Ljudi sakupljeni u savjetodavnim tijelima člana Predsjedništva, nacionalnim mahmurlukom opijeni pisci, pjevači i slikari koji učestvuju u reality showovima i ne mogu voljeti Orhana Pamuka, jer je njima njihov format nedostižan – „a i ko bi ćit'o, ba sve to, kad mu svaka knjiga 700 strana, ko je on, ba. I šta (meko š) je on ućinio za Sarajevo, da mu se ta nagrada da(dne)?“ Od počasti smo, dakle, daleko dogurali. Sljedeća instanca bi mogla biti da kad neko, kakvim poslom ili onako, zaluta u Sarajevo, da ga se na brzinu skolesa, uslika i uvali mu se priznanje počasnog građanina. Jer, toliko je sujeta koje treba zadovoljiti, a čaršija – mala. I još skoro prepolovljena u odnosu na prije rata. Ogrubjeli od mržnje, umorni od siromaštva, bolesni od zavisti, živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim. Ovo je društvo kojem o finansiranju u kulturi odlučuju pjevači i glumci, katkad i socijalni radnici, u kojoj književno arbitriraju netalentirani prigradski pokušaji agrarnih rokera, a oko privatnih poruka se vode „važne društvene polemike“.

Umjesto o slavi i glamuru ovog vašara mundijalne taštine, o hektolitrima viskija i šampanjca koji teku njegovim kristalnim dvoranama, mi ćemo reći koju riječ o jednom glumcu, koji je dobitnik najveće festivalske nagrade, a umro je na samom početku ovogodišnjeg festivala. Nazif Mujić, dobitnik Srebrenog medvjeda u Berlinu 2013. godine. Rođen je i živio daleko od filmskog svijeta. Njegova ciganska sudbina, političkim rječnikom kazano, “diskriminacija Roma u Europi”, bila je kurentna tema kako za filmske producente, tako i za evropske političare. On, naime, ništa nije glumio – spontano kazivao je kakve mu se nevjerojatne stvari događaju u borbi za golo preživljavanje i nagrada nije mogla izostati. Pet minuta planetarne filmske slave, međutim, Mujiću nije riješilo problem. Čim se s berlinskog crvenog tepiha vratio u Lukavac nevolje su se nastavile. Nazif Mujić ući će u legendu i povijest kao zaštitni znak balkanske filmske umjetnosti. Za sve što smo postigli u svijetu filma dužni smo Romima.

Kad su postavljeni temelji Republike Hrvatske, politički akteri zamislili su je kao zarobljenu državu, u kojoj će se zakoni i svi bitni državni propisi donositi prema njihovim partikularnim interesima ili specifičnim interesima njihovih donatora, prijatelja, rodbine i kumova. To je do danas, zasigurno, najdosljednije provođeni dio projekta stvaranja nacionalne države. Dalija Orešković nije se dala impresionirati dobro plaćenom foteljom, nije pokazivala zahvalnost političarima i strankama koje su je izabrale, iz svih njezinih poteza bilo je jasno da ona svoju dužnost shvaća kao poziciju na kojoj se služi građanima i općem dobru. Budući da ljudi poput nje ne mogu malome srediti upis na faks ili posao, da ne mogu namještati natječaje za rodijake, to što ih se miče po onoj ustaškog ministra vanjskih poslova Mile Budaka "Ili se pokloni, ili se ukloni" posve je ovom narodu nevažno jer njegovo političko pamćenje seže do posljednjeg pročitanog posta na Fejsu.

Sve prolazi, samo smeće trajno jeste! Nitko se nije zapitao i problematizirao kako je moguće ravnodušno prijeći preko činjenice da neke špijunske službe u Korumpiranoj našoj imaju crne fondove za plaćanje/honoriranje doušnika. Čemu doušnici u vrijeme sveopće hajke na Jugo.&Hrv. UDB-u (koja se zasnivala na doušništvu)? Hoće li naši doušnici propjevati o VSOA-i, kao što su komunisti pjevali o UDB-i? Vraga hoće, jer su i porijeklo i namjena novčanih sredstava za njihove plaće/honorare naprosto zamračeni. Uništena je sva dokumentacija o toj pljački novca „za specijalne namjene“, premda je riječ o „proračunskom novcu“, namijenjenu „plaćanju raznih operativnih zadaća i akcija“, pa se time i crnilom prelazi preko riječi doušništva. „Brižna majka“, naime, Neprozirna naša pobrinula se za svoju djecu. Generali su dobili po prstima, kad ih se zateklo u državnoj kasi, a jadni su doušnici bačeni na cestu.

Unatoč višegodišnjem globalnom bombardiranju istim porukama, procijepljenost nigdje ne raste. Stoga je možda zadnji čas da se svi zapitamo uklapa li ova se komunikacijska matrica u definiciju ludila kao neprestanog ponavljanja jedne te iste stvari, uz očekivanje drugačijih rezultata. U istraživačkim radovima koji se bave problematikom cijepljenja, zauzimanje scijentističke busije iz koje se puca po „neobrazovanim glupanima“ i/ili ih se nastoji privući na mamac scijentizma i racionalnosti, odavno je prepoznato kao neučinkovito i zastarjelo. Neshvatljiva je ideja da ćemo riješiti neki problem, iako uopće ne poznajemo njegovu povijest, a uzroci se uče iz interakcija na društvenim mrežama i masovnim medijima. Šanse da se u Hrvatskoj i Srbiji dogodi promjena paradigme ravne su nuli. U obje zemlje je razina nasilja u javnoj komunikaciji alarmanta, a sugovornici se ne demantiraju, nego eliminiraju uz prijetnju fizičke eliminacije.

Najlakše bi bilo „malom“, 216 centimetara visokom Alenu Omiću, rođenom 1992. godine, poručiti: „Pa, dobro, mladiću šta si očekivao, da te sljedbenici Arkana i obožavatelji Ratka Mladića dočekaju kao heroja?“ – ali ni to nije tako jednostavno. Iako čovjek ne zna kad ga obuzima veća jeza i gađenje - kad na košarkaškoj utakmici iste te Crvene zvezde vidi ćelave, nabildane idiote, gole do pasa kako urlaju, ili kad gleda četničku ikonografiju Partizanovaca u kojoj dominiraju mrtvačke glave i prekrižene kosti. Gusti mrak. S blagim nijansama. No, s druge strane, valja nešto i priznati. Izgleda da je većina u dvorani Aleksandar Nikolić prezrela Delije i njihov transparent te da su na kraju i Crvena zvezda i njeno novo pojačanje, Omić - pobijedili. Iako se s tim stvarima nikad ne zna, jer dovoljna je grupa idiota da upropasti cijelu stvar.

Ko je ubio Olivera Ivanovića- pitanje je na koje još nema odgovora, iako su zvanični Beograd i ogromni broj građana presudili - reč je o kosovskim Albancima koji su likvidirali čoveka koji nikom nije učinio ništa nažao. Dakle, laž. Niz događaja koji su zločinu, a ovo ubistvo to svakako jeste, prethodili ukazuje na to da iza svega možda stoji i već davno oprobana mašinerija smrti u vidu srbijanske Državne sigurnosti. Smrt Olivera Ivanovića pokušaće da instrumentalizuju i vrh srbijanske vlasti i opozicija, koju god liniju da zastupa. Vlast kojoj je jedan od najradikalnijih predstavnika Srpske pravoslavne crkve, mitropolit Amfilohije, već pripisao predaju Kosova i rastužio Vučića, radi na toj "državnoj stvari", opozicija se već duže vreme nadmeće sa Aleksandrom Vučićem u radikalnosti. Oliver Ivanović je mrtav, ubili su ga Srbi ili Albanci, neki od njih koji po svaku cenu žele nacionalnu državu. Izvesna je samo smrt.

Ovim političkim događajem sezone napokon smo stigli do stadija u kojemu priznajemo, prihvaćamo, nekako otvaramo vrata činjenici da je velikan Tesla izdanak ovoga prostora, pa potom svakako i ove kulture, tradicije, naslijeđa. Lijepo je da djeca, čiji je um, za nadati je se, još neopterećen boleštinama koje su dio ovdašnje svakodnevnice odraslih, imaju priliku susresti se s biografskim, stvaralačkim, misaonim, filozofskim i drugim detaljima koji su oblikovali ličnost i djelo velikoga Tesle, i da im je na uvid pruženo shvaćanje o tome koliko je ta misao moderna, u kojoj mjeri ona korespondira s revolucionarnim događanjima na područjima brojnih znanosti, ali i umjetnosti. Lijepo je i da učitelji i nastavnici nisu lijeni, i da posežu iz raznih, često udaljenih ili siromašnijih krajeva Hrvatske, i dovode djecu da pogledaju ovu izložbu, da na razne poticajne načine sudjeluju u njoj. To su stvari koje dječji um ne zaboravlja.

Jedini ispravan odgovor na ovu situaciju je da nas prestanu praviti idiotima. Da zdravstvo stalno troši više od predviđene količine financijskih resursa može se, uostalom, u svakom trenutku reći za skoro svaki zdravstveni sistem. Osnovno je pitanje – i to nikako da uđe u glavu nijednom decision makeru u Hrvatskoj – jesu li troškovi zdravstva posljedica realnih potreba stanovništva za zdravstvenom zaštitom i servisiranja tih potreba prema organizacijskim i medicinskim protokolima zasnovanih na dokazima, ili je zdravstvo nečiji privatni tunel koji se beskonačno farba, u nezamislivo značajnijim razmjerima nego legendarni tuneli HAC-a. Radi se o sektoru čiji se budžet od devedesetih naovamo rasteže između 17 i 28 milijardi kuna godišnje, a nebrojeno je puta dokazano da ga financijski iscrpljuje šarlatansko i koruptivno upravljanje. Nekolicina nasumce izabranih primjera ilustriraju razmjere problema.

Punim 39 godina i teško da mogu postati potpuno drugačiji makar katkad mislim da ne bi loše bilo da sam neke poteze odigrao drugačije. A igrao sam sudbinske poteze uglavnom aljkavo odbijajući pristati na nametnutu igru. Htio sam oduvijek igrati svoju igru, po svojim pravilima i tako sam, na zaprepaštenje mnogih koji su tomu prisustvovali odigravao i neke stvari koje su, tako svi tvrde, zamišljene potpuno drugačije. Nacionalizam u mojoj kući nikada nije bio opcija. Bio sam, naime, iz miješanog braka. Muškarca i žene koji su, eto, dolazili iz obitelji različitog kulturološkog zaleđa. No, tada je to bila prednost, takvo je bilo društvo. Mogao sam, bez obzira na vaspitanje, jer takva su vremena bila, lako upasti u zamku pristajanja uz jednu od gomila koje su se, u jednom trenutku nedaleke povijesti, formirale po meni potpuno nejasnim kriterijima.