Noć pred Bajram, u Parizu, u 12 arondismanu, planirao sam kako ću ujutro biciklom otići u radnju koja se zove Sabah, kupiti kadaifa i baklava, da uveče počastim društvo koje će se okupiti. Trgovinu, inače, drži sirijat, turski pravoslavac, i u njoj se prodaju proizvodi koji hrane nostalgiju, uglavnom iz Turske i Bliskoga Istoka. Probudio sam se, a bicikl više nije bio u dvorištu, preko noći ga je neko ukrao. Nakratko, kao da mi je neko ukrao Bajram. U posljednje se vrijeme, nekako, sve češće tako osjećam: kao da mi je neko nešto ukrao. Doduše, vjerski identitet nikad nisam gajio, to je uvijek bilo nešto što su nane, majčina i, pogotovo, očeva majka čuvale kao svoju, duboko intimnu stvar. Što se tiče, nekog šireg, evropskog identiteta, i za njega mi se čini da mi je ukraden. Mislim na Bajram u Sarajevu, na somune, baklave i halve i na humke najdražih na brežuljcima na koje danas neću stići.

Zadnji put sam utakmicu Hrvatske i Turske gledao u nešto drukčijem ambijentu: godine 2008., Euro se igrao u Austriji i Švici, a trebalo je biti u Stocu, gradiću u Hercegovini oko kojeg se vodio rat, a koji je i dan danas kost u grlu (bosansko)hercegovačke svakodnevice. Gradić je bio podijeljen nevidljivom “navijačkom” linijom. Crvenjelo se i u hrvatskim i u bošnjačkim kafićima. Istina, dezeni su drukčiji, ali je paradoks još jednom pobijedio. Izbijanje ozbiljnijih sukoba u Stocu su tada spriječili specijalci dovedeni iz Republike Srpske, odnosno Trebinja, specijalno za tu priliku. Neko se pametan u policiji dosjetio da gorštaci iz Trebinja i Bileće, neće imati milosti ni popusta ni za turske ni za hrvatske navijače. Još pamtim šta mi je rekao znanac, inače ratni zatočenik logora u Dretelju: “Kad su uhvatili onog nekog Hrvata i krenuli ga mlatit’, tako su ga izdegenečili, da mi ga je bilo žao.”

Kad čovjek čuje „ali bilo je fantastično, skupilo se mnoštvo ljudi, to je pokazatelj da solidan broj ljudi ne želi ultrakonzervativnu, katolibansku, proustašku vlast; protest će se razvijati, ljudi će s vremenom pokazivati sve manje tolerancije na političko nasilje“, ne može reći da to nisu dobri argumenti za poštovanje prema tom skupu i za nekakav optimizam, unatoč svemu. Zaboravlja se, ipak, da je skup bio profesionalno organiziran, i da je logistiku, među ostalim, osiguralo više sindikata i da su njihovi golemi ljudski i materijalni resursi angažirani i preparirani da se založe na politički bezbojnoj, vrlo ograničeno definiranoj agendi i preciznom hodogramu skupa. Bespovratno je, prema tome, propušten test li je moguće da eksplicitnija politička poruka dobije ovako organiziranu podršku, da ne spominjemo činjenicu da se ovaj tren događaju stvari koje za njom vape: uništavanje zdravstva i telefonska rasprodaja poduzeća.

“Deca” koja su podigla bunu protiv smena na RTV-u su otelotvorenje svega onoga što za Aleksandra Vučića predstavlja noćnu moru: oni su principijelni, hrabri, talentovani i – odlični novinari! Zato su neposredno nakon izbora psi pušteni s lanca. Reč je o onim najtvrđim kadrovima iz devedesetih, kojima je smetao čak i Milošević kada se odrekao Karadžića i Mladića 1994. godine. A kako je tada izgledala preteča današnjeg RTV-a? Izgledala je kao prava-pravcata avangarda zla, skrojena po meri ratnohuškačke propagande, s ciljem da se javnost mobiliše u podršci Novosadskom korpusu JNA da do temelja sruši Vukovar i pokuša prikriti nepojamne zločine koji su organizovani u Slavoniji, Baranji i Sremu. Dve decenije kasnije RTV je promenila ploču i postala najcenjeniji medij u Srbiji, što vlastima nije po meri, pa ju je trebalo očistiti, ali to ne ide bez otpora jer izvesno je da u Srbiji ipak postoji kritična masa građana koja se ne plaši.

Rat oružjem u mirnodopskom razdoblju obično zamjeni ratovanje simbolima. Takvom ratu u Mostaru svjedočimo posljednjih 20-ak godina. Kao i svaki rat i ovaj simbolima je, prije svega, jednostavno glup i nepotreban. Vodi se isključivo zbog politike i preraspodjele javnog dobra među uvijek istim elitama. Bio sam dijete tada i zato si opraštam naivno vjerovanje da će odmah nakon rata Mostar postati ono što je nekada bio. Mali grad sasvim ugodan za život. Provincija koju katkad nečija dostignuća lansiraju u centar zbivanja. Sjećam se kad sam prvi put nakon rata stigao u Mostar. Putovali smo cijelu vječnost. Tada se iz Sombora putovalo preko Crne Gore i istočne Hercegovine do Nevesinja gdje bi ljude preuzimao UNPROFOR i vozio do Mostara. Kada sam iskoračio na kolodvor jednostavno sam pukao, pao na zemlju i počeo neutješno plakati. Mostar je bio srušen, ali sam ga tada još uvijek mogao prepoznati. Danas mi je to sve teže učiniti.

Ljudi iz koalicije “Sarmu probo nisi – Samo jako” skontali su fol, i svaka im čast. Politika u svim ovim našim čemernim društvima je kombinacija demagogije, estrade i (lažnog) glamura prekrivena opsjenom magije. Kad, recimo, barem ovlaš pogledate fotografije “Magične noći”, kako je svoju proslavu hiljaditog broja Azre pompozno nazvao medijski koncern “Avaz”, odmah vam je sve jasno - društvena scena hoda ispred nikako isprintanog loga novine i bošnjački lažnom crvenom itisonu. Mučno je, to sve skupa: gledati glamour u zemlji sirotinje. Slogan sljedećih lokalnih izbora kod nas bi mogao biti: “Nema od toga ništa”, što je na neki način pandan onome “Samo jako.” Temeljno ubijeni u pojam, kakvi jesmo, nismo uspjeli naći model koji bi na odgovarajući način – poput Preletačevića i ekipe – ismijali višestranački sistem.

Zamislimo da su nekog čoveka tamo negde u vreme NATO bombardovanja Srbije, aprila 1999. godine, zaledili kao Volta Diznija i da su ga uspešno odledili u aprilu 2016. godine. Naravno, prvo što bi ugledao sa prozora bolnice bio bi bilbord Srpske napredne stranke na kojem piše: “Izaberi budućnost – Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje”. Stvarno tako piše! I stvarno je na njemu Vučić, onaj isti što je bio ministar informisanja u vreme bombardovanja. Isti lik, samo malo stariji. U međuvremenu se oglasio i Đorđe Balašević, čijoj su kćerci Jeleni intenzivno počeli pretiti smrću neposredno nakon što ju je Aleksandar Vučić javno isprozivao. Đole je podsetio da ga je 1998. godine, kada je u Sarajevu održao koncert za decu koja su stradala od mina u Bosni i Hercegovini, tadašnji mlađahni ministar informisanja Vučić nazvao “jeftinom fukarom” koji je išao u Sarajevu “da peva za muslimane, umesto za srpsku decu”.

Hodati satima i slušati i pogledom tražiti nebo. Stati ispod podvožnjaka i pustiti da preko tebe pređu tisuće automobila. Zamisliti vlastitu smrt. Odustati od svega. Zaljubiti se u vlastito sitno tijelo i još sitniju provincijsku dušu. Treba hodati i pogledom tražiti nebo. Pustiti utopljenike da se utope. Radnike da se odrade do smrti. Alkose da se propiju. Djecu da odrastu i razočarano pljunu u prašinu. Sve je to ionako daleko. Sve to postoji samo na televiziji. Trebaš pronaći kafanu koja te najviše podsjeća na one iz filmova. Napustiti je ako s vrata ne prepoznaš svakog nepoznatog čovjeka koji ispija dušu za šankom. To nije kafana za tebe. Nađi onu u kojoj znaš sve likove, predstavi se konobaru tako da svi prisutni čuju tvoje ime. Naruči turu za sve i sjedni u separe. Tebe bole noge, puca ti kičma, oči su ti rasprsnute. Popij jednu. Sanjaj.

Zagreb, godina 2048. Sa tržnice Dolac, niz nevidljive stepenice silazi pognut, sijed starac u debelom zimskom kaputu. Privlači pažnju potpuno demodiranim izgledom, zastaje kod kioska i kaže: „Večernji list, molim.“ Prodavačica ne vjeruje svojim očima, pred njom se stvara hologram njezine prijateljice i ona kaže: „Ne mrem vjerovat’. Gospon traži Večernji list.“ Starac se uzvrpolji. Meketavim glasom kaže. „Ali, zar ne postoje novine?“ „One, gospon, ne postoje još prije moga rođenja.“ „A oprostite, koje ste vi godište?“, upita starac. „Dvijetisućedvadesetiosmo“, odgovori ljubazna trafikantica i očnim programom eyesburn## uslika pognutu priliku i odmah podijeli na superinstagramu 11.0. Dobija šest hiljada lajkova u sekundi, a starac nastavi prema Napretkovom neboderu. Noć je, i prolaznici su rijetki, patrola na letećoj Vespi obiđe krug oko glave bana Jelačića, čiji kip još uvijek ima onu zelenu boju golubljeg izmeta, i zamisli se.

Ima li vam smisla urlikati "Za dom" i gledati ga kako putuje do ušiju vladajućih u svečanoj tribini na utakmici s Izraelom, kad je potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš? Ima li vam koristi od toga da Šimuniću odgovarate sa „Spremni!“, ako je desna intelektualna krema predlagala da se ozakoni uporaba ove kratice u hrvatskim oružanim snagama, dok je rodonačelnik ideje postao kandidat za ministra u vladi? Zbog čega, uostalom, evocirati sjećanja na kvislinšku tvorevinu, kad HNS, predstavljajući historijski popis „hrvatskih reprezentativaca“ koji su u jednoj utakmici postigli tri gola, na službenom profilu uvrštava i igrače iz NDH, završavajući rečenicu s hashtagom #budiponosan? Ima li više praktičnog opravdanja za stadionsko širenje govora mržnje u trenutku kad ukidaju satiričnu emisiju na HRT-u jer "širi govor mržnje", dok se u emisijama patriotskih „satiričara“ mržnja govori bez navodnih znakova, u društvu prvaka hrvatske izvršne politike?