Ništa iz biografije Ane Brnabić ne ide u prilog njenom imenovanju za premijerku, a jednako je opterećuje i "poreklo", jer potiče iz obitelji Brnabić koja se u Staroj Baškoj na Krku beleži u knjigama još u 17 veku. Ili, dikcijom naslova jednog od opskurnih portala, "Srbijo, zemljo, što te snađe: Hrvatica Ana Brnabić nova srpska premijerka". I ostali ekstremno desni tabloidi su dali mašti na volju, te se raspisali o privatnosti premijerke, sve u maniru "Gej, Hrvatica, bogata, premijerka". Gledamo istoriju na delu, žena predsednica Vlade Srbije, pa još i lezbejka, bogata Hrvatica. Kako bi dobro bilo da je predsednica vlade Hrvatske... Ipak, predsednica je u Srbiji, koliko li je grčeva u stomacima plitkoumnog življa proizvela ta činjenica, skoro da je za radovati se. Ovo je priča za optimiste, ali Ana Brnabić je realna: "Ko god da bude premijer, biće mu jako teško, razlika je samo da li će preuzimati odgovornost za odluke, ili će trčati na konsultacije".

Jasno je – da bi bilo tko od nas bio slobodan, potrebno je da budemo slobodni svi. „Sloboda je opća, ili je nema“, kazat će nedavno preminuli sociolog, veliki promišljatelj ljudi i svijeta, Zygmunt Bauman. I, pozivajući se na Emanuela Levinasa, kao na svog učitelja, podsjetit će na to da je moralan čovjek svjestan odgovornosti koja kaže da ono što on čini, utječe na druge ljude. To zahtijeva samoposvećenje, stavljanje vlastita interesa na stranu. Mi ne moramo marširati s drugima, veli on, već moramo biti za druge ljude. Ukoliko su naše slobode ugrožene ozbiljnije, ili prijete da to budu, onda je i ovo marširanje potrebno i važno. Ono je znak da ipak nisu svi pognuli glave, da se nisu svi, samo tako, i preko noći, odrekli ljudskog dostojanstva, odgovornosti za vlastite živote i za živote onih koji dolaze, ispravnosti. Trenutno, takva je situacija, mora se i marširati s drugima, i za druge.

U posljednjih nekoliko dana ionako slabe hrvatsko-slovenske odnose dodatno je pogoršao prvo rasprodani, a potom zabranjeni koncert Marka Perkovića - Thompsona. Evo viđenja našeg kolumniste. U stihovima - "U Marburgu, nad koritom Drave široke, stala braća da obrane svoje domove. Stoji Srbin do čefura, Slovenci su svi, nećeš Marko u Maribor dok smo živi mi. Zove Thompson uvrijeđeno, “hajde Hrvati”, “Lipa li si” i sa Janšom nek’ Lent zagrmi. Čujte bando mariborska, i svi Štajerci, svako znade da Hrvati vi ste Podalpski. Kad nećete da ste s mirom to već svako zna, čekamo mi na Jadranu svakog Slovenca. Doći ćete na otoke, u Istri ste svi, sudiće vam maturanti, ljuti ratnici. Poznaćete moje momke po nadlaktici, iz sveg grla kako kliču crnoj svastici. Čekaće već tarapana, pravi vatromet, prebićemo Jankovića i Mateju Svet..."

Riječ je o itekako obrazovanoj ljevici, u toku sa svjetskom događanjima, no nikako salonskoj: ako je jedna njena noga u akademiji, druga je na terenu, na ulici boreći se za prava radnika, ili u parku pred bagerima koji uništavaju naš grad u ime privatnih interesa. Riječ je ljudima koji nemaju klasnog prezira jer znaju da je obrazovanje kurac ako ne doprinosi emancipaciji i onih manje privilegiranih, o ljudima koji se ne podsmjehuju Špičkovini i Vukovini, koji ne vode neoliberalni križarski rat protiv “uhljeba” jer znaju da smo svi u istom sosu i da bez izgradnje široke solidarnosti nema društva spremnog za izazove 21. stoljeća. Znaju da je Jugoslavija propao projekt iz prošlosti, nešto što treba demitologizirati, ali i boriti se protiv manipulacija tim ideologemom. Nije riječ o ljevici zarobljenoj u prošlosti, nego o ljudima koji kritiziraju duboke greške i promašaje bivše države, istovremeno vrednujući one elemente koji su bili pozitivni.

Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati. Tabui niču na sve strane, građanstvo ih, premećući krunice po rukama, zaobilazi hodajući na prstima, najčešće u pratnji ovlaštenih vodiča, a oko najsvetijih narativa nema i ne može biti rasprave. Tu je kult hrvatske nacije, tamo je kult hrvatske države, ondje je kult Domovinskog rata, u ponudi imamo i kult hrvatskih kultova... Već sam pogled na to obilje ledi krv u žilama i podsjeća skrušeno građanstvo da je mudrije transponirati anksioznost u oduševljenje i prepustiti se radosnom pripitomljavanju. Hrvatska država je, prema oficijelnoj legendi, „sanjana od stoljeća sedmog“ i nema naročitog smisla radi aktualne realnosti, pogotovo ako je ova zagađena surim činjenicama, tu tisućljetnu ružičastu fikciju usnule nacije pretvarati u neizdrživu noćnu moru.

Sve je, na momente, ličilo na prave demonstracije, bilo je po pedesetak hiljada ljudi. Potom je prva faza protesta ubrzano počela da se troši, počele su ideološke raspre o zahtevima i bliskoj budućnosti u kojoj treba podvući crtu. Profašistički portali su seirili nad osipanjem učesnika imitacije okupljanja pred Skupštinom Srbije, došlo je vreme da se počne iznova. A bilo je tu svega - ljudi dovedeni do ruba egzistencije, opljačkani penzioneri, građani kojima je dosta uvreda i ruganja njihovom zdravom razumu, studenti sa facebook levice, hipsteri, aktivisti nevladinih organizacija, novinari, desperadosi koji im prete smrću, turisti sa ratnih žarišta, kostimirani simpatizeri nekadašnje Jedinice za specijalne operacije, uštogljeni rep-fašisti, četnički prvoborci kama-demokratije, deklasirani stranački lideri i njihovi drugi i treći ešeloni, svakovrsni politički i ostali egzibicionisti, glumci, humoristi duhoviti poput Izvestije i Komsomolskaje pravde...

U jednom trenutku mog života Europa se činila kao obećanje slobode. Prostor bez granica kroz koji se moguće kretati bezbrižno i neopterećeno. Europa se činila svijetlom budućnošću. Bilo je to u godinama nakon što je Jugoslavija iz rata izašla sva fragmentirana, zavađena i podijeljena. Kako bih posjetio rodbinu morao sam prelaziti ne samo državne već i entitetske granice, a u nekim slučajevima sam trebao i vizu. U takvom mikrosvijetu Europa je bila neka vrst snoviđenja, nešto čemu treba težiti kako bismo se oslobodili i omogućili sebi barem slobodno i neopterećeno kretanje. Uostalom, ako se mene pitalo, i u kasnim tinejdžerskim godinama, bilo je to sve što sam od Europe tražio. Dvadesetak godina od tog snatrenja o Europi sjedio sam u autobusu i čekao graničnu kontrolu.

Frljićev komad „Naše nasilje i vaše nasilje“ je na koncu odigran, no nitko nema pojma što se događalo iduća dva sata nakon što su se svjetla u teatru ugasila. Zavladao je mrak. Potpuni, potpuni mrak. Svjetlo se nakon dva sata upalilo. Glumci, režiser, cijela postava, gledatelji u stolicama salona, nijemi pratitelji za kućnim računalima, fejsbucima, twitterima, instagramima, portalima i zaslonima pametnih telefona, Opare, Kerumi, nadbiskupi, premijeri, ministrice, bivši ministri kulture, svi koji su pratili mučnu situaciju u Splitu, malo su pričekali da vide je li stvarno gotovo ili je tek počelo. Ima li još? Puca li se? Zabadaju li se križevi u mozak? Pale li se stolice? Trgaju pancirke? Baš ništa od toga? Sve je bila samo predstava koju nisu vidjeli? Nemoguće. U čemu je stvar? Stvar je u tome da je politički teatar koji se bavi nasiljem najbolje artikuliran ako se ne vidi predstava, nego nasilje.

Početkom devedesetih, kada je HDZ bio rascijepljen na zavičajne frakcije, Ivica Todorić uživao je status uzdanice sjeverozapadne Hrvatske u odnosu na Miroslava Kutlu, kao eksponenta hercegovačkoga lobija. Gomila tadašnjih političkih sukoba dogodila se zato što su se tzv. tehnomenadžeri nacional-komunističke Partije tukli oko ostatka ostataka uskladištene robe i nekretninskoga fundusa prijašnje epohe. U korist Ivice Todorića presudio je Franjo Tuđman osobno, ne zbog njega samoga, nego zbog tate Ante Todorića. Genezu te fascinacije moguće je pratiti u Tuđmanovim „Osobnim dnevnicima“. Godine 1973. kada je Ante Todorić završio u zatvoru, u skladu sa tadašnjim Kaznenim zakonom, Tuđman je bio uvjeren da je riječ o savršeno nevinoj osobi kojemu optužne dokaze pakira unitaristički i hegemonistički Beograd kako bi eliminirao Agrokombinat s Antom Todorićem na čelu.

Kopirajući ideju portala 24 sata koji je objavio naslov „Kad jaganjci utihnu: U vrijeme najvećeg iskušenja, mudro šute“ i prozvao Josipa Bozanića, Željku Markić, Ladislava Ilčića i Đuru Glogoškog za nereagiranje na propast Agrokora, bivši je SDP-ov ministar zdravlja Siniša Varga javno na društvenim mrežama prozvao i mene za istu stvar, aludirajući time da je trenutno na vlasti „moja stranačka opcija“. Budući da je ovo već treći put da mi Siniša Varga skače za vrat sa svojim nebuloznim doskočicama, prihvaćam da se toga valjda nikada neću otarasiti i priznajem da zbog toga ne trpim neke ozbiljne duševne boli. Međutim, dok god taj nesretni SDP i dalje postoji i dok god su njegovi „istaknuti članovi“ likovi poput Varge, bilo bi više nego neozbiljno da im se povremeno ne zada kakav nokaut, u nadi da će snažan udarac izazvati pokretanje moždanih impulsa u stranačkih čelnika.