GREŠKE SISTEMA NA NAPLATI
GREŠKE SISTEMA NA NAPLATI: Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati

Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati

ritn by: Nataša Škaričić | 08.02.2018.
GREŠKE SISTEMA NA NAPLATI: Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati
Unatoč višegodišnjem globalnom bombardiranju istim porukama, procijepljenost nigdje ne raste. Stoga je možda zadnji čas da se svi zapitamo uklapa li ova se komunikacijska matrica u definiciju ludila kao neprestanog ponavljanja jedne te iste stvari, uz očekivanje drugačijih rezultata. U istraživačkim radovima koji se bave problematikom cijepljenja, zauzimanje scijentističke busije iz koje se puca po „neobrazovanim glupanima“ i/ili ih se nastoji privući na mamac scijentizma i racionalnosti, odavno je prepoznato kao neučinkovito i zastarjelo. Neshvatljiva je ideja da ćemo riješiti neki problem, iako uopće ne poznajemo njegovu povijest, a uzroci se uče iz interakcija na društvenim mrežama i masovnim medijima. Šanse da se u Hrvatskoj i Srbiji dogodi promjena paradigme ravne su nuli. U obje zemlje je razina nasilja u javnoj komunikaciji alarmanta, a sugovornici se ne demantiraju, nego eliminiraju uz prijetnju fizičke eliminacije.

Vijesti o žrtvama gripe u Hrvatskoj i ospica u Srbiji otvorile su novu sezonu burne rasprave o cjepivima, posebno o medijskom tretmanu politike cijepljenja. U atmosferi opće opasnosti od širenja zaraze, značajan broj novinara u Hrvatskoj zagovara ideju se mediji potpuno zatvore za tzv. drugu stranu u društvenom sukobu, misleći jednako na građanske inicijative za pravo roditelja na izbor u cijepljenju djece i liječnike koje smatraju nekompetentnim opinion-makerima o kvaliteti i štetnosti programa cijepljenja. 

U Srbiji su podnesene kaznene prijave protiv osoba koje javno govore o štetnosti cjepiva, a list Blic je objavio i neku vrstu potjernice na naslovnoj stranici, s fotografijama javnih osoba koje prozivaju za smrt triju žrtava ospica u toj zemlji. Povod za bavljenje kvalitetom rasprave u Hrvatskoj je HTV-ova emisija Otvoreno, u kojoj su prije mjesec dana sudjelovali virusolog i voditelj Nacionalnog centra za gripu Vladimir Draženović, internistica Lidija Gajski, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" Alemka Markotić i Petra Šestak iz Građanske inicijative „Cijepljenje – pravo izbora“. Suprotno dosadašnjoj tradiciji, između suprotstavljenih strana nije došlo do žešćih verbalnih obračuna, ali je sam sastav gostiju izazvao erupciju bijesa u drugim medijima. Index je npr. izvještaj o sadržaju emisije opremio naslovom „Skandalozno Otvoreno: Kako znamo da cijepljenje ne uzrokuje epidemije?“ i fotografijom Lidije Gajski koja osporava djelotvornosti i neškodljivost pojedinih cjepiva, a potom i komentar Nevena Barkovića „Što je sljedeće, Otvoreno o ravnoj Zemlji?“ koji kritizira takav koncept novinarske neutralnosti po kojem jednaku vrijednost u javnom diskursu imaju „vrhunski znanstvenici i antiznanstveni šarlatani“. Isti je portal objavio i tekst pod naslovom „Opasnost od epidemije ospica u Hrvatskoj: kako smo postali tako glupi?“. 

Sve autorice i autori se slažu da se o cjepivima nema što raspravljati, i to ne u smislu da, primjerice, Lidija Gajski nije dostojna sugovornica, nego u smislu da ništa osim promocije obaveznog cijepljenja u javnom diskursu nije dopušteno. S apsurdnije strane, to valjda znači da je promocija obaveznog cijepljenja dopuštena svima, pa i onima koji o obaveznom cijepljenju toliko malo znaju, da ga uopće ne vide kao političko, pravno, sociološko, etičko, itd. pitanje. Sličan je stav u dužem tekstu radikalizirao kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović, koji eksplicitno kaže da rasprave o cjepivima i tradiciji obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj uopće ne smije biti, zato što je ona a) nemoguća („naprosto zato što s mitom, legendom ili teorijom zavjere javne rasprave nema, pa je i ne može biti“ i b) opasna („učenje o škodljivosti cjepiva neposredno je škodljivo i smrtonosno“) te c) podriva politički sistem („osim što je smrtonosna širi se nepovjerenje prema Republici i njezinim službama“). 

Cjepivo
Prvi put je netko tko zauzima važno mjesto u zdravstvu javno potvrdio dobro poznatu činjenicu da procijepljenost ne ovisi o stupnju autoritarnosti politike javnog zdravstva (FOTO: Wikipedia)

Zanimljivo je da su, za razliku od navedenih novinara, predstavnici zdravstvenih institucija (Draženović, Markotić) u zadnjim javnim nastupima bitno smekšali retoriku, u spornom Otvorenom pomirljivo dajući naglasak na „potrebu bolje edukacije građana i liječnika“, dok je voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Bernard Kaić prvi put (koliko je poznato) javno priznao činjenicu da „ne postoji korelacija između obaveze i preporuke te cijepnih obuhvata, pa se na temelju toga nikako ne može dati preporuka u smislu 'obveza ili ne'.“ 

„Pedijatri znaju reći zašto cijepiti, a kako će se to postići, to je i sociološko i pravno pitanje, a ne medicinsko“, kazao je nedavno Kaić u emisiji “Izaberi zdravlje” Hrvatskog radija. Za razliku od svih drugih Kaićevih izjava u kojima predano promovira djelotvornost i neškodljivost cjepiva, ova je prošla bez ikakvog odjeka, iako je po mnogočemu iznimno značajna. Naime, ovo je prvi put da je netko tko zauzima važno mjesto u zdravstvu, javno potvrdio dobro poznatu činjenicu da procijepljenost ne ovisi o stupnju autoritarnosti politike javnog zdravstva, te da cijeli problem viri daleko izvan skuta scijentističkog diskursa. Drugo, usporedba ove izjave s Rješenjem Ustavnog suda iz 2014. godine u kojemu eksplicitno stoji “da je u konkretnom slučaju riječ o stručnom (medicinskom) pitanju”, govori da je USUD-u manje nego medicinarima jasno da politika cijepljenja nikako ne može biti prepuštena isključivo autoritetu medicine. Ta ocjena nije ni prva, a sigurno ni posljednja sramota USUD-a. 

Zašto Kaićeva izjava nije poslužila ni za jedan naslov, ni za „follow up“, teško je reći, no činjenica je kako se to uklapa u agendu da politika cijepljenja treba ostati jedina politička tema koja se izuzima iz demokratskih procedura. Tome pomaže očito brkanje epistemičke i moralne vrijednosti sudionika javne rasprave; dok je normalno da nekome odričemo autoritet u poznavanju medicinskog aspekta problema, negiranje moralne obaveze medicine, Sabora i zdravstvenih vlasti prema zabrinutim laicima je simptom ozbiljne devijacije i nerazumijevanja osnova medicinske etike. 

Osim što je ovo biopolitički fenomen koji zahtijeva posebnu obradu, radi se o opasnoj praksi čak i iz perspektive želje za boljom procijepljenošću i boljim javnim zdravstvom. Postoji niz dokaza da se taj cilj ne može ostvariti zastrašivanjem, prokazivanjem iracionalnosti otpora prema cjepivima i prebacivanjem krivice za podbačaj programa cijepljenja na korisnike zdravstvene zaštite. Na pokušaju sanacije mnogobrojnih problema s programima cijepljenja, zadnjih su se godina okušali gotovo svi novinarski kapitalci. Analiza svih njihovih tekstova i nastupa, od svjetski poznatog Johna Olivera do bilo kojeg poznatog hrvatskog kolumniste opće prakse, pokazuje minimum kreativnosti, odnosno, da svi perpetuiraju jedan te isti sadržaj - cjepiva su najkorisnije što je znanost ikada dala, omjer moguće štete od nuspojava i realne zdravstvene koristi je nemjerljivo u korist ovog drugog, pad povjerenja u cjepiva može se zahvaliti porastu idiotluka i autoru davno objavljene prevarantske studije koja je lažirala vezu između cjepiva protiv ospica i autizma, farmaceutsku industriju odlično kontroliraju državna regulatorna tijela, s idiotima se nema što raspravljati, nego ih se treba prisiliti da sudjeluju u imunitetu krda, jer konzumacijom prava na izbor dovode u opasnost tuđe i svoje živote. 

Unatoč višegodišnjem globalnom bombardiranju istim porukama, procijepljenost nigdje ne raste. Stoga je možda zadnji čas da se svi zapitamo uklapa li ova se komunikacijska matrica u definiciju ludila kao neprestanog ponavljanja jedne te iste stvari, uz očekivanje drugačijih rezultata. U istraživačkim radovima koji se bave problematikom cijepljenja, zauzimanje scijentističke busije iz koje se puca po „neobrazovanim glupanima“ i/ili ih se nastoji privući na mamac scijentizma i racionalnosti, odavno je prepoznato kao neučinkovito i zastarjelo. Neki autori (Hobson-West, New i Senior, Rogers i Pilgrim) od devedesetih ukazuju na ogromne nedostatke institucionalnog social marketinga za programe cijepljenja, koji se najčešće svodi na isticanje “iracionalnosti” otpora prema cjepivima. “Iracionalno” se, nalaze mnogi autori, može objasniti osobnim narativima, od onih o pojedinačnim i kolektivnim iskustvima sa zdravstvenim službama i liječnicima, preko razlika u kvaliteti savjetovanja, pa sve do klasnih podjela i uloge rodne diskriminacije u odnosu prema mladim majkama koje traže odgovore od pedijatara. 

Ampule
Roditelji uopće nisu mijenjali stav o cjepivima, unatoč tome što su promijenili stav o povezanosti cjepiva s autizmom (FOTO: Pixabay)

“Kalkulacija rizika u promotivnim materijalima ima smisla jedino ako promotori cijepljenja vjeruju da individue, u ovom slučaju roditelji, odlučuju na ovaj način. Od toga nas samo korak dijeli do zaključka da otpor prema cjepivima može biti objašnjen greškom u procesu racionalne opservacije, a idući korak je izrada i publiciranje sve više novih statistika o niskim rizicima cijepljenja i velikoj zdravstvenoj koristi. Ponekad ova logika može poslužiti da se opravda politika prisile, odnosno državnih sankcija koje će 'korigirati' krive izračune“, navodi Pru Hobson West. U nastavku, međutim, ukazuje na činjenicu da su takve pretpostavke pogrešne, odnosno na to da odluka o cijepljenju nije stvar jednokratne odluke, niti je bazirana na racionalnom izračunu rizika, već je dio čitavog procesa brige o djetetu koji stvara kontekst u kojemu roditelji donose pojedinačne odluke. Najvažniji dio tog konteksta je ranije iskustvo sa zdravstvenim službama, s cjepivima, ali i cijeli politički kontekst: Izračuni rizika od nuspojava i koristi cjepiva služe ukazivanju na iracionalnost odluka o odbijanju cijepljenja. 

U detradicionaliziranim društvima, međutim, koja ne potiču koheziju, takva odluka može djelovati vrlo racionalno. Ukoliko se društvo zaista sastoji od racionalnih, autonomnih potrošača (kao što vjerujemo u liberalnim političkim sistemima op.a.), tada pojava “slobodnih jahača” itekako ima smisla. Ovo se naslanja na Rogersinu i Pilgrimovu primjedbu da u zdravstvenim sustavima koji promoviraju individualnu odgovornost za zdravlje i zdrave životne stilove, vakcinacijska politika treba biti shvaćena kao anomalija, a ne suzdržanost roditelja prema cjepivima, zaključuje. Riječju, komunikacijska usmjerenost na jednokratne kognitivne pogreške je jednako kognitivno defektna, jer podcjenjuje utjecaj vanjskih faktora, posebno političkog okvira i iskustva sa zdravstvenim službama, na brojne stavove koji prethode pojedinačnoj odluci o cijepljenju. 

Učinkovitost suočavanja s rizicima još se bolje vidi u istraživanju provedenom na 1.759 roditelja djece mlađe od 17 godina, koje je pokazalo da četiri najčešće strategije promocije cjepiva uopće ne funkcioniraju. Suočeni s a) informacijama američkog Centra za prevenciju i kontrolu bolesti da MMR cjepivo ne uzrokuje autizam; b) tekstualnim informacijama o opasnostima od bolesti koje se preveniraju cjepivom; c) fotografijama djece oboljelih od bolesti koje se mogu spriječiti MMR cjepivom i d) dramatičnim narativom o djetetu koje je zamalo umrlo od ospica, roditelji uopće nisu mijenjali stav o cjepivima, unatoč tome što su promijenili stav o povezanosti cjepiva s autizmom. Pored toga, fotografije bolesne djece polučile su kontraefekt i samo su ojačale vjeru u ozbiljne nuspojave cjepiva. Autori stoga zaključuju: „Način komunikacije zdravstvenih službi o prednostima cjepiva nije efikasan. Za neke roditelje, takva komunikacija pojačava otpor prema cjepivima. Pokušaji da se roditelje zaplaši pojavom zaraznih bolesti i ispravi krive navode o cjepivima, potpuno su kontraproduktivni. Potrebno je više istraživanja o adekvatnim mjerama promocije cjepiva”. 

Ebenezer Obadare iz London School of Economics and Political Sciences objavio je 2005. godine iznimno poučnu analizu povezanosti opće krize političkog povjerenja s problemima politike cijepljenja, na slučaju kontroverze oko cjepiva protiv poliomijelitisa koju su Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), UN-ov Fond za djecu i federalne vlasti 2003. godine osigurale za djecu u sjevernoj Nigeriji. Kada je Islamsko vrhovno vijeće objavilo da su na nekim internetskim stranicama našli informaciju da su cjepiva namjerno kontaminirana kancerogenim supstancama, agensima koji utječu na plodnost i uzrokuju AIDS, nikakva naknadna istraga i dokazi da cjepiva nisu kontaminirana sastojcima koji predstavljaju opasnost za zdravlje (doduše, nađeni su nedopušteni sastojci) nije pomogla, sve dok Jama’atul Nasril Islam nije proglasio cjepivo sigurnim. To je koincidiralo sa službenim proglašenjem opasnosti od poliomijelitisa u tom području, što je razbuktalo žestoku političku raspravu i međusobne optužbe između vodećih ljudi SZO-a, federalnih vlasti i muslimanskih vođa. Obadare je analizirao široki povijesni kontekst odnosa muslimanskog i zapadnog svijeta, od doba kolonijalizma koji se smatra odgovornim za diseminaciju zaraznih bolesti u Africi, preko skandalozne Pfizerove studije s Trovafloxacinom, do napada na njujorške blizance 2001. godine, koji je doveo do toga da vodeće muslimanske organizacije u Nigeriji ne vjeruju SZO-u, a da nigerijska javnost ima veće povjerenje u njih, nego u SZO. 

Facebook
Uzroci se uče iz interakcija na društvenim mrežama i masovnim medijima (ILUSTRACIJA: Pixabay)

Kada vidimo da stopa nepovjerenja u cjepiva varira od nula posto na Kubi, u Dominici, Bocvani i Svetom Tomi i Principu, čiji su zdravstveni i politički sustavi različiti, preko jedan posto u Njemačkoj i Brazilu, četiri posto u Gvatemali i Jamajci, pet posto u Burundiju, osam posto u Kongu, pa deset posto u Rumunjskoj, 18 posto u Češkoj i 19 posto u Ugandi, potpuno je jasno da razlozi za povjerenje ili nepovjerenje prema cjepivima ne mogu biti do kraja objašnjeni univerzalnim kontekstom (internet, teorije zavjere, demokratizacija medicine, itd.), već da ovise o “unutarnjim faktorima” koji čine specifičan politički, povijesni i javnozdravstveni kontekst presudan za odnos prema zdravstvenim politikama. Politički potezi trebali bi proizlaziti iz istraživanja, poznavanja i razumijevanja takvih procesa u konkretnoj sredini, ne samo zato što zapadnjačka “racionalistička” propaganda očito ne funkcionira, nego prvenstveno zato što je to jedini pošteni i znanstveni pristup. 

Neshvatljiva je ideja da ćemo riješiti neki problem, iako uopće ne poznajemo njegovu povijest, a uzroci se uče iz interakcija na društvenim mrežama i masovnim medijima. Šanse da se u Hrvatskoj i Srbiji dogodi promjena paradigme ravne su nuli. U obje zemlje je razina nasilja u javnoj komunikaciji alarmanta i alarmantno prihvatljiva, sugovornici se ne demantiraju, nego eliminiraju uz prijetnju fizičke eliminacije, sve politike (uključivši zdravstvenu) vode se na izrazito autoritaran način, socijalne države su u raspadu i izrazito neprijateljske prema svojim korisnicima, dostupnost zdravstvene zaštite je ugrožena na periferiji i u centru. U svjetonazorskom polju, u uzlaznoj putanji su nadstranački neokonzervativizam s jedne strane i tehnokratsko-menadžerska ideologija STEM-ovaca, Pametnog i sličnih s druge, jedna i druga skoro potpuno nezainteresirane za socijalne probleme i humanistički diskurs. Sve što nije u domeni jednog ili drugog tabora, ima vrlo slabe šanse u mainstream medijskom polju. Obračun scijentistički orijentirane strane sa svim anti-znanstvenim inicijativama, prelio se na temu koja je neprevediva na siromašnu terminologiju jedne i druge strane i doslovno eksplodirao u tvrdnji da je odanost medicinskom cilju eradikacije virusa temelj Republike i stabilnosti njezinih institucija. Dio odgovornosti dodatno snose komercijalni zahtjevi medija; radi se o medijskoj temi ogromnog komercijalnog potencijala, koji ne bi bio do kraja iskorišten u suhoparnoj debati o uzrocima pada procijepljenosti, bez senzacionalističkih i antagonizirajućih faktora. 

Što god bilo, koktel širenja panike od epidemije i komunikacijske agresije, uzrokovao je jedinstven slučaj izvrtanja smisla novinarstva, koje se na ovom primjeru okrenulo protiv običnih ljudi, čitatelja, građanki i građana, umjesto da traži rupe u sistemu koji se urušava i čije greške dolaze na naplatu. Jedna od najstrašnijih posljedica toga je upravo ovo što se sada događa, jačanje rigidnosti sistema i potpune nespremnosti na otvoreniju komunikaciju s građanima. Može se zamisliti sreća trome, autoritarne i nedodirljive zdravstvene administracije i njezinih “službi” u obje zemlje, jer ih perjanice novinarstva servisiraju potporom za prebacivanje odgovornosti na pacijente i teoretičare zavjera. Loša vijest za “službe” je da to ne vrijedi, ni u kognitivnom, ni u praktičnom, ni u moralnom smislu i da će se s cenzurama, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem samo produbljivati. 

U zaključku jedne od rijetkih meta-analiza istraživanja o učinkovitosti mjera promocije cjepiva stoji da negativne poruke i mjere mogu samo nanijeti štetu: „Podvlačimo značaj pažljivo osmišljenih poruka, ciljano kreiranih za specifične ciljne skupine, jer poruke koje presnažno zagovaraju vakcinaciju mogu biti kontraproduktivne, te ojačati nepovjerenje kod onih koji već osjećaju otpor prema cjepivima”. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

    20.06.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

  2. BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

    08.06.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

  3. ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

    31.05.2018.

    Mile Stojić

    ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije