U Hrvatskoj postoji još jedan problem, to što osobe s invaliditetom moraju zatomljivati svoju seksualnost i ne smiju o tome puno govoriti. Jer svi oko njih se groze, a kad se, da prostite oni jebu, onda im to ne smeta. I sad ću u jednoj rečenici napisati da sve osobe s invaliditetom mogu imati normalni seksualni život, osim osoba koje imaju paraplegiju ili kvadriplegiju. Imam dosta prijateljica u kolicima koje mi iskreno kažu da ih je jako strah samoće. A većina ih je htjelo postati majkama. Ali, kako smo mi jedna tužna sredina koja ne prihvaća različitost u nikakvom obliku, iskreno jako mi je žao mojih prijateljica koje pate. Jer svi imamo pravo na seksualnost, na partnera, ljubav i voljenje. Tako da im od sveg srca želim da nađu frajere i pokažu svima koji hodaju da i oni mogu imati ljubav svog života, a, naravno, i seks. Na koncu, biti majka s obzirom na invaliditet nije nemoguće. To je njihovo pravo koje imaju, jer su žene kao i sve druge.

"Daj mi, Bože - čabar blaga!", kaže, tako, naša narodna pričica, odomaćena posvuda gdje se shvaća riječ čabar. Protumačena drugim općeprihvaćenim regionalizmom to bi bio 'škaf' iliti veća, ali niska, drvena posuda s dvije uške, služi za vodu i za pranje, a uglavnom je zamašna. Nalazi se čabar i svim slavenskim jezicima (osim ruskom) i po tome je, vjerojatno (kako piše važni nam P. Skok), baltoslavenski i sveslavenski termin iz praslavenskog doba. E, kaže pričica, da je o jednom takvom čabru, prepunjenom zlatnicima i inom zvečećom valutom, možda draguljima ili što se već moglo zamisliti, jedan sirotan godinama i desetljećima sanjario. Kruha ili zlata bez motike - to nije ništa posebno. Mnogi sanjare o blagu koje im sa neba pada u krilo, a oni nit' orali, nit' se ikako trudili ("kad bih bio ja, bogataš!"), pa ne otkrivam nikakvu toplu vodu ako ovo navodim (a pročitat će se zašto).

Non stop erotic politic cabaret je prošlog tjedna stao kod Isa bega Isakovića, da se napije vode s Baščaršije i isiječe tortu – kad već teče voda, da ima i slatko - a sve o trošku ove države: koju su istovarili uglavnom isti oni koji su sjedili u prvom redu prilikom dodjele nagrade. Nagrada je ustanovljena u Sarajevu, a njezin nosilac je antitalent širokog spektra, Amel Suljević, koji se popeo do mjesta savjetnika člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Streloviti uspon studenta iz dijela našeg naroda naseljenog u Srbiji i Crnoj Gori, zanimljiva je i opskurna storija, nešto između Forrest Gumpa i životne priče tajkuna Fahrudina Radončića. Sve u svemu, konstantni smo jedino u svojoj servilnosti i budalaštini: poduzetnik u umjetnosti Bregović, umjetničar Čolić, neumjetnik Pahor, umjetni Alija (nagradu dobio posthumno) i neumjesni Redžep su grupa TNT, koja je ovjenčana slavom osnivača Sarajeva. Neka im je vječna slava i hvala.

J.Čelan je ustanovio da Hrvate u mozak "tuca" velikosrpstvo provedeno kroz sustav "jugomasonskog" ili "KOS-ovskog" "Jutarnjeg lista", a što smo nedavno obavili novinarka Mirjana Dugandžija i moja malenkost, kao njen "privilegirani sugovornik" i to tako što smo, "jamačno tempirano pred Oluju", baš 1. kolovoza (NU, ti vraga, kakvo tempiranje, sve je to novinarska zmešarija/koincidencija, što bi iskusni Čelan mogao znati) objavili intervju, naslovljen mojom izjavom kako je "SRBOFOBIJA... jedna od glavnih odlika hrvatske kulture danas". E, ali to "tucanje" u "Hanžekovićevom jugomasonskom "JL" bilo je samo taj jedini put (4.VIII.2015. g.) i to vrlo kratko, jer ranije nisam imao prilike na tu temu biti u tim novinama intervjuiran, što J.Čelana ne priječi da poantira kako bi "takve apologete velikosrpstva i klevetnike hrvatstva", na čelu s njihovim jugomasonskim gazdom, odavno trebala preuzeti - ne kritička javnost, već "nadležne sudske ustanove".

Zato što nisam patriota. Zato što nisam zahvalan za žrtve koje je itko podnio da bismo danas živjeli u kolonama koje hodaju u krug, od jednog do drugog pogroma. Zato što smo svi prognani. Zato što smo izbjeglice u vlastitim gradovima. Zato to smo prognani u sebe daleko jedni od drugih. Zato što živimo u prokletim državama. Zato što ne postoji prokleta zemlja. Zato što je Island okovan ledom. Zato što nikoga ne shvatam. Zato što nemam snage ni biti prijatelj kakav želim biti. Zato što sam kukavica. Zato što često kad legnem u krevet poželim da se ne probudim. Zato što ništa nije tako jednostavno. Zato što sam zbunjen kao bilo tko drugi. Zato što nikada nisam naučio jahati niti skijati. Zato što nemam svoju brodicu. Zato što ne vozim automobil. Zato što ne mogu pobjeći od svojih opsesija. Zato što često zaboravim koje su to moje opsesije. Zato što nemam pojma zašto bi to ikoga zanimalo, a ipak pišem.

Bez obzira na značenje koje isijava, nije li ova majica sama po sebi svojevrsna hodajuća „dvojezična ploča“, to jest, baš ono protiv čega majičari onomad ustaše? Sve i da ćirilice nigde drugde u Vukovaru ne bude, biće je na njihovim majicama. One će biti možda poslednja brana njenom nestanku iz javnog prostora. Ampak, reći ćete vi besmisleno logicirajući, neće li te majice biti zauvek skinute kao suvišne kad pobeda nad „dvojezičnim pločama“ bude konačna? Neće, jer pobeda nikada nije konačna, suština je baš u tome da neprijatelj nikada nije dovoljno pobeđen, nekmoli zatrt. Konačna pobeda značila bi obesmišljavanje, posledično i samoukidanje nacionalizma, što se ne sme dopustiti. To vam je kao sa antisemitizmom: nije loše pobiti Jevreje, ali ih se nešto malo mora očuvati za pelcer, jer su potrebni kao permanentna simbolička opasnost.

Treba znati, da je ovaj genijalni talenat (skladateljski, pjesnički, interpretatorski), obožavan i slavljen od desetina, ako ne i stotina tisuća obožavatelja - širom ex-Ju, a danas pogotovo kao objedinitelj emocionalnosti diljem čitave današnje "regije" - imao također i nenavidnika, zlobnika, jalnuša koji su ga svojom netrpeljivošću pokušavali izbaciti iz takta. Još nitko nije u Hrvatskoj popio čašu meda (estradne) slave, a da je nije zagorčio žlicom pelina hrvatskoga jala... Kad bi bilo samo to, ali što je značila ona eksplozivna naprava koja je prvih godina tzv. Domovinskog rata, jedne noći bila bačena u dvorište obiteljske kuće Dedićevih? To se danas teži zaboraviti, ali obožavana Arsenova majka bila je tada u kući sama i da je povirila na dvor, moglo je biti belaja...

Operacija je bila tajna, ali je neko iz tužilaštva ipak za detalje akcije dojavio medijima. Tačnije: jednom mediju. Pa je taj medij na lokacije hapšenja poslao hrpe novinara i kamera, da bi danima kasnije mogao prikazivati scene hapšenja i bolje prodavati reklamni prostor. Jer samo hapšenje nije dovoljno, ako nema medijske obrade. Dozvolite da vam objasnim zašto su mi ti medijski spektakli hapšenja – odvratni. Odgovor leži u krasnoj knjizi René Girarda, “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”. Po Girardu, čovjek je biće vođeno mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus.

Ima jedna poanta o Zagrebu u kolovozu: djevojke u ljetnim haljinama volim. Tu su i takozvana zagrebačka mora, a to su Jarun i Bundek, gdje su roleri i rolerice, koji su mi konkurencija jer ih moram stići, a nikad ih ne stignem. Zagreb je u osmom mjesecu lijep, jer ima jako malo limenih ljubimaca ili automobila po cestama, pa se tu vidi da je Zagreb grad po mjeri čovjeka, jer nas ima manje i fino pristojno živimo. Volio bih da ima više koncerata ljeti svih glazbenih žanrova i da ljudi uživaju u tome. I da se ne osjećaju loše zato što nisu mogli ići na more. Ja ću se sad baviti novom paradom, napravit ću paradu za osobe s invaliditetom, pa ćemo zatvoriti pola grada tako da i mi pokažemo svoja borbena vozila. I svoje mašine. I svoje formule 1. Tako, ako nas vidite u špaliru, znajte, dobio sam dozvolu od grada da izađu osobe s invaliditetom i da vidite što sve oni mogu i kako mogu i da vidite te njihove strojeve.

Od naslovne stranice “Sa Hrvatima smo odigrali samo prvo poluvreme”, koja predstavlja najavu intervjua sa Vojislavom Šešeljom, preko crno-bele naslovnice “Ustaše slave klanje Srba, Evropska unija ćuti i gleda”, pa potom: “Šta bi bilo kad bi rata bilo: Hrvati, nemate šanse”, stiglo se do apsolutnog vrhunca: “Pajtić na Brionima: Predsednik Vlade Vojvodine soli muda dok ustaše slave genocid”. U istoj rečenici “novinari” i u(ne)rednici Informera uspeli su da spoje - “muda” i “genocid”. To je najnovije krvavo poigravanje sa žrtvama ratova devedesetih, koje su masovno ubijali ili ubistva organizovali i naređivali isti oni koji su Srbiju i “region” unesrećili devedesetih godina 20. veka. Jebe se vampirima za budućnost, a i otkud im muda. Bitno je da je krvavo, jer je onda i profitabilno. A koliko će tuđe dece zbog toga zaplakati, dokazano ih se ne tiče.