Ovako, da se nešto razumijemo: nisam od onih koji vole da komšiji crkne krava. I danas znam napamet sastav “Ćirinih sinova”, koji su 1982. godine nakon frtalj stoljeća uzeli titulu prvaka Jugoslavije (najdraži od njih mi je bio i ostao Cico Kranjčar), simpatisao sam Dinamo i u trenucima kad ga je Mamić baš seljački jahao. Hajduk manje, jer je bio prva stanica “Veležovih” igrača na putu u svijet, Cibonine glavne utakmice znam napamet, pokojnog trenera Velimira Kljaića Kljuna smatram i danas velikim čovjekom, a poslije Ivice Osima, najdraži mi je sportski filozof i u dubokoj starosti zaigrani Vlado Stenzel. Dakle, nema govora o mržnji i nepoznavanju: znam i petnaestak igrača Concordije i Građanskog prije Drugog svjetskog rata, dakle nisam ja sebe na ulici našao – i navijao sam za hrvatske ekipe kad god se to moglo.

Ivo Banac natječe se sa samim sobom u tome kojeg će tjedna više spustiti vlastite intelektualne i profesionalne kriterije, da bi dokazao vlastitu pravovjernost novoj vlasti, odanost zadanim ciljevima i spremnost da podmetne leđa kako bi se ti ciljevi ispunili. Na nekoj adekvatnoj funkciji naravno. S obzirom da Banac uvijek uspijeva iznova iznenaditi besprizornošću vlastitih tvrdnji i da je proteklih dana to napravio u dva navrata reakcija se nameće kao nužnost. Dakle, nakon što je u emisiji „Treća runda“ zaključio kako je i fašizam u teoriji zamišljen dobro, Banac je u svojoj redovitoj kolumni u Jutarnjem listu manje-više kompletnu kulturnu i intelektualnu scenu prozvao za profiterstvo, svjesno zaobišao prave razloge pobune protiv novog ministra kulture, falsificirao samog Hasanbegovića i na kraju cinično falsificirao činjenice koje mu očito smetaju.

Autor i voditelj Bujice je također otišao u mainstream, tako što je njegova uređivačka postala Karamarkova državna politika, a Karamarkova državna Bujančeva ulična falanga. Sve je, dakle, evidentnije da je emisija koja po stilu asocira na blago razvodnjene standarde lista Der Sturmer, iz ekstremističke margine gurnuta u ideološki centar. Odnosno: zahvaljujući ideološkim stremljenjima Domoljubne koalicije, centar je gurnut u naramak Bujančev. Budući da je, dakle, Karamarko preuzeo Bujicu, bilo je za očekivati da će Bujanec preuzeti ulicu, i osigurati postojanost omjera u toj interpersonalnoj radikalnosti. Ne čudi, stoga, da je nekidan predvodio tisuće nabrijanih bukača do Agencije za elektroničke medije; on to sasvim doslovno ostvaruje HDZ-ova predizborna obećanja o novoj kulturnoj i medijskoj politici, sukladno Karamarkovom shvaćanju "marša kroz institucije".

Televizija se pretvorila u arenu gdje se okorjele prostitutke nesmiljeno glože oko nacionalnih prava. Izabrani narodni predstavnici svoje nagomilano bogatstvo pokušavaju obraniti šovinizmom koji raspiruju, utirući tako put prema novome ratu. Nakon toga nesmiljeno se prenose mise, dove i liturgije – nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštivale njegove zapovijedi. U tišini oko nas niču novi gradovi i trgovački centri, podignuti novcem donesenim sa bliskog ili dalekog Istoka. Sociolozi upozoravaju da se lagano mijenja slika našeg društva - europsku običajnost i kulturu istiskuje nova, uvezena iz dalekih azijskih pustinja. Gasi se galaksija knjige, Gutenberg ovdje polako biva ugušen ogromnim nanosima realitija, turskih sapunica i igrokaza u kojima vlada opačina, skarednost i plošnost. Nikad se više nije tiskalo, a manje čitalo. Tja, kakve knjige! Oni koji su čitali knjige danas kopaju po kontejnerima za smeće!

U Bosni i Hercegovini rođen je anti-model, dosad, vjerovatno, neviđen u evropskoj historiji: državno se prodaje kao privatno, a opće se pretvara u državno. Gdje zamišljena država nije građanin, nego – oligarh. Ili njegova supruga. Ili njihova uža rodbina. Za to vrijeme, evropski činovnici ponavljaju kako se BiH vratila na evropski put, dok oko grada niču naselja i resorti, plaćeni arapskim novcima. Kakav paradoks: poljubac istočnjačkog modela porodične vlasti i globalizacijskog modela prodaj-sve-što-se-može-najbrže-što- možeš kod nas se desio na najočigledniji način. Što bi rekla jedna stara, predratna turistička reklama, koju je napisao vječiti dječak Saša Lošić – Loša: neka ljubi se Istok i Zapad. Sve uz blagoslov Zapada, i uz halal Istoka. I da, uz demokratsku legitimaciju.

U izobilju dokazivanja ko je veći vernik, bilo je svakojakih remek-dela. Tako se odbornica Pokreta socijalista (strančica opskurnog Aleksandra Vulina) u Skupštini grada Subotice na Fejsbuku podičila božićnom fotografijom kako nišani sa lovačkom dvocevkom u rukama, i to u gusto naseljenom delu grada. Hit na Fejsbuku postala je ipak ekipa Mesnog odbora Vučićeve Srpske napredne stranke iz jednog novosadskog naselja. Oni su bili toliko ingenizoni da su na svoju stranicu na Fejsbuku okačili sopstvene fotografije na Fruškoj gori: pored mladog hrasta, pa potom kako su isekli taj hrast i od njegovog lišća i grančica napravili badnjake. Fruška gora je, inače, Nacionalni park, a tim hrastovima je potrebno dvanaest godina da počnu da donose plodove i šumari se iz petnih žila trude da ih zaštite.

Neki kažu da biti izvan vremena znači i ne biti uvjetovan prostorom. Biti ispred vremena znači nositi luč, svjetlost, vatru, osvjetljavati put onima koji dolaze iza tebe. Oni koji ne prate lučonoše obično budu izgubljeni. Nema gušće šume od beskrajne tame kojom kroči većina ljudi koja nije znala ili htjela pratiti svjetlo koje je u rukama nosio neki čudak koji je, da ne bi zalutao u toj istoj tami, svakog dana iznova izmišljao sam sebe. David Bowie nije oponašao nikoga. Ali svaki lučonoša oponaša Davida Bowieja. Čak i kada je preuzimao iskre nekih novih generacija on je pomagao da te iskre postanu plamen koji osvjetljava put ka novom vremenu. Bowie je, da kažemo jednostavno, sasvim prosto, bio umjetnost sama.

Pruga podsjeća na socijalizam. Zato su kolodvori pusti i zapušteni, a vlakovi rijetki i umorni. Sve što umre gomila se na nebesima. Želim postati religiozan, jer trebam jednostavnu utjehu zato što na osmrtnicama sve češće viđam poznata lica. Trebam Boga zbog tih ljudi, trebam ga zbog sebe, ne mogu prihvatiti da je baš sve prepušteno ljudima, da ovisi o njima, jer ako smo u stanju spoznati pravdu ona bi morala i postojati. Ljudi su za spoznaju sposobni ali nisu u stanju provesti ideju pravde. Ideju slobode ne mogu ni spoznati jer ona podrazumijeva prethodnu provedbu ideje pravde. Pravda, jasno mi je odavno, ne može biti u ljudskim rukama. Zato razumijem zašto bilo tko treba Boga. Razumijem zašto ga ja trebam dok prestravljen gledam poznato i drago lice na osmrtnici zalijepljenoj na jednoj poznatoj kapiji u susjedstvu.

Pri nedavnom tumaranju kroz bespuća hrvatskih internet portala saznajem da je Tina Katanić opet pobijedila u nekom showu. Zadržavam se na naslovu u Jutarnjem listu: „UNATOČ PROVOKACIJAMA TINA JE POBIJEDILA U HRT-OVOM SHOWU Pokazala je da se zna našaliti na svoj račun“. Ispod naslova je, ne jedna, nego tri njezine polugole fotografije. Iako nisam pratila show, automatski razumijevam na što se provokacija iz naslova odnosi. Prilično sam sigurna da isti automatizam uspješno funkcionira i kod svih koje takve vijesti iz nekog razloga zanimaju. Iako o Tini Katanić ne znam gotovo ništa, znam da je bila silovana. Znam to jer su prije nekoliko mjeseci svi mediji pisali o „vrućem uratku koji struji internetom“. Iz medija se moglo saznati da se u videu prepoznaju dva (nepoznata) muškarca koja seksualno zlostavljaju (onesviještenu) Tinu.

Što bi rekao jedan moj prijatelj, najbolje je da srbijanske vlasti odmah rehabilituju i Hitlera, pa da tako ne moraju da se muče sa pojedinačnim rehabilitacijama njegovih sledbenika i dobrovoljnih dželata. Ali, čitava fora zapravo nije u tome. Kvaka sa rehabilitacijama fašističkih i nacističkih slugu iz Drugog svetskog rata zapravo ima veze sa današnjicom. Srbijanske se vlasti, sada je to već potpuno očito, pripremaju za rehabilitaciju svih onih koji su pred Haškim tribunalom osuđeni za monstruozne ratne zločine, etnička čišćenja, genocid... Na taj način, vučići, dačići, nikolići će – rehabilitovati i same sebe. Rehabilitacija srbijanskog fašizma iz Drugog svetskog rata, sem što (konačno) predstavlja jasno priznanje da sama Srbija tada nije bila na strani antifašističkih pobednika, zapravo je samo pledoaje za – i zvaničnu – rehabilitaciju srbijanskog fašizma iz devedesetih godina prošloga veka.