NEŠTO BI VAM REKLA
NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

Muke naše podstanarske

ritn by: Boba Đuderija | 20.06.2018.
NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske
Čega se sve ne nagledah! Od nekih prizora još me uvijek podilaze trnci i oblijeva hladan znoj. Prvi stan koji mi je bio pokazan na početku moje potrage urezao mi se u užasnutu memoriju doživotno. Smješten je u podrumu ogromne privatne kućerine, a da bi se uopće stiglo do njega, treba proći kroz dugačak hodnik od betonskih zidova dok ti mrtvi žohari krckaju pod nogama. I taj miris, majko moja. Kao da se spuštaš u grob. No, trud se isplati, najednom se u mraku ukaže veličanstvenih 15 kvadrata “stambenog” prostora ambicioznog naziva “garsonijera”. Pobjegla sam glavom bez obzira. Optimistično se upuštam u ležerno pregledavanje stanova ponuđenih na internetu. Uočavam poveći broj oglasa koji između ostalog ističu restriktivne uvjete – bez djece, bez kućnih ljubimaca, samo nepušačima, samo studenticama, samo studentima, samo zaposlenim ženama, samo visokim ljudima sa zelenim očima i slično.

I tako, prije otprilike dva mjeseca, krenuh ja u (ponovno) traženje krova nad glavom. Imam dugu povijest klatarenja po tuđim kućama i stanovima. Prvo s roditeljima, kao dijete i tinejdžerica, potom kao supruga i majka, a onda kao samohrana, vječno lutajuća čerga. Na Zapadu je, kažu, ljudima to normalno. Navikli su mijenjati poslove, adrese i države. Kod nas, ljudi se emotivno vežu što uz svoje, što uz tuđe nekretnine, uz svoja vjekovna i manje vjekovna ognjišta. Doduše, emotivno se vežu i za svoja radna mjesta, nismo mi Amerika, tu se poslovi ne mijenjaju kako kome padne na pamet. Ovdje se firma napušta tek kad ona, u stvari, u procesu privatizacije napusti nas. Ali to je prisilni avanturizam, pa se ne računa. 

U principu, sve donedavno, proces pronalaženja stana koji bi veličinom, pozicijom i cijenom odgovarao mojim željama, potrebama i mogućnostima, nije bio previše mučan. Kažem, nije bio “previše” mučan, jer barem minimalno mučan uvijek mora biti. Već sama riječ “podstanar” sugerira da si negdje ispod, pod nečim ili nekim, ponekad skoro, a ponekad doslovno pod zemljom, što se nekih ponuđenih stanova tiče. 

Čega se sve ne nagledah! Od nekih prizora još me uvijek podilaze trnci i oblijeva hladan znoj. Prvi stan koji mi je bio pokazan na početku moje potrage urezao mi se u užasnutu memoriju doživotno. Smješten je u podrumu ogromne privatne kućerine, a da bi se uopće stiglo do njega, treba proći kroz dugačak hodnik od betonskih zidova dok ti mrtvi žohari krckaju pod nogama. I taj miris, majko moja. Kao da se spuštaš u grob. Sama memla i tma. No, trud se isplati, najednom se u mraku ukaže veličanstvenih 15 kvadrata “stambenog” prostora ambicioznog naziva “garsonijera”. Gledam, nema prozora. Kako nema, kaže “gazdarica” i odnekud dovuče zidarske skale. 

- Evo – kaže pobjedonosno – samo se popnete i, hop, otvorite prozor. 

Dižem glavu, bludim pogledom prema stropu i, hop, stvarno, eno prozora, na pet centimetara ispod tog istog stropa! Dakle, samo trebam dovući zidarske skale, malo se istegnuti, dobro ispružiti ruke balansirajući na nožnim prstima i uz malo sreće, strpljenja, upornosti i pritajenih suicidalnih pretenzija, otvoriti ili zatvoriti prozor. Ništa lakše, i ja ga brate kompliciram. 

Split
Munje i gromovi za splitske podstanare (FOTO: Flickr/worldmeteorologicalorganization/Tin Juginović)

Pobjegla sam glavom bez obzira. Agentica za nekretnine mi stade usrdno objašnjavati kako “stan možda i nije baš luksuzan, ali je neobično jeftin za današnje prilike”. Pristojno i s razumijevanjem kimam glavom, a onda kažem:”Oprostite, ali ovaj stan je preskup za SVE prilike. Pa ja tu ne bih živjela ni da je besplatan.” Upućuje mi pomalo iznenađen pogled. Neobično drska izjava za nekoga tko traži krov nad glavom, izgleda. 

OK, prvo razgledavanje nije baš dobro prošlo, ali polako, pa tko je iz prve pronašao svoj dom, ima stanova, mislila sam tad. I onda je krenulo. Optimistično se upuštam u ležerno pregledavanje stanova ponuđenih na internetskim stranicama portala koji se bave nekretninama. Uočavam poveći broj oglasa koji između ostalog ističu restriktivne uvjete – bez djece, bez kućnih ljubimaca, samo nepušačima, samo studenticama, samo studentima, samo zaposlenim ženama, samo zaposlenim muškarcima, samo visokim ljudima sa zelenim očima i slično

Sve to me asocira na onu turističku foru, kao, najbolje da turisti uopće ne dolaze, ali da šalju lovu. Drugim riječima, stanodavci streme sasvim posebnoj vrsti podstanara – onima koji će stan unajmiti, plaćati stanarinu i režije, ali po mogućnosti u njemu neće živjeti. A ako baš insistiraju na tome da stanuju u stanu kojeg plaćaju, onda neka se barem prave mrtvi. Neka ne puše, ne piju, ne seksaju se, ne smiju se preglasno, dišu prigušeno, studiraju, rade, nemaju klince niti kućne ljubimce. 

U nekom trenutku, načitavši se samo-studentima oglasa, palo mi je na pamet da upišem fakultet, jer što se mora nije teško. Proučavam zaintrigirano one "bez djece i kućnih ljubimaca" oglase. Znatiželjno razgledavam fotke da vidim kakvo to blago čuvaju od djece i kućnih ljubimaca. I shvaćam - namještaj je iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, antikviteti, treba to dobro čuvati, logično. Zavjese su napravljene od vjenčanice Marije Antoanete. Bijele pločice u kuhinji iz menze ustanove za mentalne bolesti u filmu "Let iznad kukavičjeg gnijezda", bračni krevet u sobi draga uspomena na čukundjeda koji je u njemu umro pokoj mu duši, a kupatilo ... u trenutku kad uključiš bojler, nešto krivo spojeno oko vode i struje zauvijek te riješi svih ovozemaljskih podstanarskih i inih briga. U pravu je stanodavac, ne bih ni ja tu pustila djecu i kućne ljubimce. 

Split
Prije nego je Split postao super-turbo i “ULTRA” turistička destinacija, znalo se – ako ćeš stan bliže centru ili baš u centru, platit ćeš skuplje. E, sad je s tim gotovo. (FOTO: Pixabay)

Nekad davno, u stvari i ne baš tako davno, prije nego je recimo grad Split postao super-turbo i “ULTRA” turistička destinacija, znalo se – ako ćeš stan bliže centru ili baš u centru, platit ćeš skuplje. Ako ne možeš tako, tražiš stan u udaljenijim, neatraktivnim kvartovima. A ako baš imaš većih financijskih ograničenja, posegneš i za stanovima u puno jeftinijim okolnim mjestima, u Solinu ili Kaštelima. E pa, s tim luksuzom je gotovo. Naletjela sam na ovakav oglas: “Garsonijera, prizemlje, predgrađe Splita, cijena 400 eura plus režije.” Čitam s nevjericom i po drugi put, nije moguće da se stan van grada iznajmljuje za 400 eura?! I to ne stan, nego špajza, ako ćemo realno. Nažalost, moguće je. Ajmo malo matematike – ako stan košta 400 eura, agencija traži još toliko za svoje usluge, a stanodavac još toliko “pologa”, položilo ih dabogda. Ukratko, jednoj prosječnoj hrvatskoj obitelji, samo za useliti u mali dvosobni stan, treba u startu 1.200 eura. 

Stanodavci traženje pologa objašnjavaju prethodnim neugodnim iskustvima s podstanarima. To je sasvim u redu, jer podstanara, kao i stanodavaca, ima svakakvih. Međutim, kako bi bilo da se malo prebacimo u realnost? Ako znamo kolika je prosječna hrvatska plaća, postavlja se logično pitanje kako i od čega će živjeti ta jedna podstanarska obitelj kad namiri stanarinu i sve režije? Naravno, to nije briga onog tko nam iznajmljuje stan. To nije, očito, briga ni ove države, kao što je nije briga ni za druge egzistencijalne aspekte i apsurde u kojima se batrgaju njeni građani. 

Na kraju sam odustala od agencijskih priča, otišla na Facebook i učlanila se u svih osamstodevedeset grupa naslova otprilike ”Najam stanova bez agencije”. Tamo sam se poprilično zabavila čitajući komentare i diskusije okupljenih članova. Potencijalni podstanari, studenti, studentice, zaposleni muškarci i žene, parovi i samci sa ili bez kućnih ljubimaca i djece, nakon višemjesečnih, očajničkih pokušaja da pronađu neke sigurne, pristojne kvadrate, jednostavno su “pukli”. Izoštrio im se smisao za humor, onako kako se u ovom napaćenom narodu uvijek izoštri taj, očito neizostavan, mehanizam preživljavanja. Međusobno se tješe i hrabre, a oglase u stilu “Super povoljno – 10,5 kvadrata na Mosoru za samo 500 eura” složno ismijavaju postavljajući pitanja tipa “a jel stanodavac plaća hranu? ili bar pegla robu?” ili “meni je malo 500 eura, ja bi rađe plaćao 850”. I tako to. Pa sam čitala te reakcije u onom poznatom stanju koje se opisuje riječima “Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao”. 

Da ne završim baš u potpuno mračnom tonu, treba napomenuti da postoje i stanodavci koji nisu izgubili kontakt sa stvarnošću i koji (potencijalne) podstanare tretiraju kao ljudska bića, čak i ako su imali “loša iskustva s prethodnim podstanarima”. Kad se dogovaraš s njima, ne pitaju te ništa, ili barem ne postavljaju pitanja koja u svakom normalnom, pristojnom čovjeku izazivaju osjećaj nelagode. Jednostavno, ljudi. Osobno, naletjela sam na više takvih, nego onih drugih. Što i vama želim. Inače, ne vidim kako bi se u skorijoj budućnosti mogao riješiti problem previsokih stanarina, premale ponude i prevelike potražnje stanova. S obzirom na ritam i količinu iseljavanja iz Hrvatske, problem se možda riješi sam od sebe – uskoro ćemo svi biti podstanari negdje vanka, a podstanarstvo valjda svugdje u svijetu teško pada. No tamo, možda, stanovi namijenjeni iznajmljivanju imaju normalne prozore, ili možda samo postoji veća mogućnost da ćemo stanarinu moći platiti i sljedeći mjesec. Nije puno, al’ malog čovjeka veseli.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije