BURE BARUTA
BURE BARUTA: Poslije kiše

Poslije kiše

ritn by: Ahmed Burić | 21.10.2015.
BURE BARUTA: Poslije kiše
Često biva tako da tamo gdje se pomiješa najviše krvi, najviše se insistira na „čistom“ identitetu. Stara osmanlijska poslovica da je čista krv dobra samo za pseća takmičenja, ovdje u Makedoniji kao da se potvrđuje na svakom koraku. Čovjeku, valjda, ne smeta nikakva simbolika nego ovdje u posljednjoj republici SFRJ-a, zemlji u kojoj kao da su se sve bolesti tranzicije skupile u jednu veliku sliku, lijepu, i pomalo zastrašujuću, poput slika Hieronymusa Boscha. Sve se kupuje i prodaje, od telekoma do nikome potrebnih plastičnih igračaka, sve je u nekakvom stalnom stajanju, u kojem se sve naizgled kreće, ali faktički – stoji. I sve vam to ne smeta da, ipak, volite tu zemlju u kojoj se u istu vreću trpaju svi – od Filipa i Aleksandra Makedonskog, preko komita i vođa Ilindenskog ustanka, nasljeđa Josipa Broza Tita i Kire Gligorova, do današnje autokratske vlasti Nikole Gruevskog.

LAŽI, LAŽI, VERE: Često biva tako da tamo gdje se pomiješa najviše krvi, najviše se insistira na „čistom“ identitetu. Stara osmanlijska poslovica da je čista krv dobra samo za pseća takmičenja, ovdje u Makedoniji kao da se potvrđuje na svakom koraku. Čovjeku, valjda, ne smeta nikakva simbolika nego ovdje u posljednjoj republici SFRJ-a, zemlji u kojoj kao da su se sve bolesti tranzicije skupile u jednu veliku sliku, lijepu, i pomalo zastrašujuću, poput slika Hieronymusa Boscha. Sve se kupuje i prodaje, od telekoma do nikome potrebnih plastičnih igračaka, sve je u nekakvom stalnom stajanju, u kojem se sve naizgled kreće, ali faktički – stoji. I sve vam to ne smeta da, ipak, volite tu zemlju u kojoj se u istu vreću trpaju svi – od Filipa i Aleksandra Makedonskog, preko komita i vođa Ilindenskog ustanka, nasljeđa Josipa Broza Tita i Kire Gligorova, do današnje autokratske vlasti Nikole Gruevskog.

Konstrukt neoantičke Makedonije, na kojem zadnjih petnaestak godina jaše vlast VMRO- DPMNE je zapravo novo biće moderne: prestrogo bi ga bilo nazvati Frankesteinom, ali sazdan je od nacionalizma, koji je, zapravo, biznis. Odnosno paravan za velike novce koji se peru preko izgradnje velikih spomenika i statua. S druge strane je, pak, strah. Od susjeda, koji svako iz svojih razloga negira pravo na postojanje, sprječavajući tako razvoj Makedonije. Ime i antičku kulturu, glavni narativ vlasti, dobar broj Grka smatra svojim. Bugarski nacionalisti, pak, prisvajaju jezik. Srpski, iz tradicije vlasti religije i zaostavštine tajnih službi iz prošlih vremena žele potvrdu o svojoj južnoj pokrajini. I tu su još Albanci, koji natalitetom i porastom platežne moći polako ograničavaju komad po komad teritorija.

Ohridsko jezero
Nekada najjužnija tačka zemlje Južnih Slavena (FOTO: Kika Čurović)

I možda je baš zbog urotljivih očiju što vire iza komšijskih taraba u makedonskoj avliji tako veselo. Dok se u Ohridu, nekada najjužnijoj tački zemlje Južnih Slavena, moderni čalgijski orkestar „plete“ pjesme o vječitim balkanskim temama – pečalbi, majci, zatvoru, nesretnoj ljubavi, nostalgiji, i naravno, ratovima, promiču slike bivšega svijeta kojeg znaš iz pjesama, a koji sada dobijaju lice. Bitola moj roden kraj, Biljana platno beleše, Eleno kerko eleno, Lihnida kajče veslaše... 

Ako je sudbina svijeta kakvog smo dosad poznavali Treći svjetski rat, onda bi bilo negdje pravo, dočekati taj završi račun epohe, negdje ovdje, odakle je dalje krenulo ćirilično pismo, sa nekadašnjeg mora koje je današnji oblik dobilo prije oko 3.000 godina. Upravo toliko denara (što je oko 50 eura, dakle skoro džaba) stoji fina večera za četvoro u nekoj od ohridskih meana, gdje vas čekaju (pre)ljubazni domaćini. Nema, nema neće se rodi poubavo devojče od Makedonče, kako veli stara pjesma, opet novokomponovana, iz sedamdesetih, kad se gradio identitet Makedonije u okviru SFRJ. Sve je jednom bilo novo, baš kao što je za svaki narod moguće izvući moment iz prošlosti i proglasiti ga vrhuncem slave i važnosti. No, loše je kad se sadašnje vrijeme gradi prema lažnoj slici prošlosti. To je, izgleda, lekcija koju ovdašnji narodi još nisu savladali. I ne treba imati iluzija: tu vlast, barem u Makedoniji, je narod morao podržavati i glasati za nju. I sada, kao i balkanska većina, plaća svoju lakovjernost. Je li moglo biti drukčije?

URBANO, PODVUČENO ŽUTIM: Neke se stvari vide odmah, otkrivaju ih boje. Prirodne boje su ovdje nenadmašive (antičko, a naše), i boje šumskih pejsaža i zelene pijace, sada u jesen – fascinantne. Sklad u miješanju stvara sliku u kojoj se vidi da su ovošje i zelenčuk pravi, da su crvene paprike, kvrgave narandžaste mrkve, svijetlo zeleni džinovski poriluci (jel' se kod nas kaže prasa, a kod Srba praziluk!?), i svijetlosmeđe kruške, zapravo, šare na tradicionalnom makedonskom ćilimu. Koje su unekoliko različite u raznim pokrajinama nekadašnje Otomanske imperije, ali su zapravo nekakav spoj bizantskog i arabesknog.

Feferon
Prirodne boje su ovdje nenadmašive (FOTO: Kika Čurović)

S druge strane su drečave, neprirodne boje jeftinih igračaka, umetaka za kosu, drečavih torbica i ruksaka, gumenih papuča, raznih đinđuva i ukrasa, potrebnih, valjda samo za turbo „izgled“ novog vremena. To su boje mondijalizacije, što podvlače falširan oblik života, u kojem je od modernosti, i od svijeta, preuzeto ono najgore, najjeftinije, šareno i sjajno, i budali drago, kako kaže narodna poslovica. I to važi za sve pijace ovoga (dijela) svijeta, od bečkih buvljaka do stambolskih pazara. 

BOJE BOGOMOLJA: Kad dođete u Tetovo, prema natpisima koji su skoro isključivo na albanskom brzo shvatite da bi zvanični podaci o etničkoj strukturi stanovništva u kojima je oko 60.000 Albanaca i 20.000 Makedonaca, mogli biti drugačiji i da bi taj broj mogao biti i veći u korist ovih prvih. U okruženju novih kula i dvoraca – u dobroj mjeri sagrađenih i novcima iz dijaspore, jer svako ovdje ima nekoga ko radi „vani“ - krije se Aladža, šarena džamija čija ornamentika sugerira organsku različitost.

Aladža Tetovo
Aladža ili šarena džamija (FOTO: Ahmed Burić)

Misao o tome dalje ide prema tome da uvođenje religije na ove prostore, nije išlo baš sasvim lako, pa je bogomolje valjalo ukrasiti kako bi se prostor učinio toplijim i ugodnijim. Sve je manje vjerskih objekata koji ne plaše: hladna bjelina, ili prenaglašene boje novih džamija finansiranih uglavnom novcima arapskih donatora (a slične su, većinom, i crkve koje se grade po Federaciji BiH) ničim ne privlači. „NEO“ je uvijek veće, uvijek šire i više od onoga pored, i uvijek želi natkriti i pobijediti. A tajna vjere, ako se o tome može tako govoriti, je unutra, skrivena od svjetine, negdje duboko. U slici u kojoj u ćošku džamije, dedo u tišini uči iz Kur'ana.

Makedonija
A tajna vjere, ako se o tome može tako govoriti, je unutra, skrivena od svjetine, negdje duboko - u slici u kojoj u ćošku džamije, dedo u tišini uči iz Kur'ana (FOTO: Ahmed Burić)

Ili na proplanku na kojem stoji manastir Sv. Naum, na južnoj strani Ohridskog jezera, blizu same granice s Albanijom. Taj pejsaž proslavio je film „Prije kiše“. Ta drama kao da otkriva suštinu suprotstavljanja naroda na Balkanu: duhovi prošlosti umjesto da budu smješteni u pravi kontekst, postaju bogovi sadašnjosti, od njih se preuzima samo ono regresivno, ono što tiho i zaumno govori – ne miješajte se, naša je krv zalog svetosti naših predaka, mi smo bolji dio ovoga svijeta, a oni su pogan, pagani, kriva strana povijesti. Baš kao u „Prije kiše“, gdje Albanka želi uteći od osvete, a sveštenik je želi sakriti. Sve završava tragično, onako kako žele oni koji točak povijesti vuku unazad, ili sprječavaju blagodat ljubavi, ili života kako vam drago. 

KAD SI SAM, KAD JE SVE...: Dok gledamo freske na ukrašenim zidovima svetog Nauma, D., autor i producent, govori kako bi mogao doći na neku ovakvu osamu i neko se vrijeme baviti sobom. „I ja bih“, mislim, „ali pod uvjetom da ne moram prihvatiti nikakvu vjeru, barem u praksi“. Sumnja mi je u ovakvom svijetu sasvim dovoljna. 

Tri dana je kišilo, a onda je iznad Ohrida zasjalo sunce. Baš kao u pjesmi „Makedonija“ grupe Time, rokerskoj obradi folk teme koja će za jednu generaciju ostati neformalna himna te zemlje. Jer, zemlje već odavno nisu države, nego nekakav privatni imaginarij sastavljen od kombinacija riječi, jezika, slika, znakovlja i podoba, od kojih nastaje ista ona jedinstvena slika s početka: za današnje vrijeme vjerojatno anahrona, ali ko bi o tome mogao misliti. Nisu o tome, sigurno, mislili ni umjetnici koji su ukrašavali Aladžu ili Sv. Naum.

Sveti Naum
Prije kiše - Sv. Naum (FOTO: Lupiga.Com)

U Ohridu srećem Miroslava Masina, jednog od najpoznatijih makedonskih slikara. Vraća se iz Albanije, majica i pantalone su mu ispljeskane bojama, radujemo se što se vidimo. Prelazimo granice, kako znamo.

Sunce je, možda je ono znak da ovaj, jedan od ljepših dijelova svijeta koje sam vidio, možda neće krenuti u sasvim pogrešnom pravcu: za sebe već odavno ne znam koji je pravac pravi, krećem se po osjećaju, za srcem, za suncem, i ići ću tako dok ne stanem.

Poslije kiše.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Upotreba mrtvog čoveka

    17.01.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Upotreba mrtvog čoveka

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Naš Nikola Tesla

    16.01.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Naš Nikola Tesla

  3. KOPRCANJE JEDNOG MINISTRA: Zbog čega treba tražiti Kujundžićevu političku glavu?

    21.12.2017.

    Nataša Škaričić

    KOPRCANJE JEDNOG MINISTRA: Zbog čega treba tražiti Kujundžićevu političku glavu?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije