Sjećate li se tipa po imenu Boutros Boutros-Ghali? Taj je kod nas svojevremeno bio prava zvijezda, više puta opjevana. I baš kada se činilo da je Boutros Boutros otišao u legendu (nestao u sumraku no zauvijek ostao u našim pjesmama), čovjek se javio. Poslao otvoreno pismo predsjedniku crnogorskog Parlamenta i, kako se kaže, uzburkao javnost. Da se razumijemo: crnogorsku se javnost ne može značajno uzburkati. Crnogorska javnost su ljudi koji piju kafu od devet ujutro do kraja radnog vremena, s tim što manje uticajan dio javnosti kafu pije u manje uglednim i jeftinijim kafanama (radni ljudi i građani), a onaj uticajni dio u kafanama „kontroverznih biznismena“ (provladin sektor) i kafanama u kojima postoji šansa da će sresti nekog zapadnog diplomatu ili barem nekog zaposlenog u nekoj od zapadnih ambasada (nevladin sektor i nezavisni intelektualci).

Ian Fleming, otac Jamesa Bonda, tvrdio je i dokazivao kako ga je oblikovao prema stvarnom, živućem modelu (možda prema samome sebi?), dakle prema zbiljskome agentu, koji je zaista doživio sve te peripetije i avanture, ali i počinio na tucete ubojstava širom planete. Dakle, neki je 'pravi' James Bond zaista demonstrirao nadmoćnost 'gordoga Albiona' (tj. Velike Britanije iliti UK), djelujući kao agent 's dozvolom za ubijanje', ostavši do kraja - nekažnjen. Zašto? Zato, jer je to jedan od PRINCIPA KRIMIĆA (u Flemingovom slučaju pustolovnoga trilera), po kojem ubojica na strani Pravde, s ideološko-političkim opravdanjem smije uređivati svijet, dok druga strana (samovoljno određena), nema pravo braniti se i uzvraćati istom mjerom. Eto, zašto UDB-a nikada nije dostigla kultni status kao ubojice u službi Njena Veličanstva; prvo zato, jer je bila na krivoj, pogrešnoj, drugoj strani, a potom što je nikada nije uzveličao neki 'udbaški Ian Fleming'!

Volio bih vidjeti Peđu Grbina kako brine o djetetu s teškim invaliditetom ili odrasloj osobi, bar dva dana u tjednu. To bi mu bio rad za opće dobro. Isto bih volio vidjeti i kad su u pitanju drugi saborski zastupnici, tu mislim i na predsjednike klubova zastupnika HDZ-a ili SDP-a, pa i gospodina Tomislava Karamarka; da svaki tjedan dva puta pomažu osobama s invaliditetom. Neka ih stave na WC, neka ih otuširaju i neka rade sve ono što rade njihovi roditelji. Tek onda bi imali sasvim drukčiji dojam o dječjem doplatku i svim ostalim socijalnim primanjima za koje oni misle da guše ovu državu, koja će se raspasti zbog 800 kuna. Koliko smo ovih dana potrošili novca na razne obljetnice, od antifašista do fašista, pa nitko ne pita koliko to košta? A još nas čeka Kolindin ili Milanovićev slet povodom 20. obljetnice Oluje, s „jakim“ oružanim snagama , koje se sastoje od „dva pilota i jednog aviona“.

Kad me Nina odvela u centar grada, sveudilj me uvjeravajući kako je Sarajevo u biti jedan jednostavan grad u kojem apsolutno nema šanse da se izgubiš, nije bila svjesna da se obraća osobi koja se jedared uspjela izgubiti u Supetru na Braču i to u ulozi turističkog vodiča. Meni, naime, u životu ništa tako dobro ne polazi za rukom kao gubljenje. Ja sam kraljica gubljenja. Kako u zemljopisnom, tako i u emotivnom, financijskom i svim ostalim smislovima. Dok je Nina pričala o lakoći snalaženja po sarajevskim ulicama, kimala sam mudro glavom želeći ostaviti dojam inteligentne osobe, a u sebi znajući da ću se izgubiti čim Nina zamakne iza prvog ugla. Tako i bi. Izgubila sam se sasvim spremno i veselo. Povremeno, kroz krošnje drvoreda ugledam neki neboder s ratnim ranama. Učinilo mi se da ti neboderi čije su fasade prošarane rafalima, i zamišljeni, šutljivi ljudi na klupama, nekako sliče.

Premda sam tada bio mnogo vitkiji nego danas (čak četiri kilograma mršaviji), računao sam kako ću smršaviti ako ništa ne jedem (a to je već bila faza u kojoj i nisam imao apetita), te da opstajem samo od turskih kafa (brrr!) i konjaka "Courvoisier" (aha!). To me je na kraju i dovelo do kraja, tako da sam 19. svibnja 1990. godine, na recepciji hotela u NEUMU - sišao s uma. Uz neartikulirani krik složio sam se kao proštac i završio u mostarskoj bolnici u kojoj su me, pod dijagnozom hipoglikemijske kome zbog akutnog trovanja alkoholom, preko noći vratili svijesti i šupirali u Zagreb. Uglavnom, toga se svibnja 1990. godine moja malenkost otrijeznila, a u Jugoslaviji je tek (za)počinjalo pijanstvo.

Kako je, naime, odavno poznato da se svatko češe tamo gdje ga svrbi, posve je jasno da se ovdje radi o nečemu što predstavlja paradigmu odnosa tzv. liberalne Hrvatske prema pitanju Feral Tribunea. Radi se o, ničemu drugom, doli o banalnoj zavisti. Iz koje naravno izviru frustracije i potreba za prešućivanjem s jedne strane, ali i izražena nelagoda kad se šutnja, što je slučaj s knjigom Borisa Pavelića, „Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune“, razbije s druge strane. Problem „liberalne Hrvatske“ leži upravo u neshvaćanju fenomena tolike čitateljske odanosti jednom dosljednom mediju. Iz njihove perspektive, jedino fanatična sekta sljedbenika može u toj mjeri poštovati neki medij i neke ljude.

"Zaklela se Zemlja Raju, da se sve tajne - doznaju", stara je to uzrečica, kojom su se do jučer najčešće služile supruge kad bi svoje mužiće uhvatile u kojoj laži. Ali, došla su neka druga vremena i sada se njome služe banke u Hrvatskoj (svi znamo, da one nisu hrvatske banke!), e, kako bi iz svojih mušterija klijenata ili pacijenata (kako već ne zovu nâs, sirotinju, primoranu da zarađenu siću premećemo preko njihovih računa, e kako bi nas opelješile kamatama, troškovima poslovanja itd.), izvukle dobro čuvane tajne. Tako je, naprimjer, ovih dana, od mnogih od nas, klijenata jedne banke (sa sjedištem u Zagrebu, a ishodištem u pitaj ti boga gdje?), ljubazno iskamčeno priznanje da NISMO predsjednici ni države, ni vlade, ni ministri ili pomoćnici ministra, da nismo zastupnici...

Malo je koja rečenica u zadnje vrijeme uhvatila duh vremena kao ona što ju je prije nekoliko dana izrekla Anica Kovač. "Ljudi su pokazali da su spremi za čistu Hrvatsku", rekla je supruga bivšeg nogometaša na Trgu bana Jelačića. Budući da bivša manekenka to nije kazala na promociji najnovijeg Perwollovog tekućeg deterdženta za efikasno čišćenje mrlja, gdje je inače često viđena gošća, nego na punokrvnom nacionalističkom derneku, čini se da je govorila o nečem drugom. Ne znamo je li oduševljenje tom činjenicom iskazala prije ili nakon što je rulja uzvikivala Za dom spremni, kao uvod u Thompsonovu pjesmu „Bojna Čavoglave“, ali je sasvim sigurno da je u tih devet riječi zapanjujućom preciznošću zabilježila neosporni fakat.

BESPRIDRŽAJNO (copyright by KGK) smatram, da tovar nikako ne može pomoći (ljudima) u rješavanju stanovitih aktualnih/akutnih društvenih problema, pa bih stoga ovu usporedbu bacio u ropotarnicu neuspješnih (duhovitih?) metafora. Naime, u "JL" (od 29. travnja) navodi se kako je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, u svezi, a i glede još nepostignuta dogovora oko načina ritualnoga obilježavanja "oluje", nabacila čak i ideju da bi "mimohod možda trebalo odgoditi za 2016. g." (moguće je, ali bi možda trebalo još malo otezati pa se skupa odgoditi za 50. ili čak za 100. obljetnicu, ako ćemo se tada još moći prebrojiti!?).

Ciao, pankeri s mamine raštike, kako ste? Nemojte se plašiti, ja sam jedan od vas, znam da i vi imate pravo na snove. Znam da ovo nije beatnička Amerika niti swinging London. Isto kao što znam da čak i u malim gradovima, u sasvim malim nebitnim zemljama, mali ljudi imaju pravo na velike snove. A snovi, mali i veliki, kako znamo, traju dok konobar ne objavi fajront. Snovi se sanjaju za šankom. Tamo i umiru. Crkavaju, preciznije. Uvijek na samrti, ali nikad sasvim mrtvi. Smrde na dim. Zaudaraju na loše lager pivo. Uši su im otekle od priče o tome kako si prekjučer na ulici vidio ljubav svog života... Tri ujutro u malom gradu. Tri ujutro u srcima malih ljudi. Tri ujutro. Fajront za velike snove. Tri ujutro, brate.