Prošli vikend sam sredio gume, podmazao kolica i krenuo u patrolu. Prvo odredište i baza mi je bio Supetar. Prvi šok! Zovem gazdu apartmana, čovjek nakon tri minute dolazi, a ja cvrljim na suncu i guštam kao gušter. Dolazi gazda, kapa stoji nahero, on vozi bicikl i krećemo se prema apartmanu. Nakon 15 minuta pješačenja i muke Isusove, dolazimo do kuće gdje je apartman. I tu počinje šou. Prvo vidim da je kuća na kat, ali vidimo neke dole ulaze i plastificirana vrata. Gazda otključava apartman, a kad ono - skoro da nisam morao primiti umjetno disanje kad sam vidio - apartman izgleda kao, da prostite, garaža. Tamo ja ne bi parkir'o ni fićeka, a ni stojadina. Kod nas na Jadranu ljudi će ti iznajmit i svoju šupu ako treba, samo da uzme 40 – 50 eura, minimalno.

Kad sam već bio "OK" iliti "operativno kontroliran", onda ne mogu odoljeti da se ne prisjetim jedne anegdote. Nekako, početkom osamdesetih godina moja je žena angažirala nekog soboslikara (malera, pitura), po onoj štafetnoj vezi kako sve žene jedne drugima preporučuju kojega majstora. Nisam svjedočio, ali žena mi je ispričala, kako se dotični maler pojavio u košulji s kravatom i s nekakvim lojtrama, kanticama boje i kistovima, valjcima, dakle s opremom koja mu je pristajala kao prasici sedlo. Dok se on nespretno razmahivao, Slavica ga je uvlačila u kojekakve političke tada aktualne priče i govorila mu sve što "mi" mislimo o svemu tome - o tzv. "hrvatskom proljeću", Karađorđevu i slično. Kako bi Slavica izludila i samoga vraga svojim pričanjem (što je jednom, javno, u intervjuu priznao čak i budući general S. Praljak!), naš je maler na kraju, sav očajan, napokon odbacio svoje alate i kršeći ruke priznao Slavici kako nije taj za kojega se izdaje.

U Vela Luci sam na rehabilitaciji i 'ladim jaja. U hladu je 35 stupnjeva pa da mi ne budu jaja kajgana, jaja hladim u moru sa dodatkom soli. Nisam došao u Vela Luku radi Olivera nego volim potrošiti novce od gospođe Tatjane Prenđa Trupec, ravnateljice HZZO-a ali i radi gospodina Varge, da ima ljepšu bradicu i još ljepši osmjeh kad mu ispostavim račun za moju brzu, elegantnu i divnu rehabilitaciju. Samo ću reći da ja sam plaćam masažu leđa, zbog povjerljivog podatka, ne smijem reći koliko to košta, da me ne bi druga strana čudno gledala. U Vela Luci postoji bolnica koja se zove Kalos i rade izvrsnu rehabilitaciju, zato što su dobri, elegantni i nadasve spori. Smiju se i, ja sam provjerio, nisu ni na kakvim drogama.

Jednom sam nekome rekao: volim te toliko da bih svakog trenutka mogao zaplakati. Rekao sam to zato što je propast jedino u što istinski vjerujem, jedina neminovnost na koju sam naučen. Sve drugo je prostor improvizacije. Time je i svako vrijeme u kojem živimo potpuno pogrešno za nas. Naučio sam vjerovati vlastitoj zbunjenosti. Zato tako razmišljam. A mogao bih, jednostavno, samo pokušati smrznuti onaj trenutak ljepote, kad se pred mojim očima razotkrije neki sitan detalj koji obnovi ljepotu u mojim mislima, ljepotu zbog koje se živi, ali i ljepotu koju treba uništiti. Tako smo nekako programirani. Jer ne živimo u svijetu koji smo stvorili prema sebi. Živimo u svijetu na koji smo osuđeni.

Nije dug i nije tuga, već je duga – s juga. Upravo je duga, ako dobro, ali baš dobro pogledate, ono što se posljednjih tjedana može nazrijeti na južnom europskom horizontu, kada policija napada istambulski Pride, kada Syriza na Syntagmi okuplja građane uoči referenduma, kada Španjolci slave što će Barcelonom i Madridom upravljati Ljevica. Upravo tamo stvara se jedna drug(ačij)a Europa, koja se ne pokorava ekonomskom konstitucionalizmu i diktatu financija, a da bismo ostvarili drugu Europu sada je trenutak za solidarnost s Grčkom, za podršku Španjolskoj i za stvaranje sličnih pokreta i platformi u drugim europskim zemljama. Buduće generacije mogle bi biti bijesne na nas ako ne iskoristimo ovu priliku i vratimo Europu kao politički projekt na prave tračnice. U suprotnom, političkom projektu Europe piše se kraj.

Pa, ovo je čisti užaaas što nam rade, tulim svake večeri, uzaludno „capirajući“ ili „surfajući“ daljinskim tv upravljačem, kao da lovim nevidljive muhe. Dobro (vraga dobro, nikada nije dobro), naši su televizijski programi ionako tijekom cijele godine dobrano gnjavatorski, ali u ovoj su ljetnoj „pauzi“ zaista prevršili svaku mjeru. Raspustili su se, baš kao naša gospoda saborski zastupnici, parlamentarci (mo'š mislit' „uvaženi“) i baš je njihovu upravu, direkciju, menadžment (što li?), briga što mi i dalje moramo redovno plaćati – pretplatu. Naše su novčane uplate jedina premijera za televiziju (baš kao i osmrtnica u novinama!), a mi se možemo frigati. Još nekako dok nam (po deseti ili dvadeseti put) emitiraju starije ili prastare filmove – jer takvi ipak funkcioniraju kao nekovrsna kinoteka, ali repriziranje starih emisija u njihovoj proizvodnji, e to je zbilja – svinjarija

Odgovori na pitanje kako je Franjo Tuđman kanoniziran u toj mjeri da aktualni SDP-ov ministar Siniša Hajdaš-Dončić može lakonski izjaviti kako će se zagrebačka zračna luka zvati njegovim imenom i da oko toga nema nikakve javne rasprave, nije toliko komplicirano kao što se naizgled čini. Aktualna vlast zapravo nudi konzumaciju light-verzije hrvatskog nacionalizma i to radi iz dubokog osobnog uvjerenja. Drukčije se ne može objasniti konstantna potreba da se antifašističkoj borbi ponudi Tuđmanov legitimitet, pri čemu je sve ono zbog čega njezino nasljeđe treba braniti proizvedeno upravo od strane njegove politike. Drugim riječima, braniti antifašizam Tuđmanom od posljedica tuđmanizma, otprilike je smisleno kao zgražati se nad svastikom dok smatraš 'Za dom spremni' starim hrvatskim pozdravom. To nas sve naravno dovodi do pitanja zbog čega birati kopiju, kad nam se nudi original.

Grozno je kad vidim svoje kolege u najboljim godinama i u cvijetu mladosti - u staračkom domu. I onda si postavim pitanje: pa zar osobe s invaliditetom nemaju pravo na dostojanstven život? Moji prijatelji, kad ih napuste roditelji, ako nemaju nikoga svog moraju završiti u staračkom domu. Jer im je potrebna medicinska njega oko njih samih, zato što sami oko sebe ne mogu. Ali to nije razlog da budu smješteni u domu umirovljenika. Da stvar bude gora, ako imaju mirovinu i invalidninu, onda im to uzimaju centri za socijalnu skrb i s tim pokrivaju njihove troškove boravka i brige o njima u domu umirovljenika. Da opišem malo kako to izgleda.

Džaba gospodo: džaba i mirovni planovi Cutilera i lorda Owena, džaba teze o tome da je za rat potrebno dvoje, džaba osnivanje Herceg–Bosne, džaba rušenje Starog Mosta i koncentracijski logori, džaba daytonski (ne)mir, džaba zlatne kašike, džaba rješenje nacionalnog pitanja, džaba zgrada HDZ-ove akademije u Mostaru, džaba lažna Bakirova obećanja o 100.000 novih radnih mjesta u Sarajevu. Džaba i tržni centri. Džaba otrovne i otvorene rasističke tiskovine poskovskog tipa koje su Hrvate tjerale u naručje Milorada Dodika, džaba mudra poza Nine Raspudića i njegovo pljuckanje po papi Franji, “zbog neinformiranosti”, džaba i lupetanja reisa Cerića o sarajevskom ljetu ako se ukine vjeronauka, džaba i nazivanje parkova po Taipu Erdoganu. Džaba i to hinjsko sakrivanje popisa stanovništva čiji će rezultati pokazati, šta su zapravo, odlučili stanovnici Bosne i Hercegovine. Džaba, dakle, i sloboda, ako nema nikoga ko će živjeti u njoj.

Izvješće pravobraniteljice pokazuje da su osobe s invaliditetom u području ljudskih prava na najnižoj ljudskoj granici dostojanstva: u Saboru je bilo svega 14 zastupnika od 151, koliko smo ih na izborima izabrali da štite naša prava. Gospodin Tomislav Karamarko opet nije bio u Saboru, a prima plaću saborskog zastupnika. Nije bio ni Josip Đakić, a kad se radi o ratnim vojnim invalidima, onda je najglasniji. No, kad se radi o drugim invalidima, onda valjda negdje dere po janjetini. I priča ratne priče. I svi ga slušaju širokih zjenica i očiju, kao da im priča Snjeguljicu i sedam patuljaka. Zanimljivo, nije bio još jedan lik u Saboru, ali taj je valjda zaboravio i na kojoj adresi je Sabor.