Sarajevski vic da je ovdašnje pravosuđe najsličnije kanalu Lov i ribolov – “dođu po ribu (optuženog), uslikaju ga i onda ga puste na slobodu” – sasvim je tačan, ali je samo vic. Jedan od problema s vicevima je, naime, što se njima – i kad su najbolji – ne može objasniti svijet, nego se samo jedan njegov segment osvijetli šegom. A nama, u Bosni, šege uvijek treba, jer je mrak gust, da skoro nikada nije bio gušći. Krenulo je sredinom prošlog mjeseca kad je u akciji pompezno nazvanoj „Pravda“ uhapšeno četrnaest osoba, a nastavilo se s još dvije akcije. Bahatost koju su u vrijeme svoje moći pokazivali bivši ministar prometa BiH Damir Hadžić i bivši zastupnik u Kantonu Sarajevo Esed Radeljaš, omrznula ih je čaršiji, pa je u slučaju njihovog hvatanja naslada veća, ali čini se, ili je to samo nada, da se počinje odmotavati beskrajno zamršeno klupko političkog kriminala. Neke krupne ribe možda neće biti vraćene na plivanje.

Uznemiren čovjek je sklon nesanici. Tri su sata i 40 minuta. Iza ponoći. Leonard Cohen je mrtav. Jazz nije romantičan. Nedavno sam spoznao da ritam marša najviše emotivno uzburka ljudsku dušu. Štogod duša bila. Nema je u udžbenicima iz anatomije, ali svi znamo da je imamo. Htio sam uvjeravati sebe i druge da će neke druge jeseni sve biti u redu. Neke druge jeseni bit ćemo trijezni i takvi ćemo biti u stanju podnijeti svijet. Neke druge jeseni svijet će biti podnošljiv. Neke druge jeseni bit ćemo zahvalni što je Cohen snimio svoj šapat i ostavio ga da plovi u vremenu kako bismo znali da se može i treba biti dostojanstveno tužan. Neke druge jeseni postat ćemo svjesni kako su male stvari potrebne kako bismo premostili samoću. Nečiji snimljeni šapat. Prizor voljene osobe koja spava dok pušimo zadnju cigaretu pred spavanje. Slika pseće čupavosti pod našim nogama.

Onaj tren kada stvari postanu kompliciranije od „za mene život počinje začećem“ ili „ja samo štitim obitelj“, praćenog spastičnim grimasama, njen se s lijeva i s desna mistificirani um raspadne poput pretrpane vreće, Željka Markić postane nasilna prema činjenicama i onima koji ih iznose, a sudac diže ruku za kraj utakmice. Tako će, bojim se, biti i kad na sudu dođe do činjenice da Markić doista posluje s farmaceutskom industrijom, a da moralne implikacije te činjenice mogu biti predmet žestoke rasprave, ali vrlo teško tužbe za klevetu. Svakako, vjerujem da nije pitanje može li Markić opstati kao prva igračica desničarske revolucije, iako se taj mainstream još 2014. godine očito ogradio od nje. Desnica je iracionalna, sve je moguće. Druga je stvar može li lijevi i liberalni dio javne scene opstati bez gradnje svog identiteta na širenju moralne panike zbog svake akcije Željke Markić, pa čak i onda kada se te akcije urušavaju same od sebe.

Jedna je britanska historiografkinja i novinarka, danas također živa samo po svojemu djelu, ime joj je bilo Gitta Serreny, napisala studiju „Treblinka: put u tamu; od ubijanja iz milosrđa do masovnog ubojstva“. Istražujući činjenice vezane uz ovaj logor istrebljenja, spominje ovdje i slučaj jednoga češkoga mladića, koji se dobrovoljno dao deportirati u logor Treblinka, unatoč činjenici da po svim važećim kategorijama ondje nije pripadao. Taj mladić ne samo da je u potpunosti izgledao kao Arijevac, već je bio uglednog i bogatog, gotovo čistog arijevskog porijekla. Unatoč tome, nije želio dozvoliti da njegova djevojka, Židovka, bez njega nestane u Treblinci. Za razliku od nje, koja je po dolasku odmah ubijena, zajedno s tisućama drugih, arijevski mladić, čijoj su se ljepoti nacisti divili, preživio je do „prestanka rada“ toga logora.

Sve je počelo lepo: “Nedeljnik“ je 13. oktobra objavio “ekskluzivni intervju” sa Donaldom Trampom, većina srbijanskih medija ga je prenela, počeli su komentari poput “Trampe, Srbine!”, seirilo se o budućoj svesrpskoj koaliciji Tramp-Putin, sve u svemu - primili se ko penzija na Trampa... I onda – puć! Ne samo demanti iz Trampovog štaba, već i tvrdnja da je ceo intervju potpuno izmišljen. Da li će sada ultra-Srbi da se prešaltaju i da počnu navijati za mrsku Hilari? Nemoguće. Ali, trampofili su sada na aparatima. Kuda sada, ako ne u omiljenu poziciju žrtve koju niko – sem Putina – ne razume, a kamoli da je razume tamo neki bogatun iz najmrže Amerike. Ništa zato, ostaje ono “Vladimire Putine – raširi nam butine”. Ipak negde u prikrajku i dalje će lebdeti simpatija za Trampa. Ne zbog njega, već zbog toliko priželjkivane propasti Amerike, koja je - je l te - izvesnija sa budalom na vlasti.

Sve donedavno pitanje abortusa u hrvatskom društvu nije izazivalo nikakve podjele, a USUD se odlučio na rješavanje predmeta u prvoj i jedinoj fazi hrvatske povijesti u kojoj je opća klerikalizacija toliko uznapredovala, da su se podigle tenzije čak i oko pitanja prava na pobačaj. I dalje na marginama, valja napomenuti. Potpuno deformirana Šeparovićeva prezentacija političke kronologije može značiti sljedeće: da je USUD čekao da se u „društvu“ pojavi svega nekoliko dovoljno bučnih somnambula koji mrmore protiv abortusa i tretira ih kao dokaz da je za Hrvatsku to osjetljivo pitanje ili da Šeparović ne priznaje je USUD jedina respektabilna institucija koja svojom šutnjom dovodi u pitanje kontinuitet korektne legislative ili da naprosto nije upućen. Vjerojatno je riječ o trećem. No, ni Zakon iz 1978. godine nije tako savršen kako to tvrde ženske aktivističke udruge.

I kad nema Srba, uvijek postoji zajednički dušmanin. Kad je Mandžukić pospremio treću kuglu iza gola nesretnog kosovskog golmana, valjalo je naći novu zanimaciju. A to je tako lako, kao u pjesmi grupe Cacadou look: s naše tribine se začulo „ubij, ubij, ubij Srbina“, a cijeli je stadion oduševljeno zapljeskao tom univerzalnom modelu. Tip pored mene, sebi u bradu mrmlja, kao da ponavlja pjesmicu koju će izreći pred učiteljicom – „u Čapljini klaonica bila/puno Srba Neretva nosila“. Nek’ se nađe, jer mržnja, je kao i droga: nema domovinu. Ali, ima Srbe. I kad ih nema. Majstor iz Kosovske Mitrovice, u novom odijelu socijalističkog direktora, objašnjava nogometnu genezu Kosovara – „Meni je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Onda, kad se raspala počeo sam pratiti Albaniju, i ona mi je bila najdraža. Sad imam Kosovo, a treća mi je … malo Turska“. Kao u vicu o Muji i Japancu, sad mu je Turska na trećem mjestu, ali razvijaće se to, nema sumnje.

Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu. Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe. Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati.

Skupština Vojvodine dobila je, uz dosadašnji zvanični grb i zastavu, i takozvane tradicionalne simbole, koji su u stvari najobičniji istorijski falsifikat, kojim Srpska napredna stranka (SNS) još jednom pokazuje da Vučić dlaku menja, ali nacionalističku ćud nikako. Namera je jasna i očigledna: da se poništi vojvođansku multietničnost i multikulturalnost i da se ova pokrajina, koju Srbija i dalje tretira kao koloniju, dodatno „posrbi“. I obesmisli. Ovi groteskni simboli odmah su izvrnuti ruglu pa su se pojavile karikaturalne verzije zastave i grba koji predstavljaju kombinaciju četničke šajkače i popularnog mađarskog namaza „vajkrem“. To je ilustracija činjenice da je u koaliciji sa Vučićevim SNS-om u Skupštini Vojvodine i Savez vojvođanskih Mađara (SVM), najjača stranka te nacionalne manjine u Vojvodini. No, da se sad ne pravimo ludi, samo bi totalno neupućena osoba mogla reći da je iznenađena ovim potezom neuspešno lečenih radikala.

U regiji, na političkoj sceni, ne postoje dvije sličnije pojave od Zorana Milanovića i Zlatka Lagumdžije: deklarativni, a dekorativni ljevičari, socijalno neosjetljivi, iznutra su osušili bit svoje stranke. I podnijeli ostavke, da bi preko satelita ostali kontrolirati svoje partije. Milanović, istina, nije bio krivično zaganjan, za razliku od Lagumdžije. Ali, zbrinuli su sebe, povlačeći se (pre)kasno da bi, u idejnom smislu, ostavili mogućnost popravljanja situacije koju su iza sebe ostavili. Kao u davnoj baladi koju je pjevala njihova, a pomalo i naša generacija, i jedan i drugi ostali su „to“ do kraja. I taman kad čovjek shvati da bi stvarno bilo jezivo da SDA pokupi baš sve i zbog nekih likova skonta da bi mogao glasati z SDP, javno se oglasi njegov bivši predsjednik. On „radi“ kao u bajci: poput prestanka čarolije u Pepeljugi, on lakeje pretvori u miševe, kočiju u tikvu, a bogatu nasljednicu u siromašnu ropkinju koju maltretiraju. I vrati nas u našu naivnost.