Treba znati, da je ovaj genijalni talenat (skladateljski, pjesnički, interpretatorski), obožavan i slavljen od desetina, ako ne i stotina tisuća obožavatelja - širom ex-Ju, a danas pogotovo kao objedinitelj emocionalnosti diljem čitave današnje "regije" - imao također i nenavidnika, zlobnika, jalnuša koji su ga svojom netrpeljivošću pokušavali izbaciti iz takta. Još nitko nije u Hrvatskoj popio čašu meda (estradne) slave, a da je nije zagorčio žlicom pelina hrvatskoga jala... Kad bi bilo samo to, ali što je značila ona eksplozivna naprava koja je prvih godina tzv. Domovinskog rata, jedne noći bila bačena u dvorište obiteljske kuće Dedićevih? To se danas teži zaboraviti, ali obožavana Arsenova majka bila je tada u kući sama i da je povirila na dvor, moglo je biti belaja...

Operacija je bila tajna, ali je neko iz tužilaštva ipak za detalje akcije dojavio medijima. Tačnije: jednom mediju. Pa je taj medij na lokacije hapšenja poslao hrpe novinara i kamera, da bi danima kasnije mogao prikazivati scene hapšenja i bolje prodavati reklamni prostor. Jer samo hapšenje nije dovoljno, ako nema medijske obrade. Dozvolite da vam objasnim zašto su mi ti medijski spektakli hapšenja – odvratni. Odgovor leži u krasnoj knjizi René Girarda, “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”. Po Girardu, čovjek je biće vođeno mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus.

Ima jedna poanta o Zagrebu u kolovozu: djevojke u ljetnim haljinama volim. Tu su i takozvana zagrebačka mora, a to su Jarun i Bundek, gdje su roleri i rolerice, koji su mi konkurencija jer ih moram stići, a nikad ih ne stignem. Zagreb je u osmom mjesecu lijep, jer ima jako malo limenih ljubimaca ili automobila po cestama, pa se tu vidi da je Zagreb grad po mjeri čovjeka, jer nas ima manje i fino pristojno živimo. Volio bih da ima više koncerata ljeti svih glazbenih žanrova i da ljudi uživaju u tome. I da se ne osjećaju loše zato što nisu mogli ići na more. Ja ću se sad baviti novom paradom, napravit ću paradu za osobe s invaliditetom, pa ćemo zatvoriti pola grada tako da i mi pokažemo svoja borbena vozila. I svoje mašine. I svoje formule 1. Tako, ako nas vidite u špaliru, znajte, dobio sam dozvolu od grada da izađu osobe s invaliditetom i da vidite što sve oni mogu i kako mogu i da vidite te njihove strojeve.

Od naslovne stranice “Sa Hrvatima smo odigrali samo prvo poluvreme”, koja predstavlja najavu intervjua sa Vojislavom Šešeljom, preko crno-bele naslovnice “Ustaše slave klanje Srba, Evropska unija ćuti i gleda”, pa potom: “Šta bi bilo kad bi rata bilo: Hrvati, nemate šanse”, stiglo se do apsolutnog vrhunca: “Pajtić na Brionima: Predsednik Vlade Vojvodine soli muda dok ustaše slave genocid”. U istoj rečenici “novinari” i u(ne)rednici Informera uspeli su da spoje - “muda” i “genocid”. To je najnovije krvavo poigravanje sa žrtvama ratova devedesetih, koje su masovno ubijali ili ubistva organizovali i naređivali isti oni koji su Srbiju i “region” unesrećili devedesetih godina 20. veka. Jebe se vampirima za budućnost, a i otkud im muda. Bitno je da je krvavo, jer je onda i profitabilno. A koliko će tuđe dece zbog toga zaplakati, dokazano ih se ne tiče.

Ne želim ići stupajući kroz život u odnosu na ljudske zakone. Ne želim postati žrtva općeg morala. Neću ići stopama generala, nijedan stijeg neće biti mrkva za kojom ide magareći dio mog bića. Mene je, volim tako misliti, nemoguće prevariti. Ja sam se rodio prevaren. Posvetit ću svoj život sklanjaju od svijeta. Davno sam raspisao unutarnji referendum. Odcjepljujem se od ljudskih zakona, od njihovih ratova, od njihovih primirja, razdoblja propasti i prosperiteta. I to je proces koji traje. Od čovječanstva ne možeš konačno pobjeći. Moraš bježati neprestano. Skupljati po putu mrvice utjehe. Ja ne znam ništa. I plašim se onih koji tvrde da znaju. Nikakvu trajnu vrijednost naša djeca ne mogu dobiti u nasljedstvo. Ostavljajući naša prljava imena budućim pokoljenjima ne činimo im uslugu.

Novinar Die Zeita očito ne zna da su moralna razuzdanost, razvrat i kič odavno postale osnovnim odlikama našeg društva, da estetiku odijevanja i stil života već dugo diktiraju ukusi ratnih likova. On, vjerojatno, ne zna ni da je Svetlana Ražnatović Ceca, žena ubijenog kriminalca Arkana, već dugo balkanska ikona boljeg života i da njen stil odijevanja mnoge mlade žene smatraju uzorom. On po svoj prilici nije imao priliku gledati naše privatne televizijske kanale (prije svega televiziju Pink) gdje se po cijeli dan reproduciraju karnalne egzibicije, čista pornografija pod egidom velikog glamoura, gdje sve te Cece, Stoje, Dare Bubamare i Severine sugeriraju da je život neprestana bakanalija u kojoj se podatne ženke strasno predaju nabildanim muškarcima, glumeći vječnu ekstazu u sveopćoj prenapregnutosti tijela.

Skrb za Srb i "brionska kletva" dvije su susljedne, neizbježne aferaške zanimacije naših desničarskih zamlata, koje se svake ljetne sezone preporađaju u nekim našim medijima (tiskovinama, dakle tipografskim medijima, jer ove virtualne nemam volje, ni vremena, ni načina pratiti, a uopće ne sumnjam kako su bremeniti zloćom i pakosti). "Desničarstvo" je još samo tehnički, ali slab kompliment onima koji su u stanju da iz osušenih muda još mogu iscijediti poneku kapljicu smrdljive tekućine, a u osnovi se svodi samo na njihovo - antisrpstvo, koje je, nažalost, sva definicija "hrvatstva"! Naime, umjesto "sezone kiselih krastavaca" (kako se u novinskoj prethistoriji nazivalo ono periodično vrijeme, ispražnjeno od bilo kojih događaja - a obično je to bilo ljeti - pa se novinski prostor ispunjavao 'vijestima' o spremanju zimnice iliti kiseljenju krastavaca, koja iz današnje perspektive i nije bila nešto strašno), posljednjih se dvadesetak godina ustalila 'sezona mržnje'. Koga? - zna se, "remetilačkog faktora"!

Svim negativnim iskustvima iz ratnih zbivanja devedesetih unatoč, uredništvo Slobodne Dalmacije odlučilo je ponuditi svoj novi doprinos u raspirivanju histerije i proizvodnji negativnih strasti prema manjinama i onima koji ne dijele dominantno raspoloženje većine. Naime, uredništvo splitskog dnevnika objavilo je huškačku naslovnicu pod naslovom „U Rijeci spremaju Kontra Oluju“. Pored naslova stajala je zajednička fotografija Olivera Frljića i Milorada Pupovca, dok je u nadnaslovu pisalo sljedeće: „Sjena na obljetnici. Dok se u Kninu bude slavilo oslobođenje, Pupovac i Frljić će upriličiti performans.“. Pored toga što je uredništvo ovim potezom de facto potpuno promijenilo izvorno značenje teksta svog novinara Davora Krile, dovevši ga u neugodnu poziciju nekoga tko je svojim tekstom omogućio ovu proizvodnju histerije, uredništvo je na ovaj način poslalo poruku „zdravim snagama“ da reagiraju.

Prošli vikend sam jako dobro napumpao gume i krenuo u nemoguću misiju. Nisam ni krenuo a guma je već fiiijuuuu, pukla, buuuumm! Izašao je čovjek iz Inine postaje i pitao: "šta je to puklo?" Pokazao sam sa svojom krakatom rukom na gumu koja je pukla i pomislio - srećom da nije bio kondom, bilo bi neželjenih posljedica za cijeli život. U Šibeniku osim kukanja da je jako vruće i da ima puno turista, od turizma nema ništa. Pa čak ni za osobe sa invaliditetom. Mene to više ne čudi. Jedva čekam da počnu gurat i bacat invalide u more. Toliko nas vole. Ali napravit će nešto dobro, jer će osobe sa invaliditetom konačno naučit plivat kao morski psi. Ali imat će sreće da ti morski psi u obliku osoba sa invaliditetom neće pojesti zdrave ljude. Kao što sam rekao, u Šibeniku nema turizma ali bome nema ni na Jadranu. Tu je deviza euro, franak, dolar, daj što više da dobiješ što manje ili uzmi novce i bježi.

“Sve je postalo pepeo i dim”, jecao je Sinan u osamdesetim kad je sve izgledalo sretno, ali je narodu očigledno trebao “reason to cry.” Možda zato što je anticipirao nadolazeće devedesete, a možda zato što ovaj mentalitet ne može bez patosa i tuge, bez zadimljenih krajputaških i čaša koje se lome zbog izgubljene ljubavi. Biće da je Halid Bešlić rekao da je sve otišlo u neku stvar kad su se narodnjaci navukli na kokain, a rokeri se stali opijati ljutom rakijom. Čak i kad biste pitali pojedine urednike portala u Hrvatskoj ko je Sinan Sakić, ne bi vam znali odgovoriti. Neki od njih bi se, istina, pravili da ne znaju ko je on, neki stvarno ne bi znali o kome se radi, ali jedno je zajedničko: želja za banalnim, za viješću koja traje nekoliko minuta, sat ili dva, dan ili dva, da je neki turbo-folk pjevač, pokušao prijeći granicu s paketićem horsa. Pogotovo kad se radi o (supkulturnom) apatridu, kakav Sinan jeste.