"Ne dirajte mi (nogometni) travnjak, jer ja ću se vratiti...", kao da tako ispotiha poručuje jedan naš nogometni teren, koji je posljednjih dana stavljen u središte sveopće pažnje, čak i nas, malobrojnih, koji ni pola lule duhana ne dajemo za glupavo jurcanje za loptom (tj. onu infantilnu igru, koju su profiteri vješto uzdigli do globalnog multimilijardskog statusa - u dolarima i/ili eurima, svejedno, glavno da ima - proglasivši je čak i - sportom!???). No, ostavljam sada po strani vlastitu idiosinkraziju (nesnošljivost, odbojnost, odvratnost), prema nabijanju napuhane mješince već ću pokušati da dočaram jednu metempsihozu (nešto kao "seljenje duša") koja se, možda, mogla dogoditi kao predigra najnovijem našem loptonabijačko-grafiterskom skandalu. Jer, nije to bez vraga, morao bi zaključiti svaki naš bogobojazni čovo.

Koliko je u zadnjih godinu dana kroz ždrijelo Zlatka Mateše, predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, prošlo crnog kavijara, najplemenitijeg od svih jajastih delikatesa? Koje je skupocjeno jelo prethodilo unosu crnoga zlata i je li bilo primjereno gastronomskom velikom finalu? Kakvom se tekućinom ponajbolje utažuju okusi krupnozrnate ikre jesetre? Kakvog je uopće okusa crni kavijar? Kakav je uopće želudac prvog čovjeka hrvatskog olimpizma? Odgovore na ova pitanja vjerojatno nikada nećemo saznati, jer je gašenjem legendarnog „Salona“ Davora Butkovića u Jutarnjem listu iz hrvatskih medija nestalo ozbiljno novinarstvo posredstvom kojeg bi se u javnom prostoru razgovaralo o ovim temama. Zbog toga vjerojatno nećemo saznati ni kakve je boje crni kavijar nakon što izađe na drugu stranu, i ima li kao takav krvavocrvene nijanse?

Likvidatori Slobodne Dalmacije, očito uslijed neobičnih duševnih boli i obračuna s vlastitom komunističkom prošlošću, odlučili su te novine pomalo i sistematski ubijati, umjesto da to naprave u jednom potezu. No, proces se izvjesno bliži svome kraju. Nakon što je vodstvo novina prvo odlučilo da oduzme kolumnu, inače sjajnom autoru, Davoru Krili, da bi ga zamijenio dotadašnji, izrazito netalentirani i do zla boga naporni kolumnist huškačkog, fašistoidnog portala dnevno.hr, Tihomir Dujmović, ovog vikenda su nas te nekad utjecajne i ugledne novine, suočile s dva zanimljiva momenta. Prvo je u petak Slobodna objavila solidno dug izvještaj s tribine održane u Nadbiskupskom sjemeništu, čija se glavna poruka mogla svesti na to kako za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jasenovcu nije postojao nikakav logor smrti.

Zar je moguće da netko „ne voli Hrvatsku“, kako smo ne tako davno slušali optužbe na račun jedne političke pozicije? Koja bi to vrsta ljubavi mogla ili trebala biti, to na nije objašnjeno u ovoj političkoj „ljubavologiji“. Je li riječ o platonskoj (samo duhovnoj), ili tjelesnoj (fizičkoj) ljubavi? Ima li tu seksa ili interesa, radi li se samo o flertu, očijukanju i „ljubavisanju“ na kratki rok (s konzumacijom „na brzaka“), ili je to obvezujuća, čak i bračna veza? Jesu li ljubavne riječi tek prošaputane na jastuku ili javno izvikane/izrečene pred ljudima i pred zakonom, u crkvi ili u općini? Detaljnije prodiranje u samo natuknutu ljubavnu vezu s Hrvatskom između nekih pojedinaca (političara) i njihovih stranaka, vidimo da bi nas moglo zavesti u ćorsokak iliti prašumu složenih pitanja o prirodi/naravi ljubavnih odnosa, kao takvih neriješenih od postanka čovječanstva do danas.

Ovih dana se pokrenulo opet nešto negativno. Agencija za strukovno obrazovanje, gle slučaja, nema novca za „Oskar znanja“. Da nije bilo javnog pritiska, najbolji učenici, nagrađivani na natjecanjima, ne bi ove godine dobili ni lipe. Ipak, odlučili su im dati pišljivih 20.000 kuna, umjesto 150.000 kuna, koliko su učenicima davali ranije. To su novci koje bih ja skupio na Cvjetnom u jednom danu da sam prosio. Ovo me uopće ne čudi, jer mi slovimo kao zemlja koja ne voli obrazovanje. Zato nam je ove godine otišlo iz Hrvatske, po nekim procjenama i statistikama, oko 50.000 ljudi, naravno, uglavnom mladih. Ako tako nastavimo, neće nam imati tko raditi, pa nećemo imati ni za mirovine, a ni za sva pusta davanja i lude agencije. Ono što me najviše zabrinjava: koliko moraš biti glup da bi štedio na obrazovanju, dok političari mudruju?

Plaže uz moju rijeku postale su tužna mjesta. Nedostaju im neki ljudi kojih više nema, ali nedostaju im ljudi uopće. Način života u mom gradu se toliko promijenio. Momci i cure s Neretve još uvijek se tako nazivaju samo zbog toga što žive u gradu kroz koji ta rijeka protječe. Plaže su puste. Baš kao što mi se i grad katkad čini sablasno pustim pa čak i onda kada je na ulicama tolika gužva da se sudaram s ljudima. Prezirem svoju plačljivu prirodu, ali teško je čovjeku amputirati osobine iako ga je moguće slomiti. Kupit ću bijeli kišobran i glumiti japanskog turista. Ionako sam na rubu. Razum je ravna ploča i ja ću skliznuti u bezdan. Ili je to samo sunčanica? Ili nemoć da odustanem od svega? Ili pak da sve skupa prihvatim, da naučim pravila igre i oholo se narugam svemu u što vjerujem?

Uzmak branitelja je bio pomalo ženskast, pa kad se već nisu htjeli vratiti svojim kućama, onda su dalje, čameći u crkvi, dostojanstveno provirivali iza muških, popovskih suknji (sutana/reverenda) i dovikivali svoje zahtjeve za pravdom i 'dostojanstvom', što se na kraju sve svelo na žicanje (dodatne) love. Zapravo, dobro je što je sve tako ispalo, premda su se u groznici hrvačkih navijača mogle čuti teške riječi o nekakvom "pokušaju puča", o "krizi" koja bi mogla "izmaknuti kontroli" i tome slično. Ma, baš, u operetnoj državici - garsonijeri (s pogledom na more, e!), sve je na pravome mjestu, baš kao i kartonska figura naše Predsjednice na Pantovčaku koja nevjerojatnom lakoćom iz svoje ozbiljne dramske role prelazi u fah-subrete!

Volio bih da HND oslobodi novinarska jaja, ali i da kolege novinari, koji nisu u HND-u, pokažu malo više muda i kažu vlasnicima: dosta je tog zajebavanja! Ako se ovako nastavi s medijima, mislim da ćemo imati lagane turske sapunice u svakom obliku. Hodže, paše, popove i prolupale političare koji misle da se u medijima mogu igrati. Oko nas se takve čudne stvari događaju, a novinari ne da moraju paziti tko će ih napasti, nego moraju paziti da prežive. Što su novine danas? Pa uglavnom servisne informacije. Što su radio postaje danas? Glazba, vrijeme, reklame, pa malo vijesti, ali ne objektivnih, nego tko je kakve cipele kupio i tko čiji auto gdje vozi. A, s druge strane imamo tešku socijalu, gladne ljude, djecu i invalide.

Kako ja uvijek volim biti anti-protivan ili "uvik kontra" (dok ne razbijem glavu o zid, a čemu?), umalo sam nekidan zakliktao od radosti kad sam krajičkom oka na novinskom kiosku (o, da, takvi još postoje, moram uvjeriti ljude u virtualnome svijetu, i na takvima se još prodaju novine, ako umreženi još znaju za taj pojam), e da, krajičkom oka vidio kako nacionalni tjednik "Globus" (od 22.V. o.g.) na naslovnici najavljuje nešto "anti"! Baš fino, glavno (mi) je da nije nešto "za" ili "pro"... Ali, kad sam malo bolje pročitao taj naslov vidio sam da se to "anti" odnosi na nešto "antikomunističko". Pa, kvragu, tko još mlati praznu slamu na tu temu, tko tuče po mrtvome magaretu? Čuđenje me je obuzelo od čitava naslova: "MOJ ANTIKOMUNISTIČKI MANIFEST". Ma šta, čuđenje, strava me je obuzela zbog vlastite neinformiranosti.

Iako se nakon, sad već mitskog intervjua Darka Hudelista s Tomislavom Karamarkom u Globusu, dalo naslutiti kako u ludilu ima sistema, protekli vikend razoružao je i najupornije skeptike. Prvo je Damir Šarac u subotnjem broju Slobodne Dalmacije objavio razgovor sa izvjesnom Brunom Esih, u kojem smo još jednom čitali kvazipovijesna naklapanja o partizanskim zločinima, da bi nedjeljni Jutarnji poentirao s favoritom tjedna, razgovorom s neliječenim ustašom Vladimirom Fučekom, u izvedbi stanovite Silvije Glavić. Potegne li netko nakon ovoga pitanje zbog čega nas aktualna Vlada stalno vraća u prošlost, taj vrli pitac neki trebao bi smjesta dobiti godišnju nagradu „Davor Domazet Lošo“, za istraživanje jugokomunističkih aveti i ostalih vrsta ugroza. Čini se da nas u skorijoj budućnosti čeka daljnji ekonomski kolaps, potpomognut potpirivanjem najnižih nacionalističkih strasti u društvu.