor, ako taj oksimoron danas još ima ikakvo značenje. 

László Végel je tražio put i izlaz iz labirinta socijalističkih protuslovlja, svjedočeći o kraju jedne utopije, u kojoj su ljudi, kako na jednom mjestu veli, bili samo “neuspio eksperiment”. Formalno ustrojena kao poetički program, kao sporedno djelo proznog pisca knjiga je sastavljena od dva poglavlja – „Uvod u pripovijetku“ i „Raspad pripovijetke“. Ali, ove naslove možemo shvatiti i kao metafore, jer se knjiga ponajmanje bavi usko estetičkim problemima. Njezina tema nije pripovijetka, prije bi se reklo da je pripovijest, s akcentom na tom pojmu bez proklitike. U prvom dijelu nalaze se eseji „Putovanje u Beograd“, „Imaginarna mapa“, „Slovenački put“, „Pohvala marginalnosti“, „Spor sa zavičajem“, „Rasprodaja mladosti“, dok drugi dio obuhvaća tekstove „Imaginarni susret Marxa i Hölderlina“, „Lijevo od raja“, „Esej o čovjeku provincijalcu“, „Život je dug“, „Krivica riječi“, „O lahorima s početka ljeta“ i „Pješčane dine“. 

U godinama kad je izišla, mene se ova knjiga veoma dojmila, jer je pogađala moje vlastite dileme i sumnje u “najbolji od svih svjetova”, koji smo tada živjeli. Végelova melankolična fuga izlazila je iz unutrašnje muke pred raspadom jednoga sustava vrijednosti, prije svega moralnih, koje je i sam gradio i u koje je vjerovao, kad je slutio da se taj kozmos raspada u paramparčad i kreće prema ništavilu. U Eseju “Pješčane dine” on piše: “Svoj generacijski doživljaj sam pre svega preživeo kao nekakav zaneseni, docnije u bolno, transparentno iskustvo preobraženi duhovni kriterij, kao moralnu osetljivost, čamu sjaj i potporu ne pružaju rezultati prošlosti, nego jedna metodična, fanatična nada”. Ali, prošlost dugo traje, rekao bi Dušan Matić, i te naše nade bile su tek “pješčane dine”, koje će uskoro pomesti uragan historije. 

Pretežno pisana u drugom licu, kao neka vrsta obraćanja samome sebi, kao ispovijed pred ogledalom, knjiga „Odricanje i opstajanje“, međutim, nije ogledalo, odraz, ona je prizma, kroz koju se raspršuje cijeli spektar boja, gdje pretežu nijanse tamne i melankolične (FOTO: Zvonaipraporci)

Iskustvo mađarske manjine u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je bolno, jer su ti ljudi osjećali i trpjeli trajnu odmazdu komunističkih vlasti zbog zlodjela Horthyjeva režima u Drugome svjetskom ratu. Ova tiha zajednica preživljavala je tek u rukavcima mađarskoga jezika, ostajući ponekad zatvorena prema širim jugoslavenskim kulturnim tokovima, ali ni srpska strana nije mnogo marila za ovu nacionalnu skupinu i njezine potrebe, a koja je živjela dugo u svojevrsnome političkom i kulturnom getu. Književnost jugoslavenskih Mađara, međutim, bila je značajan fenomen u morfologiji jugoslavenskih literatura. Grupa mladih autora, koja se, javila u novosadskom časopisu Symposion, polovicom sedamdesetih, a u kojoj je Végel, uz pjesnika Otta Tolnaija, bio jedan od protagonista, dala je pečat modernitetu ne samo mađarske, već i hrvatske i srpske književnosti. Pored navedene dvojice autora, tu su se još isticali István Koncz, pjesnik, Nandor Major, prozni pisac, Tibor Varadi, prozaist, István Domonkos, pjesnik i romansijer, István Brasnyo, pjesnik i prozaist, Laszlo Gerold, kazališni kritičar, Csaba Utasi, književni kritičar, István Bosnyák, književni povjesničar i publicist, Kalman Feher, pjesnik, Katalin Ladik, pjesnikinja i glumica, Ferenc Deak, pjesnik, dramski pisac i scenarist. 

Fenomen Symposiona, rekli smo, bio je za naraštaje mladih pisaca širom Jugoslavije svojevrstan kružok avangardnih stremljenja, otimali smo se za prijevode njihovih pjesama i eseja objavljivanih tih godina po srpskoj i hrvatskoj književnoj periodici. Végelovi eseji spoj su pripovijetke, filozofije i poezije. Oni su pisani na rubu, na granici, na kojoj se susreću znanost i literatura, jer je zapravo njegov jedini egzistencijalni oslonac rub, granica. Međe svjetova, srednje Europe i Balkana, socijalizma i Zapada, mađarskog i srpskog jezika, Végel prelazi snažnim osobnim doživljajem, zadubljen u odgonetanje apsurdnosti svih tih podjela, koje razdvajaju jednako nesretna bića s jedne i druge strane tih granica. Autor se nalazi i na jednom i na drugom kraju te bipolarnosti, on pripada svima, ali ne pripada nikome i time je njegova patnja uveličana, ali i njegova pozicija čišća. Živeći u drugoj državi, on ne nalazi satisfakciju u zemlji svoga materinskog jezika. On piše: “Duh ti nema središta, ili, pak, ima više središta. I zato govoriš ne samo nešto drugo, nego i drugačije no što propisuje kultura tvog maternjeg jezika”. 

To Végelovo iskustvo kao da demantira čuvenu Wittgensteinovu apoftegmu da su granice jezika i granice svijeta. On, živeći u drugome jeziku, pronalazi spasonosnu formulu, koja je sadržana u naslovu ove knjige – opstati se može jedino kroz odricanje, a što je ljudski život drugo, nego neprestano odricanje? Oholost dominacije jedne ideje, jednog svjetonazora, pa makar se on zaklinjao u najsvjetlije humanističke principe, stvara prostor za opskurne partikularizme, prostor u kome se gase svjetla i u tom mraku množe se opasne snage mržnje i netolerancije. Vegel te procese promatra kao manjinac, autsajder, svjedočeći kako se na društvenu scenu vraćaju relikti poražene prošlosti. On lomi prste od nemoći, shvaćajući da u balkanskome fluidu caruju lažni mitovi, pred kojima je istina uvijek poražena. On voli te ljude i žao mu je što su sami uzrokom svoje nesreće. 

Pretežno pisana u drugom licu, kao neka vrsta obraćanja samome sebi, kao ispovijed pred ogledalom, knjiga „Odricanje i opstajanje“, međutim, nije ogledalo, odraz, ona je prizma, kroz koju se raspršuje cijeli spektar boja, gdje pretežu nijanse tamne i melankolične. U tekstu “Spor sa zavičajem” Végel se obraća mjestu svoga rođenja, koje mu je također postalo stranost i tuđina. Koračajući zavičajnim stazama i bogazama, rekonstituirajući jedan svemir koji je nepovratno iščezao, on kaže: “Tvoja istorija je istorija strahova, hronika istrgnutih korena. Veruješ onima koji stupaju na zavičajno tlo kao da će tu otkriti, pronaći nešto, upravo ono što su u svakodnevnom životu, u moralnim postupcima, u ljudskom stavu izgubili: malo čistote, nevinost, uporno poštovanje istine, tragično osećanje sveta”. I, zahvaljujući upravo takvoj zavičajnoj popudbini, Végel se obraća drugima. 

Veliki Végel (FOTO: Wikimedia/Jovan Popović)

U uvodnom eseju “Putovanje u Beograd” on se povjerava gradu koji je bio prijestolnica bivše države, i koji smo nekad svi smatrali svojim glavnim gradom i intelektualnim centrom. On čista srca pristupa gradu, vjerujući da je Beograd “duhom žedan, otvoren, jer mu lokalpatriotska svest nije dekadentna”, te da su se on i Beograd razumjeli. O kako se Végel tu grdno prevario, jer će se ubrzo upravo taj Beograd, koga smo svi voljeli i kome smo rado hrlili u susret, pretvoriti u zatvorenu, dekadentnu balkansku palanku, odakle su godinama smišljani i vođeni ratovi koji su uništavali njegove poklonike i zaljubljenike. Odakle je zvjerski uništavano opkoljeno Sarajevo, a tu istinu nama Sarajlijama nitko ne može isposredovati, jer smo je osjetili na svojoj koži. Taj Beograd otjerat će i tisuće Végelovih sunarodnika u egzil, makar se on, u nacionalističkoj retorici zvao i “rezervnom domovinom”. Mi iz Sarajeva nikad nećemo zaboraviti da se Végel, skupa sa Eörsijem i Esterházyjem i drugim mađarskim piscima snažno suprotstavio agresiji na Bosnu, na Sarajevo, kada je to bila ne samo gesta čovječnosti, nego i izuzetne intelektualne hrabrosti. 

U jednom kasnijem eseju Vegel će sebe nazvati “lokalpatriotom bez domovine”, pridružujući se tako najvećim piscima srednje Europe, kakvi su bili Ödön von Horváth, Zweig, Kafka, Bruno Schulz, Celan, Kertesz, Kiš… Ono što nazivamo književnošću srednje Europe, jednom sam napisao, spoj je erudicije i tjeskobe, umjetnost iznikla iz sjaja i fašizma, ljepote koja je, kako bi to rekao Rilke, tek početak užasa. Pa ipak, taj neograničeni duhovni prostor, još uvijek je neodgonetnuta tajna, jer se njegova etnička i jezična izmiješanost kosi sa novom praksom tih država, što u valu političkog populizma uskrsavaju zle duhove prošlosti. 

Zamišljeni nad ovom knjigom, mi ostajemo zapanjeni nad teškim historijskim naslijeđem u kome se najcrnje slutnje uvijek najbrže ostvare, kako vrlo malo treba da nemoguće postane moguće. 

“Mašta ti se poigrava. Srednjoistočna Evropa je kao neka opereta što koketira sa besmrtnošću, sa večnim osećanjima, i kao neki sto za rulet za kojim je ulog ogroman: igra se u istoriju.” Ali ta igra mašte biva okrutno prekinuta. Kad o toj, kako bi to rekao Benjamin, srednjoevropskoj žalobnoj igri govorimo, uvijek se prisjećamo Miloszevih stihova: "Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju. Ne voli nijedan grad: lako se pretvara u ruševine.” Jer, teško će naći domovinu, onaj koji ima savjest, kaže Végel. Hrvatski pisac Miljenko Jergović navodi da je početkom rata za raspad Jugoslavije, mađarski pisac György Konrad, tad predsjednik međunarodnog PEN kluba ponudio Végelu trajni boravak u Budimpešti, kako bi se riješio briga i strahova koje mu je zadavala njegova tadašnja domovina i da je to on bez razmišljanja odbio, znajući da je nacionalizam bolest na koju ni jedan narod, ni jedna zemlja nije imuna. Ostao je i dalje u Novom Sadu, na granici, lokalpatriot bez domovine… Melankolično zagledan u sva ta mjesta koja mu pripadaju, ali on u potpunosti ne pripada nijednomu – Od Srbobrana do Beograda, Od Pešte do Zagreba i južnije, do Jadrana i Trsta. 

Ta njegova velika melankolična srednjoistočnoeuropska sinteza, koju piše već desetljećima u formi romana, eseja, drame, dnevnika ili novinske kolumne ostat će kao jedinstveno umjetničko djelo što nam, kako bi to rekao Gottfried Benn, dolazi “iz daljina, iz carstava”. Na kraju nešto sasvim osobno: ja se s djelom Lászla Végela družim već četiri pune decenije i mogu reći da sam pročitao gotovo sve od njega što se pojavilo u srpskim ili hrvatskim prijevodima, u knjigama, novinama i časopisima. Pisao sam o njegovim knjigama, sastavljao i afiše za njegove sarajevske kazališne predstave, družio se sa svojim dragim prijateljem kad sam kao ratni izbjeglica lutao po evropskim književnim sajmovima i susretima. Davne 1986. godine, kad se knjiga “Odricanje i opstajanje” pojavila, bio sam član žirija književne nagrade koju je dodjeljivala Željezara Sisak za čitavo područje bivše Jugoslavije, a koji ju je jednoglasno proglasio najboljim esejističkim djelom. Ja sam pisao obrazloženje, koje je potpisao i na svečanoj dodjeli pročitao predsjednik žirija, veliki hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Knjigu sam bio izgubio u ratnom metežu, a za moje prve poslijeratne posjete Sisku, pronašao sam je u ruševinama biblioteke tog nekad divovskog metalurškog kombinata. Nema više Jugoslavije, ni Željezare Sisak, razmišljao sam tad, otišao je i Jure, ostao sam samo ja na tim ruinama sa ovom knjigom u ruci, ovim sjajnim djelom, što na koricama ima treperavi znak semafora.

Ovaj tekst izlaganje je Lupiginog suradnika Mile Stojića na znanstvenom skupu o književnom djelu Lászla Végela, jednog od najznačajnijih mađarskih pisaca, nedavno održanom u Novom Sadu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Kaiser Ottó