MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Split

Split

ritn by: Marko Pogačar | 31.08.2023.
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Split
Na ovom mjestu mogla bi stajati neka pjesma Đavola, ili Daleke Obale. Ali Belanov je čežnjom za nekim drugim životima jednako koliko i vlastitom sasvim stvarnom vespa-svakodnevicom mekanih osamdesetih zaslađeni rokabili ipak priča iz nekog drugog filma. A Bana ionako ne bi bilo bez jedinog splitskog velikog barda. Nama stasalima devedesetih Obala je bila mainstream, napor, gužvanje etera, i iako smo goli plivali na njihove koncerte na Obojenoj, naši su muzički ukusi išli mimo, često i upravo protiv. Tek s teškim odmakom mogao sam u nekim njihovim pjesmama pronaći i nešto svoje. A Toma Babić bio je otpočetka toliko apartan, pomalo mističan, dijelom prešućen i k tome pomazan toplom pomadom smrti, da je odmah, kao priljepak, čvrsto srastao s onim kamenom.

Rodni grad nosim u sebi kao kamen: nije jasno jesam li ga nekada davno, u svim njegovim dotadašnjim i budućim licima na neki čudan, sveobuhvatan način progutao, ili ga, naprotiv, izlučio iz svojeg vlastitog kalcija, umjesto kosti. Svakako, taj nikad posve uglačani oblutak, nalik utegu, leži na nekom rijetko viđenom dnu kao kamen spoticanja, usnuli no ipak okrutni kamen u bubregu

Kada taj okrugli, suncem izbijeljen kamen tjeram po nekim apstraktnim, u asfalt i u nebo utisnutim muzičkim školicama, čujem i osjećam malo i ništa, i istodobno čujem i osjećam sve. Takav je, valjda, moj odnos s tim mojim kamenom. Dobar dio svjesnog života posvetio sam tome da iz sebe iskorijenim ideju doma kao nečeg prirođenog i naslijeđenoga, sliku preslatku i duboko ideologiziranu i na kraju sigurno strašnu i opasnu, i zamijenim je nečim stečenim, zadržavajući od onog krvavog tla tek zavičaj kao geografsku datost; pitanje svjetla i sjene, mora i vjetra, mirisa, bilja. Proces, naravno, nikad dokraja uspio i sasvim upitno uopće izvediv, uvelike je bio trasiran odnosom s tim mojim konkretnim gradom, onim što sam u njemu našao i nisam našao. Reći da je ono nešto svoje specifično, vrijedno i nezamjenjivo izgubio bila bi, svakako, iz same fantazme doma proizašla mistifikacija, slika arkadije, djetinjstva, optimalna projekcija u neko nedohvatljivo i neponovljivo prošlo, bazirano više na tuđim nego na svojim vlastitim sjećanjima. Da, gradovi od ideja, gradovi samo od sjećanja itekako postoje i stvarni su, ali samo ako ih aktivno stvaramo. Lebdjenje njihovim prozračnim utvarama se ne računa. A ja sam otvorio oči i vidio sliku poraza dubokog i temeljitog, gotovo očajnog, i u tom porazu nisam našao onaj „deo slobode“, barem ne za sebe, i bilo je jasno da ću tu ličnu partiju predati, da ću otići; ako hoćete, pobjeći. 

Prva pjesma tako je pjesma o kamenu, golemoj gromači iznad grada. Tekst je 1942. godine napisao Jure Kaštelan, jedan od najvećih naših modernih pjesnika, tada borac Mosorskog partizanskog odreda. Nedostaje u njoj lirike. Tek dišpet, i prkos i patos, i naravno – jasna politička misao, i Agitprop. Riješenost, reći će, da se vlastite slobodne teritorije, svoji gradovi od sna grade. Ne čudi, stoga, što se melodija nametnula nekako spontano. Jedan će borac povesti, četa prihvatiti, a zatim pjesma postupno rasti, odozdo, kao odjek iz krške sutjeske. Zato, između ostalog, pjesma o Mosoru, a ne, na primjer, ona o bližem, za grad ikoničkijem Marjanu. Ona koju su, s pokojim stihom razlike, pjevale obje strane, i na kraju, naravno, prisvojili notorni mješači kostiju. Mosor, u ostalom, svojom postavkom, fizički i simbolički, bolje pristaje onome što u gradu volim. Ondje je, oko planinarskog doma Umberto Girometta, bilo jedno od središta mojeg djetinjeg svijeta. A gravitacija, poznato je, uvijek učini svoje. 

Ne znam šta je to krivo skrenulo sa Splitom i muzikom koju volim. Kvalitetne kopije San Rema, često odličan pop i sveprisutni, katastrofalno ljigavi zabavnjaci, u posljednje vrijeme tvrdi prljavi hip hop – toga je, da, bilo toliko da temeljito obilježi njegov ukupni identitet. Ali od rokenrola u najširem smislu, od punka, novog vala i sličnog, na iole ozbiljnoj i iole javnoj razini malo i ništa. Ukoliko, naravno, ne pretendirate na to da Metak i „Split at night“ smatrate ozbiljnim. 

Na ovom mjestu mogla bi, ipak, stajati neka pjesma Đavola, ili Daleke Obale. Ali Belanov je čežnjom za nekim drugim životima jednako koliko i vlastitom sasvim stvarnom vespa-svakodnevicom mekanih osamdesetih zaslađeni rokabili ipak priča iz nekog drugog filma. A Bana ionako ne bi bilo bez jedinog splitskog velikog barda, koji je u Obali mjestimice sretno srastao s još većim Štulićem. Ima još nešto. Nama stasalima devedesetih Obala je bila mainstream, napor, gužvanje etera, i iako smo goli plivali na njihove koncerte na Obojenoj svjetlosti, naši su muzički ukusi išli mimo, često i upravo protiv. Tek s teškim odmakom mogao sam u nekim njihovim pjesmama pronaći i nešto svoje. A Toma Babić bio je otpočetka toliko apartan, pomalo mističan, dijelom prešućen i k tome pomazan toplom pomadom smrti, da je odmah, kao priljepak, čvrsto srastao s onim kamenom. Dijete devedesetih ima tu spoznaju svakako zahvaliti i jednoj od luči u našoj ondašnjoj mladoj noći: Predragu Luciću, Duji

Bubnjeve na ploči svira Milo Vasić, poslije poznatiji kao Jasmin Stavros, gitaru Vedran Božić iz grupe Time. Ovo je epska balada, himna sivcu, tovaru, magarcu, mitskom proleteru životinjskoga svijeta. Ponešto je to, jasno, pasatistički. Težaštvo je teško romantizirati, a ja sam mnogo više od tovara volio, u pjesmi prozvanog, didinog žutog Fiću. No u prošlost izmještenome lirskom subjektu, u pjesmi citiranome pretku, ne treba prigovarati. Pjesma je, uzgred, vrlo neobično aranžirana, otpjevana na prepoznatljivom bebićevskom rubu falša i uključuje za radio-difuziju rubne promjene tempa. I valja se, do dana današnjeg, kao odron od stijene sjećanja. 

Sljedeći broj stiže iz realnog vremena. Star je ipak čitavih četvrt stoljeća: toliko je, naime, staro moje realno splitsko vrijeme. Ekipa iz grupe The Beat Fleet šila me za neke dvije školske generacije. Blesio sam, i ne znajući, odrastajući na Blatinama u njihove oldschool grafite tada još nezamislivih mi njujorških metroa, a koju godinu kasnije gledao ih na nekim od mojih prvih koncerata, čini mi se još s Lukyjem na bubnju. Negdje tada se, '97, pojavio i taj album neobičnog naziva – „Ping-Pong, umjetnost zdravog đira“ – s odvratno ružnom naslovnicom i muzikom koja mi se činila totalno nezanimljivom. Ali s naglaskom, ipak, na tekstovima; pričama koje su bile ogledalo grada. Sve je u njima bilo poznato, opipljivo, stvarno: bio je to naš život, njegovi obrasci koje smo jako dobro poznavali, ali ih nismo mogli prepoznati. Kojima su se neki, s užitkom ili bez njega, svesrdno prepuštali, a neki im se, najčešće bezuspješno, svim silama pokušavali otrgnuti. Precizna deskripcija društvenog dna devedesetih, onog demokratskog mraka, koju još nismo bili sposobni sami artikulirati. T.B.F. je tad govorio za nas, ono što još nismo baš skroz znali da znamo, i to je valjda najbolja definicija generacijskog glasa. Tekstovi Saše Antića i ekipe na toj prvoj ploči opisivali su svijet oko nas na način na koji su oni Smojini ljuštili njegov. Poslije devedesetih to je uglavnom otišlo u nekom drugom pravcu. Ali promijenio se, svakako, i njihov predmet: onaj oblutak pretvarao se postepeno u valovima jedva zaobljeno dno boce. 

Najvažnija je splitska muzika za mene bila i ostala ona podzemna. Uz nju sam, nastalu između kraja osamdesetih, to jest zrele faze Tužnih ušiju i početaka Rumpelstinskog i lansiranja T.B.F.-a desetak godina kasnije, zapravo odrastao. Neki su od tih sastava, poput spomenutog melodičnog, tamnog vala Nikole Radmana, indijanaca Touch Friction, koji su dogurali i do MTV etera, energičnih fugazoida No Comment / Supermarket ili art-rockera Rapa Nui, imali ozbiljne karte u rukama, ali iz različitih razloga nisu nadrasli okvire lokalne scene. Jedini pravi recepcijski iskorak bio je onaj već spomenuti hip hoperski, čiji su tragovi na zvuku grada i danas uostalom najvidljiviji, a s kojim je scena spomenutoga desetljeća kreativno u principu i zamrla. Biram ovdje ipak nešto radikalniji pristup: elektro-industrial-punk grupu Zidar Betonsky, koja je imala i nešto međunarodnog odjeka, a muziku je otpočetka uklapala u širi umjetnički koncept i kontekst, prije svega kazališno-izvedbeni. Pjesma „Racija“, bučni, Albinijevim Big Blackom inspirirani komad iz sredine devedesetih odlična je zvučna posjetnica svog vremena: vidim ljepilo i ljepljive, svijetle i istovremeno mračne mediteranske noći, vidim plaže, štandove, pretrese, skidanje do gola na putu u školu, mokre ulice, februar u vlažnim podrumima i miris snene, pljesnive smrti: onaj kamen kako se u usporenoj snimci kotrlja; pada, da bi se, negdje najdublje dolje, zaustavio. 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

    19.02.2024.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

  2. PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

    13.02.2024.

    Bojan Tončić

    PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

  3. HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

    01.02.2024.

    Brano Mandić

    HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije