Izgleda da ljudi, čak i kada su gladni i tiranska im čizma pritiska glavu, moraju imati seks. Kleče ljudi pred svakakvom nevoljom i nepravdom, niko da digne glas. Jedino im se ćune dižu. Neko će primijetiti kako to što narod, makar izgladnio i odrpan, “mora guziti”, potvrda vitalnosti narodnog erosa i njegove pobjede nad odnarođenim thanatosom, ali meni je to uvjerljivo koliko i teza da je to što će nas jesti crvi konačan dokaz pobjede života nad smrću. Ja, opet, ne bih išao tako daleko kao Karl Kraus koji je tvrdio kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju, ali bih primijetio kako rečenica “šta ćeš, narod mora guziti” spada u onu vrstu “zdravorazumskih” opravdanja koja su zapravo, dakako nehotična, ali ipak najstrašnija osuda onoga što se pokušava opravdati. Na primjer: rečenica “rad je stvorio čovjeka” najotrovnija je mizantropska primjedba na račun rada i njegovih dometa.

Nakon dvadesetak dana, moja se malenkost budi iz omamljenosti pa zapitkujem sve oko sebe: A KAD ĆE VIŠE - TI IZBORI?“. Ma koji fakin izbori, zbunjenko? Zar nisu već održani i to 8. studenog? „A to je znači, bio datum moje operacije duhovne kile, je li? I kako je sve prošlo?“, pitam dalje... Odlično (jer pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung ), premda je došlo do nekih manjih komplikacija, pa će biti potrebna, naknadno, još jedna operacija, tj. novi izbori. „Ali kakvo je moje stanje, kao pacijenta, hoću li ponovno moći odlučivati na izborima?“, kako se stotine tisuća naivaca ponose svojim „pravom“, svojom „građanskom dužnosti“... Pa, naravno, uvjeravaju me - „Sve ćete moći kao i ranije!“. „Baš fino“, zaključujem, „jer kako nisam izašao ni na prve izbore, sad mi se pruža mogućnost da to NE ponovim“.

Sarajevo plaća dva računa. Prvi je koketiranje Islamske zajednice s vehabijskim pokretom. U ovom trenutku novi reis ul ulema Husein Kavazović pokušava popraviti situaciju koju mu je ostavio bivši reis Mustafa Cerić, i pokušava se distancirati. No, taj je račun, u suštini politički i moguće ga je riješiti. Onaj drugi je, čini se, teži i užasavajući. Svakim danom sve je više očajnika koji će otići u naručje bilo kakve manipulacije, samo da bi svom životu, makar i na “onome” svijetu dao smisao. Svi su oni spremni, da poput onih koji ispunjavaju listić u kladionici, “kupe” kartu za raj, i odu u obližnji kafić, otvore vatru i na kraju se raznesu. Mi građani ćemo, izgleda, trpjeti. I čekati da nas, možda baš negdje u objektu izgrađenom arapskim novcima – stigne metak nekog idiota. I nećemo moći adekvatno odgovoriti: jer je u ovom trenutku nemoguće voljeti život onoliko koliko oni vole smrt.

Kad će se jednom, s nekim realnim vremenskim i društvenim odmakom, daleko od bilo kakve vrste emocionalnosti, praviti osvrti na sudbinu Neleta Karajlića, neće biti teško ustvrditi kako se radilo o duboko tragičnom liku. Liku kojeg je prvenstveno obilježila činjenica da je opjevao i snimio Sarajevo 80-ih, da ga je zahvaljujući takvoj vlastitoj ulozi u punom smislu simbolizirao, te da je na kraju ostao bez vlastitog grada. Teško je za povjerovat da je autentični anarhoidni buntovnik završio kao Amfilohije na amfetaminima. Danas je izvjesno da bi nekadašnji Nele temeljito ismijao ovog današnjeg. I to do razine brutalnog humora. Pojednostavljeno govoreći, retorika koja govori o svetom tlu, koja koristi kategorije „mi“ i „oni“ za događaje od prije šest i pol stoljeća i koja u podtekstu zaziva zlopamćenje i nekakvo povijesno izravnavanje računa, i to nakon svih ratnih iskustava do kojih je takva logika dovela, primitivnija je od ičega protiv čega je novi primitivizam ustao.

Nije zabavno cijeli život birati manje od dva zla. Nije zabavno na Balkanu, na pragu četrdesetih razmišljati o budućnosti. Nije zabavno dijeliti vrijeme na ono prije i poslije rata. Nije zabavno živjeti bolno svjestan da se rat dogodio. Nije zabavno trošiti dragocjeno vrijeme na klackanje u gradskom prijevozu u velikim gradovima. Nije zabavno uopće trošiti živce u malom gradu. Nije zabavno živjeti na selu. Nije zabavno biti okružen glupošću. Nije zabavno pokušavati pobijediti glupost. Spletke nisu zabavne. Nisu ni naročito pametne. Ambicioznost je gora od svega. Lobiranje, također, nije zabavno, ono užasava. Nije zabavno prepoznavati ambiciju u ljudima koji su pored tebe. Nije zabavno gaditi se prijatelja jer si uvjeren da su sve pogrešno skužili i da put do vrha koji su smislili za sebe vodi dosađivanjem drugim ljudima. Nije zabavno rugati se džankijima samo zato što je tebi nekako pošlo za rukom da i sam ne postaneš džanki.

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i.... (???) može škoditi“. Ovo je mala test pitalica za ljude opsjednute kojekakvim škodljivostima, a koji još ne shvaćaju da je samo čovječanstvo najškodljiviji nametnik na Zemlji. No, da ne mudrujem isuviše, molim zainteresirane da naznačene točkice, s upitnikom, sami za sebe, za razonodu, popune kojim mu drago sadržajem, kako što kome iznebuha pada na um. Na odgovor nas može ponukati bilo neka naša trajna obuzetost nečim, bilo trenutačni utjecaj iz medijske sfere. Kako moja malenkost spada u prvi slučaj popunio bih točkice ovako: Ako se uzima u neumjerenim količinama i DOMOLJUBLJE može škoditi! Otrcana je činjenica da je kroz historiju svih zemalja/država/nacija najveće nesreće najčešće uzrokovalo prežderavanje domoljubljem iliti opijanje patriotizmom, kao posljednjim kolektivnim orgijama koje su preostajale ispražnjenim ličnostima.

Pomalo sam Beč doživljavao i kao svoju staru prijestolnicu, glavni grad države koju je vrijeme srušilo kao kulu od karata. O tome sam napisao i jednu knjigu, koja je izišla i na njemačkom, i koja je promovirana u Beču prije dvije godine. Danas smo daleki i podijeljeni svjetovi, pa ja ipak, pogotovo u ove jesenje dane osjetim tugu Augartena, melankoliju Hitzinga i kristalnu ljepotu Wagnerove secesijske crkve napravljene u ludnici... Na rubu tih K.u.K. ruševina izrasla je Jugoslavija, zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj su mi se dogodile najljepše stvari, ali i ona se urušila pred mojim očima uz neopisivu sramotu i bol. Jugoslaviju su kao i Austro-Ugarsku srušili mali nacionalizmi. Danas se ponovno priča o Srednjoj Europi, ali ta Atlantida više nikada neće izroniti. Kao ni Jugoslavija, nastala na njezinim ruinama.

Nije li Vox populi, vox Dei? Da, samo što mi se sistem malo pregreva kad pokušavam da razaberem šta se tačno dešava, da uočim zakonitost po kojoj se stvari odvijaju, neku utešnu nit koja će me izbaviti od dešperatne pomisli da je svet po defaultu haotično mesto na kojem trajno dominiraju idioti - pre svega brojčano. Naime, oni isti parametri koji Hrvatsku prikazuju u lošem svetlu, na Poljsku reaguju radikalno drukčije: Poljska nikada u celoj ovoj evropskoj i donekle globalnoj fertutmi nakon 2008. godine nije zapala u recesiju, rast joj je spektakularan, nezaposlenost je relativno niska (doduše, mnogo Poljaka radi vani, ali nije li i mnogo Jugovića radilo vani u onim vremenima za koja danas govorimo da su bila „zlatna“), izbegla je i frku oko eura jer ima svoju stabilnu valutu... Uglavnom, ništa se „loše“ nije dalo čuti o Poljskoj u vremenima u kojima su i mnogo naizgled solidnije društvene konstrukcije pucale.

Dobro – vraga dobro: „Fercajen Dojčland“– ali kojemu smo vragu nešto skrivili da je baš nama uvrnuo rijeku tih (lemurskih) izbjeglica, od kojih će se stanoviti broj, malo vremena, ali ipak, kod nas zadržati. Jer, usprkos očekivanju s vrha, ipak ćemo neko vrijeme poslužiti kao „hot spot“ za jedan dio tih lutajućih Sirijaca i drugih. Ne bez zlobe, ali kao poantu koja se sama nameće, mogu reći: Nismo htjeli Srbe, pa sad imamo Sirijce! Znam da će na ovo mnogi skočiti, tvrdeći kako mi nismo otjerali Srbe, već da su oni dobrovoljno otišli, što mi odmah služi za odgovor kako mi nismo zvali Sirijce nego su oni dobrovoljno došli. Neka se snađe tko umije, ali ironični vjetar historije (neki bi rekli da je to i Sveti Duh) – puše kako i kada on hoće!

Često biva tako da tamo gdje se pomiješa najviše krvi, najviše se insistira na „čistom“ identitetu. Stara osmanlijska poslovica da je čista krv dobra samo za pseća takmičenja, ovdje u Makedoniji kao da se potvrđuje na svakom koraku. Čovjeku, valjda, ne smeta nikakva simbolika nego ovdje u posljednjoj republici SFRJ-a, zemlji u kojoj kao da su se sve bolesti tranzicije skupile u jednu veliku sliku, lijepu, i pomalo zastrašujuću, poput slika Hieronymusa Boscha. Sve se kupuje i prodaje, od telekoma do nikome potrebnih plastičnih igračaka, sve je u nekakvom stalnom stajanju, u kojem se sve naizgled kreće, ali faktički – stoji. I sve vam to ne smeta da, ipak, volite tu zemlju u kojoj se u istu vreću trpaju svi – od Filipa i Aleksandra Makedonskog, preko komita i vođa Ilindenskog ustanka, nasljeđa Josipa Broza Tita i Kire Gligorova, do današnje autokratske vlasti Nikole Gruevskog.