BURE BARUTA
BURE BARUTA: Džaba sve, evo nas gdje smo bili i prije 100 godina

Džaba sve, evo nas gdje smo bili i prije 100 godina

ritn by: Ahmed Burić | 26.06.2015.
BURE BARUTA: Džaba sve, evo nas gdje smo bili i prije 100 godina
Džaba gospodo: džaba i mirovni planovi Cutilera i lorda Owena, džaba teze o tome da je za rat potrebno dvoje, džaba osnivanje Herceg–Bosne, džaba rušenje Starog Mosta i koncentracijski logori, džaba daytonski (ne)mir, džaba zlatne kašike, džaba rješenje nacionalnog pitanja, džaba zgrada HDZ-ove akademije u Mostaru, džaba lažna Bakirova obećanja o 100.000 novih radnih mjesta u Sarajevu. Džaba i tržni centri. Džaba otrovne i otvorene rasističke tiskovine poskovskog tipa koje su Hrvate tjerale u naručje Milorada Dodika, džaba mudra poza Nine Raspudića i njegovo pljuckanje po papi Franji, “zbog neinformiranosti”, džaba i lupetanja reisa Cerića o sarajevskom ljetu ako se ukine vjeronauka, džaba i nazivanje parkova po Taipu Erdoganu. Džaba i to hinjsko sakrivanje popisa stanovništva čiji će rezultati pokazati, šta su zapravo, odlučili stanovnici Bosne i Hercegovine. Džaba, dakle, i sloboda, ako nema nikoga ko će živjeti u njoj.

Kad 1. 7. Njemačka otvori vrata onima koji imaju hrvatske pasoše, računa se da će Hercegovinu napustiti oko 15.000 ljudi. Još toliko će, računa se, radno sposobnih pripadnika konstitutivnih naroda napustiti i Bosnu, najviše iz Krajine. Dodamo li tome brojku od 68.000 ljudi koji su otišli u 2014. godini, ispada da je u posljednjih godinu i po dana nestao cijeli jedan grad veličine predratnog Mostara. 

Ili, kad bi se smjele upoređivati neuporedive stvari, Bosnu i Hercegovinu je za zadnjih 18 mjeseci napustilo otprilike toliko ljudi koliko je Bošnjaka stradalo u proteklom ratu. Naime, haaški zapisnik kaže da je od 1992. do 1995. godine uz 22.797 Srba, 8.588 Hrvata, 4.995 ostalih, stradalo 68.101 Bošnjaka. 

Posljednji čin sulude avanture “humanog preseljenja”, dakle, već je na djelu, ali to, čini se, nikoga neće previše uzrujati. Njemačkoj desetljećima treba radne snage, fabričkih radnika, spremačica, nosača prtljaga. Treba, dakako, i liječnika i apotekara, i inženjera i medicinskih sestara, ali tu ćemo obrazovanu generaciju dijaspore – čast svima koji su se odškolovali vani – kao fenomen očigledno morati malo sačekati. Daleko od očiju, daleko od srca, reklo bi se: Bosna i Hercegovina, iako, na primjer, ima stotine uglednih ljekara po svijetu, oni još nemaju političko-ekonomski utjecaj koji bi, recimo, promijenio jezivi vanjski izgled Kliničkog centra na Koševu, čiji je najveći dio sagradila Austro-Ugarska monarhija. Takve stvari kao da nema ko kazati. I sprovesti.  

Posvemašnje srozavanje kriterija bi najlakše bilo opravdati stereotipom: ono, otišla su prava raja, doselili su se papci i život ne valja. To, osim što u velikoj mjeri jeste tačno, nosi i jednu vrstu okretanja glave od problema. Problem svih naroda u Bosni i Hercegovini, a poglavito Bošnjaka, jeste duboko odsustvo svijesti prema javnom. Nekada je i Andrić pisao o tome da u “turskim kućama” ima nekog reda i čistote, nekakve uredne blagosti. Danas je i to drugačije: naše ulice nisu čiste, našim rijekama plivaju najlonske kese i naši su trgovi polulegalni buvljaci. Na njima se vrte sivi novci, od kojih preživljava više od trećine stanovništva. 

Nama eksperiment, naime, nije uspio. Kao što nije uspio ni bolesni koncept humanog preseljenja koji je potjerao Bošnjake s Drine, Srbe iz Sarajeva odgurao u Bijeljinu, Trebinje ili Kanadu, a nesretnog Hrvata iz Kaknja ili Vareša, “naselio” u kuću bez fasade negdje na ulasku u Stolac. Nazvao mu selo Šuškovo ili Bobanovo. I napravio mu od života čekanje, jer će ostatak života provesti na “nostrifikaciji” znanja, odnosno kako da ono što je u životu naučio sa šljivom, i od šljive, primijeni na smokvu. Nikako, jarane. 

I da ne bude kakve zabune. Da mogu, a dobar dio njih iz Krajine s hrvatskim pasošem to može i hoće napraviti, u Njemačku bi na privremeni rad od 1. 7. otišli i skoro svi Bošnjaci. Ni sa Srbima nije različito. 

Bosna i Hercegovina su osim što ih dijeli prirodna granica Mediterana i kontinenta – različite. Uzmemo li u obzir da je učinjeno jako puno na tome da one budu isključivo etničke, nacionalno ekskluzivno neporecive, na kraju je ispalo da, ipak, nije tako.

Ljudi na ulici
Džaba i sloboda ako nema nikoga ko će živjeti u ovoj zemlji (FOTO: pixabay)

Mentalitet, jezik i kulturna antropologija su uglavnom isti. Ista je i politička zatucanost, skoro je ista metodologija izigravanja “demokratskih” praksi, i isti je mentalitet hajdučije i prijetvornosti čiji je glavni cilj – zajebati državu. Pogotovo, ako ste na vlasti. Čini se da što je neko više na piramidi besmisleno velike i skupe vlasti, to više radi na podrivanju i nepostojanju BiH kao relevantnog činioca. Što možda i ne bi bilo tragično, da nije bilo toliko Mesija koji su tu nesretnu državicu, s još nesretnijim komšilukom, reklo bi se – htjeli “spasiti”. Džaba gospodo: džaba i mirovni planovi Cutilera i lorda Owena (za BiH još najboljeg rješenja, za koje nije sigurno da bi spriječilo rat), džaba teze o tome da je za rat potrebno dvoje, džaba osnivanje Herceg–Bosne, džaba rušenje Starog Mosta i koncentracijski logori, džaba daytonski (ne)mir, džaba zlatne kašike, džaba rješenje nacionalnog pitanja, džaba zgrada HDZ-ove akademije u Mostaru, džaba lažna Bakirova obećanja o 100.000 novih radnih mjesta u Sarajevu. Džaba i tržni centri. Džaba otrovne i otvorene rasističke tiskovine poskovskog tipa koje su Hrvate tjerale u naručje Milorada Dodika, džaba mudra poza Nine Raspudića i njegovo pljuckanje po papi Franji, “zbog neinformiranosti”, džaba i lupetanja reisa Cerića o sarajevskom ljetu ako se ukine vjeronauka, džaba i Enciklopedija Herceg Bosne i Akademija znanosti tog virtualnog entiteta, džaba i nazivanje parkova po Taipu Erdoganu, džaba cijela ta lažna zainteresiranost, u osnovi prijetvorna mesijanska briga o spašavanju Bosne (i Hercegovine) i (jednog od ili sva tri) naroda u njoj. Džaba i to hinjsko sakrivanje popisa stanovništva čiji će rezultati pokazati, šta su zapravo, odlučili stanovnici Bosne i Hercegovine. Džaba, dakle, i sloboda, ako nema nikoga ko će živjeti u njoj

“Naseliti svijet, a ne raseliti sebe”, bio je nekakav životni moto Hercegovine tokom posljednjih stotinjak godina. I bez obzira na podatke o bogznakakvoj visokoj stopi nataliteta, čini se da tome polako dolazi kraj. Bosna, odnosno neki njezini dijelovi, već su prazni: Posavina, Podrinje, dio Krajine. 

Još malo, pored toliko “umnih” glava i ostaće pusta zemlja: iz nje će, konačno, ljudi otići. Baš kao početkom 20. stoljeća kad je vinograde opustjela filoksera, ili za vrijeme šestojanuarske diktature kad se ubijalo za šverc duhanom, ili u pedesetim i šezdesetim kad se nije imalo od čega živjeti, a Tito “velikodušno” poslao Willy Brandtu radnike čije će vjerne ruke napraviti Mercedes, kojim će se onaj jedan mjesec dana godišnjeg odmora, ljudi ponositi u rodnim selima, duž Hercegovine i Bosne. 

Danas, 2015. godine, barem je dobro znati da smo tamo gdje smo bili i prije 100 godina. Da će ljudi, ponovo otići, jer danas u BiH najskuplje plaćamo cijenu života. 

On je, naime, džaba.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije