Za spektakularno glup poraz SDP-a na nedjeljnim izborima optužuju se apsistenti koji su „neosjetljivi na razlike između većeg i manjeg zla“. Što se tih optužbi tiče najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela koji je potpuno marginaliziran u hrvatskim medijima. Manjinsko je srpsko stanovništvo tradicionalno i logično glasalo za SDP, no na ovim se izborima dogodio značajan pad podrške. Jesu li ti ljudi epistemički i moralno neodgovorni ili su samo prirodno reagirali na „fućka mi se za Za dom spremni“ i spominjanje majke „vojne lekarke“? Tko je taj koji će od građana Donjeg Lapca tražiti da odgovorno preskoče svoju uznemirenost i koncentriraju se na mir urbane ljevice u Zagrebu? Zašto se urbana ljevica u Zagrebu ne bi identificirala s etničkim Srbima u Donjem Lapcu? Apatija evidentno zahtijeva razumijevanje, bez obzira što na vlasti zato imamo tragičnu kombinaciju HDZ-a i Mosta.

Gledao sam fotografije. Na njima moje prijatelje i još tisuće meni nepoznatih ljudi kako prosvjeduju hodajući beogradskim ulicama i ne traže promjenu. Traže da se neke stvari promisle, da neke stvari ostanu iste, da razmislimo prije nego krenemo mijenjati naličja naših gradova kako bismo udovoljili investitorima i njihovoj ideji progresa. Vidio sam u tim ljudima buduću emigraciju. Netko nam doslovno otima naše vlastite živote, privatizira ih i stavlja u službu progresa u kojem ćemo bivati plaćeni taman toliko da ne umremo kako bismo i sutra ponovno mogli doći na radno mjesto u nekom nama nepoznatom gradu. Ja valjda moram postati svjestan da živim u njihovom svijetu, u njihovom, ali doslovno njihovom, gradu i da nemam prava na uspomene, da budućnost nema prava na priče koje nam pričaju granitne kocke iz mog sokaka i jedna suha česma s koje su nene nekada davno nosile vodu kućama.

Nakon svega imamo dvostruki dokaz Milanovićeve gluposti: vjerovanje da će „dečki“ popušiti njegove fore, a realno su ga u javnosti zakucali kao rasni štemeri, plus vjerovanje da se u kampanji treba boriti za desne glasove i šurovati s ljudima koji su de facto prijetili vojnim pučem, dok u političkoj stvarnosti treba mobilizirati lijevo biračko tijelo. Kako je to tijelo već napaljeno strašnim iskustvom s palom vladom, za to mu je dovoljno samo jedno – da nedvosmisleno pokaže da je protiv revivala ustaštva, pa poslije može nastaviti sa svojom diletantskom klijentelističkom politikom. Uglavnom, prva se pogreška dogodila jer Milanović misli da je prekaljeni gangster, iako ima samo svega nekoliko godina pubertetskog iskustva na Trnju, a drugo jer misli da je superiorni političar, iako izbore dobija tek kad državni odvjetnik kriminalizira cijeli HDZ i kad zamalo svi završe u zatvoru.

U prvim vjerničkim redovima slikali su se ponovo političari, varalice i licemjeri, gavani jednog izmrcvarenog i osiromašenog naroda. Nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštovale božanske zapovijedi. Umjesto skromnosti vlada bahatost, umjesto solidarnosti egoizam, umjesto darivanja otimačina, a umjesto ljubavi mržnja. Bogomolje su nekad bila prazne, likuju oni, ali prešućuju da su tad tvornice bile pune. Danas se i posljednje tvornice gase, a nove bogomolje svakim danom niču. Nakon što su posljednjih decenija neumjesno ”poturčili“ i arabizirali bosansku vjersku običajnost, najistaknutiji predstavnici uleme sad tu običajnost žele nasilno bošnjačiti, pa se predlaže i novi naziv Bajrama - Hižaslav. Što je, dakako, postalo predmetom velike šegačine na društvenim mrežama. I tako, prolazi još jedno kišno ljeto, u apatiji i depresijama. More je za nas, zbog opće neimaštine, postalo misaona imenica.

Noć pred Bajram, u Parizu, u 12 arondismanu, planirao sam kako ću ujutro biciklom otići u radnju koja se zove Sabah, kupiti kadaifa i baklava, da uveče počastim društvo koje će se okupiti. Trgovinu, inače, drži sirijat, turski pravoslavac, i u njoj se prodaju proizvodi koji hrane nostalgiju, uglavnom iz Turske i Bliskoga Istoka. Probudio sam se, a bicikl više nije bio u dvorištu, preko noći ga je neko ukrao. Nakratko, kao da mi je neko ukrao Bajram. U posljednje se vrijeme, nekako, sve češće tako osjećam: kao da mi je neko nešto ukrao. Doduše, vjerski identitet nikad nisam gajio, to je uvijek bilo nešto što su nane, majčina i, pogotovo, očeva majka čuvale kao svoju, duboko intimnu stvar. Što se tiče, nekog šireg, evropskog identiteta, i za njega mi se čini da mi je ukraden. Mislim na Bajram u Sarajevu, na somune, baklave i halve i na humke najdražih na brežuljcima na koje danas neću stići.

Zadnji put sam utakmicu Hrvatske i Turske gledao u nešto drukčijem ambijentu: godine 2008., Euro se igrao u Austriji i Švici, a trebalo je biti u Stocu, gradiću u Hercegovini oko kojeg se vodio rat, a koji je i dan danas kost u grlu (bosansko)hercegovačke svakodnevice. Gradić je bio podijeljen nevidljivom “navijačkom” linijom. Crvenjelo se i u hrvatskim i u bošnjačkim kafićima. Istina, dezeni su drukčiji, ali je paradoks još jednom pobijedio. Izbijanje ozbiljnijih sukoba u Stocu su tada spriječili specijalci dovedeni iz Republike Srpske, odnosno Trebinja, specijalno za tu priliku. Neko se pametan u policiji dosjetio da gorštaci iz Trebinja i Bileće, neće imati milosti ni popusta ni za turske ni za hrvatske navijače. Još pamtim šta mi je rekao znanac, inače ratni zatočenik logora u Dretelju: “Kad su uhvatili onog nekog Hrvata i krenuli ga mlatit’, tako su ga izdegenečili, da mi ga je bilo žao.”

Kad čovjek čuje „ali bilo je fantastično, skupilo se mnoštvo ljudi, to je pokazatelj da solidan broj ljudi ne želi ultrakonzervativnu, katolibansku, proustašku vlast; protest će se razvijati, ljudi će s vremenom pokazivati sve manje tolerancije na političko nasilje“, ne može reći da to nisu dobri argumenti za poštovanje prema tom skupu i za nekakav optimizam, unatoč svemu. Zaboravlja se, ipak, da je skup bio profesionalno organiziran, i da je logistiku, među ostalim, osiguralo više sindikata i da su njihovi golemi ljudski i materijalni resursi angažirani i preparirani da se založe na politički bezbojnoj, vrlo ograničeno definiranoj agendi i preciznom hodogramu skupa. Bespovratno je, prema tome, propušten test li je moguće da eksplicitnija politička poruka dobije ovako organiziranu podršku, da ne spominjemo činjenicu da se ovaj tren događaju stvari koje za njom vape: uništavanje zdravstva i telefonska rasprodaja poduzeća.

“Deca” koja su podigla bunu protiv smena na RTV-u su otelotvorenje svega onoga što za Aleksandra Vučića predstavlja noćnu moru: oni su principijelni, hrabri, talentovani i – odlični novinari! Zato su neposredno nakon izbora psi pušteni s lanca. Reč je o onim najtvrđim kadrovima iz devedesetih, kojima je smetao čak i Milošević kada se odrekao Karadžića i Mladića 1994. godine. A kako je tada izgledala preteča današnjeg RTV-a? Izgledala je kao prava-pravcata avangarda zla, skrojena po meri ratnohuškačke propagande, s ciljem da se javnost mobiliše u podršci Novosadskom korpusu JNA da do temelja sruši Vukovar i pokuša prikriti nepojamne zločine koji su organizovani u Slavoniji, Baranji i Sremu. Dve decenije kasnije RTV je promenila ploču i postala najcenjeniji medij u Srbiji, što vlastima nije po meri, pa ju je trebalo očistiti, ali to ne ide bez otpora jer izvesno je da u Srbiji ipak postoji kritična masa građana koja se ne plaši.

Rat oružjem u mirnodopskom razdoblju obično zamjeni ratovanje simbolima. Takvom ratu u Mostaru svjedočimo posljednjih 20-ak godina. Kao i svaki rat i ovaj simbolima je, prije svega, jednostavno glup i nepotreban. Vodi se isključivo zbog politike i preraspodjele javnog dobra među uvijek istim elitama. Bio sam dijete tada i zato si opraštam naivno vjerovanje da će odmah nakon rata Mostar postati ono što je nekada bio. Mali grad sasvim ugodan za život. Provincija koju katkad nečija dostignuća lansiraju u centar zbivanja. Sjećam se kad sam prvi put nakon rata stigao u Mostar. Putovali smo cijelu vječnost. Tada se iz Sombora putovalo preko Crne Gore i istočne Hercegovine do Nevesinja gdje bi ljude preuzimao UNPROFOR i vozio do Mostara. Kada sam iskoračio na kolodvor jednostavno sam pukao, pao na zemlju i počeo neutješno plakati. Mostar je bio srušen, ali sam ga tada još uvijek mogao prepoznati. Danas mi je to sve teže učiniti.

Ljudi iz koalicije “Sarmu probo nisi – Samo jako” skontali su fol, i svaka im čast. Politika u svim ovim našim čemernim društvima je kombinacija demagogije, estrade i (lažnog) glamura prekrivena opsjenom magije. Kad, recimo, barem ovlaš pogledate fotografije “Magične noći”, kako je svoju proslavu hiljaditog broja Azre pompozno nazvao medijski koncern “Avaz”, odmah vam je sve jasno - društvena scena hoda ispred nikako isprintanog loga novine i bošnjački lažnom crvenom itisonu. Mučno je, to sve skupa: gledati glamour u zemlji sirotinje. Slogan sljedećih lokalnih izbora kod nas bi mogao biti: “Nema od toga ništa”, što je na neki način pandan onome “Samo jako.” Temeljno ubijeni u pojam, kakvi jesmo, nismo uspjeli naći model koji bi na odgovarajući način – poput Preletačevića i ekipe – ismijali višestranački sistem.