Nije zabavno cijeli život birati manje od dva zla. Nije zabavno na Balkanu, na pragu četrdesetih razmišljati o budućnosti. Nije zabavno dijeliti vrijeme na ono prije i poslije rata. Nije zabavno živjeti bolno svjestan da se rat dogodio. Nije zabavno trošiti dragocjeno vrijeme na klackanje u gradskom prijevozu u velikim gradovima. Nije zabavno uopće trošiti živce u malom gradu. Nije zabavno živjeti na selu. Nije zabavno biti okružen glupošću. Nije zabavno pokušavati pobijediti glupost. Spletke nisu zabavne. Nisu ni naročito pametne. Ambicioznost je gora od svega. Lobiranje, također, nije zabavno, ono užasava. Nije zabavno prepoznavati ambiciju u ljudima koji su pored tebe. Nije zabavno gaditi se prijatelja jer si uvjeren da su sve pogrešno skužili i da put do vrha koji su smislili za sebe vodi dosađivanjem drugim ljudima. Nije zabavno rugati se džankijima samo zato što je tebi nekako pošlo za rukom da i sam ne postaneš džanki.

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i.... (???) može škoditi“. Ovo je mala test pitalica za ljude opsjednute kojekakvim škodljivostima, a koji još ne shvaćaju da je samo čovječanstvo najškodljiviji nametnik na Zemlji. No, da ne mudrujem isuviše, molim zainteresirane da naznačene točkice, s upitnikom, sami za sebe, za razonodu, popune kojim mu drago sadržajem, kako što kome iznebuha pada na um. Na odgovor nas može ponukati bilo neka naša trajna obuzetost nečim, bilo trenutačni utjecaj iz medijske sfere. Kako moja malenkost spada u prvi slučaj popunio bih točkice ovako: Ako se uzima u neumjerenim količinama i DOMOLJUBLJE može škoditi! Otrcana je činjenica da je kroz historiju svih zemalja/država/nacija najveće nesreće najčešće uzrokovalo prežderavanje domoljubljem iliti opijanje patriotizmom, kao posljednjim kolektivnim orgijama koje su preostajale ispražnjenim ličnostima.

Pomalo sam Beč doživljavao i kao svoju staru prijestolnicu, glavni grad države koju je vrijeme srušilo kao kulu od karata. O tome sam napisao i jednu knjigu, koja je izišla i na njemačkom, i koja je promovirana u Beču prije dvije godine. Danas smo daleki i podijeljeni svjetovi, pa ja ipak, pogotovo u ove jesenje dane osjetim tugu Augartena, melankoliju Hitzinga i kristalnu ljepotu Wagnerove secesijske crkve napravljene u ludnici... Na rubu tih K.u.K. ruševina izrasla je Jugoslavija, zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj su mi se dogodile najljepše stvari, ali i ona se urušila pred mojim očima uz neopisivu sramotu i bol. Jugoslaviju su kao i Austro-Ugarsku srušili mali nacionalizmi. Danas se ponovno priča o Srednjoj Europi, ali ta Atlantida više nikada neće izroniti. Kao ni Jugoslavija, nastala na njezinim ruinama.

Nije li Vox populi, vox Dei? Da, samo što mi se sistem malo pregreva kad pokušavam da razaberem šta se tačno dešava, da uočim zakonitost po kojoj se stvari odvijaju, neku utešnu nit koja će me izbaviti od dešperatne pomisli da je svet po defaultu haotično mesto na kojem trajno dominiraju idioti - pre svega brojčano. Naime, oni isti parametri koji Hrvatsku prikazuju u lošem svetlu, na Poljsku reaguju radikalno drukčije: Poljska nikada u celoj ovoj evropskoj i donekle globalnoj fertutmi nakon 2008. godine nije zapala u recesiju, rast joj je spektakularan, nezaposlenost je relativno niska (doduše, mnogo Poljaka radi vani, ali nije li i mnogo Jugovića radilo vani u onim vremenima za koja danas govorimo da su bila „zlatna“), izbegla je i frku oko eura jer ima svoju stabilnu valutu... Uglavnom, ništa se „loše“ nije dalo čuti o Poljskoj u vremenima u kojima su i mnogo naizgled solidnije društvene konstrukcije pucale.

Dobro – vraga dobro: „Fercajen Dojčland“– ali kojemu smo vragu nešto skrivili da je baš nama uvrnuo rijeku tih (lemurskih) izbjeglica, od kojih će se stanoviti broj, malo vremena, ali ipak, kod nas zadržati. Jer, usprkos očekivanju s vrha, ipak ćemo neko vrijeme poslužiti kao „hot spot“ za jedan dio tih lutajućih Sirijaca i drugih. Ne bez zlobe, ali kao poantu koja se sama nameće, mogu reći: Nismo htjeli Srbe, pa sad imamo Sirijce! Znam da će na ovo mnogi skočiti, tvrdeći kako mi nismo otjerali Srbe, već da su oni dobrovoljno otišli, što mi odmah služi za odgovor kako mi nismo zvali Sirijce nego su oni dobrovoljno došli. Neka se snađe tko umije, ali ironični vjetar historije (neki bi rekli da je to i Sveti Duh) – puše kako i kada on hoće!

Često biva tako da tamo gdje se pomiješa najviše krvi, najviše se insistira na „čistom“ identitetu. Stara osmanlijska poslovica da je čista krv dobra samo za pseća takmičenja, ovdje u Makedoniji kao da se potvrđuje na svakom koraku. Čovjeku, valjda, ne smeta nikakva simbolika nego ovdje u posljednjoj republici SFRJ-a, zemlji u kojoj kao da su se sve bolesti tranzicije skupile u jednu veliku sliku, lijepu, i pomalo zastrašujuću, poput slika Hieronymusa Boscha. Sve se kupuje i prodaje, od telekoma do nikome potrebnih plastičnih igračaka, sve je u nekakvom stalnom stajanju, u kojem se sve naizgled kreće, ali faktički – stoji. I sve vam to ne smeta da, ipak, volite tu zemlju u kojoj se u istu vreću trpaju svi – od Filipa i Aleksandra Makedonskog, preko komita i vođa Ilindenskog ustanka, nasljeđa Josipa Broza Tita i Kire Gligorova, do današnje autokratske vlasti Nikole Gruevskog.

Domovina se ponosi grobljima i računa s mrtvima u nekoj novoj zavjeri protiv života. Domovina je zoološki vrt i nesretan splet okolnosti. Ona te davi. Na nju si nevin osuđen. Ona je drumski razbojnik, pljačkaš razuma i ubojica snova. Domovina te mora svesti na svoju mjeru. Ona je prljava, mračna, divlja ideja vrijedna prijezira i gađenja. Domovinu valja mrziti gospodski. Boriti se protiv njezinog manifestiranja, jer domovina, osim s mrtvima, računa s glupošću onih kojima se uspjela prodati kao neupitan ideal. Domovina mijenja imena i tjera te da je voliš. S domovinom možeš imati jedino nasilan brak. Planine i rijeke ne pripadaju domovini. One baš kao i ti imaju nesreću da ih je zapala baš ova domovina u nekoj nepravednoj raspodjeli ratnog plijena. Samo ljudi mogu pripadati domovini. Oni jesu domovina. To je još jedan razlog zašto se domovine treba gaditi.

I zbog toga jer su mi - kao "senilnom" po cit. kolumnistu - ta dva (2), među mnoštvom ostalih promaknula, moj mladi D.P. bijedno trijumfira: "Tako da jadni Mandićev pokušaj jugopromidžbe ostaje samo gola laž." Ovaj zapletaj crijeva u glavi teško je razriješiti, ali, ergo: ako se napiše da je sramota što se 2015. g. u Hrvatskoj na tv ekranima koči ustaška riječ, onda je to "jugopromidžba"? Pa mojom se tvrdnjom BRANI Hrvatsku od ponovne kontaminacije ustaštvom, što ne stoji ni u kakvoj relaciji spram "jugo..." bilo čega, ili pak stoji, ali to znaju, shvaćaju i primjećuju samo oni koji bi ustaštvom ponovo htjeli zatrti sve "jugo..." i štatigajaznam... Je li istina i je li do neki dan bilo točno da se riječ "PROMIDŽBA" kočila na našoj javnoj televiziji, pa ako jest istina, kako je ona, tj. istina, u isti mah "jugopromidžba"??? TO GORE PO ISTINU.

Danas, u vladavini desnih populističkih ideologija, nađe se i onih koji nam zlotvora Pavelića pokušavaju opravdavati „povijesnim težnjama“, a neki iz Crkve mu služe i široko publicirane i politički intonirane mise zadušnice. Ja se u tom trenutku uvijek s tugom sjetim Židovskog muzeja u Berlinu i njegovih poruka, pomišljajući na upozorenje Witolda Gombrowicza, koji veli da se Hitler ne smije atributirati Njemstvom, jer on živi i u svakom Poljaku, u svakome čovjeku. Ja sam to protumačio ovako: Kad, primjerice, na vijest da je mladić na Jadranu silovao djevojčicu iz Srbije, kažeš: „Neka i oni su silovali naše!“ iz tebe progovara Hitler osobno. Kad odlučiš da nećeš ići u albansku slastičarnicu, jer su „vlasnici prljavi Šiptari“, ruka ti se sama diže na rimski pozdrav. Kad kažeš da svjetsku politiku vode halapljivi Židovi – već su ispod tvog nosa izrasli i zloglasni brčići. Kad kažeš: „Dobar je čovjek, ali žena mu je Srpkinja,“ budi siguran da se Hitler trajno nastanio u podzemnim labirintima tvoje duše.

Položen je kamen temeljac za izgradnju “Beograda na vodi”. Nije rečeno da li će to u budućnosti biti i zvanično ime glavnog grada Srbije. Ali, što da ne, kad već postoje Biograd na Moru, Petrovac na Mlavi, Hum na Sutli, Krupa na Vrbasu..., zašto ne bi i Beograd bio na vodi. To mu taman dođe kao kompromisno rešenje, s obzirom da je srbijanska prestonica smeštena na dve reke, pa da se ni Dunav ni Sava ne uvrede, neka bude – Beograd na Vodi! Podsetilo je to udarničko polaganje temeljca (ne od kostiju, već od kamena) na devedesete godine prošlog nam veka i na najomiljenijeg Srbina iz te decenije – Slobodana Milosevića. Taj se napolagao kojekakvih temeljaca (i od kostiju i od kamena), u vreme dok je mala-velika Srbija junački hroptala pod nepravednim i ničim izazvanim sankcijama. Podsetio je najnoviji misanscen Aleksandra Vučića i po još nečem na devedesete godine 20. stoleća.