Domovina se ponosi grobljima i računa s mrtvima u nekoj novoj zavjeri protiv života. Domovina je zoološki vrt i nesretan splet okolnosti. Ona te davi. Na nju si nevin osuđen. Ona je drumski razbojnik, pljačkaš razuma i ubojica snova. Domovina te mora svesti na svoju mjeru. Ona je prljava, mračna, divlja ideja vrijedna prijezira i gađenja. Domovinu valja mrziti gospodski. Boriti se protiv njezinog manifestiranja, jer domovina, osim s mrtvima, računa s glupošću onih kojima se uspjela prodati kao neupitan ideal. Domovina mijenja imena i tjera te da je voliš. S domovinom možeš imati jedino nasilan brak. Planine i rijeke ne pripadaju domovini. One baš kao i ti imaju nesreću da ih je zapala baš ova domovina u nekoj nepravednoj raspodjeli ratnog plijena. Samo ljudi mogu pripadati domovini. Oni jesu domovina. To je još jedan razlog zašto se domovine treba gaditi.

I zbog toga jer su mi - kao "senilnom" po cit. kolumnistu - ta dva (2), među mnoštvom ostalih promaknula, moj mladi D.P. bijedno trijumfira: "Tako da jadni Mandićev pokušaj jugopromidžbe ostaje samo gola laž." Ovaj zapletaj crijeva u glavi teško je razriješiti, ali, ergo: ako se napiše da je sramota što se 2015. g. u Hrvatskoj na tv ekranima koči ustaška riječ, onda je to "jugopromidžba"? Pa mojom se tvrdnjom BRANI Hrvatsku od ponovne kontaminacije ustaštvom, što ne stoji ni u kakvoj relaciji spram "jugo..." bilo čega, ili pak stoji, ali to znaju, shvaćaju i primjećuju samo oni koji bi ustaštvom ponovo htjeli zatrti sve "jugo..." i štatigajaznam... Je li istina i je li do neki dan bilo točno da se riječ "PROMIDŽBA" kočila na našoj javnoj televiziji, pa ako jest istina, kako je ona, tj. istina, u isti mah "jugopromidžba"??? TO GORE PO ISTINU.

Danas, u vladavini desnih populističkih ideologija, nađe se i onih koji nam zlotvora Pavelića pokušavaju opravdavati „povijesnim težnjama“, a neki iz Crkve mu služe i široko publicirane i politički intonirane mise zadušnice. Ja se u tom trenutku uvijek s tugom sjetim Židovskog muzeja u Berlinu i njegovih poruka, pomišljajući na upozorenje Witolda Gombrowicza, koji veli da se Hitler ne smije atributirati Njemstvom, jer on živi i u svakom Poljaku, u svakome čovjeku. Ja sam to protumačio ovako: Kad, primjerice, na vijest da je mladić na Jadranu silovao djevojčicu iz Srbije, kažeš: „Neka i oni su silovali naše!“ iz tebe progovara Hitler osobno. Kad odlučiš da nećeš ići u albansku slastičarnicu, jer su „vlasnici prljavi Šiptari“, ruka ti se sama diže na rimski pozdrav. Kad kažeš da svjetsku politiku vode halapljivi Židovi – već su ispod tvog nosa izrasli i zloglasni brčići. Kad kažeš: „Dobar je čovjek, ali žena mu je Srpkinja,“ budi siguran da se Hitler trajno nastanio u podzemnim labirintima tvoje duše.

Položen je kamen temeljac za izgradnju “Beograda na vodi”. Nije rečeno da li će to u budućnosti biti i zvanično ime glavnog grada Srbije. Ali, što da ne, kad već postoje Biograd na Moru, Petrovac na Mlavi, Hum na Sutli, Krupa na Vrbasu..., zašto ne bi i Beograd bio na vodi. To mu taman dođe kao kompromisno rešenje, s obzirom da je srbijanska prestonica smeštena na dve reke, pa da se ni Dunav ni Sava ne uvrede, neka bude – Beograd na Vodi! Podsetilo je to udarničko polaganje temeljca (ne od kostiju, već od kamena) na devedesete godine prošlog nam veka i na najomiljenijeg Srbina iz te decenije – Slobodana Milosevića. Taj se napolagao kojekakvih temeljaca (i od kostiju i od kamena), u vreme dok je mala-velika Srbija junački hroptala pod nepravednim i ničim izazvanim sankcijama. Podsetio je najnoviji misanscen Aleksandra Vučića i po još nečem na devedesete godine 20. stoleća.

U Hrvatskoj postoji još jedan problem, to što osobe s invaliditetom moraju zatomljivati svoju seksualnost i ne smiju o tome puno govoriti. Jer svi oko njih se groze, a kad se, da prostite oni jebu, onda im to ne smeta. I sad ću u jednoj rečenici napisati da sve osobe s invaliditetom mogu imati normalni seksualni život, osim osoba koje imaju paraplegiju ili kvadriplegiju. Imam dosta prijateljica u kolicima koje mi iskreno kažu da ih je jako strah samoće. A većina ih je htjelo postati majkama. Ali, kako smo mi jedna tužna sredina koja ne prihvaća različitost u nikakvom obliku, iskreno jako mi je žao mojih prijateljica koje pate. Jer svi imamo pravo na seksualnost, na partnera, ljubav i voljenje. Tako da im od sveg srca želim da nađu frajere i pokažu svima koji hodaju da i oni mogu imati ljubav svog života, a, naravno, i seks. Na koncu, biti majka s obzirom na invaliditet nije nemoguće. To je njihovo pravo koje imaju, jer su žene kao i sve druge.

"Daj mi, Bože - čabar blaga!", kaže, tako, naša narodna pričica, odomaćena posvuda gdje se shvaća riječ čabar. Protumačena drugim općeprihvaćenim regionalizmom to bi bio 'škaf' iliti veća, ali niska, drvena posuda s dvije uške, služi za vodu i za pranje, a uglavnom je zamašna. Nalazi se čabar i svim slavenskim jezicima (osim ruskom) i po tome je, vjerojatno (kako piše važni nam P. Skok), baltoslavenski i sveslavenski termin iz praslavenskog doba. E, kaže pričica, da je o jednom takvom čabru, prepunjenom zlatnicima i inom zvečećom valutom, možda draguljima ili što se već moglo zamisliti, jedan sirotan godinama i desetljećima sanjario. Kruha ili zlata bez motike - to nije ništa posebno. Mnogi sanjare o blagu koje im sa neba pada u krilo, a oni nit' orali, nit' se ikako trudili ("kad bih bio ja, bogataš!"), pa ne otkrivam nikakvu toplu vodu ako ovo navodim (a pročitat će se zašto).

Non stop erotic politic cabaret je prošlog tjedna stao kod Isa bega Isakovića, da se napije vode s Baščaršije i isiječe tortu – kad već teče voda, da ima i slatko - a sve o trošku ove države: koju su istovarili uglavnom isti oni koji su sjedili u prvom redu prilikom dodjele nagrade. Nagrada je ustanovljena u Sarajevu, a njezin nosilac je antitalent širokog spektra, Amel Suljević, koji se popeo do mjesta savjetnika člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Streloviti uspon studenta iz dijela našeg naroda naseljenog u Srbiji i Crnoj Gori, zanimljiva je i opskurna storija, nešto između Forrest Gumpa i životne priče tajkuna Fahrudina Radončića. Sve u svemu, konstantni smo jedino u svojoj servilnosti i budalaštini: poduzetnik u umjetnosti Bregović, umjetničar Čolić, neumjetnik Pahor, umjetni Alija (nagradu dobio posthumno) i neumjesni Redžep su grupa TNT, koja je ovjenčana slavom osnivača Sarajeva. Neka im je vječna slava i hvala.

J.Čelan je ustanovio da Hrvate u mozak "tuca" velikosrpstvo provedeno kroz sustav "jugomasonskog" ili "KOS-ovskog" "Jutarnjeg lista", a što smo nedavno obavili novinarka Mirjana Dugandžija i moja malenkost, kao njen "privilegirani sugovornik" i to tako što smo, "jamačno tempirano pred Oluju", baš 1. kolovoza (NU, ti vraga, kakvo tempiranje, sve je to novinarska zmešarija/koincidencija, što bi iskusni Čelan mogao znati) objavili intervju, naslovljen mojom izjavom kako je "SRBOFOBIJA... jedna od glavnih odlika hrvatske kulture danas". E, ali to "tucanje" u "Hanžekovićevom jugomasonskom "JL" bilo je samo taj jedini put (4.VIII.2015. g.) i to vrlo kratko, jer ranije nisam imao prilike na tu temu biti u tim novinama intervjuiran, što J.Čelana ne priječi da poantira kako bi "takve apologete velikosrpstva i klevetnike hrvatstva", na čelu s njihovim jugomasonskim gazdom, odavno trebala preuzeti - ne kritička javnost, već "nadležne sudske ustanove".

Zato što nisam patriota. Zato što nisam zahvalan za žrtve koje je itko podnio da bismo danas živjeli u kolonama koje hodaju u krug, od jednog do drugog pogroma. Zato što smo svi prognani. Zato što smo izbjeglice u vlastitim gradovima. Zato to smo prognani u sebe daleko jedni od drugih. Zato što živimo u prokletim državama. Zato što ne postoji prokleta zemlja. Zato što je Island okovan ledom. Zato što nikoga ne shvatam. Zato što nemam snage ni biti prijatelj kakav želim biti. Zato što sam kukavica. Zato što često kad legnem u krevet poželim da se ne probudim. Zato što ništa nije tako jednostavno. Zato što sam zbunjen kao bilo tko drugi. Zato što nikada nisam naučio jahati niti skijati. Zato što nemam svoju brodicu. Zato što ne vozim automobil. Zato što ne mogu pobjeći od svojih opsesija. Zato što često zaboravim koje su to moje opsesije. Zato što nemam pojma zašto bi to ikoga zanimalo, a ipak pišem.

Bez obzira na značenje koje isijava, nije li ova majica sama po sebi svojevrsna hodajuća „dvojezična ploča“, to jest, baš ono protiv čega majičari onomad ustaše? Sve i da ćirilice nigde drugde u Vukovaru ne bude, biće je na njihovim majicama. One će biti možda poslednja brana njenom nestanku iz javnog prostora. Ampak, reći ćete vi besmisleno logicirajući, neće li te majice biti zauvek skinute kao suvišne kad pobeda nad „dvojezičnim pločama“ bude konačna? Neće, jer pobeda nikada nije konačna, suština je baš u tome da neprijatelj nikada nije dovoljno pobeđen, nekmoli zatrt. Konačna pobeda značila bi obesmišljavanje, posledično i samoukidanje nacionalizma, što se ne sme dopustiti. To vam je kao sa antisemitizmom: nije loše pobiti Jevreje, ali ih se nešto malo mora očuvati za pelcer, jer su potrebni kao permanentna simbolička opasnost.