Premda sam tada bio mnogo vitkiji nego danas (čak četiri kilograma mršaviji), računao sam kako ću smršaviti ako ništa ne jedem (a to je već bila faza u kojoj i nisam imao apetita), te da opstajem samo od turskih kafa (brrr!) i konjaka "Courvoisier" (aha!). To me je na kraju i dovelo do kraja, tako da sam 19. svibnja 1990. godine, na recepciji hotela u NEUMU - sišao s uma. Uz neartikulirani krik složio sam se kao proštac i završio u mostarskoj bolnici u kojoj su me, pod dijagnozom hipoglikemijske kome zbog akutnog trovanja alkoholom, preko noći vratili svijesti i šupirali u Zagreb. Uglavnom, toga se svibnja 1990. godine moja malenkost otrijeznila, a u Jugoslaviji je tek (za)počinjalo pijanstvo.

Kako je, naime, odavno poznato da se svatko češe tamo gdje ga svrbi, posve je jasno da se ovdje radi o nečemu što predstavlja paradigmu odnosa tzv. liberalne Hrvatske prema pitanju Feral Tribunea. Radi se o, ničemu drugom, doli o banalnoj zavisti. Iz koje naravno izviru frustracije i potreba za prešućivanjem s jedne strane, ali i izražena nelagoda kad se šutnja, što je slučaj s knjigom Borisa Pavelića, „Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune“, razbije s druge strane. Problem „liberalne Hrvatske“ leži upravo u neshvaćanju fenomena tolike čitateljske odanosti jednom dosljednom mediju. Iz njihove perspektive, jedino fanatična sekta sljedbenika može u toj mjeri poštovati neki medij i neke ljude.

"Zaklela se Zemlja Raju, da se sve tajne - doznaju", stara je to uzrečica, kojom su se do jučer najčešće služile supruge kad bi svoje mužiće uhvatile u kojoj laži. Ali, došla su neka druga vremena i sada se njome služe banke u Hrvatskoj (svi znamo, da one nisu hrvatske banke!), e, kako bi iz svojih mušterija klijenata ili pacijenata (kako već ne zovu nâs, sirotinju, primoranu da zarađenu siću premećemo preko njihovih računa, e kako bi nas opelješile kamatama, troškovima poslovanja itd.), izvukle dobro čuvane tajne. Tako je, naprimjer, ovih dana, od mnogih od nas, klijenata jedne banke (sa sjedištem u Zagrebu, a ishodištem u pitaj ti boga gdje?), ljubazno iskamčeno priznanje da NISMO predsjednici ni države, ni vlade, ni ministri ili pomoćnici ministra, da nismo zastupnici...

Malo je koja rečenica u zadnje vrijeme uhvatila duh vremena kao ona što ju je prije nekoliko dana izrekla Anica Kovač. "Ljudi su pokazali da su spremi za čistu Hrvatsku", rekla je supruga bivšeg nogometaša na Trgu bana Jelačića. Budući da bivša manekenka to nije kazala na promociji najnovijeg Perwollovog tekućeg deterdženta za efikasno čišćenje mrlja, gdje je inače često viđena gošća, nego na punokrvnom nacionalističkom derneku, čini se da je govorila o nečem drugom. Ne znamo je li oduševljenje tom činjenicom iskazala prije ili nakon što je rulja uzvikivala Za dom spremni, kao uvod u Thompsonovu pjesmu „Bojna Čavoglave“, ali je sasvim sigurno da je u tih devet riječi zapanjujućom preciznošću zabilježila neosporni fakat.

BESPRIDRŽAJNO (copyright by KGK) smatram, da tovar nikako ne može pomoći (ljudima) u rješavanju stanovitih aktualnih/akutnih društvenih problema, pa bih stoga ovu usporedbu bacio u ropotarnicu neuspješnih (duhovitih?) metafora. Naime, u "JL" (od 29. travnja) navodi se kako je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, u svezi, a i glede još nepostignuta dogovora oko načina ritualnoga obilježavanja "oluje", nabacila čak i ideju da bi "mimohod možda trebalo odgoditi za 2016. g." (moguće je, ali bi možda trebalo još malo otezati pa se skupa odgoditi za 50. ili čak za 100. obljetnicu, ako ćemo se tada još moći prebrojiti!?).

Ciao, pankeri s mamine raštike, kako ste? Nemojte se plašiti, ja sam jedan od vas, znam da i vi imate pravo na snove. Znam da ovo nije beatnička Amerika niti swinging London. Isto kao što znam da čak i u malim gradovima, u sasvim malim nebitnim zemljama, mali ljudi imaju pravo na velike snove. A snovi, mali i veliki, kako znamo, traju dok konobar ne objavi fajront. Snovi se sanjaju za šankom. Tamo i umiru. Crkavaju, preciznije. Uvijek na samrti, ali nikad sasvim mrtvi. Smrde na dim. Zaudaraju na loše lager pivo. Uši su im otekle od priče o tome kako si prekjučer na ulici vidio ljubav svog života... Tri ujutro u malom gradu. Tri ujutro u srcima malih ljudi. Tri ujutro. Fajront za velike snove. Tri ujutro, brate.

Kultura nas je održala – njojzi hvala! Teško da je BLESAVIJA PAROLA, od ove, uopće ispaljena u našem domaćem ozemlju, ozračju, uzdušju i okolišu, pa ipak se njome (hvala) poštapaju stotine i hiljade prigodnih govornika i domoljubnih frazera (sitnih parizera). Kićeno sranje (kroz rijetko granje) birokratskih dušica, na dudici kulturnjačkih fondova, desetljećima nas zagađuje ovakvim nesmislom, ispaljujući salve svoje probave u prigodama kada treba lagati ne bi li se još ponešto ušićarilo (na teret poreznih obveznika, kako se obavezno kaže). Uzveličavaju kulturnu prošlost uglavnom oni koji preziru sadašnju kulturu („pjesnik je kao ptica na grani“ ili: da nisu gladni, kako bi pisci bili bijesni, a rezultate njihova skapavanja već će pozlatiti narod za kojih stotinjak godina!?).

Već četiri mjeseca vodi se polemika oko invalida Domovinskog rata prve skupine i oko njihovog šatora. Možda bismo trebali napraviti šatorsko naselje u gradu Zagrebu, pa da svi imamo pravo biti u šatoru kad se ne slažemo s politikom ili njezinim pogledom na stvarnost. Pokazujemo još jednom licemjerje i to prema civilnim osobama s invaliditetom, koje žive u nehumanim i neljudskim uvjetima, pa se ne bune, pa nemaju svoje šatore, nemaju organizatore iza sebe, nemaju WC-e iza sebe, a nemaju iza sebe ni političku stranku, pa makar to bio HDZ ili SDP - ili njihovi sateliti. Žalosno je da ljudi koji su se borili za bolje sutra u Hrvatskoj žele to danas naplatiti kao poslovni menadžeri.