Nije li Vox populi, vox Dei? Da, samo što mi se sistem malo pregreva kad pokušavam da razaberem šta se tačno dešava, da uočim zakonitost po kojoj se stvari odvijaju, neku utešnu nit koja će me izbaviti od dešperatne pomisli da je svet po defaultu haotično mesto na kojem trajno dominiraju idioti - pre svega brojčano. Naime, oni isti parametri koji Hrvatsku prikazuju u lošem svetlu, na Poljsku reaguju radikalno drukčije: Poljska nikada u celoj ovoj evropskoj i donekle globalnoj fertutmi nakon 2008. godine nije zapala u recesiju, rast joj je spektakularan, nezaposlenost je relativno niska (doduše, mnogo Poljaka radi vani, ali nije li i mnogo Jugovića radilo vani u onim vremenima za koja danas govorimo da su bila „zlatna“), izbegla je i frku oko eura jer ima svoju stabilnu valutu... Uglavnom, ništa se „loše“ nije dalo čuti o Poljskoj u vremenima u kojima su i mnogo naizgled solidnije društvene konstrukcije pucale.

Dobro – vraga dobro: „Fercajen Dojčland“– ali kojemu smo vragu nešto skrivili da je baš nama uvrnuo rijeku tih (lemurskih) izbjeglica, od kojih će se stanoviti broj, malo vremena, ali ipak, kod nas zadržati. Jer, usprkos očekivanju s vrha, ipak ćemo neko vrijeme poslužiti kao „hot spot“ za jedan dio tih lutajućih Sirijaca i drugih. Ne bez zlobe, ali kao poantu koja se sama nameće, mogu reći: Nismo htjeli Srbe, pa sad imamo Sirijce! Znam da će na ovo mnogi skočiti, tvrdeći kako mi nismo otjerali Srbe, već da su oni dobrovoljno otišli, što mi odmah služi za odgovor kako mi nismo zvali Sirijce nego su oni dobrovoljno došli. Neka se snađe tko umije, ali ironični vjetar historije (neki bi rekli da je to i Sveti Duh) – puše kako i kada on hoće!

Često biva tako da tamo gdje se pomiješa najviše krvi, najviše se insistira na „čistom“ identitetu. Stara osmanlijska poslovica da je čista krv dobra samo za pseća takmičenja, ovdje u Makedoniji kao da se potvrđuje na svakom koraku. Čovjeku, valjda, ne smeta nikakva simbolika nego ovdje u posljednjoj republici SFRJ-a, zemlji u kojoj kao da su se sve bolesti tranzicije skupile u jednu veliku sliku, lijepu, i pomalo zastrašujuću, poput slika Hieronymusa Boscha. Sve se kupuje i prodaje, od telekoma do nikome potrebnih plastičnih igračaka, sve je u nekakvom stalnom stajanju, u kojem se sve naizgled kreće, ali faktički – stoji. I sve vam to ne smeta da, ipak, volite tu zemlju u kojoj se u istu vreću trpaju svi – od Filipa i Aleksandra Makedonskog, preko komita i vođa Ilindenskog ustanka, nasljeđa Josipa Broza Tita i Kire Gligorova, do današnje autokratske vlasti Nikole Gruevskog.

Domovina se ponosi grobljima i računa s mrtvima u nekoj novoj zavjeri protiv života. Domovina je zoološki vrt i nesretan splet okolnosti. Ona te davi. Na nju si nevin osuđen. Ona je drumski razbojnik, pljačkaš razuma i ubojica snova. Domovina te mora svesti na svoju mjeru. Ona je prljava, mračna, divlja ideja vrijedna prijezira i gađenja. Domovinu valja mrziti gospodski. Boriti se protiv njezinog manifestiranja, jer domovina, osim s mrtvima, računa s glupošću onih kojima se uspjela prodati kao neupitan ideal. Domovina mijenja imena i tjera te da je voliš. S domovinom možeš imati jedino nasilan brak. Planine i rijeke ne pripadaju domovini. One baš kao i ti imaju nesreću da ih je zapala baš ova domovina u nekoj nepravednoj raspodjeli ratnog plijena. Samo ljudi mogu pripadati domovini. Oni jesu domovina. To je još jedan razlog zašto se domovine treba gaditi.

I zbog toga jer su mi - kao "senilnom" po cit. kolumnistu - ta dva (2), među mnoštvom ostalih promaknula, moj mladi D.P. bijedno trijumfira: "Tako da jadni Mandićev pokušaj jugopromidžbe ostaje samo gola laž." Ovaj zapletaj crijeva u glavi teško je razriješiti, ali, ergo: ako se napiše da je sramota što se 2015. g. u Hrvatskoj na tv ekranima koči ustaška riječ, onda je to "jugopromidžba"? Pa mojom se tvrdnjom BRANI Hrvatsku od ponovne kontaminacije ustaštvom, što ne stoji ni u kakvoj relaciji spram "jugo..." bilo čega, ili pak stoji, ali to znaju, shvaćaju i primjećuju samo oni koji bi ustaštvom ponovo htjeli zatrti sve "jugo..." i štatigajaznam... Je li istina i je li do neki dan bilo točno da se riječ "PROMIDŽBA" kočila na našoj javnoj televiziji, pa ako jest istina, kako je ona, tj. istina, u isti mah "jugopromidžba"??? TO GORE PO ISTINU.

Danas, u vladavini desnih populističkih ideologija, nađe se i onih koji nam zlotvora Pavelića pokušavaju opravdavati „povijesnim težnjama“, a neki iz Crkve mu služe i široko publicirane i politički intonirane mise zadušnice. Ja se u tom trenutku uvijek s tugom sjetim Židovskog muzeja u Berlinu i njegovih poruka, pomišljajući na upozorenje Witolda Gombrowicza, koji veli da se Hitler ne smije atributirati Njemstvom, jer on živi i u svakom Poljaku, u svakome čovjeku. Ja sam to protumačio ovako: Kad, primjerice, na vijest da je mladić na Jadranu silovao djevojčicu iz Srbije, kažeš: „Neka i oni su silovali naše!“ iz tebe progovara Hitler osobno. Kad odlučiš da nećeš ići u albansku slastičarnicu, jer su „vlasnici prljavi Šiptari“, ruka ti se sama diže na rimski pozdrav. Kad kažeš da svjetsku politiku vode halapljivi Židovi – već su ispod tvog nosa izrasli i zloglasni brčići. Kad kažeš: „Dobar je čovjek, ali žena mu je Srpkinja,“ budi siguran da se Hitler trajno nastanio u podzemnim labirintima tvoje duše.

Položen je kamen temeljac za izgradnju “Beograda na vodi”. Nije rečeno da li će to u budućnosti biti i zvanično ime glavnog grada Srbije. Ali, što da ne, kad već postoje Biograd na Moru, Petrovac na Mlavi, Hum na Sutli, Krupa na Vrbasu..., zašto ne bi i Beograd bio na vodi. To mu taman dođe kao kompromisno rešenje, s obzirom da je srbijanska prestonica smeštena na dve reke, pa da se ni Dunav ni Sava ne uvrede, neka bude – Beograd na Vodi! Podsetilo je to udarničko polaganje temeljca (ne od kostiju, već od kamena) na devedesete godine prošlog nam veka i na najomiljenijeg Srbina iz te decenije – Slobodana Milosevića. Taj se napolagao kojekakvih temeljaca (i od kostiju i od kamena), u vreme dok je mala-velika Srbija junački hroptala pod nepravednim i ničim izazvanim sankcijama. Podsetio je najnoviji misanscen Aleksandra Vučića i po još nečem na devedesete godine 20. stoleća.

U Hrvatskoj postoji još jedan problem, to što osobe s invaliditetom moraju zatomljivati svoju seksualnost i ne smiju o tome puno govoriti. Jer svi oko njih se groze, a kad se, da prostite oni jebu, onda im to ne smeta. I sad ću u jednoj rečenici napisati da sve osobe s invaliditetom mogu imati normalni seksualni život, osim osoba koje imaju paraplegiju ili kvadriplegiju. Imam dosta prijateljica u kolicima koje mi iskreno kažu da ih je jako strah samoće. A većina ih je htjelo postati majkama. Ali, kako smo mi jedna tužna sredina koja ne prihvaća različitost u nikakvom obliku, iskreno jako mi je žao mojih prijateljica koje pate. Jer svi imamo pravo na seksualnost, na partnera, ljubav i voljenje. Tako da im od sveg srca želim da nađu frajere i pokažu svima koji hodaju da i oni mogu imati ljubav svog života, a, naravno, i seks. Na koncu, biti majka s obzirom na invaliditet nije nemoguće. To je njihovo pravo koje imaju, jer su žene kao i sve druge.

"Daj mi, Bože - čabar blaga!", kaže, tako, naša narodna pričica, odomaćena posvuda gdje se shvaća riječ čabar. Protumačena drugim općeprihvaćenim regionalizmom to bi bio 'škaf' iliti veća, ali niska, drvena posuda s dvije uške, služi za vodu i za pranje, a uglavnom je zamašna. Nalazi se čabar i svim slavenskim jezicima (osim ruskom) i po tome je, vjerojatno (kako piše važni nam P. Skok), baltoslavenski i sveslavenski termin iz praslavenskog doba. E, kaže pričica, da je o jednom takvom čabru, prepunjenom zlatnicima i inom zvečećom valutom, možda draguljima ili što se već moglo zamisliti, jedan sirotan godinama i desetljećima sanjario. Kruha ili zlata bez motike - to nije ništa posebno. Mnogi sanjare o blagu koje im sa neba pada u krilo, a oni nit' orali, nit' se ikako trudili ("kad bih bio ja, bogataš!"), pa ne otkrivam nikakvu toplu vodu ako ovo navodim (a pročitat će se zašto).

Non stop erotic politic cabaret je prošlog tjedna stao kod Isa bega Isakovića, da se napije vode s Baščaršije i isiječe tortu – kad već teče voda, da ima i slatko - a sve o trošku ove države: koju su istovarili uglavnom isti oni koji su sjedili u prvom redu prilikom dodjele nagrade. Nagrada je ustanovljena u Sarajevu, a njezin nosilac je antitalent širokog spektra, Amel Suljević, koji se popeo do mjesta savjetnika člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Streloviti uspon studenta iz dijela našeg naroda naseljenog u Srbiji i Crnoj Gori, zanimljiva je i opskurna storija, nešto između Forrest Gumpa i životne priče tajkuna Fahrudina Radončića. Sve u svemu, konstantni smo jedino u svojoj servilnosti i budalaštini: poduzetnik u umjetnosti Bregović, umjetničar Čolić, neumjetnik Pahor, umjetni Alija (nagradu dobio posthumno) i neumjesni Redžep su grupa TNT, koja je ovjenčana slavom osnivača Sarajeva. Neka im je vječna slava i hvala.