U čemu je problem s totalitarizmom? U izvesnom višku bezbednosti, rekao bih. Hm, „višak bezbednosti“, zar to može da postoji? Nije li nje, naprotiv, uvek premalo? Uplašenom malograđaninu u nama čini se tako, ali to je varka, i to nimalo naivna; u stvarnosti, jedina stvar koja je nesumnjivo gora od manjka bezbednosti jeste njen - višak. Laibach je nedavno bio u Pjongjangu. O njemu kažu: „Ovaj grad (Pjongjang) je verovatno najsigurnije mesto na svetu za šetnju, ako vam je ona dozvoljena“. Koliko je toga sadržano u toj jednoj (polu)rečenici! Savršena bezbednost šetnje (ili bilo čega drugog) - nije li to ono o čemu mašta i čemu teži drhturavo biće koje nas naseljava? Eto, izgleda da je u Pjongjangu to ostvareno. Veoma je mala mogućnost da vas tokom prijatne večernje šetnje napadnu i opljačkaju neznani kriminalci, a o mogućnosti tzv. terorističkog napada da se i ne govori.

Nažalost, samo jedna osoba s invaliditetom je ušla u Sabor, Miodrag Demo iz stranke Milana Bandića 365. I to samo zato što gradonačelnik ne želi biti saborski zastupnik pa je svoje mjesto prepustio Demi. Dvije velike stranke HDZ i SDP nisu ni stavili osobu s invaliditetom na svoje izborne liste i time su pokazali da im osobe s invaliditetom i njihove udruge nisu prioritet u programima, ali isto tako ni MOST nema nijednu osobu s invaliditetom što dovoljno pokazuje koliko udruge lobiraju kod političkih stranaka. Jer da lobiraju onda bi se u izbornoj kampanji pričalo o osobama s invaliditetom i onda bi oni imali nekakav program. Namjerno sam ovako napisao jer stranke pokazuju nepismenost prema osobama s invaliditetom, ali i gluhoću i sljepoću. Isto tako imamo problem na izborni dan, kad većina izbornih mjesta nije prilagođena osobama s invaliditetom, bili oni u kolicima ili slijepi ili gluhi.

Zimsko ljetovanje – tako se zove čarobna knjiga Vladana Desnice, danas već pomalo zaboravljenog pisca. Spominjem je zbog meteoroloških prilika u prosincu mjesecu – uživamo u ljetu usred zime, ali i kao sjećanje na vremena kad je književnost dohvaćala magiju. Ponosim se činjenicom da sam poznavao Kaštelana, Marinkovića, Slamniga, Daviča, Kiša… Bijahu to majstori - čarobnjaci, virtuozi riječi. Književnost koja se piše danas izražajno je uglavnom oskudna, ona više stremi nekoj novoj formi realizma – pisci i dalje pišu o ratu, koji je završen prije dvadeset godina, ali čije posljedice još uvijek snažno određuju našu suvremenost. Ili škrabaju polupornografsku triviju, opsjednuti tržištem i brzom zaradom. A u nas se bestselerima nazivaju izdanja prodata u tisuću primjeraka. Pisci su danas lumpenproleteri pisanja, mučenici svoje profesije.

Izgleda da ljudi, čak i kada su gladni i tiranska im čizma pritiska glavu, moraju imati seks. Kleče ljudi pred svakakvom nevoljom i nepravdom, niko da digne glas. Jedino im se ćune dižu. Neko će primijetiti kako to što narod, makar izgladnio i odrpan, “mora guziti”, potvrda vitalnosti narodnog erosa i njegove pobjede nad odnarođenim thanatosom, ali meni je to uvjerljivo koliko i teza da je to što će nas jesti crvi konačan dokaz pobjede života nad smrću. Ja, opet, ne bih išao tako daleko kao Karl Kraus koji je tvrdio kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju, ali bih primijetio kako rečenica “šta ćeš, narod mora guziti” spada u onu vrstu “zdravorazumskih” opravdanja koja su zapravo, dakako nehotična, ali ipak najstrašnija osuda onoga što se pokušava opravdati. Na primjer: rečenica “rad je stvorio čovjeka” najotrovnija je mizantropska primjedba na račun rada i njegovih dometa.

Nakon dvadesetak dana, moja se malenkost budi iz omamljenosti pa zapitkujem sve oko sebe: A KAD ĆE VIŠE - TI IZBORI?“. Ma koji fakin izbori, zbunjenko? Zar nisu već održani i to 8. studenog? „A to je znači, bio datum moje operacije duhovne kile, je li? I kako je sve prošlo?“, pitam dalje... Odlično (jer pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung ), premda je došlo do nekih manjih komplikacija, pa će biti potrebna, naknadno, još jedna operacija, tj. novi izbori. „Ali kakvo je moje stanje, kao pacijenta, hoću li ponovno moći odlučivati na izborima?“, kako se stotine tisuća naivaca ponose svojim „pravom“, svojom „građanskom dužnosti“... Pa, naravno, uvjeravaju me - „Sve ćete moći kao i ranije!“. „Baš fino“, zaključujem, „jer kako nisam izašao ni na prve izbore, sad mi se pruža mogućnost da to NE ponovim“.

Sarajevo plaća dva računa. Prvi je koketiranje Islamske zajednice s vehabijskim pokretom. U ovom trenutku novi reis ul ulema Husein Kavazović pokušava popraviti situaciju koju mu je ostavio bivši reis Mustafa Cerić, i pokušava se distancirati. No, taj je račun, u suštini politički i moguće ga je riješiti. Onaj drugi je, čini se, teži i užasavajući. Svakim danom sve je više očajnika koji će otići u naručje bilo kakve manipulacije, samo da bi svom životu, makar i na “onome” svijetu dao smisao. Svi su oni spremni, da poput onih koji ispunjavaju listić u kladionici, “kupe” kartu za raj, i odu u obližnji kafić, otvore vatru i na kraju se raznesu. Mi građani ćemo, izgleda, trpjeti. I čekati da nas, možda baš negdje u objektu izgrađenom arapskim novcima – stigne metak nekog idiota. I nećemo moći adekvatno odgovoriti: jer je u ovom trenutku nemoguće voljeti život onoliko koliko oni vole smrt.

Kad će se jednom, s nekim realnim vremenskim i društvenim odmakom, daleko od bilo kakve vrste emocionalnosti, praviti osvrti na sudbinu Neleta Karajlića, neće biti teško ustvrditi kako se radilo o duboko tragičnom liku. Liku kojeg je prvenstveno obilježila činjenica da je opjevao i snimio Sarajevo 80-ih, da ga je zahvaljujući takvoj vlastitoj ulozi u punom smislu simbolizirao, te da je na kraju ostao bez vlastitog grada. Teško je za povjerovat da je autentični anarhoidni buntovnik završio kao Amfilohije na amfetaminima. Danas je izvjesno da bi nekadašnji Nele temeljito ismijao ovog današnjeg. I to do razine brutalnog humora. Pojednostavljeno govoreći, retorika koja govori o svetom tlu, koja koristi kategorije „mi“ i „oni“ za događaje od prije šest i pol stoljeća i koja u podtekstu zaziva zlopamćenje i nekakvo povijesno izravnavanje računa, i to nakon svih ratnih iskustava do kojih je takva logika dovela, primitivnija je od ičega protiv čega je novi primitivizam ustao.

Nije zabavno cijeli život birati manje od dva zla. Nije zabavno na Balkanu, na pragu četrdesetih razmišljati o budućnosti. Nije zabavno dijeliti vrijeme na ono prije i poslije rata. Nije zabavno živjeti bolno svjestan da se rat dogodio. Nije zabavno trošiti dragocjeno vrijeme na klackanje u gradskom prijevozu u velikim gradovima. Nije zabavno uopće trošiti živce u malom gradu. Nije zabavno živjeti na selu. Nije zabavno biti okružen glupošću. Nije zabavno pokušavati pobijediti glupost. Spletke nisu zabavne. Nisu ni naročito pametne. Ambicioznost je gora od svega. Lobiranje, također, nije zabavno, ono užasava. Nije zabavno prepoznavati ambiciju u ljudima koji su pored tebe. Nije zabavno gaditi se prijatelja jer si uvjeren da su sve pogrešno skužili i da put do vrha koji su smislili za sebe vodi dosađivanjem drugim ljudima. Nije zabavno rugati se džankijima samo zato što je tebi nekako pošlo za rukom da i sam ne postaneš džanki.

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i.... (???) može škoditi“. Ovo je mala test pitalica za ljude opsjednute kojekakvim škodljivostima, a koji još ne shvaćaju da je samo čovječanstvo najškodljiviji nametnik na Zemlji. No, da ne mudrujem isuviše, molim zainteresirane da naznačene točkice, s upitnikom, sami za sebe, za razonodu, popune kojim mu drago sadržajem, kako što kome iznebuha pada na um. Na odgovor nas može ponukati bilo neka naša trajna obuzetost nečim, bilo trenutačni utjecaj iz medijske sfere. Kako moja malenkost spada u prvi slučaj popunio bih točkice ovako: Ako se uzima u neumjerenim količinama i DOMOLJUBLJE može škoditi! Otrcana je činjenica da je kroz historiju svih zemalja/država/nacija najveće nesreće najčešće uzrokovalo prežderavanje domoljubljem iliti opijanje patriotizmom, kao posljednjim kolektivnim orgijama koje su preostajale ispražnjenim ličnostima.

Pomalo sam Beč doživljavao i kao svoju staru prijestolnicu, glavni grad države koju je vrijeme srušilo kao kulu od karata. O tome sam napisao i jednu knjigu, koja je izišla i na njemačkom, i koja je promovirana u Beču prije dvije godine. Danas smo daleki i podijeljeni svjetovi, pa ja ipak, pogotovo u ove jesenje dane osjetim tugu Augartena, melankoliju Hitzinga i kristalnu ljepotu Wagnerove secesijske crkve napravljene u ludnici... Na rubu tih K.u.K. ruševina izrasla je Jugoslavija, zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj su mi se dogodile najljepše stvari, ali i ona se urušila pred mojim očima uz neopisivu sramotu i bol. Jugoslaviju su kao i Austro-Ugarsku srušili mali nacionalizmi. Danas se ponovno priča o Srednjoj Europi, ali ta Atlantida više nikada neće izroniti. Kao ni Jugoslavija, nastala na njezinim ruinama.